Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7272/18 (M. G. i V. L.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi i izdaci
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7272/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7272/18, rješavajući apelacije M. G. i Vedrana Leke i drugih, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. G. protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 044718 18 Gž od 31. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 044718 16 P od 30. marta 2018. godine;

Vedran Leko protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 249590 14 Gž od 8. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 249590 12 P od 29. maja 2014.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-7272/18

1. M. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 044718 18 Gž od 31. avgusta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 044718 16 P od 30. marta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiteljici (D.L.) isplati iznos od 3.203,19 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj nadoknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora tužiteljičin zahtjev da joj apelant isplati određeni novčani iznos na ime zastupanja u upravnom postupku i upravnom sporu, po osnovu punomoći koju joj je izdao. Nadalje je istakao da je odredbom člana 31. Zakona o advokaturi Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi) propisano pravo advokata da zahtjeva nagradu za izvršeni rad i naknadu troškova nastalih u vezi sa radom, te da će sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivati naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći. S tim u vezi je istakao da u predmetnom postupku nije sporno da je apelant, izdao punomoć tužiteljici, čime je uspostavljen pravni odnos zastupanja u smislu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o advokaturi, iz kojeg proizlazi tužiteljičino pravo na nagradu i naknadu troškova nastalih prilikom zastupanja, kako je to propisano odredbom člana 31. stav 3. navedenog zakona. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da su tužiteljičini troškovi previsoki, Kantonalni sud je naveo da su troškovi odmjereni prema važećoj advokatskoj tarifi, te istakao da je nesporno da je tužiteljica imala apelantovo ovlaštenje za radnje koje je poduzela, a da apelant u postupku nije dokazao da je za navedene radnje platio naknadu.

2. AP-123/19

4. Vedran Leko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 9. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 249590 18 Rev od 4. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 249590 14 Gž od 8. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 249590 12 P od 29. maja 2014. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda od 4. decembra 2018. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 8. juna 2018. godine, Ustavni sud konstatuje da revizija nije bila efektivni pravni lijek, te imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-4902/18 od 11. oktobra 2018. godine, konstatuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Federacija BiH) da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant u predmetnom postupku potraživao troškove koje je imao njegov punomoćnik-advokat u istražnom postupku protiv apelanta kao osumnjičenog, kao i pred sudom u postupku po prijedlogu tužilaštva za izricanje mjera zabrane, koji postupci su okončani obustavljanjem istrage. Nadalje je istakao da je odredbom člana 199. stav 2. tačka h) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) propisano da troškovi krivičnog postupka obuhvataju nagradu i nužne izdatke branitelju. Takođe je istakao da je odredbom člana 203. stav 4. ZKP propisano da ako zahtjev za naknadu nužnih izdataka i nagrade ne bude usvojen ili sud o njemu ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, optuženi i branilac imaju pravo da ta potraživanja ostvaruju u parničnom postupku protiv Federacije BiH, te da se ti troškovi odnose na apelantove nužne izdatake i braniteljeve nužne izdatake i nagradu, kako je to propisano odredbom člana 203. stav 1. ZKP. S tim u vezi je istakao da apelant ima pravo da potražuje samo nužne izdatke koje je imao u slučaju da ga nije zastupao advokat, pa nema pravo u parnici potraživati nužne izdatke i nagradu koje pripadaju njegovom punomoćniku-advokatu, i to bez obzira na apelantove navode, koji u toku postupka nisu dokazani, da je apelant branitelju isplatio naknadu za zastupanje, te zaključio da je prvostepeni sud zauzeo pravilan stav o nedostatku aktivne legitimacije na strani apelanta u predmetnom postupku. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1). Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7272/18.

Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7272/18 (M. G. i V. L.) | Sudska praksa | Aktio