Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2106/17 (J. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2106/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2106/17, rješavajući apelaciju Jovana Mijića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jovana Mijića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 004457 14 Uvi od 9. marta 2017. godine Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jovan Mijić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, koga zastupa Ozrenka Jakšić, advokat iz Zvornika, podnio je 29. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 004457 14 Uvi od 9. marta 2017. godine, Rješenja Fonda PIORS broj 1095890447 od 4. aprila 2014. godine i Rješenja PIORS broj 1810.0- 13041/13 od 27. februara 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, te Fonda PIORS zatraženo je 28. novembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. decembra 2018. godine, dok Okružni sud i Fond PIORS nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Rješenjem PIORS broj 1810.0-13041/13 od 5. decembra 2013. godine utvrđeno je da se apelantu ne priznaje pravo na starosnu penziju. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 19. novembra 2013. godine pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, ustanovljeno je da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbama čl. 41 do 43 a u vezi sa odredbama čl. 177 do 178 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), kojim je propisano da osiguranik sa najmanje 15 godina staža osiguranja ima pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života. U sprovedenom postupku je utvrđeno da je apelant rođen 19. januara 1955. godine i da na 19. novembar 2013. godine ima navršenih 58 godina, 10 mjeseci i jedan dan života, te da ukupan penzijski staž osiguranika iznosi 38 godina i 15 dana, odnosno da apelant ne ispunjava uslove penzijskog staža. Ovo rješenje je konačno (nije osporavano pravnim lijekovima).

5. Privremenim Rješenjem Fonda PIO broj 1810.0-13041/14 od 27. februara 2014. godine utvrđeno je apelantovo pravo na starosnu penziju počev od 20. februara 2014. godine. U sprovedenom postupku utvrđeno je sljedeće: da je osiguranik rođen 19. januara 1955. godine i da na 20. februar 2014. godine ima navršenih 59 godina, jedan mjesec i dva dana života, te da ukupan penzijski staž osiguranika iznosi 40 godina, devet mjeseci i devet dana, što znači da je ispunio uslov penzijskog staža, koji je jedan od elemenata za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Dalje je navedeno da se korisniku kome je penzija određena u manjem iznosu od iznosa najniže penzije isplaćuje najniža penzija u skladu sa odredbama člana 85 Zakona o PIO pod uslovom da je to u skladu sa sporazumom o socijalnom osiguranju. Utvrđeno je, takođe, da će se penzija isplaćivati mjesečno unazad, u tekućem mjesecu za prethodni mjesec.

6. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu u kojoj je naveo da nije pravilno utvrđen datum ostvarivanja prava na penziju i početak njene isplate, te da je pravo na penziju trebalo priznati počev od prvog dana nakon prestanka osiguranja, odnosno počev od 31. avgusta 2013. godine, a ne od 20. februara 2014. godine, kako je utvrđeno osporenim rješenjem.

7. Rješenjem Fonda PIORS broj 1095890447 od 4. aprila 2014. godine apelantova žalba je odbijena. Utvrđeno je da je apelant rođen 19. januara 1955. godine u Zvorniku, da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio putem Poslovnice Zvornik od 24. februara 2014. godine, te da je prvostepeni organ rješavanja nakon sprovedenog postupka utvrdio da apelant 20. februara 2014. godine ima 40 godina, devet mjeseci i devet dana penzijskog staža ostvarenog u SRBiH i Republici Srpskoj i pravo na starosnu penziju i njenu isplatu počev od 20. februara 2014. godine, shodno odredbama člana 8 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO. Istina, kako je dalje navedeno, apelant je zahtjev za starosnu penziju podnosio (i) 19. novembra 2013. godine po kome je doneseno Rješenje Fonda PIORS - Filijala Bijeljina broj gornji od 5. decembra 2013. godine kojim se odbija apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, jer ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisane odredbama člana 41 do 43 a u vezi sa odredbama člana 177 do 178 Zakona o PIO. Iz obrazloženja proizilazi da je apelantu u međuvremenu uplaćivan staž, tako da je nakon izvršene uplate utvrđeno da on sada ispunjava zakonske uslove za ostavarivanje prava na penziju, te da ima 40 godina, devet mjeseci i devet dana penzijskog staža. Kako je obrazloženo u rješenju, budući da je za apelanta doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 2001. godine do 31. marta 2010. godine uplaćen putem pojedinačne uplate doprinosa 20. februara 2014. godine, prvostepeni organ je postupio na način da je utvrdio pravo na penziju i početak isplate od dana uplate doprinosa, u skladu sa odredbama člana 156 stav 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO. Ukoliko bi se uslovi za ostvarivanje prava ocijenili u skladu sa odredbama člana 131 stav 1 Zakona o PIO, odnosno od 31. avgusta 2013. godine (prvog dana nakon prestanka osiguranja), evidentno je, kako je utvrdio upravni organ, da osiguranik na taj dan ne bi ispunjavao uslove za ostvarivanje prava na penziju, jer ne bi imao 40 godina penzijskog staža, budući da su doprinosi za PIO za staž koji nedostaje do ispunjenja uslova uplaćeni tek 20. februara 2014. godine.

8. Kako se navodi u rješenju, odredbama člana 156 Zakona o PIO propisano je da je uplatilac doprinosa obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom. Izuzetno, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1 ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Uplatu doprinosa, u skladu sa stavom 2 ovog člana, rješenjem odobrava Fond PIO, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik. Dalje se navodi da nije sporno da je odredbama člana 131 Zakona o PIO propisano da pravo na starosnu penziju osiguranik ima od prvog narednog dana nakon prestanka osiguranja pod uslovom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od tri mjeseca od prestanka osiguranja, odnosno ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen poslije isteka roka iz stava 1 ovog člana, pravo na starosnu penziju osiguranik ima od dana podnošenja zahtjeva i za tri mjeseca unazad ako su na taj dan ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava. Budući da je za apelanta doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 2001. godine do 31. marta 2010. godine uplaćen putem pojedinačne uplate doprinosa 20. februara 2014. godine, nadležni upravni organ zaključuje da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je utvrdio pravo na penziju i početak njennj isplate od dana uplate doprinosa u skladu sa odredbama člana 156 stav 4 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO.

9. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 004457 od 14. aprila 2014. godine apelantova tužba je uvažena i osporeni akt poništen. Po ocjeni Okružnog suda, osporeno rješenje koje je donio drugostepeni organ, a kojim je konačno odlučeno o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na penziju, doneseno je pogrešnom primjenom materijalnog propisa. Kako je obrazložio Okružni sud, uslovljavanje ostvarivanja prava na penziju potpunom uplatom doprinosa, od kojeg uslova zavisi i početak isplate mjesečnih penzijskih primanja, predstavlja uvođenje novog uslova mimo odredbi člana 131 Zakona o PIO i ostalih odredbi ovog zakonskog propisa kojim se propisuju uslovi za sticanje starosne penzije. U suštini, apelantu se, na način kako mu je utvrđen početak isplate penzija, nameće novi uslov koji ne zavisi od radnog staža, odnosno staža osiguranja i godina života, već od volje poslodavca, pri čemu se teret naplate doprinosa, što je obaveza Fonda PIO i drugih organa Republike Srpske, svaljuje na osigurano lice koje nema zakonske mogućnosti da otkloni povredu zakona koju je već učinio poslodavac neplaćanjem doprinosa, pa proizilazi da poslodavac čini povredu zakona, a štetu snosi radnik kao osiguranik. Stoga, primjena materijalnog propisa koja je učinjena u konkretnoj upravnoj stvari je bila pogrešna i isključivo na apelantovu štetu, što je i naglašeno u žalbi punomoćnika koju nadležni drugostepeni organ nije pravilno, a ni potpuno ocijenio, kako to nalaže odredba člana 230 stav 2 ZUP-a.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 004457 14 Uvi od 9. marta 2017. godine zahtjev za vanredno preispitivanje presude tuženog je uvažen, Presuda Okružnog suda broj 12 0 U 004457 od 14. aprila 2014. godine je preinačena i apelantova tužba odbijena kao neosnovana.

11. Vrhovni sud smatra da je nižestepeni sud, donoseći pobijanu presudu, zanemario odredbe člana 156 st. 2 i 4 Zakona o PIO, jer je u zauzimanju stava pošao samo od odredbe člana 131 tog zakona, zanemarujući pri tome odredbu člana 156 stav 4 istog zakona kojom je eksplicitno propisano od kada osigurnik ostvaruje pravo na penziju ako mu je izvršena uplata doprinosa za PIO, nakon prestanka osiguranja i nakon podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju. S obzirom na to da je pobijanom presudom nepravilno primijenjeno materijalno pravo, to je, po ocjeni Vrhovnog suda, ostvaren razlog njene nezakonitosti sadržan u odredbi člana 35 stav 2 ZUS-a, pa se otuda zahtjev tuženog uvažava i pobijana presuda, na osnovu odredaba člana 40 st. 1 i 2 tog zakona, preinačava tako da se tužba odbija kao neosnovana.

12. Vrhovni sud je ukazao da se u ovom slučaju ne radi o situacijama koje je razmatrao Ustavni sud u predmetima br. AP 1989/06 od 11. marta 2008. godine i AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine, jer u vrijeme kada su razmatrane navedene apelacije i u kojima je Ustavni sud zauzeo stav da retroaktivna uplata doprinosa ne može da utiče na početak ostvarivanja prava na penziju i određivanje dana početka isplate penzije, jer Zakon o PIO nije sadržavao odredbu člana 156 stav 4 a koja je uvedena članom 8 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO i koja je stupila na pravnu snagu 25. septembra 2013. godine, dakle, prije podnošenja apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju i odlučivanje po navedenom zahtjevu. Navedenom odredbom je eksplicitno propisano da pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa, ako je uplata izvršena naknadno, a time radnik stiče pravo na dio staža osiguranja koji mu nedostaje za ostvarivanje prava na penziju, tako da je ovim odlukama Ustavnog suda, po mišljenju Vrhovnog suda, razmatrana sasvim druga činjenična i pravna situacija.

13. Dalje je navedeno da je 13. januara 2009. godine stupio na pravnu snagu Zakon o izmjenama Zakona o PIO, koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja. Članom 5 tog zakona je izmijenjena odredba člana 26 Zakona o PIO, tako da su u stavu 1 brisane riječi „i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja“, te su brisane odredbe st. 2, 3, 4 i 5 istog člana. Izmijenjene su i odredbe člana 25 st. 1 i 2 Zakona o PIO, tako da je potvrđena obaveza poslodavca da prilikom uplate plata i drugih ličnih primanja svim radnicima uplati i doprinose, a stavom 2 je poslodavcu, njegovom pravnom sljedniku i radniku data mogućnost da uplati neuplaćene doprinose za određeni period za jednog ili više radnika, ako tako stečenim stažom osiguranja radnik ispunjava uslove za ostvarivanje prava na penziju. Brisane su i odredbe člana 23 Zakona o PIO - sadržaj roka u kome se uplaćuje doprinos, te odredba člana 24 istog zakona - o obavezi plaćanja kamate na iznos neuplaćenih doprinosa. Zbog toga su uloga i položaj tuženog Fonda za PIO svedeni na vođenje evidencije doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, te na podnošenje prekršajne prijave protiv poslodavca koji nije uplatio doprinose. Po mišljenju Vrhovnog suda, kod takvog sadržaja odredaba važećeg Zakona o PIO nepravilno je pozivanje Okružnog suda na odredbe Zakona o PIO o imperativnim kontrolnim ovlašćenjima tuženog iz člana 26 Zakona o PIO, koje su u vrijeme donošenja prvostepenog akta prestale da važe, čime je pobijana presuda donesena povredom zakona na štetu tuženog organa.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Kako je navedeno u apelaciji, apelantu pravo na starosnu penziju pripada počev od 31. avgusta 2013. godine kao dana kada je i stekao pravo na starosnu penziju, u smislu člana 131 stav 1 Zakona o PIO. Dalje se navodi da iz obrazloženja pobijane presude Vrhovnog suda proizilazi da je Fond PIORS pravilno privremenim Rješenjem broj 1810.0-2170/14 od 27. februara 2014. godine određeno da apelantu pravo na starosnu penziju pripada od 20. februara 2014. godine, kada su plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 2001. godine do 31. marta 2010. godine. Apelant smatra da mu pravo na starosnu penziju pripada od 31. avgusta 2013. godine, jer je sa tim danom ispunjavao sve zakonom predviđene uslove iz člana 75 Zakona o PIO, a istim zakonom nije propisano nikakvo odstupanje u pogledu ovog roka, te je nesporno da je apelant blagovremeno podnio svoj zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju.

16. Apelant navodi da, prema Zakonu o PIO, obveznik uplate doprinosa za lice koje je u radnom odnosu je njegov poslodavac. Zbog navedenog razloga, činjenica da poslodavac nije na vrijeme uplatio doprinose za PIO nije od značaja za priznavanje ili nepriznavanje prava na penziju, jer je upravo Fond PIO ovlašćen i dužan putem Poreske uprave od poslodavca tražiti naplatu potraživanja po osnovu doprinosa. Apelant smatra da je neosnovan stav Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnoj situaciji koja je razmatrana u predmetima Ustavnog suda broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine i broj AP 2390/06 od 17. aprila 2008. godine, jer se, zapravo, radi o identičnoj pravnoj situaciji kao u konkretnom slučaju. Sporni periodi za koje su doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje plaćeni 22. februara 2014. godine od apelantovog poslodavca, odnose se na vrijeme prije stupanja na snagu citiranih izmjena i dopuna Zakona o PIO iz kog razloga je Fond PIO svojim rješenjem od 5. decembra 2013. godine prvobitno i odbio apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Navodi iz pobijane presude, u pogledu izmjena i dopuna Zakona o PIO koji se odnose na način vršenja kontrole obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, nisu od značaja za predmetni postupak, budući da je predmetnim izmjenama zakona kontrola načina i uplate doprinosa prenesena na Poresku upravu, i po svojoj suštini nije od značaja za predmetni postupak. Zbog navedenog razloga, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u predmetnom postupku, povrijeđeno je apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava BiH i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Iz svih navedenih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži njegovu apelaciju, utvrdi povredu njegovih ustavnih prava i pobijanu presudu ukine i naloži Vrhovnom sudu da u ponovnom postupku, u razumnom roku, donese na zakonu zasnovanu odluku kojom će otkloniti navedene povrede ustavnih prava.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud nalazi da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Donošenjem pobijane presude nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, kako to pogrešno smatra apelant, jer je apelantu pravo na starosnu penziju priznato od 20. februara 2014. godine, od dana kada je i izvršena pojedinačna uplata doprinosa za PIO za apelanta na osnovu člana 8 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, a što je sud detaljno obrazložio u pobijanoj presudi. Zbog navedenih razloga, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu garantovanog članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o PIO („Službeni glasnik RS“ br. 134/11, 82/13, 96/13-OUS i 103/15) relevantne odredbe glase:

Starosna penzija Član 41.

Pravo na starosnu penziju ima osiguranik kada navrši 65 godina života i najmanje 15 godina staža osiguranja.

Član 42.

(1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.

(2) Osiguranik žena koja nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 58 godina života i 35 godina staža osiguranja.

Član 43.

(1) Osiguraniku koji ima navršen staž osiguranja sa uvećanim trajanjem starosna granica za ostvarivanje prava na starosnu penziju iz člana 41. ovog zakona snižava se za ukupno uvećanje staža.

(2) Uvećanje staža je razlika između ukupno utvrđenog staža osiguranja sa uvećanim trajanjem i staža osiguranja u efektivnom trajanju za isti period. (3) Starosna granica iz stava 1. ovog člana može se snižavati najviše do 55 godina života.

Ostvarivanje prava Član 131.

(1) Pravo na starosnu penziju osiguranik ima od prvog narednog dana nakon prestanka osiguranja, pod uslovom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od tri mjeseca od prestanka osiguranja.

(2) Ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen poslije isteka roka iz stava 1. ovog člana pravo na starosnu penziju osiguranik ima od dana podnošenja zahtjeva i za tri mjeseca unazad ako su na taj dan ispunjeni uslovi za ostvarivanje prava. Član 156.

Uplatilac doprinosa je obavezan da uplati doprinos za sve obveznike doprinosa, u skladu sa posebnim zakonom.

Izuzetno od stava 1. ovog člana, poslodavac koji nije uplatio doprinos u skladu sa stavom 1. ovog člana može uplatiti doprinos za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarivanje prava na penziju.

Uplatu doprinosa u skladu sa stavom 2. ovog člana rješenjem odobrava Fond, a može je izvršiti pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik.

Član 177.

Izuzetno od člana 41. ovog zakona, osiguranik žena sa najmanje 15 godina staža osiguranja ima pravo na starosnu penziju kad navrši u:

a) 2012. godini 60 godina i četiri mjeseca života,

b) 2013. godini 61 godinu života,

v) 2014. godini 61 godina i osam mjeseca života, (...)

Član 178.

(1) Izuzetno od člana 42. stav 1. ovog zakona, osiguranik sa 40 godina penzijskog staža ima pravo na starosnu penziju kad navrši u:

a) 2012. godini bez obzira na godine života,

b) 2013. godini 56 godina života,

v) 2014. godini 56 godina i četiri mjeseca života,,(....)

20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 82/13), koji je stupio na pravnu snagu 20. septembra 2013. godine, relevantne odredbe glase: Član 8.

U članu 156. dodaje se novi stav 4. koji glasi:

„(4) U slučaju iz stava 2.o vog člana, pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa.“

21. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 1/09), koji je stupio na pravnu snagu 23. decembra 2008. godine, relevantne odredbe glase: Član 3.

Čl. 23. i 24. brišu se, a ostali članovi pomjeraju se.

Član 4.

U članu 25. st. 1. i 2. mijenjaju se i glase:

"Poslodavac je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve radnike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos.

Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može uplatiti doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako radnici sa tim stažom osiguranja ispunjavaju uslove za ostvarivanje prava na penziju. Doprinos može uplatiti poslodavac, pravni sljedbenik poslodavca ili sam radnik.'' Član 5.

U članu 26. u stavu 1. riječi: "i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja" brišu se i st. 2, 3, 4 i 5 brišu se.

22. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/05, 20/07, 33/08, 01/09, 71/09, 106/09 i 118/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/05, 20/07 i 33/08), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:

3. Uplata doprinosa Član 23.

Obveznik uplate doprinosa koji svoje finansijsko poslovanje ne vodi preko organizacije za platni promet, obavezan je da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati do sedmog datuma u mjesecu, za protekli mjesec.

Član 24.

Obveznik uplate doprinosa koji ne uplati doprinos u roku dospjelosti, obavezan je da uz dospjeli iznos doprinosa plati kamatu po kamatnoj stopi propisanoj važećim propisima.

Član 25.

Obveznik je dužan da doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje uplati za sve zaposlene radnike – osiguranike, prilikom isplate plata i drugih primanja po osnovu rada na koja se, u skladu sa zakonom, plaća doprinos. Ako poslodavac zaposlenim radnicima u određenom mjesecu nije isplatio platu i druga primanja po osnovu rada, dužan je da uplati doprinos do 15. u mjesecu za prethodni mjesec, prema osnovici koju predstavlja iznos plate na koju radnik ima pravo za taj mjesec, prema zakonu i kolektivnom ugovoru.

Izuzetno, poslodavac koji do dana stupanja na snagu ovog zakona, nije uplatio doprinos u smislu stava 1. ovog člana, može uplatiti doprinos za jednog ili više radnika za određeni period unazad, ako tim radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Ukoliko ne postoji poslodavac, doprinos može uplatiti pravni sljednik poslodavca ili sam radnik.

Odredbe stava 2. ovog člana primjenjivaće se do 31. decembra 2009. godine. Član 26.

Fond vodi evidenciju i vrši kontrolu obračunavanja i plaćanja doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Kontrolu iz stava 1. ovog člana vrši ovlašćeni radnik Fonda (u daljem tekstu: kontrolor), uvidom u poslovne knjige i odgovarajuću finansijsku dokumentaciju obveznika plaćanja doprinosa, i to isključivo u poslovnim prostorijama i u prisustvu ovlašćenog radnika obveznika plaćanja doprinosa.

O utvrđenom stanju kontrolor sastavlja zapisnik. Ako utvrdi da je obveznik plaćanja doprinosa obračunao i uplatio manji iznos na ime doprinosa, od onog koji je bio dužan da uplati, zapisnikom će odrediti rok za uplatu utvrđenog iznosa dugovanja, koji ne može biti kraći od 3, niti duži od 15 dana.

Ako obveznik uplate doprinosa ne uplati utvrđeni iznos dugovanja u roku određenom zapisnikom o izvršenoj kontroli, Fond dostavlja zapisnik Poreskoj upravi, radi prinudne naplate utvrđenog iznosa dugovanja.

Prinudna naplata iz stava 4. ovog člana prioritetno se izvršava.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 U 004457 14 Uvp od 9. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana,a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na starosnu penziju, dakle, nesporno je da se radi o utvrđivanju apelantovih građanskih prava. Shodno navedenom, proizilazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Apelant navodi da je sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo - odredbe Zakona o PIO. Dalje navodi da mu to pravo pripada od 31. avgusta 2013. godine, jer je sa tim danom ispunjavao sve uslove predviđene Zakonom o PIO, a istim zakonom nije propisano nikakvo odstupanje u pogledu ovog roka, navodeći da je blagovremeno podnio svoj zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju. Apelant, dakle, povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud proizvoljno tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO.

32. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena «na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu» i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek, ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 25/02).

33. Ustavni sud navodi da je slična pravna pitanja razmatrao i u svojim ranijim odlukama br. AP 1330/06 i AP 2390/06 za koje Vrhovni sud navodi da nisu relevantne u ovom slučaju. Jedno od pitanja koje je postavljeno u navedenim predmetima jeste od kada treba početi isplaćivati penziju kada poslodavac naknadno uplati doprinose za penziju. Naime, u Odluci broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine je navedeno: „Na osnovu navedenog proizilazi da neuplaćivanje doprinosa isključuje mogućnost da se osiguranom licu vrijeme za koje nisu uplaćeni doprinosi uračuna u staž osiguranja, a što kao posljedicu ima da osigurano lice ne može steći uslove da ostvari pravo na starosnu penziju. Međutim, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 24a. Zakona o PIO data mogućnost obvezniku uplate, odnosno poslodavcu, da izvrši retroaktivno plaćanje doprinosa ako time radnici stiču pravo na dio staža osiguranja koji im nedostaje za ostvarivanje prava na penziju. Navedenom odredbom nije eksplicitno propisano da od momenta naknadne uplate doprinosa počinje i isplata starosne penzije. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, retroaktivnom uplatom doprinosa poslodavca kao obveznika osiguranja, uz plaćanje zatezne kamate Fondu kao korisniku osiguranja, otklanjaju se posljedice neurednog ispunjavanja zakonske obaveze poslodavca, a u korist radnika kako bi stekao uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju (….).“

34. Na osnovu navedenog, Ustavni sud u konkretnom slučaju smatra da se početak ostvarivanja prava na penziju, odnosno početak isplate penzije, određuje u smislu odredbi člana 133 Zakona o PIO a u vezi sa članom 135 Zakona o PIO, odnosno upravo onako kako je to utvrdio i Okružni sud u svojoj presudi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO proizvoljno, te da je time u predmetnom postupku došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi tač. 28, 29 i 30 Odluke Ustavnog suda broj AP 1330/16 od 16. jula 2007. godine). Takođe, u Odluci broj AP 2390/06 od 17. aprila 2008. godine Ustavni sud „naglašava da je već usvojio pravni stav u svojim ranijim predmetima koji se odnose na ista činjenična i pravna pitanja kao što je u apelantkinjinom slučaju. Konkretno, Ustavni sud je već usvojio stav o tome da je proizvoljan stav Vrhovnog suda prema kojem naknadna retroaktivna uplata doprinosa nije relevantna da se osiguraniku prizna pravo na starosnu penziju od dana podnošenja zahtjeva, nego se to pravo priznaje tek od dana naknadne uplate doprinosa. Ustavni sud je u svojim odlukama detaljno elaborirao zašto smatra ovakav stav Vrhovnog suda proizvoljnim i stoga, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud ovdje upućuje na razloge koji su već izneseni u ranijim odlukama, jer se oni u potpunosti odnose i na apelantkinjin slučaj (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1330/06 od 16. jula 2007. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 79/07). S tim u vezi, Ustavni sud posebno ukazuje na stav 28 citirane odluke prema kojem bi tumačenje relevantnih zakonskih odredaba kakvo je u ovom slučaju dao Vrhovni sud bio preveliki teret za apelante koji bi bili u situaciji da, zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, a koji ima zakonsku obavezu kontrole obveznika osiguranja i preduzimanja odgovarajućih zakonskih mjera u slučaju neplaćanja doprinosa, snose posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa. Stoga, i u konkretnom slučaju Ustavni sud zaključuje da je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe Zakona o PIO proizvoljno, te da je na taj način došlo do povrede apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije“.

35. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se u Republici Srpskoj promijenio član 156 Zakona o PIO tako što je sada eksplicitno propisano da „pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa“. Dakle, u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik RS“ broj 82/13), koji je stupio na pravnu snagu 20. septembra 2013. godine, relevantne odredbe člana 8 glase: „U članu 156 dodaje se novi stav 4 koji glasi: '(4) U slučaju iz stava 2 ovog člana, pravo na penziju pripada najranije od dana pojedinačne uplate doprinosa.'“ S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da nije sporno tumačenje navedene odredbe da se pravo na penziju stiče najranije od posljednje uplate, ali je sporno tumačenje da, nakon što osiguranik ili poslodavac izvrše retroaktivnu uplatu doprinosa u skladu sa navedenim članom, takav osiguranik nema isti položaj kao onaj osiguranik kome su uplate redovno vršene. Retroaktivnom uplatom osiguranik kome uplate nisu redovno vršene izjednačava se u statusu sa osiguranikom kome su uplate redovno vršene. Stoga se ovaj osiguranik ne može nejednako tretirati od osiguranika kome su uplate redovno vršene, jer se retroaktivnom uplatom stanje izjednačava, pa tako i njihov status. „Stoga, osiguranik kojem se retroaktivno izvrše uplate treba početi da prima penziju računajući od onog datuma kada je ispunio radni staž, bez obzira na datum kada mu je naknadno uplaćen staž osiguranja, jer osiguranik ne smije da trpi zbog toga što poslodavac ne izvršava svoju zakonom propisanu obavezu da uplati doprinose.“ S obzirom na to da Vrhovni sud ovaj član ne tumači na navedeni način, tj. da se retroaktivnom uplatom osiguranik u statusu izjednačava sa osiguranikom kome su uplate vršene retroaktivno, Ustavni sud smatra da je došlo do arbitrarne primjene člana 156 stav 4 Zakona o PIO. Na navedeni zaključak ne utiče činjenica da su smanjena ovlašćenja Fonda, kako tvrdi Vrhovni sud, jer je ovdje odlučujuća korektna primjena postojeće zakonske odredbe, a ne ispitivanje uloge i ovlašćenja Fonda uz napomenu da, i prema postojećim odredbama, Fond ima kontrolnu ulogu u vezi sa uplatom obaveznih doprinosa, te mogućnost da obavještava poreske uprave (dostavljanjem zapisnika o izvršenoj kontroli) radi pokretanja postupka prinudne naplate.

36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

37. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je apelantu pravo na starosnu penziju, na osnovu člana 8 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o PIO, koji je stupio na snagu 25. septembra 2013. godine i kojim je u članu 156 dodat novi stav 4, priznato od dana „pojedinačne uplate doprinosa“, a ne od datuma kada je ispunio radni staž, čime je Vrhovni sud proizvoljno primijenio zakonske odredbe, a apelant, zbog neizvršavanja zakonske obaveze poslodavca kao obveznika osiguranja prema Fondu kao korisniku osiguranja, snosi posljedice poslodavčevog neurednog plaćanja doprinosa.

39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2106/17 (J. M.) | Sudska praksa | Aktio