Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5412/17 (M. T.)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kolektivni ugovor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 164
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-5412/17
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5412/17, rješavajući apelaciju Munire Trumić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. travnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Munire Trumić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020934 15 Rev od 26. rujna 2017. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u skladu sa člankom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantici Muniri Trumić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 1.050,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Muniri Trumić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Munire Trumić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020934 15 Rev od 26. rujna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 020934 12 Rsž od 12.
svibnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 020934 10 Rs od 18. srpnja 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Munira Trumić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijela je 21. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020934 15 Rev od 26. rujna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 020934 12 Rsž od 12. svibnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 020934 10 Rs od 18. srpnja 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobraniteljstva Općine Živinice kao zakonskog zastupnika Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 6. veljače 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. veljače 2019. godine, Kantonalni sud 18. veljače 2019. godine, a Općinski sud 15. ožujka 2019. godine. Općinsko pravobraniteljstvo Općine Živinice nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 3. lipnja 2010. godine podnijela tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020934 10 Rs od 18. srpnja 2012. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obveže tuženu da joj isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeno razdoblje, na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu, te na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeno razdoblje. Također, odbijen je i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud naloži tuženoj da kod Federalnog zavoda MIO u korist apelantice kao osiguranika izvrši uplatu određenog novčanog iznosa na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO za određeno razdoblje.
7. Općinski sud je tijekom postupka ocijenio da među strankama nije sporno da je apelantica bila uposlenica kod tužene, ali da je sporna osnova obračuna i isplate razlike plaća, toplog obroka, regresa i doprinosa za MIO za utuženo razdoblje.
8. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih, nalaz vještaka ekonomske struke u kojem je sačinjeno više varijanti obračuna plaće, regresa i toplog obroka za utuženo razdoblje, i to: prema rješenjima o apelanticinom koeficijentu i zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine, zatim prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine) i prema Pravilniku o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama). Također, obračun regresa i toplog obroka vještak je uradio prema Pravilniku o plaćama i Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine), te prema OKU-u iz 2005. godine.
9. Općinski sud je ukazao da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe GKU-a iz 2000. godine jer se taj kolektivni ugovor mogao primjenjivati samo do stupanja na snagu OKU-a iz 2005. godine, tj. do 8. rujna 2005. godine, zato što Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na usuglašeni tekst GKU-a iz 2000. godine, niti mu je naknadno pristupio, a što je ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06. Shodno tome, istaknuto je da je otklonjena dilema u pogledu primjene odredaba GKU-a iz 2000. godine, pa se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe OKU-a iz 2005. godine kojim se propisuje minimum prava uposlenika. Isto tako, navedeno je da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti ni zaključak Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine kojim je osnovica za obračun plaće utvrđena u iznosu od 60% prosječne neto plaće u FBiH za prethodni kvartal. Naime, istaknuto je da je to zbog toga što je odredbom članka 3. OKU-a iz 2005. godine propisano da je poslodavac dužan sve normativne akte uskladiti s odredbama tog ugovora i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena tim ugovorom, a provedenim vještačenjem utvrđeno je da tužena svojim aktima nije utvrdila visinu plaće manje od propisane OKU-om iz 2005. godine. Pored toga, ukazano je da spomenuti zaključak ima karakter podzakonskog akta i da nikada nije ni objavljen u službenim novinama, što je uvjet za njegovu primjenu. Dakle, navedeno je da se radi o podzakonskom aktu koji je donijela Vlada FBiH, a odredbom članka 39. stavak 2. Zakona o državnoj službi u FBiH iz 2003. godine koji se primjenjivao u spornom razdoblju propisuje se da polaznu osnovicu za obračun plaće za državne službenike dogovaraju sindikat, Vlada FBiH i vlade kantona, a ne samo Vlada FBiH svojim zaključkom.
10. Općinski sud je također odbio apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu razlike toplog obroka, jer je, po nalazu vještaka, apelantici isplaćeno više nego je propisano odredbama članka 17. OKU-a iz 2005. godine. Sud je, shodno odredbama članka 19. OKU-a iz 2005. godine, odbio apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu razlike regresa jer je vještak u svom nalazu utvrdio da je tužena prethodnu godinu, tj. 2008. godinu završila s gubitkom, pa stoga nije bila u obvezi isplaćivati naknadu na ime regresa.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020934 12 Rsž od 12. svibnja 2015. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužena obvezana apelantici isplatiti određene novčane iznose na ime razlike regresa za 2009. godinu i na ime razlike naknade za ishranu za utuženo razdoblje, dok je u odnosu na preostali odbijajući dio za potraživanu razliku plaća i potraživane doprinose za MIO prvostupanjska presuda potvrđena.
12. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je ocijenio da nisu utemeljeni apelantičini žalbeni navodi da se osnovica za isplatu razlike plaća, a time i za uplatu doprinosa za MIO na tu razliku plaća imala cijeniti prema zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine. Naime, Kantonalni sud je istaknuo kako u konkretnom slučaju apelantica ničim nije dokazala da je polazna osnovica za obračun plaće iz zaključka Vlade FBiH utvrđena na temelju dogovora sindikata, Vlade FBiH i vlada kantona i da je taj zaključak objavljen u zakonom propisanoj proceduri, onda taj zaključak i ne može predstavljati osnovicu za obračun plaće apelantici u utuženom razdoblju, kako je pravilno našao i prvostupanjski sud.
13. Također, Kantonalni sud je ocijenio da se odluka prvostupanjskog suda, u dijelu kojim je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev koji se ticao potraživane razlike regresa i toplog obroka, u skladu sa odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama, nije mogla opravdati pozivom prvostupanjskog suda na odredbe OKU-a iz 2005. godine. Naime, člankom 3. stavak 3. OKU-a iz 2005. godine propisano je da se u slučaju kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom za uposlenika ima primijeniti najpovoljnije pravo, pa se, prema stajalištu Kantonalnog suda, u ovom dijelu tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe Pravilnika o plaćama, a ne odredbe OKU-a iz 2005. godine.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020934 15 Rev od 26. rujna 2017. godine apelantičina revizija je odbačena, a usvojena je revizija tužene, pa je drugostupanjska presuda preinačena tako da je apelantičina žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je utemeljen revizijski prigovor tužene o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, ukazano je da je u preambuli Pravilnika o plaćama navedeno da je donesen u skladu sa člankom 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, pa je osnovano pravno stajalište tužene da je taj pravilnik donesen kao provedbeni akt tog zakona (iz 1998. godine) i kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. Nadalje, istaknuto je da je spomenuti zakon prestao važiti (2005. godine) donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, koji je stupio na pravnu snagu 16. kolovoza 2005. godine, pa je time i sam Pravilnik o plaćama kao prateći podzakonski normativni akt tužene prestao važiti. Dakle, Vrhovni sud je naveo da prestankom važenja zakona prestaje važiti i pravilnik donesen na temelju tog zakona, pa se stoga prava na naknadu toplog obroka i regresa za utuženo razdoblje sagledavaju u smislu odredbi spomenutog zakona iz 2005. godine, a u svezi s odredbama važećeg OKU-a iz 2005. godine. Naime, ukazano je da Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH, pa se taj granski ugovor ne primjenjuje na području tog kantona (Odluka Ustavnog suda broj AP 1315/06). Također, istaknuto je da Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH kao kasniji propis istog ranga nije propisao obvezu usklađivanja postojećih pravilnika, pa su tako prema članku 76. tog zakona rukovoditelji organa dužni donijeti pravilnik o plaćama i naknadama namještenika u skladu s odredbama tog zakona i kolektivnim ugovorom u roku od 30 dana od dana donošenja pravilnika iz članka 75. tog zakona. U svezi s navedenim, Vrhovni sud je istaknuo da tužena pravilno ukazuje da Pravilnik o plaćama u utuženom razdoblju kao izvor radnog zakonodavstva nije primjenjiv u odnosu na sporno potraživanje. Naime, ukazano je da je u tom smislu zauzeto i pravno stajalište na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. travnja 2016. godine.
IV.Apelacija Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da je u postupku povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.
17. Apelantica je istaknula da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u biti, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, apelantica ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stajalište da je Pravilnik o plaćama u utuženom razdoblju obvezivao tuženu. Nadalje, apelantica je istaknula da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćena za novčanu naknadu na ime razlike toplog obroka i regresa. Navode o diskriminaciji apelantica argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom bez ikakvih razloga.
18. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istaknula da je od 3. lipnja 2010. godine kada je podnijela tužbu pa do donošenja konačne odluke, presude Vrhovnog suda od 26. rujna 2017. godine, proteklo više od sedam godina, pa je u skladu s tim istaknula i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM. Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je istaknuo da je presuda tog suda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Kantonalni sud je istaknuo da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje 17. rujna 2012. godine, dok je presudu donio 12. svibnja 2015. godine, te je opravdavao duljinu trajanja predmetnog postupka tako što se pozivao na prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom, na nedovoljnu kadrovsku popunjenost i da taj sud rješava predmete prema planu rješavanja predmeta (i to prvenstveno prema datumu inicijalnog akta). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
21. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 3. lipnja 2010. godine, da je dostavljena na odgovor tuženoj 6. srpnja 2010. godine, te je tužena dostavila odgovor na tužbu 16. srpnja 2010. godine. Zatim je zakazano pripremno ročište za 14. prosinca 2011. godine, kada je i održano, te je glavna rasprava zakazana za 9. veljače 2012. godine, ali nije održana jer je predmet bio kod vještaka ekonomske struke radi izrade nalaza i mišljenja, pa je odgođena za 17. travnja 2012. godine. Budući da vještak nije mogao sačiniti nalaz i mišljenje ni do 17. travnja 2012. godine, glavna rasprava je odgođena za 14. svibnja 2012. godine, a kako je vještak nalaz i mišljenje dostavio sudu 14. svibnja 2012. godine, ponovno je odgođena glavna rasprava za 26. lipnja 2012. godine. Nakon održane glavne rasprave donesena je presuda 18. srpnja 2012. godine. Također, Općinski sud je istaknuo da je tužena 3. lipnja 2015. godine izjavila reviziju, pa je taj sud nakon dostave revizije na odgovor dostavio predmet Vrhovnom sudu 28. kolovoza 2015. godine na odlučivanje po reviziji.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
23. Pravilnik o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine (Pravilnik dostavljen uz apelaciju) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Plaća službenika i namještenika (u daljem tekstu službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.
Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.
Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u F BiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.
Član 35.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.
Član 36.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
24. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
PRAVA I OBVEZE UGOVORNIH STRANAKA
Članak 3. stavak 3.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju članka 8.
stavak 3. ovog kolektivnog ugovora.
Osnovna plaća Članak 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plaća Članak 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Članak 17.
Poslodavac je obvezan zaposleniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Regres za godišnji odmor Članak 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
25. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 163.
Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stupnju školske spreme, godinama radnog staža i drugim uvjetima, sukladno ovom zakonu.
Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obvezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stavka 1. ovog članka, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stavka 2. članka 164. ovog zakona.
26. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75.
Vlada Federacije i federalni ministar pravde kao i vlade kantona će donijeti propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Članak 76.
Rukovoditelji organa državne službe obvezni su uskladiti pravilnike o unutarnjem ustrojstvu sukladno odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca od donošenja propisa iz članka 75. ovog Zakona.
Članak 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98).
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 26. rujna 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je navedenu presudu Vrhovnog suda primila 8. studenog 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. prosinca 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelantica smatra da su joj u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Stoga, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
I.U odnosu na pobijane odluke
35. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra, u biti, da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njezina potraživanja trebao primijeniti Pravilnik o plaćama. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je bit predmetnog spora apelantičin zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, regresa, toplog obroka, kao i uplatu doprinosa, te da se prilikom raspravljanja utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantičina potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci zaključio da je u preambuli Pravilnika o plaćama navedeno da je donesen u skladu sa člankom 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, pa je utemeljeno pravno stajalište tužene da je taj pravilnik donesen kao provedbeni akt tog zakona (iz 1998. godine) i kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. Nadalje, istaknuto je da je spomenuti zakon prestao važiti (2005. godine) donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, koji je stupio na snagu 16. kolovoza 2005. godine, pa je time i sam Pravilnik o plaćama kao prateći podzakonski normativni akt tužene prestao važiti.
37. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika o plaćama i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istaknuo da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravno stajalište povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obvezujuće za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima opravdan zahtjev u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stav o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu primjene Pravilnika o plaćama Ustavni sud je potvrdio naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.
38. Dovodeći u svezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantičinim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantičina potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
II.U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
39. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Razdoblje koje se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu podnijela 3. lipnja 2010. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 26. rujna 2017. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste razdoblje oko sedam godina i tri mjeseca.
Analiza duljine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, koji je, u skladu s odredbom članka 420. Zakona o parničnom postupku FBiH, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica već koji materijalnopravni propis se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.
42. Analizirajući ponašanje apelantice i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju, ne proizlazi da je apelantica svojim postupanjem doprinijela duljini trajanja predmetnog postupka. Zatim, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine, u kojem razdoblju je održano više ročišta i proveden dokazni postupak, te donesena prvostupanjska presuda. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je i revizijski postupak pred Vrhovnim sudom trajao oko dvije godine. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je žalbeni postupak trajao dvije godine i sedam mjeseci (računajući od dana dostave predmetnog spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi). Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na prevelik broj predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom, na nedovoljnu kadrovsku popunjenost i istaknuo da rješava predmete prema planu rješavanja.
43. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u postupku koji je trajao oko sedam godina i tri mjeseca, a koji je po zakonu hitne prirode i koji nije složen, povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje, a da pretežnu odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi, prije svega, Kantonalni sud koji je odluku po izjavljenom pravnom lijeku donio nakon dvije godine i sedam mjeseci.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
45. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantici treba isplatiti iznos od 1.050,00 KM.
47. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
48. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istoj argumentaciji kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu. Zabrana diskriminacije
49. U pogledu apelantičinih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u biti, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantičini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Zabrana zlouporabe prava
50. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak koji je hitne prirode trajao oko sedam godina i tri mjeseca, za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud kojem je trebalo dvije godine i sedam mjeseci da odluči o podnesenom pravnom lijeku protiv nižestupanjske odluke.
52. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantičino potraživanja ne može primijeniti Pravilnik o plaćama (kao provedbeni propis), s obzirom na to da je on donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
53. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim argumentima koji su istaknuti u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantičinog prava u tom pogledu.
54. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
55. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević