Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4376/18 (M. B. i M. Ć.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Zakup
  • Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4376/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4376/18, rješavajući apelaciju Mensura Beganovića i Mirsada Ćatića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Mensur Beganović i Mirsad Ćatić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 069673 17 Rev od 3. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069673 16 Gž 2 od 26. januara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069673 14 P 2 od 13. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mensur Beganović i Mirsad Ćatić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mirza Ališah, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 2. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 069673 17 Rev od 3. marta 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069673 16 Gž 2 od 26. januara 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 069673 14 P 2 od 13. maja 2016. godine.

2. Prvostepenom presudom su obavezani tuženi (I.D., M.S., Š.H., S.B., M.H. i apelanti) da isprazne od ljudi i stvari poslovne prostorije, da ih predaju u posjed tužiteljici (Federacija BiH, Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH) i da solidarno za period od 1. januara 2006. do 31. jula 2007. godine isplate tužiteljici iznos od 53.114,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev, te je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je između tužiteljice i njih zaključen ugovor o zakupu istih poslovnih prostorija na neodređeno vrijeme i zahtjev za isplatu određenog iznosa novca na ime naknade za uložena sredstva, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Drugostepenom presudom je uvažena žalba tužiteljice, pa je prvostepena presuda preinačena na način da su tuženi obavezani da solidarno isplate tužiteljici iznos od 100.683,00 KM na ime zakupnine za period od 1. januara 2006. do 31. decembra 2008. godine, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

4. Presudom Vrhovnog suda odbijena je revizija tuženih protiv drugostepene presude.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku, koji je prethodio reviziji, utvrđeno da su tuženi (tj. apelanti i ostali tuženi) bili zakupci poslovnog prostora, da je zakupodavac bila država Bosna i Hercegovina-Generalštab Armije RBiH, odnosno država BiH - Zajedničke komande Federacije, te da je anekse ugovora o zakupu kojima su ti ugovori produžavani na određeno vrijeme kao zakupodavac zaključivala BiH - Federacija BiH - Federalno ministarstvo odbrane. Zatim, da je utvrđeno da tuženi kao zakupci zakupninu nisu plaćali od 1. januara 2006. godine, zbog čega je tužiteljica opominjala tužene pozivajući ih na plaćanje duga, da im je dostavila pismenu obavijest od 29. avgusta 2008. godine kojom ih obavještava da odustaje od ugovora o zakupu. Takođe, da je utvrđeno da je članom 6. ugovora regulisano da troškovi sanacije ratnih oštećenja i troškovi tekućeg održavanja poslovnih prostorija padaju na teret zakupaca bez prava na kompenzaciju sa zakupninom, te da je Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH preuzela poslove upravljanja nepokretnom imovinom - poslovnim prostorima bivšeg Federalnog ministarstva odbrane.

6. Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 34. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija propisano da zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca. Takođe je istakao da je odredbama člana 37. istog zakona propisano da ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora ne preda ispražnjene poslovne prostorije u roku određenom u prethodnom članu, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je tužiteljica pravni sljednik zakupodavca, da je bila ovlaštena da odustane od ugovora o zakupu i da je aktivno legitimisana da po prestanku ugovora o zakupu na osnovu odustanka traži predaju u posjed ispražnjenog poslovnog prostora i isplatu zakupnine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno, za razliku od prvostepenog suda, primjenom odredbe člana 33. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija zaključio da su predmetni ugovori zaključeni na određeno vrijeme, da su po isteku vremena na koje su zaključeni prećutno obnavljani na neodređeno vrijeme kada su zakupci i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavili da koriste poslovne prostorije, a zakupodavac se tome nije protivio, zbog čega je drugostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev za isplatu zakupnine za period od 1. januara 2006. do 31. decembra 2008. godine kako je tužbenim zahtjevom i traženo u ukupnom iznosu od 100.638.00 KM. Vrhovni sud je naveo da su neprihvatljivi prigovori da apelanti i ostali tuženi nisu obaviješteni o promjenama na strani zakupodavca, zbog čega nisu mogli izvršavati svoju ugovorenu obavezu plaćanja zakupnine, s obzirom da su apelanti i ostali tuženi i prije dostavljanja pismene obavijesti o odustanku od ugovora o zakupu prethodno opominjani i pozivani da izvrše svoje obaveze, na koje se pozive, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nisu odazivali. Konačno, Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je zakupodavac odustao od ugovora o zakupu, a da apelanti i ostali tuženi kojima je učinjena izjava o odustanku od ugovora, nisu predali ispražnjene poslovne prostorije (zbog čega je zakupodavac tužbom tražio predaju poslovnih prostora i isplatu zakupnine), nema osnova protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je između parničnih stranaka zaključen ugovor o zakupu istih poslovnih prostorija, jer se ovi zahtjevi isključuju. Takođe, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni protivtužbeni zahtjev za isplatu naknade za uložena sredstva iz razloga koje navode nižestepeni sudovi (da je članom 6. ugovora regulisano da troškovi sanacije ratnih oštećenja i troškovi tekućeg održavanja poslovnih prostorija padaju na teret zakupaca bez prava na kompenzaciju sa zakupninom), a koje kao pravilne prihvata i taj sud.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te povredu prava iz člana 14. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 7. Opšte konvencije o zaštiti ljudskih prava. Apelanti, između ostalog, navode da Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH nema aktivnu legitimaciju, budući da nije ugovorna strana predmetnog ugovora o zakupu. Apelanti navode da im nije dostavljena obavijest o promjeni na strani zakupodavca, da su samo pozvani da plate prispjele iznose na ime zakupnine i napuste poslovne prostorije, a da zakon propisuje da su prvo trebali biti pozvani na plaćanje, pa da se tek onda može otkazati ugovor. Apelanti navode da su predmetni ugovori prećutno, po sili zakona, obnovljeni na neodređeno vrijeme i da shodno tome nisu mogli biti raskinuti izjavom o raskidu. Takođe, apelanti navode da je neophodno da se zaključi pravnovaljan ugovor između apelanata i tužiteljice kojim bi uredili međusobne odnose, a što je sadržaj protivtužbenog zahtjeva, te da je tužiteljica dužna da im nadoknadi uložena sredstva u renoviranje spornog poslovnog prostora.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4376/18 (M. B. i M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio