Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-272/19 (Federacija Bosne i hercegovine i Uprava za indirektno-neizravno oporezivanje BiH)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-272/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-272/19, rješavajući apelacije Federacije Bosne i Hercegovine i Uprave za indirektno-neizravno oporezivanje BiH, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Federacija Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 122172 18 Rev od 22. oktobra 2018.

godine i Uprava za indirektno-neizravno oporezivanje BiH protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mals 043800 18 Pž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mals 043800 17 Mals od 30. oktobra 2017.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-272/19

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnio je 21. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 122172 18 Rev od 22. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je obavezan da tužitelju (Tuzlanski kanton), na ime regresa isplaćenog duga Javnom komunalnom preduzeću „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: JKP „VIK“ d.o.o. Tuzla), isplati određeni novčani iznos i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužitelj isplatio JKP „VIK“ d.o.o. Tuzla određeni novčani iznos, na koji je obavezan pravosnažnom i izvršnom presudom zajedno sa apelantom i Općinom Tuzla, kao solidarnim sudužnicima. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, shodno odredbi člana 414. u vezi sa odredbom člana 423. Zakona o obligacionim odnosima, tužitelj kao solidarni dužnik koji je ispunio obavezu, ima pravo zahtjevati od apelanta kao sudužnika, isplatu dijela obaveze koji pada na njegov teret. Takođe je istakao da su neosnovani apelantovi prigovori da predmetni dug potpada pod unutrašnji dug Federacije BiH, s obzirom da se ne radi o općoj obavezi propisanoj odredbom člana 4. tač. 1. do 5. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza Federacije BiH, te naglasio da je predmetno potraživanje utvrđeno sudskom odlukom koja je donesena prije stupanja na snagu navedenog zakona, kojim nije predviđena njegova retroaktivna primjena.

2. AP-341/19

4. Uprava za indirektno-neizravno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnio je 24. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 64 0 Mals 043800 18 Pž od 11. decembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Mals 043800 17 Mals od 30. oktobra 2017. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Zavod za zdravstveno osiguranje Županije Zapadnohercegovačke) da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade plate sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi isplati određeni novčani iznos na ime doprinosa, te je odlučeno da svaka stranka nosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 56. Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da pravne i fizičke osobe obračunavaju i isplaćuju nadoknadu plate i nakon isteka 42 dana bolovanja (stav 3.), dok je kantonalni zavod osiguranja obavezan vratiti isplaćenu naknadu plate u roku od 45 dana od dana prijema zahtjeva za povrat (stav 4.). S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio citiranu zakonsku odredbu, kada je zaključio da je u iznosu naknade na ime povrata plate sadržana neto naknada plate bez obračunatih i uplaćenih doprinosa za tu naknadu. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da su odluke upravnog odbora tuženog (o naknadi plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad) u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju i Zakonom o doprinosima. Kantonalni sud je ukazao da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju iz 2009. godine brisana odredba člana 119. stav 4., prema kojoj odredbi je obveznik doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, za osiguranike koji primaju naknadu plate za vrijeme spriječenosti za rad po propisima o zdravstvenom osiguranju, nadležna organizacija zdravstvenog osiguranja.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-272/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-272/19 (Federacija Bosne i hercegovine i… | Sudska praksa | Aktio