Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1843/17 (D. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Sudska nagodba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1843/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1843/17, rješavajući apelaciju Darka Majstorovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Majstorovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 71 OP 128401 16 Rev od 26. januara 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 OP 128401 16 GŽ 3 od 10. maja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darko Majstorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa advokatska kancelarija Radmile Plavšić iz Banje Luke, podnio je 12. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 128401 16 Rev od 26. januara 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 128401 16 GŽ 3 od 10. maja 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4168/14 od 10. novembra 2016. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih i apelantovu apelaciju broj AP 3163/16 koju je 22. jula 2016. godine apelant podnio protiv presude Okružnog suda (osporene ovom apelacijom) zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Okružnog suda. U međuvremenu je Vrhovni sud Rješenjem broj 71 0 P 128401 16 Rev od 26. januara 2017. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu zaključivši da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji propisani članom 237 st. 2, 3 i 4 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Preduzeća za poštanski saobraćaj Republike Srpske a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 6. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Okružni sud i tužilac su odgovor na apelaciju dostavili 14. i 25. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) vodio parnični postupak protiv tužioca (u daljnjem tekstu: ranije pokrenuti postupak) radi zaštite prava iz radnog odnosa, u kom je tražio poništenje rješenja tužioca o prestanku radnog odnosa apelantu, te vraćanje na posao i priznavanje prava iz radnog odnosa. Parnične stranke u tom postupku su 5. februara 2009. godine zaključile sudsko poravnanje (u daljnjem tekstu: predmetno sudsko poravnanje) kojim se tužilac obavezao da će 9. februara 2009. godine apelanta vratiti na poslove i radne zadatke na kojima je bio raspoređen do dana prestanka radnog odnosa kod tužioca i da će mu povezati radni staž uplatom doprinosa za period od dana prestanka radnog odnosa (7. februar 2001. godine) do povratka na posao, uz naknadu štete na ime izgubljene zarade (sve preciznije navedeno u predmetnom sudskom poravnanju).

7. Tužilac je 13. oktobra 2011. godine podnio tužbu protiv apelanta radi poništenja predmetnog sudskog poravnanja, te da se apelant obaveže da tužiocu vrati sve što mu je isplatio po osnovu predmetnog sudskog poravnanja na ime uplate doprinosa i naknade neisplaćenih plata. Tužilac je svoj tužbeni zahtjev, između ostalog, zasnivao na tvrdnji da je apelant tokom vođenja radnog spora, a prije zaključenja predmetnog poravnanja, „prećutao tj. svjesno sakrio činjenicu da je pravosnažnom presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud FBiH) broj K-24/01 od 30. maja 2001. godine osuđen za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 252 stav 1 u vezi sa članom 23 KZ Federacije BiH, na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te da je apelant na taj način „prevarno postupio“ kako bi naveo tužioca na zaključenje predmetnog sudskog poravnanja. Takođe, navodi da je tek 13. jula 2011. godine Vrhovni sud FBiH dostavio tužiocu osuđujuću presudu protiv apelanta (od 30. maja 2001. godine), od kada je i imao konačno saznanje o apelantovoj osuđivanosti.

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 128401 15 P 3 od 21. januara 2016. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi predmetno sudsko poravnanje, te da se apelant obaveže da vrati tužiocu što mu je isplatio po osnovu predmetnog sudskog poravnanja na ime uplate doprinosa i naknade neisplaćenih plata. Tužilac je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom (sve preciznije navedeno u izreci presude). Osnovni sud je nakon provedenog postupka, ocjenom dokaza u smislu odredaba člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da nije sporno da je rješenjem od 20. februara 2001. godine apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa kod tužioca sa danom 7. februar 2001. godine zbog uzastopnog i neopravdanog izostanka sa posla u periodu od 8. do 20. februara 2001. godine, a shodno članu 126 stav 1 tačka 1 Zakona o radu. Takođe, utvrđeno je da je u postupku pred tim sudom pokrenutom po apelantovoj tužbi protiv tužioca radi poništenja navedenog rješenja od 5. februara 2009. godine zaključeno predmetno sudsko poravnanje koje je tužilac u cijelosti izvršio. Među strankama isto tako nije sporno da je apelant Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj K-24/01 od 30. maja 2001. godine osuđen za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te da je stupio na izdržavanje kazne zatvora 28. decembra 2001. godine u KPZ Zenica. Nakon što je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Vrhovni sud Federacije BiH 13. jula 2011. godine dostavio tužiocu pravosnažnu presudu tog suda od 30. maja 2001. godine kojom je apelant osuđen na kaznu zatvora od dvije godine, kada je tužilac prvi put imao saznanje o apelantovoj osuđivanosti, Osnovni sud je zaključio da je tužba u predmetnoj stvari blagovremena jer je podnesena u rokovima propisanim odredbom člana 92 stav 3 ZPP.

9. Cijeneći da je tužilac svoj tužbeni zahtjev zasnivao na tvrdnji da je predmetno sudsko poravnanje zaključio pod uticajem prevare, odnosno zablude u smislu odredbi člana 65 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza zaključio da tužilac nije u skladu sa odredbama čl. 8 i 123 ZPP dokazao da je apelant „svojim postupcima doveo tužioca do formiranja pogrešne predstave o relevantnim činjenicama“ za zaključenje predmetnog poravnanja, niti je dokazao činjenicu „da je prilikom zaključenja sudskog poravnanja postupao s pažnjom koja se u prometu zahtjeva“. Stoga, Osnovni sud je pozivajući se na odredbe čl. 61 i 65 ZOO-a, kao i odredbe člana 125 stav 1 tačka 7 Zakona o radu, odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

10. Odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 128401 15 P 3 od 21. januara 2016. godine kojom je žalba uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je poništeno predmetno sudsko poravnanje i apelant obavezan da tužiocu na ime povrata primljenog po osnovu zaključenog poravnanja isplati iznos preciznije naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka. Nakon što je prvostepenu presudu ispitao u granicama propisanim u odredbi člana 221 ZPP, Okružni sud je ocijenio da je tužiočeva žalba osnovana jer je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odlučio da tužiočev tužbeni zahtjev nije osnovan. Naime, Okružni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom zatraženo poništenje predmetnog sudskog poravnanja, te je u vezi s tim zaključio da su na takav zahtjev primjenjive odredbe člana 111 ZOO-a kojima je regulisana rušljivost „ugovora“, pri čemu je u postupku potrebno dokazati razloge za poništenje ugovora (prijetnja, zabluda, prevara) shodno odredbama člana 65 ZOO-a. U vezi s tim, Okružni sud se pozvao na odredbe člana 92 st. 1 i 2 ZPP prema kojim se razlozi koji opravdavaju podizanje tužbe radi poništenja predmetnog sudskog poravnanja tiču volje za zaključenje sudskog poravnanja, pri čemu se, prema mišljenju tog suda, ne može prihvatiti da je postojala volja za zaključenje sudskog poravnanja ako je poravnanje zaključeno u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare.

11. Imajući u vidu da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je pravosnažnom presudom Vrhovnog suda Federacije BiH od 30. maja 2001. godine apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, te da je tužilac 13. jula 20011. godine prvi put imao saznanje o apelantovoj osuđivanosti, Okružni sud je ocijenio da je apelant prilikom zaključenja predmetnog poravnanja bio nesavjesna ugovorna strana jer je (prikrivanjem pravosnažne osuđujuće presude koja predstavlja razlog za prestanak ugovora o radu po sili zakona [ex lege], shodno odredbama člana 125 stav 1 tačka 7 Zakona o radu), tužioca doveo u zabludu da je rješenjem od 20. februara 2001. godine, koje je zasnovano na odredbama člana 126 stav 1 tačka 1 Zakona o radu, apelantu nezakonito prestao radni odnos. Okružni sud je zaključio da je apelant „prevarnim ponašanjem“ uticao na volju tužioca koji nije bio upoznat o svim relevantnim činjenicama, što je imalo za posljedicu formiranje pogrešne predstave o relevantnim činjenicama za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja. Stoga, cijeneći da predmetno poravnanje po svojoj prirodi predstavlja ugovor između apelanta i tužioca kao parničnih stranaka, Okružni sud je zaključio da je kod tužioca postojala mana u pogledu volje za zaključenje predmetnog sudskog poravnanja, te da je stoga tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan shodno odredbama čl. 61, 65 i člana 111 ZOO-a.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 158287 16 Rev od 12. januara 2017. godine odbacio apelantovu reviziju uz obrazloženje da revizija ne ispunjava imovinski cenzus iz člana 237 stav 2 ZPP, te da apelant nije ponudio razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju postoji potreba da se o reviziji odluči u smislu člana 237 st. 3 i 4 ZPP (odlučivanje po reviziji bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima i da je to pitanje važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je, prije svega, hronološki opisao tok postupka pred redovnim sudovima, a zatim neslaganje u pogledu zaključaka iz osporene presude o osnovanosti tužbenog zahtjeva, za koje smatra da su proizvoljni i pogrešni. Apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Navodi da Okružni sud nije s dovoljnom pažnjom cijenio dokaze koje je u toku postupka proveo jer je tužilac bio upoznat da je apelant bio u pritvoru u Mostaru, te da je tokom postupka koji je okončan predmetnim sudskim poravnanjem „mogao doći u posjed predmetne krivične presude“. Stoga smatra da nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredaba čl. 61 i 65 ZOO-a. Takođe, apelant smatra da je Vrhovni sud bio u obavezi da odluči o njegovoj reviziji, a da je taj sud postupio suprotno navedenom i onemogućio apelantu adekvatnu zaštitu prava jer je reviziju odbacio navodeći da apelant nije učinio vjerovatnim potrebu za odlučivanje po reviziji jer nije naveo pravni osnov na kojem zasniva reviziju, niti je naveo razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava, a što je suprotno onome što iz apelantove revizije proizlazi.

b) Odgovor na apelaciju

14. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Tužilac je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari postoje elementi rušljivosti predmetnog sudskog poravnanja jer je zaključeno prevarnim postupanjem apelanta koji je prevarnim postupanjem prikrio da je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, i to za teško krivično djelo koje je učinio da direktnim umišljajem i na taj način tužioca doveo u zabludu pri zaključenju predmetnog sudskog poravnanja. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst: („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 125.

Ugovor o radu prestaje da važi:

[…] 7. ako radnik bude osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora ili na mjeru bezbjednosti, vaspitnu ili zaštitnu mjeru u trajanju duže od tri mjeseca – sa danom početka izvršenja kazne, odnosno mjere, ako zbog izvršenja mjere radnik mora odsustvovati s rada, […]

17. U Zakonu o obligacionim odnosima RS („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; i Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 61.

1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.

2) Stranka koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

Član 65.

1) Ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na zaključenje ugovora, druga strana može zahtijevati poništenje ugovora i onda kad zabluda nije bitna.

Član 111.

Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

[…] Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza.

Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 237.

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.

U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvatanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvatanju koje nije podudarno s tim shvatanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvatanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvatanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava – trebalo da se preispita sudska praksa.

U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 128401 16 Rev od 26. januara 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji je apelant koristio. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 128401 16 Gž 3 od 10. maja 2016. godine protiv koje je apelant podnio apelaciju broj AP 3163/16 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Okružnog suda apelant je primio 8. juna 2016. godine, a apelacija broj AP 3163/16 je podnesena 22. jula 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava presudu Okružnog suda tvrdeći da su mu navedenom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

25. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. U konkretnom slučaju tužilac je protiv apelanta vodio spor radi poništenja predmetnog sudskog poravnanja koje je proisteklo iz radnog odnosa sa apelantom, što znači da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

27. U kontekstu iznesenih prigovora koji se suštinski tiču proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

28. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

29. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, koja je konačna u predmetnom parničnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Naime, Okružni sud je, odlučujući u okviru apelantovih žalbenih navoda pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku zasnovao na relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP. Okružni sud je posebno cijenio okolnost da je tužbenim zahtjevom traženo poništenje zaključenog sudskog poravnanja, te je o predmetnom tužbenom zahtjevu odlučeno na osnovu odredbi člana 111 ZOO-a, kojima je regulisana rušljivost ugovora. Okružni sud je pozivajući se na relevantne odredbe čl. 61 i 65 ZOO-a, detaljno obrazložio zaključak u pogledu preinačenja prvostepene presude i stoga osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, te u vezi s tim pogrešne primjene materijalnog prava u okviru prvostepenog suda, koji je pri pravilnom i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju izveo pogrešan pravni zaključak. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je prilikom donošenja zaključka o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva, u smislu relevantnih odredaba ZOO-a, Okružni sud imao u vidu i pravosnažnu presudu Vrhovnog suda FBiH od 30. maja 2001. godine, te da je pozivajući se na važeće odredbe člana 125 stav 1 tačka 7 Zakona o radu dovoljno jasno obrazložio zašto je osuđujuća presuda i apelantova utvrđena krivična odgovornost dovela do poništenja predmetnog sudskog poravnanja.

30. Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 237 ZPP na koje se Vrhovni sud pozvao u obrazloženju odluke. Dovodeći odredbe tog člana u vezu s navodima koje je apelant istakao, Ustavni sud zapaža da iz njih ne proizlazi da je apelant, kako je to i obrazložio Vrhovni sud, dao argumentovane razloge zbog kojih bi njegovu reviziju trebalo razmatrati iako nije ispunjen uslov vezan za imovinski cenzus (iskazana je vrijednost spora od 25.000,00 KM, a ni tužbeni zahtjev u odnosu na isplatu novčanog iznosa ne prelazi iznos od 30.000,00 KM), saglasno odredbi člana 237 stav 2 ZPP, niti je označio pravno pitanje (član 237 stav 3 ZPP) zbog kojeg je rješavanje njegove revizije od značaja za pravnu sigurnost i usaglašavanje sudske prakse bez pozivanja na isto ili slično činjenično stanje koje je u svojoj praksi Vrhovni sud ili drugi redovni sud rješavao na različit način. Bez izričitog pozivanja na takve predmete i njihovog prezentovanja ne može se zaključiti da je apelantovu reviziju trebalo prihvatiti kao izuzetak, posebno kada ih ni Vrhovni sud nije našao u svojoj praksi ili praksi nižestepenih sudova. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Okružni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo kada je udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu za poništenje predmetnog sudskog poravnanja jer je dokazao da je predmetno sudsko poravnanje zaključio pod uticajem prevare i zablude i kada je Vrhovni sud shodno relevantnim odredbama ZPP odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa i nepostojanja opravdanog razloga za rješavanje revizije zbog značaja predmeta za primjenu prava ubuduće.

34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje istaknute u vezi s primjenom materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1843/17 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio