Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7470/18 (H. B. i A. A.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7470/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7470/18, rješavajući apelacije Hajrudina Bedaka i Abdulaha Agića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Hajrudin Bedak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 030275 16 Rev od 23. oktobra 2018. godine;

Abdulah Agić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 030275 16 Rev od 23. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 030275 15 Gž od 27.

novembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 030275 12 P od 15. jula 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-7470/18

1. Hajrudin Bedak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 030275 16 Rev od 23. oktobra 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena revizija tužioca (Abdulah Agić), pa su obje nižestepene presude preinačene tako što je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, te troškova sastava odgovora na reviziju (st. I i III izreke presude), dok je u preostalom dijelu revizija tužioca odbijena (stav II izreke presude).

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nezakonita odluka nižestepenih sudova o dosuđenim troškovima prvostepenog postupka apelantu, zato što apelant (kao umješač) nije stranka već treće lice koje ima pravni interes da se pridruži jednoj od stranaka. Naime, Vrhovni sud je ukazao da samo stranka ima pravo na naknadu troškova postupka (član 386. Zakona o parničnom postupku), te da se apelant (kao umješač) u parnici ne može obavezati na određenu radnju niti mu se može dosuditi bilo kakva činidba. Stoga, Vrhovni sud je odbio i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.

2. AP-179/19

4. Abdulah Agić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Adis Mehinović advokat iz Tešnja, podnio je 12. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 39 0 P 030275 16 Rev od 23. oktobra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 030275 15 Gž od 27. novembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 030275 12 P od 15. jula 2015. godine.

5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena apelantova revizija, pa su obje nižestepene presude preinačene tako što je odbijen zahtjev umješača (Hajdudin Bedak) za naknadu troškova postupka, te troškova sastava odgovora na reviziju (st. I i III izreke presude), dok je odbijena apelantova revizija u preostalom dijelu (stav II izreke presude). Presudom Općinskog suda od 15. jula 2015. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od d 27. novembra 2015. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi vlasnik dijela parcele, pobliže označene u izreci prvostepene presude, te da se obaveže tužena (Općina Tešanj) da mu preda u posjed predmetni dio parcele, kao i da se izvrši upis posjedovnih i vlasničkih promjena tako što će se predmetni dio parcele (nakon cijepanja) upisati na apelanta sa dijelom 1/1. Također, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, kao i apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja zabrane otuđenja predmetne parcele.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi (ocjenom izvedenih dokaza) utvrdili da je predmetna parcela upisana u posjedovnom listu kao državna svojina sa pravom korištenja u korist tužene, da predmetnoj parceli po novom premjeru odgovaraju dijelovi parcele upisani u zemljišnoknjižnim ulošcima kao državno vlasništvo sa uknjiženim pravom korištenja u korist tužene, te da je nakon harmonizacije podataka katastra i zemljišne knjige navedena parcela upisana u zemljišnokjnižni uložak kao državno vlasništvo. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da ga veže činjenično utvrđenje nižestepenih sudova (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku), te da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava odbili apelantov zahtjev, s obzirom da je apelantov zahtjev postavljen u odnosu na dio predmetne parcele koja je u ukupnoj površini upisana kao državno vlasništvo sa pravom korištenja u korist tužene. Vrhovni sud naveo da apelant nije aktivno legitimisan jer nije dokazao postojanje svog prava vlasništva na predmetu spora, te da tužena nije u obavezi da izvrši predaju u posjed dijela predmetne parcele zato što ima pravni osnov za korištenje cijele parcele (član 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Također, Vrhovni sud je naveo da apelant tužbeni zahtjev do zaključenja glavne rasprave pred prvostepenim sudom nije zasnivao na činjenici da je dosjelošću stekao pravo vlasništva niti je izvodio dokaze na tu okolnost (član 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku), te da je zbog čega neosnovano apelantovo suprotno ukazivanje u reviziji. Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7470/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant (Hajrudin Bedak) se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7470/18 (H. B. i A. A.) | Sudska praksa | Aktio