Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-776/17 („Investbanka“ a.d. Beograd u stečaju)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Aktivna legitimacija
- Pasivna legitimacija
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 14
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-776/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 776/17, rješavajući apelaciju „Investbanke“ a.d. Beograd u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Investbanke“ a.d.
Beograd u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 064926 16 Rev od 8. decembra 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Investbanka“ a.d. Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Romano, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 064926 16 Rev od 8. decembra 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud), Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) i tužene Republike Srpske koju je u postupku zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. decembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 31. decembra 2018. godine do 11. januara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 064926 09 Ps od 29. juna 2015. godine (očiglednom greškom u prvostepenoj odluci naveden broj 57 0 Ps 064940 09 Ps) odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime preuzetog duga od RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik, isplati iznos od 154.798,88 eura (protuvrijednost u iznosu od 301.857,82 KM) sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. juna 2009. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate. Apelantica je obavezana da tuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 3.937,50 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude.
6. Okružni privredni sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelantica kao ovlaštena banka bivše SFRJ osiguravala i obavljala bankovne transakcije za preduzeća iz bivše SFRJ u vezi sa kreditima koje su dobijali na inostranom tržištu, te da je tako apelantica putem „Investbanke“ – Osnovne banke Sarajevo, plasirala odobrena novčana sredstva na ime kredita odobrenog od Savezne Republike Njemačke 3. decembra 1986. godine u korist RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik, koji je 22. marta 2002. godine iznosio 154.798,88 eura (protuvrijednost u iznosu od 301.857,82 KM). Dalje, zapisnikom o konsolidaciji duga Bosne i Hercegovine od 28. oktobra 1998. godine sa zemljama članicama Pariškog kluba povjerilaca usaglašeno je da se dug Bosne i Hercegovine sastoji od dugova bivše SFRJ koji su dobila ili garantirala lica s područja Bosne i Hercegovine (alocirani dug) ili koje je navedeno lice garantiralo (nealocirani dug), a koji nisu automatski pripisani zemlji nasljednici. Također, Okružni privredni sud je naveo da Sporazum o sukcesiji bivših republika SFRJ, između ostalog, obuhvata i Aneks G koji se odnosi na privatno vlasništvo i stečena prava, čime je ustanovljen normativnopravni okvir za zaštitu tih prava na način na koji su postojala 31. decembra 1990. godine. Ukazano je da je članom 7. Aneksa G propisano da će sva fizička i pravna lica iz svake države nasljednice na osnovu reciprociteta imati isto pravo pristupa sudovima, upravnim tribunalima i agencijama te države i drugih država nasljednica u svrhu realizacije zaštite svojih prava.
7. Pored navedenog, Okružni privredni sud je utvrdio da su Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Vlada Savezne Republike Njemačke 10. septembra 1999. godine potpisale Sporazum o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova, kojim su obaveze alocirane na entitete po principu krajnjeg korisnika (Republika Srpska 28,95% i Federacija Bosne i Hercegovine 71,45%). U vezi s tim, iz dopisa Ministarstva finansija BiH od 4. juna 2013. godine utvrđeno je da je Vlada Republike Srpske u „Službenom glasniku” broj 43/02 objavila odluku o prihvatanju zaduženja prema Saveznoj Republici Njemačkoj, kao članici Pariškog kluba povjerilaca, a među kojim obavezama nema spornog utuženog potraživanja. Istaknuto je da sporno potraživanje nije ušlo u reprogram prilikom potpisivanja Sporazuma o preuzimanju, smanjenju i konsolidaciji vanjskih dugova od 10. septembra 1999. godine između Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Vlade Savezne Republike Njemačke jer je riječ o banci koja ima sjedište van države Bosne i Hercegovine (dopis Ministarstva finansija BiH od 29. marta 2006. godine). Nadalje, navedeno je da su bilateralnim sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije („Jugobanka“ i ,,Investbanka“ Beograd) za krajnje korisnike sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i za obaveze krajnjih korisnika kredita sa sjedištem u Bosni i Hercegovini (dopis Ministarstva finansija BiH od 10. decembra 2009. godine). Okružni privredni sud je također utvrdio da iz potvrde Agencije za osiguranje depozita Republike Srbije od 25. septembra 2013. godine proizlazi da Republika Srbija, odnosno Narodna banka Srbije, plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeriocu Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, a koja je potraživanja prijavila u stečajnom postupku koji se vodi protiv apelantice. Ukazano je da isplata ovih obaveza od Republike Srbije prema inopovjeriocu obuhvata i konkretno kreditno zaduženje RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik, u odnosu na kredit odobren 3. decembra 1986. godine od Savezne Republike Njemačke, te da tužena u evidencijama starog vanjskog duga nema evidentiran predmetni dug. Pored toga, iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke D. O. od 27. januara 2015. godine proizlazi da dospjele obaveze dužnika RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik, prema povjeriocima Pariškog kluba od septembra 2002. godine izmiruje Narodna banka Srbije, po nalogu Ministarstva finansija Srbije. Visina duga na dan 27. januar 2015. godine iznosi 57.183,07 eura, odnosno 111.840,36 KM. Ukazano je da ova obaveza prema otplatnom planu traje do 22. marta 2024. godine, te da navedeno potvrđuje dopis Narodne banke Srbije od 11. septembra 2009. godine.
8. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni privredni sud je, nakon što je citirao odredbe čl. 13. i 14. Zakona o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima RS (u daljnjem tekstu. Zakon o početnom bilansu), naveo da Vlada Republike Srpske nije donijela akt u smislu navedenih zakonskih odredbi, te je zaključio da tužena i nije pasivno legitimirana u ovom sporu. Dalje, imajući u vidu da je plaćanje predmetnog duga regulirano sporazumom između Vlade SR Jugoslavije i inostranih kreditora, pri čemu tužilac, tj. apelantica nije učesnik tog sporazuma, niti je po njemu vršio plaćanja, Okružni privredni sud je zaključio da apelantica nema aktivnu legitimaciju da traži isplatu predmetnog duga od tužene. Također, suprotno apelanticinim navodima, sporni odnos se ne može riješiti primjenom odredbe člana 1083. u vezi sa članom 1013. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer sporno potraživanje inopovjeriocu plaća Republika Srbija, a ne apelantica, tako da bi u konkretnom slučaju aktivno legitimirana za podnošenje tužbe u smislu odredbe čl. 296. i 300. ZOO-a bila Narodna banka Srbije.
9. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 064926 15 Pž od 13. novembra 2015. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te da je dao jasne i uvjerljive razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Stoga, Viši privredni sud je primjenom odredaba člana 226. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci presude.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 064926 16 Rev od 8. decembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina revizija izjavljena protiv presude Višeg privrednog suda od 13. novembra 2015. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke prvostepenog i drugostepenog suda (prema kojem dug koji RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik, u odnosu na Njemačku plaća Republika Srbija, odnosno Narodna banka Srbije pa da stoga apelantica nije ovlaštena zahtijevati isplatu duga od tužene), te je naveo da je pravilna odluka drugostepenog suda koji je prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke istakao da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom provedenih dokaza utvrdili da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju, odnosno da je isplatila dug koji je trebala da plati tužena. Također, ispravan je stav nižestepenih sudova da u skladu sa članom 14. Zakona o početnom bilansu nema pasivne legitimacije tužene za obaveze preduzeća po osnovu inostranih kredita koje su nastale do 31. marta 1992. godine zato što se ona mogla zasnovati samo na osnovu akta Vlade Republike Srpske koji u konkretnom slučaju nije donesen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i ističe da se zajedno sa svojim pravnim prednikom nalazi u direktnom materijalnopravnom odnosu po osnovu iskorištenog, dospjelog i nevraćenog kredita uz očiglednu činjenicu da je pravni prednik tužene krajnji korisnik kredita. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju aktivno legitimirana da potražuje povrat odobrenog kredita od RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik, odnosno njegovog pravnog sljednika. Apelantica navodi da ukoliko bi se prihvatilo tumačenje nadležnih sudova da apelantica nije aktivno legitimirana da pred sudom traži da se tužena obaveže na uplatu predmetnog novčanog iznosa, ostvarenje tih prava bi u potpunosti zavisilo od inicijative Republike Srbije. Prema apelanticinom mišljenju, evidentno je pravo SR Njemačke da se naplati od Republike Srbije za kreditna sredstva koja je na ime namjenskog kredita doznačila apelantici, te istovremeno apelanticino pravo da se za isplaćeni iznos kreditnih sredstava namiri od korisnika kredita, tj. tužene kao pravne sljednice RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik. Ukazuje da pasivnu legitimaciju tužene nalazi u sporazumu sa povjeriocima Pariškog kluba kao ugovoru međunarodnog karaktera i zakonskim propisima o vanjskom dugu kao domaćem zakonu, dok tužena smatra da je u konkretnom slučaju relevantan Zakon o početnom bilansu (čl. 13. i 14). Prema apelanticinom mišljenju, time što nije donesen akt Vlade Republike Srpske kojim bi se neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inostranih kredita koje su nastale do 31. marta 1992. godine prenijele na Republiku Srpsku Republika Srpska je propustila da učinkovito zaštiti apelanticino pravo na imovinu. U vezi s tim, apelantica ukazuje na praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetima br. AP 494/05 i AP 130/04. Također, smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu primijenili relevantan međunarodnopravni bilateralni ugovor, tj. bilateralni sporazum o konsolidaciji duga potpisan između Republike Srbije i Vlade SR Njemačke koji se u konkretnom slučaju trebao primijeniti, te u vezi sa tim ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 625/04.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna budući da je zasnovana na relevantno utvrđenom činjeničnom stanju, te smatra da se apelanticinim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost odluke tog suda, pa time nisu ni povrijeđena ustavna prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji.
13. Viši privredni sud i Okružni privredni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri navodima iznesenim u obrazloženju osporenih odluka kojim nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelantica ukazuje u apelaciji. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužena je navela da su osporene odluke zasnovane na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da su detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik RS“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Nenaplaćena potraživanja i neizmirene obaveze preduzeća, nastale do 31. marta 1992. godine u pravnim odnosima sa fizičkim i pravnim licima čije je prebivalište odnosno sjedište van teritorije Republike Srpske, prenose se na Republiku na osnovu akta Vlade.
Član 14.
Neplaćene obaveze preduzeća prema bankama po osnovu inostranih kredita, koje su nastale do 31. marta 1992. godine, prenose se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Pravo zahtevati naknadu od dužnika Član 1013.
(1)Jemac koji je isplatio poveriocu njegovo potraživanje može zahtevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.
(2)On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu sa poveriocem od časa kad je obavestio dužnika o tom sporu, kao i na naknadu štete ako bi je bilo. Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Član 1083.
(1)Bankarskom garancijom se obavezuje banka prema primaocu garancije (korisniku) da će mu za slučaj da mu treće lice ne ispuni obavezu o dospelosti izmiriti obavezu ako budu ispunjeni uslovi navedeni u garanciji.
(2)Garancija mora biti izdata u pismenoj formi.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 064926 16 Rev od 8. decembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom […].
25. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na isplatu duga po osnovu kredita, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u okviru redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da apelantici na ime preuzetog duga od RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik, po osnovu kredita plati precizirani novčani. Ustavni sud zapaža da je osnovanost svog tužbenog zahtjeva apelantica zasnivala na činjenici da je za vrijeme bivše SFRJ na inostranom tržištu osiguravala garancije u vezi s kreditima za preduzeća iz bivše SFRJ, te da je apelantica bila garant i za predmetni kredit. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen budući da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju u smislu da je isplatila dug koji je trebala da plati tužena, kao i da nije dokazala da postoji pasivna legitimacije tužene. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da su bilateralnim sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke priznati dugovi na osnovu datih garancija banaka iz Republike Srbije, među kojima je i apelantica, za krajnje korisnike kredita sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i korisnike sa sjedištem u Bosni i Hercegovini. Dalje je utvrđeno da Republika Srbija plaća obaveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeriocu Saveznoj Republici Njemačkoj od septembra 2002. godine za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, uključujući i obaveze po predmetnom kreditu koji je apelantica dobila od inopovjerioca u korist RO „Fagum“ – fabrika gumenih proizvoda Zvornik. Iz navedenog proizlazi da se navedenim bilateralnim sporazumom o konsolidaciji duga Republika Srbija, a ne apelantica, obavezala da će inopovjeriocu vratiti predmetni kredit. Pored navedenog, iz činjenica utvrđenih u predmetnom postupku proizlazi da je Republika Srbija prijavila svoja potraživanja koja ima prema apelantici u stečajnom postupku koji se vodi protiv nje.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je učesnik sporazuma (zaključenog između Vlade SR Jugoslavije i inostranih kreditora) kojim je regulirano plaćanje predmetnog duga, niti da je vršila plaćanja po tom sporazumu, odnosno da je aktivno legitimirana da potražuje predmetno potraživanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da su u konkretnom slučaju nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da apelantica nema aktivnu legitimaciju, odnosno da tužena nije pasivno legitimirana dajući o tome razloge u obrazloženjima svojih presuda koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. U navedenom odlučenju Vrhovnog suda Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da je o relevantnosti tog pitanja revizioni sud odlučio nakon sagledavanja cjelokupnog predmeta sa njegove činjenične i pravne strane.
30. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasna i precizna obrazloženja zbog čega apelantica nije aktivno legitimirana u predmetnom sporu, odnosno da tužena nije pasivno legitimirana. Pri tome su redovni sudovi primijenili relevantne zakonske propise, kao i međunarodne akte iz kojih jasno proizlazi da je Republika Srbija preuzela obaveze prema inopovjeriocu i za predmetni kredit. Također, prema mišljenju Ustavnog suda, praksa na koju se apelantica pozvala u apelaciji (odluke Ustavnog suda br. AP 130/04 i AP 494/05 koje se tiču stare devizne štednje i AP 625/04 u kojoj je razmatrano pitanje primjene Sporazuma o socijalnom osiguranju iz 1968. godine) ne može se primijeniti u konkretnom slučaju budući da se u navedenim predmetima Ustavni sud bavio potpuno drugačijim činjeničnim i pravnim pitanjima u odnosu na pitanja koja se postavljaju predmetnom apelacijom zbog čega su ovi apelanticini navodi neosnovani.
31. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetima br. AP 5511/15 i AP 2469/16 (u kojim je razmatrao apelacije drugih apelanata – „Jugobanke“ a.d. Beograd u stečaju) , te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5511/15 od 10. aprila 2018. godine i AP 2469/16 od 19. juna 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
32. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije dokazala svoju aktivnu legitimaciju, odnosno da u skladu sa članom 14. Zakona o početnom bilansu tužena nema pasivnu legitimaciju u konkretnom postupku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
34. Ustavni sud smatra i da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a ti su navodi razmotreni u okviru apelanticinog prava na pravično suđenje i zaključeno je da nema kršenja.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević