Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6912/18 (R. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6912/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-6912/18, rješavajući apelaciju Rajka Šavije, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rajko Šavija protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 Mal 044503 18 Gž od 16. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rajko Šavija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 Mal 044503 18 Gž od 16. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je obavezan da tužiocu (R. D.) na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova isplati iznos od 2.000,00 KM, a po osnovu pretrpljenog straha iznos od 1.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, apelant je obavezan na plaćanje troškova parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da među strankama nije sporno da je apelant pravosnažnom presudom oglašen krivim za krivično djelo Lake tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, te da je tužilac kao oštećeni sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na pokretanje parničnog postupka. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u predmetnom parničnom postupku utvrdio da na strani tužioca nema doprinosa nastanku štetnog događaja, koje utvrđenja žalba ne dovodi u pitanje i koje je kao pravilno prihvatio i taj sud. Okružni sud je dalje naveo da je, shodno odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud u parničnom postupku u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan pravosnažnom presudom krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim, te da je apelantovu odgovornost utemeljio na navedenoj zakonskoj odredbi, kao i odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, Okružni sud je naveo da nije sporno da je kritične prilike tužilac pretrpio povredu koja se kvalifikuje kao laka tjelesna povreda, a što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kao i to da je u momentu povređivanja tužilac bio pri svijesti, u stanju prijetnje sigurnosti i fizičkog integriteta, te da je tri sata osjećao primarni strah jakog intenziteta, dok je strah umjerenog intenziteta proživljavao naredna dva dana, a strah blagog intenziteta narednih sedam dana. Nadalje, Okružni sud je naveo da je, cijeneći okolnosti konkretnog slučaja (način na koji se desio štetni događaj, značaj povrijeđenog dobra, mjesto na kojem se desio štetni događaj, kao i to da tužilac nije doprinio nastanku štetnog događaja), tužiocu valjalo dosuditi navedene novčane iznose na ime naknade štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova i straha. Pri tome, Okružni sud je naveo da je imao u vidu parametre iz odredbe člana 200. ZOO koji su bitni kod odmjeravanja i utvrđivanja visine nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova i straha, kao i jačinu i intenzitet fizičkih bolova i straha koje je tužilac pretrpio zbog posljedica povređivanja.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu određivanja visine nematerijalne štete. Osim toga, apelant ističe da je pogrešna konstatacija Okružnog suda da tužitelj ničim nije doprinio nastanku štetnog događaja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6912/18 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio