Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2917/17 (R. T.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
  • Naknada štete
  • Ratna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2917/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2917/17, rješavajući apelaciju Ramiza Tikveše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Tikveše podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 047524 15 Rev od 13. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ramiz Tikveša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 12. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 047524 15 Rev od 13. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije Bosne i Hercegovine (tužena u predmetnom postupku; u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su u periodu od 6. do 22. februara 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 26. februara 2019. godine također zatražen na uvid spis broj 58 0 P 047524 08 P, koji je taj sud dostavio 12. marta 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 19. juna 2008. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete.

6. Općinski sud je rješenjem od 19. decembra 2008. godine naredio tadašnjem apelantovom punomoćniku J. S. da u roku od osam dana od dana dostavljanja tog rješenja podnese punomoć ili apelantovo odobrenje za podnošenje tužbe u konkretnom predmetu, što je apelantov punomoćnik J. S. i učinio 13. januara 2009. godine.

7. Apelant je podneskom od 23. aprila 2010. godine Općinskom sudu dostavio punomoć za zastupanje od strane advokata N. Đ., u kojoj je istovremeno otkazao punomoć dotadašnjem punomoćniku J. S., te kao prvotuženu označio tuženu, a kao drugotuženu označio Bosnu i Hercegovinu.

8. Općinski sud je 16. jula 2010. godine dostavio tužbu na odgovor tuženoj, koja je 28. jula 2010. godine odgovorila na predmetnu tužbu.

9. Općinski sud je 20. septembra 2010. godine uputio dopis apelantovom punomoćniku N. Đ. u kojem je tražio da se izjasni da li je podneskom od 23. aprila 2010. godine tužba preinačena u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, a u vezi s čim je apelantov punomoćnik N. Đ. 29. septembra 2010. godine obavijestio taj sud da povlači tužbu u odnosu na drugotuženu, tj. Bosnu i Hercegovinu.

10. Apelantov punomoćnik N. Đ. je 18. februara 2011. godine dostavio Općinskom sudu uređenu tužbu s prilozima, te je 22. februara 2011. godine održano pripremno ročište.

11. Podneskom od 12. maja 2011. godine apelantov punomoćnik N. Đ. je obavijestio Općinski sud da mu je apelant tog dana otkazao punomoć, a Općinski sud je tog datuma održao glavnu raspravu.

12. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 047524 08 P od 8. juna 2011. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu isplati naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu, i to na ime pretrpljenog straha, fizičkog bola i povrede prava slobode i prava ličnosti, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

13. U obrazloženju presude Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant u periodu od 3. jula 1993. do 19. marta 1994. godine bio zatvaran u logorima HVO-a, te da je lišavanje slobode vršila jedinica HVO-a bez zakonskog osnova. Nadalje je ukazano da je predmetni tužbeni zahtjev tužena osporila zbog nedostatka pasivne legitimacije i zastare potraživanja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da je odbio apelantov tužbeni zahtjev zato što je njegovo potraživanje zastarjelo jer je protekao subjektivni zastarni rok od tri godine za potraživanje naknade štete iz člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je također naveo da nije prihvatio primjenu privilegiranog roka iz odredbe člana 377. stav 1. ZOO jer se ta odredba odnosi samo na štetu koju učine neposredni izvršioci krivičnog djela.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 047524 11 Gž od 21. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, raspravljajući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 376. i 371. ZOO, a ne privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOO, pa je ispravnom primjenom materijalnog prava odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je njegovo potraživanje zastarjelo. Naime, ukazano je da je odredbom člana 377. stav 1. ZOO propisano da kada je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Nadalje je istaknuto da je prema odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi proglašen krivim. U vezi s tim, navedeno je da pitanje postojanja krivičnog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje, već je samo izuzetno ovlašten utvrđivati je li šteta prouzrokovana krivičnim djelom, i to u slučaju kada postoje procesne pretpostavke zbog kojih se protiv počinioca djela ne može voditi krivični postupak. Također je ukazano da apelant u toku postupka nije dokazao da postoji pravomoćna presuda krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina i krivične odgovornosti učinioca zbog protivpravnog odvođenja i protivpravnog zatvaranja apelanta u ratnom periodu. Shodno tome, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOO, koji se primjenjuje kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice za naknadu štete koja je krivičnim djelom učinjena, mada nije učinilac tog krivičnog djela. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao da je takav pravni stav zauzeo Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja od 27. marta 2015. godine. Dakle, kako je sporna šteta nastala u ratu navedeno je da početak roka zastarjelosti teče od 23. decembra 1996. godine, kada je ukinuta neposredna ratna opasnost. Naime, ukazano je da je od tada apelantu bio omogućen pristup sudu jer između stranaka nije bilo sporno da je apelant za štetu nastalu uslijed nezakonitog lišavanja slobode i zatvaranja, kao i činjenicu ko ga je zatvorio, znao kada je pušten na slobodu. Prema tome, imajući u vidu da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 19. juna 2008. godine, Kantonalni sud je istakao da je predmetno potraživanje naknade štete zastarjelo na osnovu člana 376. stav 1. ZOO protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, kao i protekom objektivnog petogodišnjeg roka iz člana 376. stav 2. ZOO.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 047524 15 Rev od 13. aprila 2017. godine apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude je odbijena.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da kako je tužena već u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja koji je usvojio prvostepeni sud, to je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je prigovor žalbe na pogrešnu primjenu materijalnog prava u prvostepenoj presudi odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Vrhovni sud je dalje istakao da revizioni prigovori da je naknadu štete trebalo dosuditi po osnovu prava na reparaciju zasnovanog na međunarodnim konvencijama (Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima, Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava; u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) nisu osnovani. Naime, ukazano je da su konvencije međudržavni ugovori, koji državu obavezuju da donosi propise u oblastima koje reguliraju. Dakle, navedeno je da iz tog razloga nema direktne primjene navedenih konvencija u sudskim odlukama jer to nisu propisi već međudržavni ugovori na osnovu kojih se država potpisnica obavezuje na zaštitu prava koja su predmet konvencija implementacijom u nacionalnim propisima, a propust u implementaciji, ako i postoji, predstavlja propust države koji se može utvrđivati samo pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Međutim, navedeno je da iako država Bosna i Hercegovina nije donijela posebne propise koji se odnose na žrtve zatvaranja i torture iz perioda rata, entitet Federacija Bosne i Hercegovine je donio brojne propise kojim su uredili prava na reparaciju žrtava torture, među kojima je Zakon o utvrđivanju i ostvarivanju potraživanja nestalih za vrijeme ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Naime, apelant tvrdi da nižestepeni sudovi neopravdano nisu primijenili odredbe člana 377. ZOO o produženom vremenu potrebnom, odnosno podobnom za nastupanje zastare, a koje se tiču potraživanja naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom. U vezi s tim, apelant ukazuje da se u predmetnoj pravnoj stvari treba odrediti prema krivičnom djelu kojim je prouzrokovana šteta da bi se odgovorilo na odlučujuće pitanje roka zastarjelosti krivičnog gonjenja za odnosno krivično djelo koje je za posljedicu imalo nastanak štete. Apelant, također, smatra da zahtijevati od pojedinca da mora dokazati postojanje krivične presude, a istovremeno to uvjetovati kratkim zastarnim rokovima jeste nelogično i stavlja na pojedinca nedopustiv teret s obzirom na to da krivično gonjenje u BiH u skladu s načelom oficijelnosti ostvaruje nadležni javni organ nezavisno od volje lica koje je oštećeno krivičnim djelom. Isto tako, apelant navodi da je pravo na reparaciju afirmirano brojnim dokumentima međunarodnog prava, kao što su Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodna konvencija o građanskim i političkim pravima, Evropska konvencija, Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka i Osnovna načela i smjernice za ostvarivanje prava na pravni lijek i reparacije žrtava teških kršenja međunarodnog prava ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava (u daljnjem tekstu: Osnovna načela). Shodno tome, apelant ukazuje da međunarodni standardi zahtijevaju da žrtvama povreda ljudskih prava budu osigurane pune i efektivne mjere reparacije, koje podrazumijevaju novčane kompenzacije (uključujući materijalnu i nematerijalnu odštetu), kao i druge oblike reparacije usmjerene ka omogućavanju restitucije, rehabilitacije, satisfakcije, uključujući obnovu digniteta i reputacije, te garancije neponavljanja. Najzad, apelant traži naknadu nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u iznosu od 4.635,00 KM. U vezi s tim, ističe da brinući se za konačno rješenje spora trpi duševne boli, koje traju dugi niz godina, zbog neizvjesnosti oko konačnog ishoda i neuobičajeno dugog trajanja postupka.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, te smatra da u postupku donošenja odluke tog suda nije povrijeđeno navedeno apelantovo pravo.

20. Kantonalni sud je istakao da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje 5. augusta 2011. godine, dok je presudu donio 21. maja 2015. godine, te je opravdavao dužinu trajanja predmetnog postupka tako što se pozivao na prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom i da taj sud rješava predmete prema Planu rješavanja predmeta (i to prevashodno prema datumu inicijalnog akta). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da nije povrijeđeno pravo koje apelant navodi u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.

21. Općinski sud navodi da apelantu nije povrijeđeno navedeno pravo jer je osporena presuda donesena na osnovu ZOO, kao i u skladu sa zauzetim stavom sudske prakse, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Tužena smatra da osporenom presudom nije povrijeđeno pravo koje je apelant naveo u apelaciji, pa je predložila da se apelacija odbaci kao nedopuštena zbog toga što je očigledno neosnovana, odnosno da se odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 377. stav 1.

Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 047524 15 Rev od 13. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantov zastupnik je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 12. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

a)U odnosu na primjenu prava

33. Ustavni sud zapaža da povredu navedenog prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, te smatra da njegovo potraživanje nije zastarjelo jer mu je šteta pričinjena krivičnim djelom koje ne zastarijeva.

34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je tužba podnesena nakon isteka rokova iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO, a da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 377. ZOO jer u konkretnom slučaju nije postojala pravomoćna krivična presuda, niti su postojale pretpostavke da se u parničnom postupku utvrđuje je li šteta učinjena radnjom koja ima obilježje krivičnog djela. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnom apelacijom, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima s aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u većem broju predmeta (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 456/15 od 10. oktobra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP 4288/11, Ustavni sud ukazao: „U vezi s odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, što u konkretnom nije bio slučaj, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira s obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit. AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovara za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učiniocu krivičnog djela, koji za štetu odgovara po načelu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećem licu koje za štetu odgovara umjesto stvarnog učinioca krivičnog djela po načelu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju.“ Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio: „Osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, tač. 29. i 38, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cijelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.

37. Što se tiče apelantovih navoda da je pravo na reparacije afirmirano, između ostalog i Osnovnim načelima, Ustavni sud ističe da Osnovna načela ne isključuju primjenu domaćih odredaba o zastarjelosti na postupke koji se odnose na tužbene zahtjeve, kao i na druge postupke, već samo postavljaju uvjet da takve odredbe o zastarjelosti ne smiju biti pretjerano restriktivne. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje na to da ne postoji nijedan razlog na osnovu kojeg bi se moglo razumno smatrati da su rokovi od tri i pet godina iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO pretjerano restriktivni. Ustavni sud smatra da su propisani periodi od tri i pet godina sasvim dovoljni za podnošenje tužbe radi naknade štete i svako ko je smatrao da ima osnov za podnošenje te vrste tužbe mogao ju je podnijeti u navedenim rokovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4537/11 od 9. decembra 2014. godine, tač. 29-33, dostupna na www.ustavnisud.ba).

38. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud ocjenjuje da apelacija u pogledu primjene materijalnog prava nije osnovana.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku

39. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38).

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 19. juna 2008. godine, kada je apelant pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 13. aprila 2017. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste osam godina i devet mjeseci. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenom predmetu.

41. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelantov tadašnji punomoćnik uređivao tužbu (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira). Isto tako, Ustavni sud nalazi da je apelantov tadašnji punomoćnik u toku postupka kao tuženu označio i drugotuženu, a da je u daljnjem toku postupka povukao tužbu u odnosu na drugotuženu, te da apelantov tadašnji punomoćnik uz predmetnu tužbu nije dostavio punomoć za zastupanje, kao i da je apelant dva puta otkazivao punomoć za zastupanje svojim punomoćnicima, što je opet sve zakonom dopušteno, ali produžava postupak u kojem se te radnje preduzimaju. Proizlazi da je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka, odnosno da su u postupku postojale okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka.

42. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi u relevantnom periodu donijeli tri presude. Naime, prvostepeni postupak je nakon podnošenje tužbe pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i 11 mjeseci. Nakon što je Općinski sud donio prvostepenu presudu, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao tri godine i devet mjeseci (računajući od dana dostavljanja predmetnog spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi), dok je revizioni postupak trajao godinu i deset mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude).

43. Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu posebno činjenicu da su redovni sudovi donijeli tri meritorne presude, da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, te da je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka, odnosno u postupku su postojale okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

44. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u postupku nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava, odnosno kada je jasno obrazloženo zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete shodno odredbama člana 376. ZOO, a zašto nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od osam godina i devet mjeseci donijeli tri presude, a da je apelant u određenom dijelu doprinio dužini trajanja postupka, odnosno u postupku su postojale okolnosti koje su utjecale na dužinu trajanja postupka.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2917/17 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio