Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7653/18 (M. B. i F. Č.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7653/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7653/18, rješavajući apelacije M. B. i Faruka Čavke, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

M. B. protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 76 0 P 017445 17 Gž 2 od 16. oktobra 2018. godine i Faruk Čavka protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 229178 18 Gž od 8. novembra 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-7653/18

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnio je 24. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 P 017445 17 Gž 2 od 16. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio osnivanje stvarne služnosti puta u korist određene njegove nekretnine kao povlasnog dobra, na teret određenih nekretnina tuženih (S.J, P.J, A.J, M.M, D.J. i S.J.) kao poslužnog dobra, što su tuženi dužni priznati i omogućiti da se apelant neometano služi tim putem i da apelant u zemljišne knjige upiše pravo stvarne služnosti puta, te je obavezan apelant da tuženom S.J nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju uspostavljanje prava stvarne služnosti traži na putnom pravcu koji prolazi kroz dvorište tuženog S.J. S tim u vezi je ukazao da se, shodno odredbi člana 214. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, konstituisanju stvarne služnosti preko kućnog placa i dvorišta pribjegava jedino kada se ne može ostvariti ni na koji drugi način ili se ne može ostvariti bez nesrazmjerno velikih troškova. S tim u vezi je zaključio da u predmetnom postupku to nije slučaj, iz razloga što postoji alternativni pravac kojim se može ostvariti služnost, koji bi iziskivao ulaganje u iznosu od 1.773,00 KM, koji iznos ne predstavlja nesrazmjerno velike troškove, uzimajući u obzir i da je apelant namjeravao tim putem provoziti drvo iz šume, zaprežnim ili motornim vozilo, što bi remetilo lični mir, nesmetano stanovanje pa čak i bezbjednost tuženog.

2. AP-225/19

4. Faruk Čavka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci(u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 229178 18 Gž od 8. novembra 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi postojanje stvarne služnosti prolaza pješice i motornim vozilom preko određene parcele tuženog (N.Č.), te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da shodno odredbama Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) i Zakona o stvarnim pravima održaj prava stvarne služnosti predstavlja izvršavanje tog prava kroz 20 godina bez protivljenja vlasnika poslužne nekretnine. Nadalje je naveo da je predmetna poslužna parcela bila u društvenom vlasništvu, te je istakao da je odredbom člana 55. ZOSPO propisano da se na nepokretnostima u društvenom vlasništvu ne može steći pravo služnosti održajem. S tim u vezi Okružni sud je naglasio da je tuženi stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini 2003. godine, stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZGZ), kojim je u članu 39. propisano da vlasnik zgrade i posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu tog zakona, stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i onoj površini zemljišta koja je regulacionim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi redovnoj upotrebi zgrade. Uzimajući u obzir navedeno, Okružni sud je naglasio da se od tog trenutka (kada je tuženi stekao pravo vlaništva nad predmetnom nekretninom) računa rok od 20 godina za sticanje prava stvarne služnosti održajem, propisan odredbom člana 198. Zakona o stvarnim pravima, te iz tog razloga zaključio da navedeni rok još uvijek nije protekao.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7653/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7653/18 (M. B. i F. Č.) | Sudska praksa | Aktio