Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1500/17 (P.M.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Miješanje u pravo na dom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Član porodičnog domaćinstva
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1500/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1500/17, rješavajući apelaciju P.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.M. podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 037659 16 Gž od 7.
marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 037659 16 Gž od 7. marta 2017. godine.
2. Istovremeno, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude Okružnog suda. Postupajući po navedenom apelantovom zahtjevu, Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri od 1. juna 2017. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Apelant je ponovo 20. juna 2017. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude Okružnog suda, jer je Osnovni sud u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) rješenjem o izvršenju od 17. maja 2017. godine dozvolio izvršenje osporene presude.
4. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 037659 15 P od 13. juna 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Srpske pravoslavne crkve, Eparhije Zahumsko Hercegovačke i Primorske (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je traženo da se obaveže apelant da tužitelju preda u posjed stan u Trebinju, vlasništvo tužitelja 1/1 dijela, bliže preciziran u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), slobodan od svih lica i pokretnih stvari koje se u njemu nalaze i da tužitelju naknadi troškove postupka. Presudom je obavezan tužitelj da apelantu naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom kamatom, sve precizirano u izreci presude.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je Ana Miljanović, apelantova majka, bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava) koji se nalazi u tužiteljevoj zgradi, te da je umrla 1. februara 2012. godine. Također je utvrđeno da su članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava bili drugi sin, kći i unuk (u daljnjem tekstu: ostali članovi porodičnog domaćinstva), koji su umrli prije nositeljice stanarskog prava, te da je ona zahtjev za otkup predmetnog stana podnosila 3. maja 2005. godine, ali predmetni stan nije otkupila. Osnovni sud je istaknuo da su apelant i njegova porodica prijavljeni u Trebinju, da je apelant korisnik boračkog dodatka kao pripadnik Vojske Republike Srpske, da ima putničko vozilo registrovano u Trebinju, da uredno plaća račune za struju i vodu za predmetni stan te porez Gradu Trebinju. Iz navedenog se, prema mišljenju Osnovnog suda, može zaključiti da je apelant bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, te da je nakon njene smrti, kao i smrti ostalih članova porodičnog domaćinstva, ostao jedini korisnik predmetnog stana. Pri tome, prema mišljenju Osnovnog suda, nije od uticaja činjenica da je apelant jedno vrijeme živio u Kikindi, s obzirom da mu je sada prebivalište u Trebinju. Osnovni sud je dalje naveo da je apelant ugovorom o doživotnom izdržavanju (koji je 25. februara 2011. godine zaključio sa nositeljicom stanarskog prava) dokazao ne samo da je bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, već i to da je s njom živio u ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu. Dalje je istaknuo da se i u ovom slučaju treba primijeniti presuda Vrhovnog suda Republike Srpske od 5. februara 2013. godine, iako apelant nije bio učesnik tog postupka, ali s obzirom da je i tada bio član porodičnog domaćinstva, mora uživati zaštitu kao i ostali članovi porodičnog domaćinstva koji su u to vrijeme bili živi. Stoga je, po mišljenju Osnovnog suda, neosnovano pozivanje tužitelja na odredbe člana 55. Zakona o stambenim odnosima i člana 126. Zakona o stvarnim pravima jer smrću nositeljice stanarskog prava nije prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu, već je prešlo na apelanta.
6. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 037659 16 Gž od 7. marta 2017. godine, uvažena je tužiteljeva žalba, preinačena prvostepena presuda na način da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezan apelant da predmetni stan preda u posjed tužitelju slobodan od lica i pokretnih stvari koje se u njemu nalaze te naknadi i troškove parničnog postupka precizirane u presudi.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, citirao je član 55. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te istaknuo da je pravo iz navedenog člana pripadalo samo nositeljici stanarskog prava. Dalje je obrazložio da apelant tokom postupka nije dokazao da je nakon smrti nositeljice stanarskog prava stekao stanarsko pravo na predmetom stanu. Okružni sud je istaknuo da ako je apelant smatrao da poslije smrti nositeljice stanarskog prava ima pravo da nastavi korištenje predmetnog stana, onda nije postupio u skladu sa odredbom člana 28. Zakona stambenim odnosima. Dalje je naveo da se ne može iz izvedenih dokaza, kako smatra prvostepeni sud, zaključiti ni da je apelant bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, jer iz njene izjave o zajedničkom kućanstvu koju je ovjerila u Odjeljenju za opću upravu Općine Trebinje od 20. novembra 2011. godine, proizilazi da je ona živila u zajedničkom domaćinstvu u predmetnom stanu sa ostalim članovima porodičnog domaćinstva. Po mišljenju Okružnog suda, nije od uticaja na pravilnost odluke postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju od 25. februara 2011. godine, jer je nositeljica stanarskog prava umrla 1. februara 2012. godine. Stoga, po ocjeni Okružnog suda, i da se apelant uselio u predmetni stan na osnovu ovoga ugovora, nije mogao biti ispunjen uslov iz člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Stoga je Okružni sud naveo da je tužitelj vlasnik predmetnog stana i ima pravo da zahtijeva njegovo vraćanje od apelanta kao lica u čijoj se državini predmetni stan nalazi, u smislu člana 126. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Također je citirao odredbu člana 127. stav 1. istog zakona, kojom je propisano da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegova svojina i da se stvar nalazi u državini tuženog, te zaključio da su oba ova zakonska uslova ispunjena.
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju. Apelant navodi da je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev i istaknuo da je u predmetnom stanu živio sa nositeljicom stanarskog prava i ostalim članovima porodičnog domaćinstva, te da je nakon njihove smrti nastavio da koristi predmetni stan. Dalje navodi da je sudu dostavio dokumentaciju kojom je dokazao da su navodi iz tužbe neosnovani i da on stan koristi u skladu sa zakonom. Također smatra da Okružni sud nije cijenio činjenice iz spisa i dokaze koje je dostavio apelant, već samo ono što je išlo u prilog tužitelju, te da ne postoje u spisu dokazi na koje se taj sud u osporenoj presudi pozvao.
9. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13, 60/15 i 45/18)
10. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13 i 60/15) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ako na stanu u privatnom vlasništvu postoji stanarsko pravo, stan se vraća u posjed vlasniku do isteka roka iz člana 38. ovog zakona.
Nosiocu stanarskog prava iz stava 1. ovog člana grad, odnosno općina dužni su u roku iz stava 1. ovog člana omogućiti otkup drugog odgovarajućeg stana, ali ne većeg od stana koji je koristio, pod istim uvjetima koje je imao kao nosilac stanarskog prava na stanu.
Vlasnik ima pravo da mu grad, odnosno općina, umjesto vraćanja u posjed stana, isplati naknadu u visini njegove tržišne vrijednosti.
U slučaju iz stava 3. ovog člana, nosilac stanarskog prava stiče pravo na otkup stana pod uvjetima određenim ovim zakonom.
Ukoliko vlasnik namjerava da proda stan, dužan ga je prethodno ponuditi nosiocu stanarskog prava (pravo preče kupovine).
Za vrijeme trajanja roka iz stava 1. ovog člana uspostavlja se zakupni odnos pod uvjetima iz ovog zakona.
11. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 - Prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – Odluka Ustavnog suda, i “Službeni glasnik Republike Srpske” br. 19/93, 22/93 - ispravka, 12/99 i 31/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ičlana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i ocijenio dokaze. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Okružnog suda proizilazi da je ocijenjeno da apelant tokom postupka nije dokazao da je nakon smrti nositeljice stanarskog prava stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti se iz izvedenih dokaza moglo zaključiti da je apelant bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda u pogledu ocjene sprovedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda u tom pogledu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću pitanja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“ u okviru značenja člana
8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju „miješanje“ u njegovo pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ocjenjujući da li se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da je apelant živio s nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu, te da je nastavio koristiti predmetni stan i nakon njene smrti. Također, i iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da su apelant i njegova porodica imali prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog stana, da je apelant plaćao račune, i dr. Dakle, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim „domom“ u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud dalje utvrđuje da osporena odluke nesporno predstavlja „miješanje“ u poštivanje apelantovog „doma“, jer je njom utvrđeno da apelant nije dokazao da je nakon smrti nositeljice stanarskog prava stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, niti se iz izvedenih dokaza moglo zaključiti da je apelant bio član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava, te je stoga obavezan da preda predmetni stan u posjed tužitelju. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke zasnovane na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama čl. 6. i 28. Zakona o stambenim odnosima i čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima, čija primjena nije bila proizvoljna u konkretnom slučaju. Također, Ustavni sud smatra, da osporena odluka predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu u cilju poštivanja vladavine prava, i da nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na mirno uživanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su i ovi njegovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević