Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2199/18 (J. M.)
Odluka donesena 17. 07. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2199/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 07. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. jula 2019. . godine, u predmetu broj AP-2199/18, rješavajući apelacije Jelene Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jelena Marić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 151835 17 Rsž od 30. januara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jelena Marić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 151835 18 Rev od 5. jula 2018. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
AP-2199/18
1. Jelena Marić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 12. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 151835 17 Rsž od 30. januara 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, povodom žalbe prvotuženog (JU „Centar za obrazovanje i vaspitanje i rehabilitaciju slušanja i govora Banjaluka) i po službenoj dužnosti ukinuta je Presuda Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 ORs 151835 12Rs od 12. jula 2017. godine u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i poništen konkurs od 5. oktobra 2011. godine za prijem radnika na radno mjesto računovođe i obavezan prvotuženi da ponovo objavi i ponovi konkurs za prijem radnika, te izvrši bodovanje i izbor kandidata u radni odnos na neodređeno vrijeme, te je tužba u ovom dijelu odbačena kao neblagovremena. Nadalje, uvažena je žalba prvotuženog i preinačena je presuda Osnovnog suda u dijelu kojim je utvrđena ništavost ugovora o radu zaključenog između prvotuženog i drugotužene (D. V.), te je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Osim toga, obavezana je apelantica da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je prvotuženi 5. oktobra 2011. godine objavio javni konkurs radi zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme za radno mjesto računovođe, da se na konkurs blagovremeno prijavila apelantica, te da je direktor prvotuženog donio odluku od 28. oktobra 2011. godine kojom je za najuspješnijeg kandidata izabrao drugotuženu. Apelantica je na ovu odluku izjavila prigovor koji je školski odbor prvotuženog uvažio, poništio odluku i predmet vratio direktoru prvotuženog na novo odlučivanje. Okružni sud je naveo da je u međuvremenu direktor prvotužene, iako je apelantica izjavila prigovor na odluku o izboru kandidata, sa drugotuženom zaključio osporeni ugovor o radu i ona je na osnovu tog ugovora stupila na rad i zasnovala radni odnos sa prvotuženim. Okružni sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica ispunjavala zatražene opšte i posebne uslove za rad na radnom mjestu računovođe, ali da je u odnosu na drugotuženu ocijenjena sa manjim brojem bodova.
4. Okružni sud je naveo da je prvostepena presuda u dijelu kojim je poništen javni konkurs i obavezan prvotuženi da ponovi konkurs zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku, na koju je taj sud dužan da pazi po službenoj dužnosti, jer je u tom dijelu pobijanom presudom odlučeno o neblagovremenoj tužbi. Naime, Okružni sud je naveo da je parnični postupak pokrenut tužbom koju je apelantica podnijela 26. septembra 2012. godine sa tužbenim zahtjevima da se poništi odluka Komisije za izbor – bodovna lista prvotuženog od 23. novembra 2011. godine i da se od ostalih prijavljenih kandidata izvrši izbor i zaključi ugovor o radu. Okružni sud je naveo da podnesenom tužbom nije traženo da se poništi i sam javni konkurs, niti je traženo da se prvotuženom naloži da ponovo objavi javni konkurs za popunu radnog mjesta i da na osnovu tog ponovljenog konkursa izvrši izbor kandidata sa kojim će zasnovati radni odnos. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je ove tužbene zahtjeve apelantica istakla po prvi put na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 14. marta 2017. godine, po proteku roka od tri godine od dana kada je javni konkurs zaključen. Okužni sud je naveo da je time izvršeno preinačenje tužbe isticanjem novih tužbenih zahtjeva i to zahtjeva za poništenje javnog konkursa i zahtjeva za objavljivanje novog konkursa, te izbor kandidata po novom konkursu, umjesto ranijeg tužbenog zahtjeva da se izvrši izbor između ostalih kandidata po konkursu od 5. oktobra 2011. godine. Okružni sud je naveo da se blagovremenost tužbe u odnosu na naknadno istaknute zahtjeve cijeni s obzirom na vrijeme podnošenja tužbe, to jeste od 14. marta 2017. godine. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelantica prijavu na javni konkurs podnijela 12. oktobra 2011. godine, a tužbu za njegovo poništenje 14. marta 2017. godine, što znači da je protekao prekluzivni rok za tužbu iz člana 118. stav 2. Zakona o radu.
5. Nadalje, Okružni sud je naveo da je prestao apelantičin interes za zahtjev za ništavost ugovora o radu koji je zaključen između tuženih na osnovu konkursa od 5. oktobra 2011. godine budući da apelantica nakon 14. marta 2017. godine nije tražila da se prvotuženoj naloži ponovno bodovanje i izbor kandidata po tom konkursu, iz razloga što ni poništenjem tog ugovora o radu, s obzirom na ostali dio tužbenog zahtjeva od 14. marta 2017. godine, apelantica ne može doći u priliku da bude izabrana kao kandidat sa kojim će prvotuženi zasnovati radni odnos po tom konkursu. Takođe, Okružni sud je naveo da je zbog gubitka roka za tužbu, prestalo i apelantičino pravo da traži poništenje javnog konkursa, koji s obzirom na odluku školskog odbora nije završen donošenjem konačne odluke prvotužene o izboru kandidata. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije bio u mogućnosti da u suštini cijeni zakonitost i pravilnost provedenog postupka vrednovanja kandidata, jer o tome ne postoji konačna odluka prvotuženog, a zbog neblagovremenositi tužbe nije se mogla cijeniti ni zakonitost spornog konkursa. Konačno, Okružni sud je naveo da je, budući da je prvostepena presuda djelimično ukinuta i tužba djelimično odbačena kao neblagovremena, a djelimično preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva, na osnovu člana 397. stav 2. ZPP odlučeno o troškovima cjelokupnog postupka. U vezi sa tim, Okružni sud je naveo da apelantica u konačnom nije uspjela u sporu, pa je na osnovu člana 386. st. 1. ZPP osnovan zahtjev tuženih za naknadu parničnih troškova koji su bili potrebni za zastupanje u ovom postupku. AP-7097/18
6. Apelantica, koju zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 151835 18 Rev od 5. jula 2018. godine.
7. Rješenjem Vrhovnog suda odbačena je kao nedozvoljena apelantičina revizija protiv presude Okružnog suda od 30. januara 2018. godine. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je ukazao da su odredbama člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisane procesno-pravne pretpostavke za izjavljivanje revizije, te da te pretpostavke u konkretnoj pravnoj stvari nisu ostvarene. Naime, Vrhovni sud je naveo da revizija nije sačinjena saglasno stavu 4. člana
237. ZPP, jer sporno pitanje u vezi sa navedenim članom Zakona o radu i Zakona o obligacionim odnosima (na koje se apelantica pozvala) nije definisano, nisu iznijeti razlozi zbog kojih apelantica smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti je konkretno ukazano da nižestepeni sudovi različito sude u sličnim situacijama ili da takvih ili sličnih predmeta ima u broju koji bi opravdavao odlučivanje o nedozvoljenoj reviziji, odnosno da je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno sa shvatanjem revizijskog suda.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na istu apelanticu, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2199/18.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je Okružni sud prekoračio svoja ovlaštenja i da je umjesto preinačenja prvostepene presude predmet trebao vratiti na ponovno odlučivanje s obzirom da je utvrdio potpuno suprotno činjenično stanje. Apelantica smatra da je Okružni sud prilikom utvrđivanja blagovremenosti tužbe pogrešno računao rokove, te da se nije radilo o preinačenju tužbe, nego o uređenju tužbenog zahtjeva. Apelantica smatra da troškovi postupka nisu ispravno dosuđeni, s obzirom da je do preinačenja glavnog dijela odluke došlo isključivo radnjama suda, a ne uspjehom žalbenih prigovora tuženih. Apelantica smatra da je neosnovan zaključak Okružnog suda da ona nije imala pravni interes za utvrđivanje ništavosti ugovora o radu, s obzirom da je utvrđivanje ništavosti u javnom interesu i da na nju sud treba paziti po službenoj dužnosti. Takođe, apelantica traži da se "utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku i da se dosudi pravična naknada zbog dugotrajnog vođenja postupka".
10. Pri ispitivanju ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.U odnosu na osporenu odluku Vrhovnog suda (AP-7097/18)
11. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom Vrhovnog suda odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopuštenosti korištenog pravnog lijeka tj. revizije. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima i obavezama» apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3652/16 od 10. maja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu da su apelantičini navodi o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
II.U odnosu na osporenu odluku Okružnog suda (AP-2199/18)
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode koji se tiču povrede prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da apelantica osim što je zatražila "da se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku i da se dosudi pravična naknada zbog dugotrajnog vođenja postupka“, nije posebno obrazlagala te navode, dakle, nije ponudila argumente i dokaze kojima bi potkrijepila te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantičini navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević