Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1484/17 (N. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Kamata
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1484/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1484/17, rješavajući apelaciju Nazifa Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nazifa Brkića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 033346 16 Gž 2 od 13.

februara 2017. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Nazifu Brkiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 975,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantu Nazifu Brkiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Nazifa Brkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 033346 16 Gž 2 od 13. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 033346 15 P 3 od 26. septembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nazif Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Osman Hadžić, advokat iz Bihaća, podnio je 17. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 033346 16 Gž 2 od 13. februara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinskog suda) broj 17 0 P 033346 15 P 3 od 26. septembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda, Općinskog suda i Rusmira Brkića (kasnije promijenio ime u Marc Jung, u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 6. februara 2019. godine, odnosno 21. januara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 24. januara do 8. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužitelj je 2. marta 2003. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi isplate.

6. Presudom Općinskog suda od 27. decembra 2005. godine obavezan je apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je presudom od 1. aprila 2011. godine djelomično uvažio žalbu, prvostepenu presudu preinačio tako što je obavezao apelanta da isplati manji novčani iznos i manji iznos na ime troškova postupka i tužbeni zahtjev tužitelja u ostalom dijelu odbio, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

7. Postupajući po reviziji tužitelja, Vrhovni sud je rješenjem od 15. maja 2012. godine usvojio reviziju, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

8. U ponovnom postupku Kantonalni sud je rješenjem od 6. februara 2013. godine uvažio žalbu tuženog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje.

9. U ponovnom postupku Općinski sud je presudom od 23. decembra 2014. godine obavezao apelanta da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Međutim, postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je rješenjem od 7. jula 2015. godine uvažio žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje.

10. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 17 0 P 033346 15 P 3 od 26. septembra 2016. godine obavezao apelanta da tužitelju isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Presudom je dalje odbijen preostali dio postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja preko dosuđenog iznosa, kao i preostali dio zatraženih parničnih troškova preko dosuđenog iznosa, te je odbijen u cijelosti apelantov zahtjev za naknadu parničnih troškova.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj, kao prodavac, sa apelantom, kao kupcem, 22. jula 1997. godine, u smislu člana 45. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio predugovor (u daljnjem tekstu: predmetni predugovor) u pogledu nekretnina koje su u tužiteljevom vanknjižnom vlasništvu (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) u kojem je ugovorena cijena u određenom novčanom iznosu, te ugovoreno da će apelant, kao kupac, isplatiti jedan dio cijene u momentu potpisivanja predmetnog predugovora, dok će ostatak duga isplatiti u roku od pet godina sa 7% kamate do konačne isplate zajedno sa mjesečnom ratom. Dalje je naveo da su stranke izvršile u pretežnom dijelu obaveze iz predmetnog predugovora (apelant isplatio određene iznose i ušao u posjed predmetne nekretnine), ali da je prestao plaćati obaveze iz predmetnog predugovora, jer je došlo do različitog tumačenja stranaka o predugovornoj odredbi o 7% kamate na ostatak cijene, tj. da li je ta kamata jednogodišnja, kako tvrdi tužitelj, ili je kamata petogodišnja, kako tvrdi apelant.

12. Po ocjeni Općinskog suda, iz sporne predugovorne odredbe jedino logično se može zaključiti da obaveza plaćanja 7% kamate na ostatak neisplaćene kupoprodajne cijene ima teći tokom pet godina (60 mjeseci) na ovaj iznos do konačne isplate, dakle, za sve vrijeme dok se sva obaveza ne isplati, kako to tvrdi i tužitelj. Istaknuto je da se iz navedene formulacije ne može zaključiti, niti je logično, da se ugovorena kamata računa na petogodišnjem nivou, jer se i kod podizanja kredita kod banaka, prema obrazloženju vještaka, kamata računa za jednu godinu. Općinski sud je zaključio da je navedeno tumačenje predmetnog predugovora u skladu sa odredbama čl. 99. i 100. ZOO, te da je suprotno tumačenje jednostavno nelogično i neprihvatljivo, da nije u skladu sa spornom odredbom i izvedenim dokazima. Istaknuto je da navedeno proizlazi i iz pročitanog dokaza – otplatnog plana, te je stoga logičan iskaz tužitelja da je predmetni predugovor potpisao nakon što je od banke pribavio otplatni plan i sa njim upoznao apelanta, pa je apelantu bila poznata njegova ukupna obaveza i obračunata kamata. Ocjenjujući sve izneseno, Općinski sud je u dijelu načina ugovaranja i obračuna kamata kao uvjerljivije i logičnije prihvatio iskaze svjedoka Hasiba Brkića, tužiteljevog oca, i Tomaša Dragovića (advokata koji je sačinio predmetni predugovor), nasuprot iskazima apelanta i njegove braće, pri čemu je posebno ocijenio i prihvatio iskaz Tomaša Dragovića, koji nije rodbinski povezan ni sa jednom od parničnih stranaka i koji je pred sudom iskazao pravu volju stranaka. U pogledu pitanja da li je ovako ugovorena kamata suprotna odredbi člana 399. ZOO, Općinski sud je naveo da, prema provedenom dopunskom vještačenju i pribavljenim podacima od poslovnih banaka, jasno je da ovako ugovorena kamata nije veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, odnosno da ovako ugovorena kamata nije protivna zakonu.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 033346 16 Gž 2 od 13. februara 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom dijelu, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

14. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao jasne i na zakonu zasnovane razloge. S tim u vezi, obrazloženo je da je prvostepeni sud dao iscrpne i pravilne činjenično-pravne razloge o tome zašto je prihvatio tvrdnju tužitelja da je ugovoreno plaćanje kamate 7% na godišnjem nivou na neisplaćeni dio kupoprodajne cijene. Istaknuto je da se pri tome prvostepeni sud pozvao na pravilne odredbe materijalnog prava koje se odnose na tumačenje spornih odredaba ugovora i pravilno zaključio da kamata koja je među strankama ugovorena 7% na godišnjem nivou nije protivna članu 399. ZOO. Nadalje, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je ocijenio izvedene dokaze u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode o povredi odredbe člana 191. stav 4. ZPP, jer prvostepena presuda u obrazloženju sadrži razloge na kojima se zasniva i koji nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su „primarni izvor saznanja“ u vezi sa spornom činjenicom – ugovorene kamate apelant, tužiteljev otac i apelantova braća, koji su vodili pregovore u vezi sa kupoprodajom predmetne nekretnine, te da sva ostala dokazna sredstva nisu bila podobna za dokazivanje navedene činjenice, uključujući i svjedoka Tomaša Dragovića, koji nije sudjelovao u pregovorima. Apelant smatra da redovni sudovi nisu imali takav pristup, da nisu adekvatno primijenili odredbe člana 8. i člana 191. stav 4. ZPP, jer u obrazloženjima presude nisu naveli sve „objektivne i subjektivne elemente spora“ u čemu se očituje proizvoljna primjena procesnog prava. Apelant navodi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 399. ZOO. S tim u vezi, ističe da je kamatna stopa ugovorena u većem procentu od kamatne stope koja se u spornom periodu u mjestu ispunjenja plaćala na štedne uloge po viđenju, kako to proizlazi iz nalaza vještaka, redovni sudovi su trebali primijeniti član 399. ZOO. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kada je postupak bez razumnog i objektivnog opravdanja trajao 13 godina, te predlaže da mu se isplati naknada nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka. U pogledu prava na imovinu, apelant navodi da je, zbog nezakonitog postupanja suda, obavezan da plati znatno veći iznos novca tužitelju, kao i zatezne kamate za period od 13 godina, što ne bi bio obavezan platiti da su redovni sudovi efikasno postupali i donijeli zakonite odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud navodi da je postupak pred ovim sudom okončao u optimalnom roku (predmet je primljen 28. jula 2011. godine, a odluka donesena 15. maja 2012. godine).

17. Kantonalni sud navodi da je u ovom predmetu postupao u postupku po žalbi tri puta, te da su u drugom i trećem postupanju odluke po žalbama donesene u relativno kratkim rokovima. Smatra da postupanjem ovog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Također, ističe da ostaje pri svim činjenično-pravnim razlozima koje je dao u svojoj odluci i da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu.

18. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Smatra apelacione navode proizvoljnim i neargumentiranim, te ističe da je dao jasne razloge za donošenje odluke. Dalje ističe da je na dužinu trajanja postupka utjecala činjenica da su stranke podnosile žalbe i reviziju, te da je došlo i do promjene postupajućeg sudije. Smatra da se u predmetu postupalo u kontinuitetu shodno opterećenosti sudija koji su dužili spis (u smislu planova, broja predmeta, rada na više referata i dr.).

19. Tužitelj smatra apelaciju neosnovanom, te navodi da nisu povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje i imovinu. Posebno ističe da odredba člana 399. ZOO nije primjenjiva na konkretan slučaj, jer se radi o staroj zakonskoj odredbi iz perioda društvenog vlasništva, te da u novom političkom sistemu, u kojem su uvedeni privatno vlasništvo i tržišna ekonomija, banke same određuju uvjete poslovanja (uključujući i kamatne stope za štedne uloge po viđenju) rukovodeći se prvenstveno ostvarenjem profita. Osim toga, kako se u konkretnom slučaju radi o kupoprodaji predmetne nekretnine sa ugovorenom obročnom otplatom dijela kupovne cijene, smatra da je kreditirao apelanta, kao kupca, te da ima pravo na ugovorenu kamatu od 7%, kako je to utvrđeno sudskim presudama.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst):

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst):

Član 99.

Odredbe ugovora primenjuju se onako kako glase.

Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku nameru ugovarača i odredbu tako razumeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 100.

U slučaju kad je ugovor zaključen prema unapred odštampanom sadržaju, ili kad je ugovor bio na drugi način pripremljen i predložen od jedne ugovorne strane, nejasne odredbe tumačiće se u korist druge strane.

Član 399. st. 1. i 4.

Stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.

Ako je ugovorena veća kamata od dozvoljene, primeniće se najveća dozvoljena stopa kamate.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 17 0 P 033346 16 Gž 2 od 13. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 13. marta 2017. godine a apelacija je podnesena 17. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

29. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužitelj podnio tužbu protiv apelanta radi isplate određenog novčanog iznosa, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a)U odnosu na osporene odluke

30. Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

32. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova u pogledu postavljenog tužbenog zahtjeva, proveo veliki broj dokaza. S tim u vezi je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno navedeno koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, koji dokazi su prihvaćeni i zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza, te je posebno naglašeno da je sud posebno ocijenio iskaz svjedoka Tomaša Dragovića, koji je advokat koji je sačinio predmetni predugovor i koji nije rodbinski povezan ni sa jednom od parničnih stranaka. Ustavni sud dalje zapaža da je Općinski sud obrazložio i druge materijalne dokaze, uključujući i predmetni predugovor, koje je doveo u vezu sa iskazima svjedoka i stranaka, te zaključio da obaveza plaćanja 7% kamate na ostatak neisplaćene kupoprodajne cijene ima teći tokom pet godina (60 mjeseci) na ovaj iznos do konačne isplate, dakle, za sve vrijeme dok se sva obaveza ne isplati, kako to tvrdi i tužitelj. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili i apelantov navod koji se odnosi na član 399. ZOO i dali razloge zašto ugovorena kamata nije protivna članu 399. ZOO.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene provedenih dokaza, kao i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

35. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

36. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

37. Ustavni sud zapaža da je tužitelj Općinskom sudu podnio tužbu 2. marta 2003. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda od 13. februara 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste oko 13 godina i 11 mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

38. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv apelanta radi isplate određenog novčanog iznosa, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, odnosno da je bilo sporno pitanje ugovorene kamate, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu.

39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu 27. decembra 2005. godine, dakle, oko dvije godine i devet mjeseci nakon podnošenja tužbe, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda od 1. aprila 2011. godine (pred kojim je postupak trajao pet godina i četiri mjeseca), a koja je ukinuta u revizionom postupku, koji je trajao oko 10 mjeseci pred Vrhovnim sudom. Kantonalni sud je u ponovnom postupku donio presudu nakon devet mjeseci kojom je ukinuo prvostepenu odluku i predmet vratio na ponovni postupak. Ponovni postupak pred Općinskim sudom je trajao oko jedne godine i deset mjeseci, a žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom oko sedam mjeseci, nakon čega je predmet ponovo vraćen prvostepenom sudu. Općinski sud je u ponovnom postupku odluku donio u roku od oko jedne godine i dva mjeseca, a Kantonalni sud odluku po žalbi u roku od oko pet mjeseci. Ustavni sud ponavlja da se u jednoj fazi postupka predmet nalazio na odlučivanju po žalbi kod Kantonalnog suda oko pet godina i četiri mjeseca. Također, Ustavni sud podsjeća i na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i da redovni sudovi nisu dali objašnjenje u vezi sa apelantovim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka koji mogu utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1360/14 od 15. februara 2017. godine, tačka 24, i AP 2750/15 od 1. februara 2017. godine, tačka 31, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da iz činjenica predmeta nije vidljivo da je apelantovo ponašanje prouzrokovalo na bilo koji način ovakvu dužinu predmetnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nerazumno dugom trajanju postupka osnovani.

40. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

41. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

42. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 975,00 KM.

43. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

44. Apelant navodi da je, zbog nezakonitog postupanja suda, obavezan da plati znatno veći iznos novca tužitelju, kao i zatezne kamate za period od 13 godina, što ne bi bio obavezan da plati da su redovni sudovi efikasno postupali i donijeli zakonite odluke u razumnom roku. Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu zaključak u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati je li u ovom predmetu došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao oko 13 godina i 11 mjeseci, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Kantonalni sud pred kojim je prvi žalbeni postupak trajao oko pet godina i četiri mjeseca, kao i okolnost da je predmet nekoliko puta vraćan na ponovni postupak nižestepenom sudu.

46. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u situaciji kada iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno na temelju izvedenih dokaza, pri čemu je za svaki dokaz izveden zaključak u pogledu ne/dokazanosti bitne činjenice, te kada su sudovi obrazložili zašto ugovorena kamata nije protivna članu 399. ZOO.

47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1484/17 (N. B.) | Sudska praksa | Aktio