Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7382/18 (M. L. i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7382/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7382/18, rješavajući apelacije M. L. i drugih, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. L. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 002224 14 Uvp od 20. septembra 2018. godine;

Senija Ružnić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 008448 18 U 2 od 15. oktobra 2018. godine;

Milan Simić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 004017 16 Uvp od 18. oktobra 2018. godine i Jozo Gašić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 010235 18 U od 31. januara 2019. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj FZ3/2/2-35-1-90370- 20/15 od 31. jula 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-7382/18

1. M. L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa ZOU Barbarić & Bevanda iz Širokog Brijega, podnio je 12. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 08 0 U 002224 14 Uvp od 20. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda FBiH, apelantu je određen novi iznos prijevremene povoljnije starosne penzije u određenom iznosu, s tim da će se apelantu umjesto toga isplaćivati iznos najniže penzije za tekuće mjesece.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud FBiH je naveo da su rješenja upravnih organa donesena primjenom odredaba Zakona o privremenom povoljnijem penzionisanju boraca Odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon o povoljnijem penzionisanju). Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 11. stav 1. navedenog zakona propisana obaveza Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje da korisnicima prava na povoljniju penziju donese nova rješenja, odnosno privremena rješenja, u zavisnosti od toga da li je u odnosu na konkretno lice okončan postupak kontrole propisan Zakonom o kontroli zakonitosti korištenja prava iz boračko-invalidske zaštite. S tim u vezi je naveo da je prvostepeni organ, postupajući u skladu sa odredbama čl. 5. i 6. Zakona o povoljnijem penzionisanju, izvršio ponovni obračun apelantove penzije, te zaključio da su apelantovi navodi o nezakonitosti odluka upravnih organa i nižestepenog suda neosnovani. Nadalje, Vrhovni sud FBiH je naveo da je apelant istakao da su u predmetnom postupku povrijeđene odredbe Ustava Federacije BiH kojima se garantuje jednakost pred zakonom, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu, kao i da je donošenjem privremenog rješenja u istoj stvari o kojoj je već rješeno pravosnažnim upravnim aktom oduzeto njegovo stečeno pravo. U vezi s tim, Vrhovni sud FBiH se pozvao na odluku Ustavnog suda Federacije BiH broj U-29/13 u kojoj je ukazano da su prava na prijevremeno povoljnije penzionisanje svih branilaca do donošenja Zakon o povoljnijem penzionisanju bila privremeno regulisana, te da su ta prava navedenim zakonom sada trajno regulisana na jedinstven način, bez diskriminacije, te da se odredbama tog zakona ne vrši povreda stečenih prava, niti principa pravne sigurnosti.

2. AP-7683/18

4. Senija Ružnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, podnijela je 26. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 008448 18 U 2 od 15. oktobra 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantici je priznato pravo na srazmjerni dio prijevremene starosne penzije u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, s obzirom da je imala ostvareni staž od ukupno 30 godina (u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj), što je i utvrđeno rješenjem prvostepenog organa. Međutim, naveo je da je prvostepeni organ takođe utvrdio da joj za određeni period nisu uplaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje, te zaključio da apelantica neosnovano ističe da joj pripada penzija i za taj period, s obzirom da je odredbom člana 82. stav 5. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu. Zakon o PIO) propisano da se prilikom ostvarivanja prava iz penzijskog osiguranja u penzijski staž uračunava samo vrijeme za koje su uplaćeni doprinosi. Takođe je istakao da je neosnovan apelantičin zahtjev da joj se odvoji penzija iz Bosne i Hercegovine od penzije iz Republike Hrvatske (jer bi na taj način ostvarila pravo na minimalnu penziju), s obzirom da je odredbom člana 72. stav 3. Zakona o PIO propisano da se odredbe iz stava 1. i 2. tog člana ne odnose na lica koja su ostvarila pravo na dio srazmjerne penzije po međunarodnim ugovorima i koja nemaju prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine.

3. AP-189/19

7. Milan Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Crkvine, podnio je 10. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 13 0 U 004017 16 Uvp od 18. oktobra 2018. godine.

8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda RS, odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, odnosno srazmjerni dio iste.

9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da apelant ima navršenih 66 godina života i 15 godina, 11 mjeseci i 27 dana ostvarenog staža osiguranja. S tim u vezi je istakao da je odredbom člana 75. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisano da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kada navrši 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja (stav 1.), osiguranik koji nema 20 godina staža osiguranja kada navrši 65 godina života i najmanje 25 godina penzijskog staža (stav 2.) i da osiguranik stiče pravo na starosnu penziju bez obzira na godine života kada navrši 40 godina staža osiguranja (stav 3.). Vrhovni sud RS je zaključio da apelant ne ispunjava navedene uslove za priznavanje prava na starosnu penziju, te naglasio da na to ne utiče ni činjenica da je u Republici Hrvatskoj ostvario to pravo uz uračunavanje staža iz Bosne i Hercegovine, u smislu odredbe člana

17. Ugovora o socijalnom osiguranju zaključenom između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

4. AP-791/19

10. Jozo Gašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Usore, kojeg zastupa Dževad Hrnjić advokat iz Žepča, podnio je 19. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 010235 18 U od 31. januara 2019. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje broj FZ3/2/2-35-1-90370-20/15 od 31. jula 2018. godine.

11. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju.

12. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni organ, u ponovljenom postupku, utvrdio da je apelant 12. marta 2015. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju penziju temeljem odredbe člana 4. tačka 1. Zakona o povoljnijem penzionisanju. Takođe je istakao da je odredbom člana 9. navedenog zakona propisano da pravo na penziju po tom zakonu mogu ostvariti samo lica koja to pravo nisu ostvarila prema drugim propisima, te inter alia aktivni pripadnici policije iz člana 4. tačka 1. tog zakona. S tim u vezi je naveo da je utvrđeno da apelant u trenutku podnošenja zahtjeva nije bio aktivni pripadnik policije, u smislu člana 4. tačka 1., nego korisnik invalidske penzije, te zaključio da se na apelanta ne može primijeniti navedena zakonska odredba, već odredbe člana 9. stav 2. i člana 14. stav 3. Zakona o povoljnijem penzionisanju prema kojima je prekluzivni rok za podnošenje zahtjeva protekao sa 1. decembrom 2013. godine.

Spajanje predmeta

13. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7382/18.

14. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

15. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

19. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7382/18 (M. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio