Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-625/17 (S. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Ratni zločin
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Uporedive situacije
- Pretpostavka nevinosti
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 23
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-625/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 625/17, rješavajući apelaciju Slavka Stričevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavka Stričevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 006752 16 Kžk od 27. oktobra 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Slavko Stričević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 006752 16 Kžk od 27. oktobra 2016. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federalnog tužilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 1. do 14. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Optužnicom Tužilaštva od 9. avgusta 2012. godine apelant je optužen za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: preuzeti KZSFRJ) u vezi sa članom 22 istog zakona.
6. Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine od 15. marta 2012. godine usvojen je prijedlog Tužilaštva Bosne i Hercegovine i vođenje krivičnog postupka protiv apelanta, tada u svojstvu osumnjičenog, preneseno na Kantonalni sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) kao mjesno nadležni sud.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 K 006752 12 K od 27. juna 2013. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 preuzetog KZSFRJ za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 K 006752 14 Kž 4 od 11. septembra 2014. godine djelomično je uvažena žalba apelantovog branioca, presuda Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.
9. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio presudu 6. novembra 2015. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 K 006752 14 Kž 5 od 25. februara 2016. godine djelomično uvažio žalbu apelantovog branioca, ukinuo presudu Kantonalnog suda i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
11. Nakon održanog pretresa Vrhovni sud je donio Presudu broj 01 0 K 006752 16 Kžk od 27. oktobra 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz čl. 144 i 22 preuzetog KZSFRJ za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. maja do 14. septembra 2012. godine.
12. Na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom, na osnovu člana 332 stav 2 Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), preuzeti su dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka, i to dokazi optužbe (iskazi svjedoka, vještaka i materijalni dokazi optužbe), dokazi odbrane (iskazi svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka, medicinska dokumentacija na okolnost apelantovog zdravstvenog stanja) i provedeni novi dokazi čije je provođenje ocijenjeno opravdanim. Naime, Vrhovni sud je prihvatio prijedlog odbrane za saslušanje dva svjedoka koji su imali relevantna saznanja o okolnostima predmetnog događaja, od kojih je na pretresu saslušan jedan jer je odbrana od saslušanja drugog svjedoka odustala radi ekonomičnosti. Vrhovni sud je odbio prijedlog odbrane za provođenje novih dokaza – novog medicinskog vještačenja na okolnost utvrđivanja apelantove procesne sposobnosti, zatim vještačenja po vještaku balističaru, rekonstrukcije događaja i ponovnog saslušanja nekih od već saslušanih svjedoka. Provođenje navedenih dokaza je odbijeno, kako je navedeno u obrazloženju, jer je preuzimanjem dokaza iz prvostepenog postupka sud imao u vidu zaključak iz medicinskog nalaza i mišljenja vještaka odbrane u pogledu apelantove procesne sposobnosti da učestvuje u sudskom postupku, koji je sačinjen nakon uvida u medicinsku dokumentaciju i neposredno obavljenog psihijatrijskog pregleda apelanta, iz kog proizlazi da je apelant sposoban da prati suđenje i u njemu aktivno učestvuje. Stoga je navedeni prijedlog odbrane odbijen kao nepotreban. Isti zaključak je proizašao i u odnosu na ostale prijedloge za provođenje novih dokaza jer nisu potkrijepljeni konkretnim argumentima iz kojih bi proizašao zaključak o opravdanosti potrebe za novim vještačenjem, rekonstrukcijom događaja na licu mjesta ili za ponovno saslušanje istih svjedoka, jer se prijedlogom zapravo traži potpuna i pravilna ocjena iskaza svjedoka koje su dali ranije, što je, kako je istakao Vrhovni sud, svakako obaveza suda iz člana 296 stav 2 ZKPFBiH.
13. Vrhovni sud je zatim naveo prigovore odbrane koji su bili izneseni u prvostepenom postupku i u postupku pred tim sudom, a tiču se fer i pravičnog postupka i principa jednakosti oružja koje je odbrana argumentovala pogoršanjem apelantovog zdravstvenog stanja. U tom pravcu, cijeneći neosnovanost istaknutih prigovora, Vrhovni sud je ukazao na prethodne razloge neprihvatanja prijedloga za sprovođenje novog vještačenja cijeneći da je apelant, kako proizlazi iz medicinskih nalaza i mišljenja sudskih vještaka, sposoban da aktivno učestvuje u krivičnom postupku koji se vodi protiv njega. Prigovor o kršenju principa jednakosti oružja odbrana je zasnovala na odbijanju prijedloga za spajanje predmeta sa predmetom koji se vodi protiv Milutina Babića povodom istog događaja. Vrhovni sud je u tom dijelu istakao da nisu ispunjeni zakonski uslovi iz člana 32 ZKPFBiH za spajanje predmeta, niti je sud ovlašćen da raspolaže dokazima iz predmeta koji se odnosi na drugog optuženog, kako odbrana pogrešno smatra. Princip jednakosti u postupanju je ispoštovan, kako je dalje obrazloženo, jer je odbrana izvođenjem predloženih dokaza imala cilj da dokazuje sopstvene tvrdnje, odnosno da opovrgava vjerodostojnost iskaza određenih svjedoka. U tom pravcu je nakon razmatranja prijedloga odbrane u pogledu izvođenja novih dokaza Vrhovni sud ocijenio da su neki opravdani pa je prihvatio njihovo izvođenje, a neke je ocijenio nepotrebnim i bespredmetnim zbog razloga koji su prethodno navedeni. U takvoj situaciji Vrhovni sud je podsjetio da kada je taj sud svestrano razmotrio prijedloge odbrane za izvođenje dokaza i za to naveo određene razloge koji na jasan način ukazuju šta je prihvaćeno, odnosno šta nije prihvaćeno i zašto, onda je neosnovana apelantova tvrdnja o povredi prava na odbranu, o povredi principa jednakosti postupanja, te o povredi prava na fer i pravično suđenje.
14. Činjenično stanje na osnovu kojeg je utvrđena apelantova odgovornost za krivično djelo za koje je osuđen proizlazi, kako je istakao Vrhovni sud, iz dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku i dokaza koji su neposredno izvedeni pred Vrhovnim sudom. U tom pravcu je navedeno da je iz izvedenih dokaza utvrđena činjenica postojanja rata u inkriminisanom periodu 28. juna 1992. godine u okolini Bosanskog Petrovca, Bihaća, Sanskog Mosta i mjesta Bravsko gdje su učinjene radnje koje su apelantu stavljene na teret i da je na tom području postojao oružani sukob između jedinica ARBiH i vojske RS koje predstavlja bitno obilježje krivičnog djela ratnog zločina; da je navedena činjenica utvrđena osim iskazima svjedoka optužbe i odbrane i na osnovu odluke Predsjedništva RBiH o proglašenju ratnog stanja u Bosni i Hercegovini 20. juna 1992. godine i proglašenju neposredne ratne opasnosti od 8. aprila 1992. godine. Dokazima odbrane (opširno navedeni na str. od 11 do 13 presude) kojim se nastojalo dokazati da u inkriminisano vrijeme na području Bravskog gdje se desio predmetni događaj nije bilo oružanih sukoba nije doveden u sumnju zaključak o postojanju oružanog sukoba. Nadalje je iz izvedenih dokaza utvrđeno da su pripadnike Teritorijalne odbrane ARBiH (trojicu) zarobili mještani zaseoka Jasenovac u mjestu Bravsko, da su mirno predali oružje koje su kod sebe imali, te da su stoga imali status ratnih zarobljenika (zaštićenih lica). Na okolnost razoružavanja navedenih lica, sprovođenja do pošte Bravsko gdje je bio okupljen veliki broj ljudi (od kojih je jedan broj svjedočio), fizičkog zlostavljanja i lišenja života zarobljenih lica saslušani su svjedoci odbrane i optužbe, te je saslušan apelant u svojstvu svjedoka. Nakon analize i ocjene ovih dokaza, Vrhovni sud je prihvatanjem iskaza pojedinih svjedoka (u odlučnim činjenicama podudarni; opširno navedeni na str. od 15 do 19 presude) utvrdio da je apelant kao pripadnik rezervnog sastava policije RS kritične prilike 28. juna 1992. godine nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima od kojih je prema dvojici ispalio dva kratka rafala, pri čemu je jedan odmah umro, a u drugog (koji je davao znakove života) metak je ispalio Milutin Babić (optuženi u drugom predmetu). Činjenica da je apelant pucao u dva ratna zarobljenika u namjeri da ih liši života, svjestan zabranjenosti takve radnje, na taj način što je jednog od zarobljenika usmrtio a drugog teško ranio (kojeg je odmah potom lišio života Milutin Babić), dakle s drugim licem počinio ubistvo dva ratna zarobljenika, potvrđena je, kako je istakao Vrhovni sud, i objektivnim dokazima. Brojni objektivni dokazi koji potvrđuju navedenu činjenicu su, između ostalih, zapisnik o ekshumaciji, obdukciji i identifikaciji mrtvih tijela pronađenih u zajedničkoj grobnici (u narodu poznata kao „Derviševa jama“), nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine, nalaz i mišljenje te iskaz vještaka balističara. Apelantovom iskazu u pogledu događaja koji se desio kod „Derviševe jame“ nije poklonjena vjera jer je ocijenjen kao neuvjerljiv, usmjeren na izbjegavanje krivice, ničim potkrijepljen i u suprotnosti s ostalim izvedenim dokazima. Imajući u vidu objektivne dokaze (zapisnike o ekshumaciji, obdukciji i identifikaciji mrtvih tijela koji su opširno navedeni na str. 20 i 21 presude) i iskaze saslušanih svjedoka, posebno iskaz svjedoka Veselka Ožegovića koji je bio očevidac predmetnog događaja, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant na način opisan u izreci presude odgovoran za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 144 preuzetog KZSFRJ.
15. U skladu s rezultatima izvedenih dokaza, Vrhovni sud je izvršio određene modifikacije činjeničnog opisa optužnice koje se odnose na preciziranje određenih navoda u prilog apelantu u okviru genusno istog krivičnog djela. U tom pravcu je istaknuto da se radi o dopuštenim modifikacijama koje nisu dovele do povrede objektivnog identiteta optužbe i presude. U vezi s tim je opširno na str. 24 i 25 presude navedeno koje su konkretne dopuštene modifikacije i preformulacije radi jasnoće učinjene (između ostalog, dva umjesto tri ubijena, izbrisane riječi „te u namjeri da ga liši života u istog ispucao jedan metak“, pa je umjesto toga dodao riječi ,,i lišio ga života, tako što je u istog ispucao jedan metak“, izbrisao riječ „osumnjičeni“ jer je u pitanju optuženi, izbrisao riječ „ovi“ umjesto „koje je dodao Smailović Emsud i Cikota Mustafa“).
16. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu za krivično djelo za koje je proglašen krivim navedenom presudom, Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana 41 stav 1 preuzetog KZSFRJ, imajući u vidu svrhu kažnjavanja, uzeo u obzir sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne. Kao olakšavajuće okolnosti kod apelanta cijenjena je njegova neosuđivanost i porodične prilike, a od otežavajućih okolnosti je cijenio okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno (upornost i bezobzirnost), da su oštećeni bili mlađe životne dobi i ničim nisu dali povoda da se prema njima postupa na način kako je to u konkretnoj situaciji učinjeno. Apelantu je za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika za koje je proglašen krivim izrečena kazna zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, nalazeći da takva kazna odgovara težini krivičnog djela, stepenu krivnje i svrsi kažnjavanja.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
17. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje i zabranu diskriminacije iz člana II/3e) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6 i 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant smatra da su mu navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da je osporena presuda zasnovana na dokazima, uglavnom iskazima svjedoka koji nisu bili dužni da svjedoče i da je stoga primjena pozitivnih propisa bila očigledno proizvoljna. Osim toga, apelant ukazuje i na procesne nedostatke prvenstveno zbog toga što je Vrhovni sud izmijenio optužnicu u pogledu odlučnih činjenica i na taj način preuzeo ulogu Tužilaštva, čime je povrijeđeno njegovo pravo na jednakost u postupanju i pravo na fer i pravično suđenje. Takođe smatra da u osporenoj presudi nisu navedeni osnovni razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu opšteg obilježja predmetnog krivičnog djela i da presuda ne sadrži valjane razloge u pogledu postojanja oružanog sukoba u inkriminisanom periodu na području Bravsko, da je ta činjenica proizvoljno zasnovana na odluci Predsjedništva BiH. Ovo iz razloga što su saslušani svjedoci potvrdili da na navedenom području u inkriminisano vrijeme nije bilo oružanih sukoba između jedinica ARBiH i vojske RS. Apelant smatra da je zbog pogrešne ocjene dokaza povrijeđena pretpostavka nevinosti, te da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Na osnovu iznijetih razloga, predloženo je da se apelacija usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da navodi apelacije nisu osnovani, da nije jasno ukazivanje na povredu odredbe člana 6 Evropske konvencije, da su navodi prema kojima se presuda zasniva na iskazu lica koja nisu dužna da svjedoče potpuno paušalni i neodređeni (lica nisu konkretizovana). Suprotno navodima iz apelacije, Vrhovni sud smatra da se nije radilo o proizvoljnoj primjeni propisa, niti su povrijeđene odredbe procesnog zakona, a time ni ostala prava na koja se apelant neargumentovano poziva. U pogledu navoda o izmjeni optužnice (prekoračenje) Vrhovni sud je istakao da su neosnovani jer optužnica nije mijenjana u pogledu odlučnih činjenica i opisa radnji krivičnog djela, već je izvršena dopuštena modifikacija optužnice usljed koje nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe i presude, zatim su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu postojanja oružanog sukoba između jedinica Armije BiH i jedinica vojske Republike Srpske, u krivičnopravnom smislu, kao bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela. Iz navedenih razloga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Federalno tužilaštvo smatra da je apelacija očigledno neosnovana i da je kao takvu treba odbaciti.
20. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana jer apelant u principu osporava pravilnost činjeničnih i pravnih zaključaka suda u pogledu postojanja obilježja predmetnog krivičnog djela i apelantove krivice. U tom smislu apelant samo paušalno navodi da je u osporenoj odluci primjena prava bila očigledno proizvoljna. Suprotno takvom navodu apelacije, Tužilaštvo smatra da je predmetno krivično djelo u konkretnom slučaju nesumnjivo utvrđeno u svim svojim elementima, kao i da je izvedenim dokazima, van razumne sumnje, dokazana apelantova krivica. Predloženo je da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
21. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, preuzet Zakonom o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 (izmjene i dopune), 13/94 - potvrđivanje uredbe o izmjenama KZSFRJ (16/92) i Zakonom o primjeni Krivičnog zakona SFRJ koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja – „Službeni list RBiH“ br. 6/92, 11/92, 21/92, 13/94) u relevantnom dijelu glasu:
Saizvršilaštvo Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
Član 144.
Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Ko kršeći pravila međunarodnog prava naredi da se prema ratnim zarobljenicima vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velike patnje ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja, prisiljavanja na izvršenje službe u oružanim snagama neprijatelja, ili lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom od najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
22. Ženevska konvencija o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačka a) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka strana sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:
1. Prema licima koja izravno ne sudjeluju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su onesposobljena za borbu zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja utemeljenoga na rasi, boji kože, vjeroispovijedi ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.
U tu svrhu zabranjeni su i zabranjuju se, u svako doba i na svakom mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:
a) nasilje protiv života i tijela, osobito sve vrste ubistava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mućenja;
Član 4. stav A. tačka 1.
A. Ratni zarobljenici, u smislu ove Konvencije jesu lica koja pripadaju jednoj od sljedećih kategorija, a koja su pala pod vlast neprijatelja:
1) pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu […] Član 129. stav 1.
Visoke strane ugovornice obavezuju se da će preduzeti svaku zakonodavnu mjeru potrebnu radi propisivanja odgovarajućih krivičnih sankcija protiv lica koja su izvršila, ili koja su izdala naređenje da se izvrši, koja od teških povreda ove Konvencije određenih u sljedećem članu.
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
[...] Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 295.
Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.
[...] Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
[...] Član 300.
Presuda kojom se optuženi proglašava krivim (1) U presudi kojom se optuženi proglašava krivim, sud će izreći:
a) za koje se krivično djelo optuženik proglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;
[...] Član 305. stav 7.
Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 006752 16 Kžk od 27. oktobra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
[…]
30. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud zapaža da apelant, prije svega, osporava dokaze koji su provedeni u toku postupka, naročito iskaze svjedoka, način na koji ih je sud prihvatio i ocijenio, te zaključke koje je u vezi s tim izveo i, shodno tome, utvrdio činjenično stanje, zbog čega mu je, kako tvrdi, povrijeđena i pretpostavka nevinosti. Osim toga, apelant ukazuje da je izmjenom optužnice sud preuzimajući ulogu Tužilaštva povrijedio princip jednakosti u postupanju.
32. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud – Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
33. Ustavni sud podsjeća i da je u svojoj praksi usvojio stav da „slobodna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima čini neodvojiv element prava na pravično suđenje“ u Bosni i Hercegovini. Međutim, Ustavni sud je takođe naveo i da ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, princip slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, već je ona ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude „opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice“ kako bi se zadovoljili standardi prava na pravično suđenje, a najprije prava na obrazloženu odluku kao jednog elementa prava na pravično suđenje (vidi AP 661/04, op. cit., tačka 30).
34. Apelant smatra da je presuda zasnovana na iskazima svjedoka koji nisu bili dužni da svjedoče. U vezi s ovim dijelom apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je u postupku saslušan veliki broj svjedoka optužbe i odbrane (18 svjedoka). Apelant u okviru prigovora koje je prethodno isticao pred Kantonalnim sudom i koje je Vrhovni sud u ponovnom postupku imao u vidu jer su se odnosili na pravo na odbranu i fer suđenje, predlažući opravdanost izvođenja novih dokaza (između ostalog i saslušanja određenih svjedoka) nije konkretizovao koji od saslušanih svjedoka i po kojem osnovu nisu bili dužni da svjedoče, već je zahtijevao potpunu i pravilnu ocjenu iskaza svjedoka koje su dali ranije, što je, kako je istakao Vrhovni sud, svakako obaveza suda iz člana 296 stav 2 ZKPFBiH. Vrhovni sud je nakon razmatranja apelantovih prijedloga i prigovora dao jasno obrazloženje u pogledu opravdanosti izvođenja nekih od predloženih dokaza, između ostalog i saslušanja još jednog svjedoka odbrane. Osim toga, Ustavni sud uočava da su u obrazloženju osporene presude detaljno interpretirani iskazi svih svjedoka, kako onih koji su dati u postupku pred prvostepenim sudom tako i onih koji su neposredno izvedeni pred Vrhovnim sudom. Nakon pojedinačne analize i ocjene ovih dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu, izveden je zaključak zbog čega je i u kojoj mjeri u pogledu odlučnih činjenica vezanih za događaj (krivično djelo) koje je apelantu stavljeno na teret, iskazima određenog broja svjedoka (među kojima i svjedoci odbrane) poklonjena vjera odnosno zbog čega nije poklonjena vjera iskazima ostalog broja svjedoka, među kojima i apelantovom iskazu datom u svojstvu svjedoka. Vrhovni sud je u tom pravcu naveo jasne razloge koji se tiču podudarnosti iskaza svjedoka u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose kako na objektivni uslov – postojanje oružanog sukoba tako i subjektivni uslov – radnje koje je apelant preduzeo u konkretnom događaju, a koje čine bitno obilježje krivičnog djela za koje je osuđen. Slijedom navedenog, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne smatra da je u konkretnom slučaju izostala brižljiva i savjesna ocjena svih izvedenih dokaza, pa i iskaza svjedoka koji su dovedeni u vezu s objektivnim (materijalnim) dokazima (zapisnik o ekshumaciji, medicinsko vještačenje, fotodokumentacija) na osnovu kojih je Vrhovni sud utvrdio odlučne činjenice u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. U pogledu apelantovog prigovora da mu je zbog načina ocjene dokaza povrijeđeno pravo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije koje propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, Ustavni sud smatra da je neosnovan. Pri tome, Ustavni sud je imao u vidu navedene zaključke u pogledu ocjene dokaza, kao i okolnost da Vrhovni sud niti u jednoj fazi postupka nije postupao s preduvjerenjem da je apelant kriv, već je apelantova krivičnopravna odgovornost uslijedila kao rezultat utvrđenog činjeničnog stanja do kog je Vrhovni sud došao nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza izvedenih u postupku, pa Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
35. Nadalje, apelant tvrdi da je Vrhovni sud izmjenom optužnice povrijedio princip jednakosti u postupanju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je članom 295 ZKPFBiH propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, a da je u članu 300 ZKPFBiH propisano da u presudi kojom se optuženi proglašava krivim, pored ostalog, sud izriče za koje krivično djelo je optuženi proglašen krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježje krivičnog djela, kao i onih od kojih zavisi primjena odredbi Krivičnog zakona. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4868/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , stav 35), te istakao da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je u skladu s rezultatima izvedenih dokaza izvršio određene dopuštene modifikacije činjeničnog opisa optužnice (brisanjem ili dodavanjem određenih riječi) o čemu je na str. 25. presude dato opširno i jasno obrazloženje radi preciznijeg određenja činjeničnog opisa djela, ne mijenjajući pri tom kvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice za koje je apelant osuđen. S obzirom na to da navedena izmjena nije dovela do povrede objektivnog identiteta optužbe, te imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi kojim je ukazao na povredu prava jednakosti u postupanju u vezi s izmjenom optužnice.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice, kao i da je Vrhovni sud pri tom postupao s preduvjerenjem o apelantovoj krivici i povrijedio pretpostavku nevinosti, te da je izmjenom optužnice na glavnom pretresu povrijeđen princip jednakosti u postupanju.
37. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije neosnovane. Zabrana diskriminacije
38. U odnosu na navode o zabrani diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim, u konkretnom slučaju apelant osim paušalnog pozivanja na povredu ovog prava nije dostavio dokaze, niti je iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica.
39. Ustavni sud primjećuje da je apelant navode o povredi ovog prava doveo u usku vezu s pravom na pravično suđenje, dakle činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, odnosno konačnim ishodom predmetnog postupka kojim je utvrđena njegova krivičnopravna odgovornost. Imajući u vidu akcesoran karakter ovog prava, a to konkretno znači da se na diskriminaciju može pozvati samo u vezi s „uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom“, te imajući u vidu da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje, potrebno je u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
40. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant u okolnostima konkretnog slučaja nije posebno obrazložio zbog čega smatra da je diskriminisan, već je ovo pravo doveo u isključivu vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da u tom segmentu nije bilo proizvoljnosti. Osim toga, apelant nije ponudio nikakav drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani iz istih razloga koji su navedeni u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na osnovu kojih su utvrđene odlučne činjenice u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Takođe su u presudi dati jasni razlozi u pogledu dokaza koji su prihvaćeni i onih koji nisu prihvaćeni, uz obrazloženje u tom pogledu kao i u pogledu izmjene optužnice kojom nije promijenjen objektivni identitet (pravna kvalifikacija djela), koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti niti sumnje da je u bilo kojoj fazi postupka postupljeno s preduvjerenjem da je apelant kriv ili da je narušen princip jednakosti u postupanju, već je apelantova krivičnopravna odgovornost uslijedila kao rezultat utvrđenog činjeničnog stanja nakon savjesne i brižljive ocjene svih dokaza izvedenih u postupku.
42. Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je apelant pozivanje na kršenje navedenog prava doveo u isključivu vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, za koje je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti, i kada apelant nije ponudio drugi argument iz kojeg bi proizlazilo da je tretiran drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je nešto tako vidljivo iz činjenica predmeta.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević