Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1149/17 (MKF „Micro-Credit Office“ Šipovo)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Porez
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Naknada
  • Legitiman cilj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1149/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1149/17, rješavajući apelaciju MKF „Micro-Credit Office“ Šipovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija MKF „Micro-Credit Office“ Šipovo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018811 16 U od 2. februara 2017. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske broj 06.05/450-77/16 od 19.

aprila 2016. godine i Rješenja Porezne uprave – Sektor za kontrolu, istrage i obavještajne poslove – Odjeljenje za kontrolu velikih poreznih obveznika broj 06/1.01/0302/456.3.141/15 od 28. decembra 2015. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija MKF „Micro-Credit Office“ Šipovo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018811 16 U od 2. februara 2017. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske broj 06.05/450-77/16 od 19.

aprila 2016. godine i Rješenja Porezne uprave – Sektor za kontrolu, istrage i obavještajne poslove – Odjeljenje za kontrolu velikih poreznih obveznika broj 06/1.01/0302/456.3.141/15 od 28. decembra 2015. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. MKF „Micro-Credit Office“ Šipovo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 29. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 018811 16 U od 2. februara 2017. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06.05/450-77/16 od 19. aprila 2016. godine i Rješenja Porezne uprave – Sektor za kontrolu, istrage i obavještajne poslove – Odjeljenje za kontrolu velikih poreznih obveznika (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 06/1.01/0302/456.3.141/15 od 28. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Porezne uprave zatraženo je 16. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Ministarstvo i Porezna uprava su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 24. oktobra do 1. novembra 2018. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Inspektor Porezne uprave je u vremenu od 1. januara do 16. decembra 2015. godine izvršio kontrolu obračuna prijavljivanja i uplate javnih prihoda kod apelanta za period poslovanja od 1. januara 2011. do 30. novembra 2015. godine. O izvršenoj inspekcijskoj kontroli inspektor je 18. decembra 2015. godine sačinio zapisnik u kojem je naveo uočene nepravilnosti.

6. Apelant je protiv navedenog zapisnika izjavio prigovor koji je Porezna uprava odbila Rješenjem broj 06/1.01/0302/456.3.141/15 od 28. decembra 2015. godine i naložila apelantu kao poreznom obvezniku da radi otklanjanja nepravilnosti u poslovanju izvrši plaćanje poreznih obaveza na odgovarajući račun javnih prihoda, u navedenim iznosima, na ime glavnog duga i kamata, i to po osnovu posebne republičke takse za periode 2011, 2012, 2013, 2014. i 2015. godina, kao i sredstava doprinosa za zapošljavanje invalida za iste periode, te naknade za reprodukciju šuma za iste periode, kao i naknade za protivpožarnu zaštitu za period 2011, 2013. i 2015. godina, u ukupnom iznosu od 14.262,49 KM po osnovu glavnog duga, te kamate od 4.439,63 KM, odnosno sve ukupno 18.702,12 KM (stav I izreke rješenja). Navedenim rješenjem je određeno da je apelant dužan utvrđene obaveze platiti u roku od 30 radnih dana računajući od dana dostavljanja rješenja, s tim da ukoliko ih ne plati u ostavljenom roku pristupiće se prinudnoj naplati uz uvećanje za troškove naplate kako je precizirano u izreci rješenja (st. II, III, IV i V izreke).

7. U obrazloženju rješenja Porezna uprava je istakla da je u pogledu posebne republičke takse apelant kao obveznik prijavio godišnju obavezu od 300,00 KM, a da je kontrolom utvrđena obaveza od 3.000,00 KM, shodno čemu je utvrđena razlika od 2.700,00 KM, koju je apelant dužan platiti, uvećana za kamatu. Porezna uprava se pozvala na član 2. stav 1. tačka 1. Zakona o posebnim republičkim taksama kojim je propisana godišnja obaveza od 5.000,00 KM, međutim budući da se apelant bavi djelatnošću usluga finansijskog posredovanja, te da je za kontrolirani period bio malo pravno lice, propisana taksa je umanjena za 40 % i iznosi 3.000,00 KM prema članu 3. navedenog zakona. Dalje je navedeno da se taksa plaća u visini od 50 % do 28. februara, a drugi dio do 30. juna godine za koju se taksa plaća. Istaknuto je da je apelant prijavio obavezu u visini propisane obaveze za ostale djelatnosti 300,00 KM godišnje, međutim da je apelant kao fondacija osnovan radi stjecanja dobiti. Također je utvrđeno da apelant kao obveznik doprinosa za zapošljavanje invalidnih lica nije prijavio poreze za kontrolirani period, te mu je za plaćanje naložen cjelokupan iznos budući da je obveznik prema odredbama člana 27. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida gdje su propisane obaveze uplate posebnog doprinosa od 0,1 % iznosa isplaćene mjesečne bruto plate zaposlenih, shodno čemu je utvrđena obaveza i po tom osnovu. Pored toga, utvrđeno je da apelant u kontroliranom periodu nije prijavio ni obaveze po osnovu sredstava za proširenu reprodukciju šuma, shodno odredbama člana 91. Zakona o šumama. Navedenom odredbom je propisano da nadoknadu za unapređivanje općekorisnih funkcija šuma uplaćuju polugodišnje i po završnom računu sva pravna lica koja svoju djelatnost obavljaju na teritoriji Republike Srpske, kao i poslovne jedinice ili dijelovi pravnih lica čije je sjedište van Republike, a osnovica je ukupan prihod na koji se primjenjuje stopa od 0,07 %, na koji iznos je i obračunata kamata zbog kašnjenja u plaćanju. Također je utvrđeno da apelant nije prijavio ni obaveze po osnovu sredstava protivpožarne zaštite za period 2011, 2013. i 2015. godina budući da je obveznik protivpožarne naknade na osnovu člana 81. Zakona o zaštiti od požara kojim je propisano da kontrolu i naplatu obaveza vrše nadležni organi i službe u čiji djelokrug spada kontrola i naplata poreza. Shodno navedenom, apelant kao porezni obveznik ima obavezu obračuna i uplate posebne protivpožarne naknade po stopi od 0,04 % na ostvarene posebne prihode, a navedena naknada se plaća prilikom podnošenja polugodišnjeg i godišnjeg obračuna, kao i kamata zbog kašnjenja u plaćanju shodno članu 51. Zakona o poreznom postupku.

8. Rješenjem Ministarstva broj 06.05/450-77/16 od 19. aprila 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv navedenog rješenja Porezne uprave.

9. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je nesporno da je apelantova osnovna djelatnost davanje mikrokredita kao vrste mikrofinansijskih uvjeta i da je razvrstan u područje finansijskog posredovanja prema odredbama Zakona o klasifikaciji djelatnosti i o registru jedinica razvrstavanja. Dalje je navedeno da je fondacija osnovana radi stjecanja dobiti odnosno koristi kroz privrednu djelatnost, pa da je kao obveznik razvrstan u djelatnosti 65.221 – mikrokreditne organizacije i 65.222 – ostalo kreditiranje, koje je prema odredbama navedenog zakona razvrstano u područje finansijskog posredovanja, grana 65 – finansijsko posredovanje, osim osiguranja i penzionih fondova, razred 65.22 ostalo kreditno posredovanje, podrazred 65.221 – mikrokreditne organizacije. Shodno navedenom, apelantu je pravilno utvrđena obaveza plaćanja posebne republičke takse prema članu 7. Zakona o posebnim republičkim taksama. Također je utvrđeno da je prvostepeni organ pravilno odredio visinu republičke takse u skladu sa članom 2. stav 1. tačka 1. spomenutog zakona o posebnim republičkim taksama umanjenu za 40 %. Dalje je navedeno da je nesporno da, saglasno odredbama člana 40. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama, mikrokreditne fondacije nisu profitne organizacije s obzirom na to da je višak prihoda nad rashodima mikrokreditna fondacija dužna investirati u obavljanje mikrokreditne djelatnosti. Naime, shodno stavu 2. navedenog člana nije dozvoljena „direktna ili indirektna raspodjela viška prihoda nad rashodima osnivačima, članovima organa, odgovornim licima i zaposlenima u mikokreditnoj fondaciji“, ali neprofitno ne znači da mikrokreditne fondacije ne mogu ostvarivati profit – dobit. Navedeno znači da se taj profit zadržava u fondaciji i sredstva se koriste za odobravanje kredita u budućnosti, a što dalje znači da se višak prihoda nad rashodima investira u davanje mikrokredita uz obračunatu kamatu koja je jednaka ili čak veća od bankarske kamate. Također, poseban uvjet za upis mikrokreditne fondacije u registar fondacija kod nadležnog suda i drugog nadležnog organa je, prema odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama, dozvola Agencije za bankarstvo Republike Srpske. Dalje je istaknuto da je fondacija prema definiciji dobrotvorna organizacija čija su sredstva namijenjena unapređenju neke kulturne, naučne ili druge socijalne oblasti iz života pa, kako je ocijenio prvostepeni organ, apelant kao mikrokreditna fondacija nikako nije fondacija koja, prema članu 7. Zakona o posebnim republičkim taksama, nije obavezna da plaća posebnu republičku taksu jer ostvaruje dobit (višak prihoda nad rashodima). Navedenu ostvarenu dobit, shodno odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama, apelant je dužan investirati u obavljanje mikrokreditne djelatnosti, zbog čega je prvostepeni organ pravilno naložio plaćanje posebne republičke takse. Pored toga, Ministarstvo je utvrdilo da je rješenjem prvostepenog organa pravilno, saglasno članu 91. Zakona o šumama, obračunata i naložena za plaćanje naknada za unapređenje općekorisnih funkcija šuma budući da apelant ostvaruje dobit koju je dužan investirati u obavljanje svoje osnovne djelatnosti.

10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 018811 16 U od 2. februara 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva.

11. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je apelant podnesenom tužbom pobijao zakonitost osporenog akta zbog nepotpuno i nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene materijalnog prava i povreda pravila postupka, kako to proizlazi iz sadržaja tužbe. Dalje je navedeno da je apelant u tužbi naveo da su pogrešno primijenjene odredbe materijalnog prava, i to čl. 2, 3. i 7. Zakona o posebnim republičkim taksama, Zakona o mikrokreditnim organizacijama, Zakona o računovodstvu, Zakona o porezu na dobit. U tužbi je navedeno da pravilnim tumačenjem odredaba člana 40. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama nedvosmisleno proizlazi da fondacija nije osnovana radi stjecanja dobiti, kako se to navodi u rješenjima tuženog, pa u vezi s tim ne može biti svrstana u grupu subjekata koji se bave finansijskim posredovanjem, a pravilnim tumačenjem člana 4. Zakona o porezu na dobit (prema kojem ostvareni višak prihoda nad rashodima ne ulazi u poreznu osnovicu), što znači da je djelatnost, kojom se fondacija bavila u kontroliranom periodu, neoporeziva. Okružni sud je dalje naveo da je tuženi na traženje suda dostavio spise predmeta konkretne upravne stvari i odgovor na tužbu u kojem je ponovio razloge obrazloženja pobijanog akta, te je predložio da se tužba odbije kao neosnovana. Razmotrivši tužbu i pobijani akt shodno članu 30. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), zatim odgovor tuženog i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, Okružni sud je donio navedenu odluku. Pri tome je utvrdio da je u pobijanom aktu dato dovoljno i jasno obrazloženje koje prihvaća i taj sud. Zaključeno je da su apelantovi tužbeni navodi kojima se pobija pravilnost osporenog akta bez osnova. Kako sud u smislu člana 29. stav 1. ZUS-a zakonitost osporenog akta ispituje na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, a budući da ni ostali apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke, Okružni sud je zaključio da je tužba neosnovana jer u postupku donošenja osporenog akta nije ostvaren niti jedan od razloga iz člana 10. ZUS-a za poništavanje osporenog akta. Sud se pozvao na član 31. st. 1. i 2. ZUS-a. Budući da je tužba odbijena, Okružni sud je zaključio da nisu bili ispunjeni ni uvjeti da sud predmetnu upravnu stvar rješava u sporu pune jurisdikcije u smislu člana 31. stav 5. ZUS-a, što je traženo tužbom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacija apelant je iznio hronologiju predmetnog postupka. Istakao je da se žalba koju je podnio protiv rješenja Porezne uprave posebno odnosila na dijelove pobijanog rješenja kojim je apelantu naloženo da plati posebnu republičku taksu u preciziranom iznosu, kao i na dio rješenja koji se odnosi na plaćanje sredstava za proširenu reprodukciju šuma shodno članu 91. stav 3. Zakona o šumama. Apelant smatra da organi uprave i Okružni sud u konačnici nisu cijenili činjenicu da je apelant neprofitna organizacija prema članu 40. stav 1. Zakona o mikrokreditnim organizacijama i da kao takva svojim radom ne stječe dobit. U vezi s tim, apelant smatra da je u provedenom postupku pogrešno izveden zaključak da je apelant obavezan plaćati sredstva za proširenu reprodukciju šuma, kao i posebnu republičku taksu. Dalje je naveo da prema članu 4. Zakona o porezu na dobit ostvareni višak prihoda nad rashodima ne ulazi u poreznu osnovicu, pa prema tome ni obračunat porez na dobit, što znači da je djelatnost kojom se fondacija bavila u kontroliranom periodu neoporeziva, odnosno krajnji cilj poslovanja nije ostvarenje dobiti. Pored toga, apelant ističe da je Okružni sud zanemario činjenicu da je apelant prijavljivao i plaćao posebnu republičku taksu u skladu sa članom 2. stav 1. tačka 3. Zakona o posebnim republičkim taksama, na koju Porezna uprava nije imala primjedbi. Apelantu je shodno rješenju o prinudnoj naplati sa računa skinut iznos od 20.666,11 KM.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima i na osnovu dokumentacije koja se nalazila u spisu.

14. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da taj organ ostaje pri svim navodima datim u rješenju od 19. aprila 2016. godine. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Porezna uprava je u odgovoru na apelaciju navela da apelant nije dokazao povredu ustavom zagarantiranih prava na koja se u apelaciji pozvao. Apelant nije dokazao postojanje proizvoljnosti u prikupljanju činjenične građe i primjeni materijalnog prava, niti neki od oblika zloupotrebe ovlaštenja poreznih organa ili sudova u predmetnom postupku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o posebnim republičkim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.8/94, 29/00,18/01, 22/01, 60/03 – II dio, 14/04, 41/05, 51/06 i 52/14).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o posebnim republičkim taksama („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 8/94, 29/00, 18/01, 22/01, 60/03 – II dio, 14/04, 41/05 i 51/06) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 2. stav 1. tačka 1.

Posebna republička taksa za pravna lica i poslovne jedinice propisuje se u godišnjem iznosu, prema djelatnosti za koju je dobijeno odobrenje za rad, zavisno od toga od koje je djelatnosti u prethodnoj poslovnoj godini ostvaren najveći prihod.

1) Bankarstvo, elektroprivreda, poštanske i telekomunikacione usluge, osiguranje imovine i lica i drugo finansijsko posredovanje, u iznosu od 5.000 konvertibilnih maraka.

Član 3.

Pravna lica iz člana 2. stav 1. ovog zakona razvrstana prema zakonu kojim se uređuje računovodstvo u mala i srednja pravna lica posebnu republičku taksu plaćaju umanjenu, i to:

1) srednja pravna lica za 20%;

2) mala pravna lica za 40%.

Član 7. stav 1.

Posebnu republičku taksu ne plaćaju državni organi i organizacije, organi teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, javne službe - ustanove koje se finansiraju iz budžeta i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, organizacije obaveznog socijalnog osiguranja fondova, osnovani zakonom, organizacije crvenog krsta i druge organizacije koje se isključivo bave pružanjem humanitarne pomoći te udruženja i fondacije, izuzev onih koja obavljaju djelatnosti radi sticanja dobiti.

17. Zakon o šumama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 75/08 i 60/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 91. st. 1. i 3.

(1) Nadoknadu za unapređivanje općekorisnih funkcija šuma iz člana 88. stav 1.

tačka v) ovog zakona na račun javnih prihoda Republike uplaćuju polugodišnje i po završnom računu sva pravna lica koja svoju djelatnost obavljaju na teritoriji Republike, kao i poslovne jedinice ili dijelovi pravnih lica čije je sjedište van Republike.

(…) (3) Izuzimaju se od plaćanja nadoknade iz stava 1. ovog člana javne institucije, humanitarne organizacije, udruženja i fondacije, izuzev onih koje obavljaju djelatnost radi sticanja dobiti.

18. Zakon o mikrokreditnim organizacijama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 64/06 i 116/11).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se osnivanje, djelatnost, oblik organizovanja i registracija, poslovanje, način upravljanja, nadzor poslovanja i prestanak rada mikrokreditnih društava i mikrokreditnih fondacija (u daljem tekstu:

mikrokreditnih organizacija).

Član 2.

(1) Mikrokreditna organizacija u smislu ovog zakona je nedepozitna finansijska organizacija čija je osnovna djelatnost davanje mikrokredita.

(2) Mikrokreditna organizacija obavlja djelatnost mikrokreditiranja u skladu sa ovim zakonom, s ciljem poboljšanja materijalnog položaja korisnika mikrokredita, povećanja zaposlenosti, pružanja podrške razvoju preduzetništva i sticanja dobiti, odnosno viška prihoda nad rashodima.

Član 40.

(1) Višak prihoda nad rashodima mikrokreditna fondacija dužna je investirati u obavljanje mikrokreditne djelatnosti u skladu sa ovim zakonom.

(2) Nije dozvoljena direktna ili indirektna raspodjela viška prihoda nad rashodima iz stava 1. ovog člana osnivačima, članovima organa, odgovornim licima i zaposlenim u mikrokreditnoj fondaciji i drugim povezanim licima, donatorima i trećim licima.

19. U Zakonu o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 109/05 i 63/11) relevantne odredbe glase:

Član 29. stav 1.

Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Član 30.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe.

Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.

Član 31. st. 1, 2. i 5.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana.

Ako sud poništi upravni akt, a ako priroda stvari to dozvoljava i ako rezultati postupka pružaju pouzdan osnov za to, može presudom riješiti upravnu stvar.

Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni akt.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Dopustivost ratione materiae

21. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

22. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

[...]

23. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze nesumnjivo spada i plaćanje predmetnih taksi, doprinosa i naknada koje se uplaćuju na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, slijedi da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost u odnosu na ostale navode

24. U odnosu na preostali dio apelacije u kojem apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 018811 16 U od 2. februara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 13. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 29. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

29. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

30. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud prvo mora ispitati da li apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku nespornim utvrđeno da je apelant obavezan kao porezni obveznik iz svojih sredstava isplatiti određene novčane iznose na odgovarajući račun javnih prihoda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o apelantovom pravu na imovinu zaštićenim članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 627/17 od 18. jula 2017. godine, stav 39).

32. Nakon što je utvrđeno da apelant posjeduje imovinu zaštićenu članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud mora ispitati da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, kao i da li je miješanje bilo predviđeno zakonom.

33. Svako miješanje u pravo na imovinu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava kriterij „zakonitosti“ i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci imovinskih prava ne smiju biti podvrgnuti proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret da bi bio ostvaren legitiman cilj (vidi Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/04, tačka 49).

34. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u apelantovu imovinu jer je osporenim odlukama apelantu naloženo da plati određene novčane iznose na račun javnih prihoda.

35. Miješanje je zakonito samo ako je zakon, koji je osnov miješanja, (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu s principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena jer zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49; vidi, također, presudu Evropskog suda Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da su predmetni zakoni (Zakon o mikrokreditnim organizacijama, Zakon o posebnim republičkim taksama, Zakon o šumama, Zakon o zaštiti od požara, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida) i njihove izmjene i dopune javno objavljeni u službenom glasilu i da su njihove odredbe formulirane dovoljno jasno i precizno. Ustavni sud zapaža da je odredbama navedenih zakona jasno propisana obaveza plaćanja predmetnih taksi, doprinosa i naknada i za udruženja i fondacije koje obavljaju djelatnost s ciljem stjecanja dobiti, te da je u vezi s navedenim apelant mogao odrediti svoje ponašanje. Ustavni sud zaključuje da predmetni zakoni ispunjavaju navedene standarde u smislu Evropske konvencije.

36. Ustavni sud dalje nalazi da je miješanje u apelantovu imovinu bilo predviđeno zakonom jer je izvršeno na osnovu relevantnih zakonskih odredaba, čija primjena, prema mišljenju Ustavnog suda, nije bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u konačnici, odlučujući u upravnom sporu o zakonitosti pobijanog rješenja Ministarstva, ispitao navode apelantove tužbe i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne upravne stvari. Ustavni sud zapaža da su se Okružni sud, kao i organi uprave u svojim odlukama, utvrđujući apelantovu obavezu na plaćanje posebne republičke takse, pozvali na relevantne odredbe člana 2. stav 1. tačka 1, člana 3. i člana 7. stav 1. Zakona o posebnim republičkim taksama. Također je utvrđeno da shodno članu 40. Zakona o mikrokreditnim organizacijama mikrokreditne fondacije nisu profitne organizacije, ali da neprofitno ne znači da mikrokreditne fondacije ne mogu ostvarivati profit – dobit. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, a shodno članu 7. stav 1. Zakona o šumama, utvrđeno da apelant kao mikrokreditna fondacija nikako nije fondacija koja, prema članu 7. navedenog zakona, nije obavezna da plaća posebnu republičku taksu jer ostvaruje dobit (višak prihoda nad rashodima). Ustavni sud, također, zapaža da su apelantove obaveze za plaćanje doprinosa za zapošljavanje invalida zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida, kao i obaveze koje proizlaze iz člana 91. Zakona o šumama i člana 81. Zakona o zaštiti od požara. U navedenim zaključcima organa uprave i Okružnog suda Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na navedene zakonske odredbe, te činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.

37. Miješanje je izvršeno u javnom interesu i ima legitiman cilj, a to je, prema mišljenju Ustavnog suda, provođenje zakona. Izvršenim miješanjem održan je razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti jer, kako smatra Ustavni sud, odbijanjem apelantove tužbe protiv rješenja kojim je apelant obavezan na plaćanje određenih novčanih dažbina u korist javnih prihoda nije stavljen „pretjeran teret“ na apelanta s obzirom na to da apelant koji kao fondacija ostvaruje dobit, to jest višak prihoda nad rashodima, ima obavezu u skladu s tim doprinositi plaćanju predmetnih taksi, doprinosa i naknada koji su u javnom interesu.

38. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama kojim je utvrđena apelantova obaveza kao mikrokreditne fondacije na plaćanje obaveza u korist javnih prihoda nije došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom nakon provedenog upravnog i sudskog postupka, slijedilo je legitiman cilj i razuman odnos „proporcionalnosti“ između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1149/17 (MKF „Micro-Credit Office“ Šipovo) | Sudska praksa | Aktio