Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-728/19 (Z. L.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-728/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 728/17, rješavajući apelaciju Zorana Lakića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zorana Lakića.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka

c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007144 18 Kž 2 od 28. januara 2019. godine i Rješenje Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007144 18 Kv 3 od 21. januara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Lakić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007144 18 Kž 2 od 28. januara 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007144 18 Kv 3 od 21. januara 2019. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 21. februara 2019. godine apelant je 25. februara 2019. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda, te od Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 21. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Optužnicom Okružnog tužilaštva broj T 14 0 KT 0024228 od 17. januara 2019. godine, koju je Okružni sud potvrdio 18. januara 2019. godine, apelant je optužen da je počinio krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 u vezi sa članom 22 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja iz člana 361 stav 4 KZRS. U optužnici je predloženo da se apelantu produži pritvor iz razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačke v) i g) ZKPRS.

6. Okružni sud je nakon održanog ročišta, radi donošenja odluke o prijedlogu za produženje pritvora, donio Rješenje broj 12 0 K 007144 18 Kv 3 od 21. januara 2019. godine, kojim je apelantu produžen pritvor iz razloga propisanih članom 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), tako da pritvor po tom rješenju može trajati do izricanja presude, a najduže dvije godine od potvrđivanja optužnice. Istovremeno je određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora izvršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja ovog rješenja.

7. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je najprije ispitao postojanje osnovane sumnje kao opšteg uslova za produženje pritvora te je istakao da je na osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu i na osnovu kojih je optužnica potvrđena utvrdio postojanje činjenica i okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je apelant 22. novembra 2018. godine u Zvorniku, ispaljenjem metaka iz pištolja na način opisan u izreci optužnice, pokušao lišiti života D. K. Ti dokazi su izjava oštećenog D. K., izjave pet imenovanih svjedoka, zapisnik o uviđaju Sektora kriminalističke policije Policijske uprave Zvornik od 22. novembra 2018. godine sa kriminalističko-tehničkim izvještajem, službene zabilješke Policijske uprave Zvornik od 23. i 26. novembra 2018. godine, zapisnik o dobrovoljnoj predaji predmeta od 22. novembra 2018. godine, potvrda o dobrovoljnoj predaji predmeta od 22. novembra 2018. godine, zapisnik o pokazivanju lica mjesta izvršenja krivičnog djela, nalaz i mišljenje vještaka sudskomedicinske struke dr Zdenka Cihlarža, medicinska dokumentacija Opšte bolnice u Zvorniku o povređivanju oštećenog. Time se utvrđuje postojanje osnovnog zakonskog uslova za produženje pritvora, a to je postojanje osnovane sumnje da je apelant pokušao učiniti krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS.

8. Dalje, Okružni sud se bavio pitanjem postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, na osnovu koga je pritvor apelantu u istrazi „određen i jednom produžen“. Istaknuto je da se apelantu stavlja na teret izvršenje krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina, što znači da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina, pa je ispunjen objektivni uslov potreban za produženje pritvora na osnovu navedene zakonske odredbe. Pored toga, Okružni sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je apelant 22. novembra 2018. godine oko 13.00 časova u Zvorniku za vrijeme šetnje pokraj rijeke Drine susreo oštećenog D. K., sa kojim je u dugogodišnjem sukobu i netrpeljivosti, i nakon kraće prepirke iz pištolja nepoznate marke, za koji nije imao oružni list, u pravcu oštećenog, u namjeri da ga liši života, ispalio više metaka i zrnima ispaljenih metaka oštećenog pogodio u obje natkoljenice, te mu tako prouzrokovao prostrelnu i ustrelnu povredu natkoljenica, kao lake tjelesne povrede. Ovakav način izvršenja krivičnog djela i pokušaj usmrćenja lica sa kojim je od ranije u sukobu ispaljivanjem više metaka iz pištolja na javnom mjestu u vrijeme kada se u njihovoj blizini nalazilo više lica, te apelantovi postupci usmjereni na uklanjanje predmeta izvršenja krivičnog djela (odbacivanje pištolja u rijeku), prema ocjeni Okružnog suda, ukazuju da se radi o visokom stepenu društvene opasnosti djela i apelanta kao mogućeg izvršioca. Naime, kako je dalje istakao Okružni sud, bez obzira na to što smrtna posljedica nije nastupila, radi se o pokušaju izvršenja teškog krivičnog djela koje je izazvalo uznemirenje i osudu srodnika oštećenog i stanovnika mjesta u kojem je izvršeno krivično djelo, pa sve ove okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje ukazuju da je produženje pritvora neophodno radi predupređenja realne mogućnosti narušavanja javnog reda, imajući naročito u vidu dugogodišnji sukob i netrpeljivost između apelanta i oštećenog. Slijedom toga, Okružni sud je zaključio da postoje svi elementi pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, pa je radi zaštite i očuvanja javnog reda i uspješnog vođenja krivičnog postupka apelantu pritvor produžen na osnovu navedene zakonske odredbe.

9. Nasuprot ovome, Okruži sud je zaključio da nije osnovan prijedlog tužioca za produženje pritvora i na osnovu pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS jer se na navodima o apelantovoj ranijoj osuđivanosti i podacima iz tužilačke evidencije o vođenju drugih postupaka ne može izvesti tako bitan i siguran zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 12 0 K 007144 18 Kž 2 od 28. januara 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda. Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi kojim se dovodi u pitanje osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, kao i žalbene navode kojim je apelant osporavao postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja. Naročito je Vrhovni sud istakao da je osporeno rješenje dalo valjano obrazloženje iz kojeg proizlazi zašto bi apelantov boravak na slobodi predstavljao vanredne okolnosti zbog kojih bi moglo doći do remećenja javnog reda, pa obrazloženje za postojanje ovog pritvorskog razloga, prihvata i taj sud. Osim toga, kako je ukazao Vrhovni sud, za postojanje ovog pritvorskog razloga „dispozicija konkretne zakonske odredbe ne propisuje narušavanje javnog reda, već stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda.“

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su osporene odluke donesene uz potpuno proizvoljnu primjenu relevantnih procesnih odredaba, te uz potpuno proizvoljno i paušalno utvrđenje u pogledu ispunjenosti opštih i posebnih preduuslova za određivanje pritvora. Naime, apelant navodi da je prvostepeni sud prilikom ispitivanja postojanja osnovane sumnje isključivo pobrojao dokaze dostavljene uz optužnicu, te samo paušalno naveo da iz tih dokaza proističe postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio djelo koje mu se stavlja na teret, bez ikakvog upuštanja u ocjenu izvedenih dokaza i obrazlaganja kako iz navedenih dokaza proističe postojanje bitnih elemenata krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Pored toga, apelant navodi da su redovni sudovi potpuno proizvoljno cijenili postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, odnosno postojanje okolnosti iz kojih proističe da se radi o posebno teškom djelu s obzirom na način izvršenja i posljedice, kao i postojanje opasnosti da bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda. Apelant tvrdi da je očigledno kako se ne radi o naročito teškom djelu po posljedicama, s obzirom na to da je djelo ostalo u pokušaju, a da je oštećeni zadobio lake tjelesne povrede, niti se radi o djelu koje je naročito teško s obzirom na način izvršenja jer bi u tom slučaju navedeno djelo moralo biti kvalifikovano kao kvalifikovani oblik iz člana 125 KZRS, odnosno teško ubistvo. Pored toga, postojanje navodne stvarne prijetnje narušavanjem javnog reda je utvrđeno bez ikakvog realnog i objektivnog osnova, s obzirom na to da niko ni od saslušanih svjedoka niti oštećeni nije prijetio tako nečim, niti se radi o medijski eksponiranom slučaju, niti postoji veće uznemirenje javnosti, niti bilo kakva konkretna i konkretizovana okolnost koju je iznio sud osim puke pretpostavke da bi do tako nečega moglo doći. U tom kontekstu, apelant je ukazao na brojnu i dosljednu sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

12. Okružni sud je istakao da je osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo ubistvo iz člana 124 stav 1 u vezi sa članom 22 KZRS kao opšti zakonski uslov za pritvor utvrđena na osnovu dokaza dostavljenih uz optužnicu i da je na osnovu ocjene tih dokaza na pouzdan način, dakle ne proizvoljno, utvrđeno postojanje činjenica i okolnosti postupanja optuženog iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je optuženi kritične prilike ispaljenjem više metaka iz pištolja pokušao lišiti života D. K. Na tim dokazima je optužnica potvrđena. Pritvorski razlog iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, takođe, nije paušalno i proizvoljno utvrđen. Istaknuto je da su za postojanje pritvorskog razloga iz navedene zakonske odredbe u osporenom rješenju dati jasni i konkretni razlozi zasnovani na prikupljenim dokazima i navedene objektivne okolnosti (način izvršenja krivičnog djela, jačina povrede i ugrožavanje zaštićenog dobra, vrijeme izvršenja djela u prisustvu više lica, pokušaj izvršenja krivičnog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora najmanje pet godina, te okolnost da postoji dugogodišnji sukob i netrpeljivost između apelanta i oštećenog – oštećeni je pravosnažno osuđen zbog nanošenja teške tjelesne povrede apelantu, zbog čega postoji opasnost od novih sukoba) koje ukazuju da je produženje pritvora bilo neophodno radi predupređenja realne mogućnosti narušavanja javnog reda ukoliko bi se apelant našao na slobodi.

13. Vrhovni sud je naveo da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS cijenio sve navode žalbi i o njima dao sasvim jasne i iscrpne odgovore. Zato smatra da nije povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost, na koje se u apelaciji poziva apelant. Iz navedenih razloga ovaj sud smatra da je apelacija neosnovana, pa predlaže da se kao takva odbije.

14. Okružno tužilaštvo je istaklo da je apelacija neosnovana jer je sud pravilno primijenio zakonske odredbe, te da nije povrijeđen princip pravne sigurnosti i ravnopravnosti građana, te ne stoji da je povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

V.Relevantni propisi

15. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 64/17) u relevantnom dijelu glasi:

Pokušaj Član 22.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Za pokušaj krivičnog djela učinilac će se kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Ubistvo Član 124.

(1) Ko drugog liši života, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno pod posebno olakšavajućim okolnostima, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav 1 tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav (1) (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 007144 18 Kž 2 od 28. januara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 13. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

23. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

24. Apelant, u suštini, smatra da su osporena rješenja nezakonita jer su izostali valjani razlozi i obrazloženja kako u pogledu osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se potvrđenom optužnicom stavlja na teret tako i u pogledu posebnog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

25. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A broj, 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

26. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi da li druge osnove na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takve osnove „relevantne“ i „dovoljne“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], br. 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

27. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

28. U konkretnom slučaju apelant tvrdi da osporena rješenja ne sadrže valjane razloge i obrazloženja u pogledu zaključka o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom (ubistvo u pokušaju). U vezi s ovim navodima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret zasnovan na iskazu oštećenog D. K., iskazima pet imenovanih svjedoka te materijalnim dokazima koje je prikupila nadležna Policijska uprava nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela te konačno i na osnovu nalaza i mišljenje vještaka sudskomedicinske struke dr Zdenka Cihlarža i medicinske dokumentacije. Okružni sud je obrazložio svoje zaključke do kojih je došao razmatranjem ovih dokaza, a Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio tu argumentaciju, kao i zaključak Okružnog suda da iz navedenih dokaza jasno proizlazi postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret potvrđenom optužnicom. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o tome da mu je prekršeno pravo iz člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije zato što je sud na dvije instance pitanje postojanja osnovane sumnje detaljno razmotrio i za svoje zaključke dao dovoljne, jasne i zadovoljavajuće razloge.

29. Nadalje, apelant tvrdi da je neprihvatljiv zaključak o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS jer iz osporenih rješenja nije moguće zaključiti da postoje vanredne okolnosti, niti je predočen makar ijedan dokaz koji bi uputio na zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da on bude pušten na slobodu.

30. Ustavni sud podsjeća da se citirani osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna (što u konkretnom slučaju nije sporno), koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To, u svakom slučaju, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da i Komitet ministara Savjeta Evrope smatra da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim (vidi Preporuku (2006)13 Komiteta ministara Savjeta Evrope o zadržavanju u pritvoru, uslovima u pritvoru i mehanizmima zaštite od zloupotrebe (C/M Rec (2006) 13).

31. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 3210/15 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3210/15 od 27. oktobra 2015. godine, dostupnu na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) takođe razmatrao apelantove navode u tom predmetu koji su se ticali opravdanosti i postojanja razloga za određivanje pritvora po osnovu člana 146 stav 1 tačka d) ZKPFBiH, čija odredba je stipulisana na isti način kao i odredba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, te utvrdio kršenje apelantovog prava na slobodu i bezbjednost ličnosti u odnosu na postojanje tih razloga i osnova. U toj odluci Ustavni sud je, između ostalog (tačke 63-65) ukazao na izvještaj Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini iz avgusta 2008. godine u kojem je u odnosu na poseban pritvorski razlog iz tadašnje odredbe tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH istakao da Evropski sud uvažava da potreba za održavanjem javnog reda može biti osnov za određivanje mjere pritvora u vrlo ograničenom obimu. OSCE je zaključio da se sveobuhvatan koncept javnog reda zasniva na ugroženosti javne bezbjednosti zbog načina na koji je krivično djelo počinjeno, ili zbog posljedica navodnog djela. Međutim, OSCE je istakao da obrazloženja u vezi s primjenom ovog osnova, takođe, „ne sadrže konkretne činjenice koje bi ukazale na to da postoji stalna prijetnja po bezbjednost građana ili imovine u stepenu koji dovodi u pitanje javni red, tako da se usredsrijeđenost stavlja više na objašnjenje načina na koji je navodno djelo počinjeno nego na njegove eventualne buduće posljedice ako se optuženom ne odredi pritvor i, najzad, da stepen u kojem se domaći praktičari oslanjaju na ovaj osnov ukazuje na to da je on postao zamjena za odredbu o obaveznom pritvoru za krivična djela za koja je zaprijećena kazna zatvora u trajanju od deset ili više godina, koju su sadržavali prethodni krivično-procesni zakoni“.

32. Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 3210/15, uzimajući u obzir standarde Evropske konvencije, praksu Evropskog suda, kao i navedeni izvještaj OSCE-a, zaključio da iz osporenih rješenja, zapravo, ne zapaža da su redovni sudovi predočili relevantne razloge o postojanju stvarne i razumne opasnosti od narušavanja javnog reda u slučaju puštanja apelanta na slobodu, kako propisuju standardi Evropskog suda i kako, konačno, proizlazi iz tačke d) stava 1 člana 146 ZKPFBiH, koja, između ostalog, propisuje postojanje „stvarne prijetnje narušavanja javnog reda“. Zaključeno je da redovni sudovi nisu naveli niti jedan konkretan dokaz, niti bilo kakvu indiciju da bi puštanjem apelanta iz pritvora zaista i došlo do narušavanja javnog reda, što je osnovna pretpostavka da bi se uopšte moglo govoriti o primjeni ovog zakonskog osnova za određivanje mjere pritvora, kako nalažu standardi Evropskog suda.

33. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ukazali na visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), na način, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, njegove posljedice po oštećenog, kao i raniji sukob koji postoji između apelanta i oštećenog, zatim da se na mjestu izvršenja krivičnog djela za koje je apelant optužen nalazilo više lica, te apelantovi postupci usmjereni na uklanjanje predmeta izvršenja krivičnog djela (odbacivanje pištolja u rijeku). Naime, Okružni sud je zaključio, bez obzira na to što smrtna posljedica nije nastupila, da se radi o pokušaju izvršenja teškog krivičnog djela koje je izazvalo uznemirenje i osudu srodnika oštećenog i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela, pa sve ove okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti izvršenja djela koje ukazuju da je produženje pritvora neophodno radi predupređenja realne mogućnosti narušavanja javnog reda, imajući naročito u vidu dugogodišnji sukob i netrpeljivost između apelanta i oštećenog.

34. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, u smislu uspostavljenih standarda organa Evropske konvencije, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi apelantovo puštanje na slobodu moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nisu dovoljni, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu niti jednim argumentom ukazali da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, već su iznijeli samo pretpostavku da bi apelantovo puštanje na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda pri čemu su propustili da utvrde postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za produžavanje pritvora i pri čemu nisu naveli kojim radnjama i dešavanjima će se odigrati narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda, budući da sama pretpostavka da će doći do narušavanja javnog reda nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli i razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

35. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.

36. Najzad, imajući u vidu navedene razloge vezane za povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost, s obzirom na temporalni karakter osporenog rješenja o produžavanju mjere pritvora, odnosno obavezu kontrole opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru (prema članu 202. stav (1) ZKP RS: „[…] Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. […]“) te okolnosti da je potvrđena optužnica protiv apelanta, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku donošenja rješenja o produžavanju pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tačke 68 i 69, s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu da je rješenjem od 21. januara 2019. godine određeno da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, Ustavni sud je u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrdio povredu u odnosu na osporena rješenja Vrhovnog suda broj 12 0 K 007144 18 Kž 2 od 28. januara 2019. godine i Okružnog suda broj 12 0 K 007144 18 Kv 3 od 21. januara 2019. godine. Međutim, i pored okolnosti da zbog temporalnog karaktera osporena rješenja nisu ukinuta, Ustavni sud ukazuje da navedeno, u smislu relevantne odredbe člana 62 stav (4) Pravila Ustavnog suda, obavezuje redovni sud „da donese novu odluku pri čemu je obavezan da poštuje pravno shvatanje Ustavnog suda o povredi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije“.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredaba člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-728/19 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio