Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-991/17 (A.K.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-991/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-991/17, rješavajući apelaciju A.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.K. podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 589700 Pžp od 6.

marta 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 589700 16 Pr od 6. januara 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Maja Sadović, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. marta 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 589700 Pžp od 6. marta 2017. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 589700 16 Pr od 6. januara 2017. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud stavio van snage rješenje Kantonalnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. Ustavni sud je donio odluku AP-991/17, od 30. marta 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Općinski sud donio je rješenje broj 65 0 Pr 589700 16 Pr od 6. januara 2017. godine kojim je apelant oglašen odgovornim što je dana 31. jula 2016. godine u ulici M. Tita, Sarajevo, upravljao vozilom i kretao se navedenom ulicom, te je tom prilikom od strane službenika policije zaustavljen i kontrolisan. Iz razgovora sa istim od strane policijskih službenika uočeno da pokazuje znake poremećenosti izazvane dejstvom alkohola, zbog čega mu je ponuđeno da se podvrgne metodi utvrđivanja prisustva alkohola u organizmu, alkotestiranjem pomoću alkotesta precizirane marke, što je odbio, kao i ostale ponuđene metode utvrđivanja prisustva alkohola u organizmu, čime je počinio prekršaj iz člana 220. st. 1. i 2. Zakona o osnovana bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, zbog čega ga je sud na osnovu člana 235. stav 1. tačka 33. istog zakona kaznio novčanom kaznom u iznosu od 100,00 KM.

5. U obrazloženju rješenja navedeno je da je ovlašteni organ izdao prekršajni nalog po kojem apelant nije prihvatio odgovornost, te je podnio zahtjev za sudsko odlučivanje. Na pretresu pred sudom ovlašteni organ je izveo dokaze saslušanjem policijskih službenika i uvidom u izvod iz registra novčanih kazni. Apelant je osporio navode navedene u prekršajnom nalogu, a iz razloga jer je tvrdio da je kritične noći vadio krv u prisustvu policijskih službenika. Takođe, apelant je osporio kredibilitet svjedoka (policijskih službenika) te je naveo da je uložio materijalne dokaze koji se odnose na njihovo postupanje prema njemu i opširnu medicinsku dokumentaciju koja dokazuje stepen lakših i težih povreda. Apelant je naveo da se zakonitost dokaza posmatra sa aspekta prisile, te ako je stepen prisile bio veći nego je dozvoljeno, smatraće se da je lišenje slobode nezakonito, kao i svi prikupljeni dokazi i prekršajni nalozi koji su iz toga proizašli, te se pozvao na Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava. Apelant je naveo da je medicinska dokumentacija predložena kao dokaz u ovom postupku kako bi dokazao da je kritične noći dao krv, o čemu postoje laboratorijski nalazi, te mu nije jasno kako policijski službenici mogu tvrditi da krv nije data. Apelant je predložio da se prekršajni postupak protiv njega obustavi, jer prekršaj nije počinio, odnosno nije odbio alkotestiranje. U svrhu dokazivanja predložio je da se prije svega izvrši saslušanje svjedoka očevica događaja T.K., te da se provedu materijalni dokazi (dostavljeni sudu uz podnesak od 12. decembra 2016. godine) i to da se izvrši uvid i pročita krivična prijava koja je podnesena Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo (podnesena protiv policajaca M.F. i A.B.), kao i naredba za privremeno oduzimanje predmeta, na okolnosti događaja koji se desio 31. jula 2016. godine prilikom izricanja prekršajnih naloga i krivične prijave protiv apelanta. Apelant je predložio da se kao dokazi provedu i dokazi koji su pobrojani na strani 2 i 3. prvostepenog rješenja i to na okolnost njegovog lišenja slobode, kao i dokazi koje je predložio (medicinska dokumentacija strana 3. rješenja) na okolnost povreda koje je zadobio i da se pribave video zapisi.

6. Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog apelanta da se u ovom postupku kao dokazi odbrane provedu svi prethodno taksativno navedeni materijalni dokazi, kao i da je obio prijedloge za sudsko obezbjeđenje dokaza i to video zapisa sa kamera, koje se nalaze na mjestima kako je navedeno u prijedlogu, smatrajući navedene dokaze nepotrebnim, obzirom da se radi o video, a ne audio snimku, sa mjesta događaja, odnosno predmetne kontrole vozača, tim prije što se iz naredbe o privremenom oduzimanju predmeta i naredbe o deponovanju i čuvanju privremeno oduzetih predmeta u sudu, vidi da su isti izuzeti od strane sudije za prethodni postupak u krivičnom predmetu, te su propisno zapakovani i pohranjeni tako da su u ovom postupku nedostupni sudu. Općinski sud je takođe istakao da je odbio prijedlog apelanta za provođenje materijalnih dokaza - navedene medicinske dokumentacije, jer je smatrao da okolnosti koje je apelant želio da dokaže nemaju značaj za predmet ovog postupka, jer se isti odnose na događaje koji su se –kako je apelant naveo u svojoj odbrani - desili nakon predmetne kontrole, tako da ne predstavljaju cjelinu niti su mogli uticati na predmet ovog postupka.

7. U toku dokaznog postupka Općinski sud je izveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka policijskih službenika M.F. i A.B., te sud navodi sadržaj iskaza svjedoka ( strana 3-4) kao i da je izveden dokaz čitanjem izvoda iz registra novčanih kazni od 7. decembra 2016. godine, iz kojeg je vidljivo da je apelant ranije prekršajno kažnjavan. Općinski sud je naveo da je u provedenom dokaznom postupku, nakon ocjene izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, sud našao da radnja apelanta sadrži sva bitna obilježja prekršaja iz člana 220. stav 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, te je sud apelanta za počinjeni prekršaj oglasio odgovornim i kaznio kao u izreci ovog rješenja. Ovako utvrđeno činjenično stanje, sud je zasnivao na iskazu saslušanih svjedoka M.F. i A.B., policijskih službenika, čije iskaze je u cijelosti prihvatio, jer su saslušani svjedoci, kao ovlaštena službena lica policije, u obavljanju redovnih poslova i zadataka kontrole saobraćaja, prekršajnu radnju apelanta (kako su izjavili) uočili neposrednim opažanjem, te po ocjeni Općinskog suda na jasan, objektivan i uvjerljiv način opisali, sjećajući se u potpunosti svih značajnih stvari potrebnih sudu za pravilno i potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u ovoj pravnoj stvari. Pri tome, Općinski sud je naveo da svjedoci lično ne poznaju apelanta, pa sud nije imao razloga ne prihvatiti iskaze saslušanih svjedoka, tim prije što drugim dokazima nisu dovedeni u sumnju.

8. Općinski sud (strana 3. i 4) je naveo da nije mogao prihvatiti kao osnovanu odbranu apelanta u dijelu kada navodi da mu nije nuđeno alkotesiranje, niti da je isto odbio, već da je insistirao na vađenju krvi, što je i obavio,ukazujući na odredbu člana 220. st. 2. i 3. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BIH. Općinski sud je takođe ukazao da navode odbrane u dijelu koji se ne odnose na predmet ovog postupka, ne nalazi nužnim obrazlagati, tim prije što će to, kako je i apelant naveo, biti predmet drugog postupka, te se nije upuštao u analizu da li su ti događaju mogli uticati na događaj koji je predmet konkretnog postupka, jer je (kako je naveo i svjedok odbrane) kontrola i sankcionisanje, to jest pisanje prekršajnog naloga bilo završeno prije tih događaja. Općinski sud je naveo da svjedočenje svjedoka odbrane T.K. nije mogao prihvatiti kao uvjerljivo i nepristrasno, jer T.K. u svom svjedočenju nije u cijelosti potvrdio odbranu apelanta, kako je sud detaljnije obrazložio ukazujući i da je T.K., kao rođak apelanta, prema mišljenju suda, mogao imati interesa da svjedoči u njegovu korist.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 589700 Pž od 6. marta 2017. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i prvostepeno rješenje je potvrđeno. Kantonalni sud je potvrdio sve razloge koje je dao prvostepeni sud. U žalbi su analizirani svi apelantovi prigovori koji su ocijenjeni kao neosnovani, a koji su isticani i tokom postupka pred Općinskim sudom. Kantonalni sud je naglasio da je tokom postupka apelant imao sva procesna prava kao i druga stranka (ovlašteni organ), kao i da je Općinski sud odgovorio i obrazložio sve istaknute prigovore.

10. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji apelant navodi da je dana 31. jula 2016. godine zaustavljen od strane saobraćajne policije te je tom prilikom fizički i verbalno maltretiran te naposljetku lažno optužen da je vozio u alkoholiziranom stanju, da je napao policijskog službenika te da je istog izvrijeđao. Kako apelant navodi za ove navode postoje video zapisi koji su deponovani na sudu kao i neposredni svjedok događaja. Apelant je protiv pomenutih policijskih službenika podnio krivičnu prijavu. Apelant navodi kako su protiv njega povodom istog događaja pokrenuta dva prekršajna postupka (za vrijeđanje službene osobe i za odbijanje da uradi alkotest), što takođe problematizira zbog principa ne bis in idem. Nadalje, apelant ukazuje da su mu u prekršajnom postupku, u kojem je bio okrivljen da je odbio alkotest grubo prekršena prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. U tom pravcu suština apelacije se odnosi na navode da je apelantu povrijeđeno pravo na na odbranu, jednakost u postupanju i izvođenje dokaza, kao i da sud nije dao razloge zbog čega je odbio apelantove prijedloga za izvođenje određenih dokaza. Apelant smatra da bi predloženi dokazi dokazali da se radi o događaju koji predstavlja cjelinu, da apelant nije odbio alkotestiranje, utvrdila bi se vjerodostojnost iskaza svjedoka, kao i tačno vrijeme i mjesto učinjenja navodnog prekršaja. Apelant ukazuje da sud ignoriše činjenicu da je kritične noći u prisustvu policije izvadio krv. Apelant navodi da je sud napravio grešku kada je odbio da izvede kao dokaz medicinsku dokumentaciju koja se odnosi na stepen prisile prema apelantu, odnosno težinu povreda. Zbog prisile koja je korištena u vezi sa lišenjem slobode, apelant smatra da su svi dokazi koji su pribavljeni nezakoniti. Apelant takođe ukazuje da je sud povrijedio odredbe procesnog prava, kao i da su dijelovi zapisnika prepisani iz drugog predmeta (koji se vodi protiv apelanta).

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se, s tim u vezi, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje da li se radi o krivičnoj optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba krivična u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterijuma: klasifikovanje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne, koji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterijuma: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o krivičnoj optužbi. Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterijuma, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o krivičnoj optužbi, odnosno da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-2255/05 od 16. januara 2007. godine, tač. 21 i 22, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/07).

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud, odnosno Općinski sud proveo prekršajni postupak i donio odluku o prekršajnoj odgovornosti apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, uglavnom odnose na činjenicu da većina predloženih dokaza od strane apelanta nije prihvaćena, odnosno da je odbijena, a što sud nije obrazložio te je pogrešno primijenio procesno pravo. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak vodio protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 220. st. 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, odnosno zbog činjenice da je apelant odbio da uradi alkotestiranje. U toku postupka saslušana su službena lica (M.F. i A.B.), kao i svjedok odbrane T.K.. te je sud dao ocjenu dokaza. Takođe, sud je jasno naveo zašto nije prihvatio apelantove prijedloge za izvođenje određenih dokaza, dajući jasne razloge za to, i to u odnosu na pribavljanje video zapisa - da su propisno zapakovani i pohranjeni za potrebe krivičnog postupka, zbog čega su nedostupni sudu, odnosno u vezi sa medicinskom dokumentacijom - da se odnose na događaje nakon učinjenog prekršaja i nemaju značaj. Dakle, redovni sud se bavio samo konkretnim prekršajem iz člana 220. st. 1. i 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, te jasno odvojio navedeni prekršaj za koji je utvrđena odgovornost apelanta od svih ostalih događaja navedene noći.

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje da je apelant podnio krivične prijave protiv službenih lica (između ostalog M.F. i A.B.), kao i da se istovremeno vodio još jedan prekršajni postupak protiv apelanta. Ustavni sud takođe primjećuje da od dana podnošenja apelacije do donošenja ove odluke apelant nije obavijestio Ustavni sud o toku postupka u drugim predmetima (koje vezuje za predmetni događaj). Ustavni sud primjećuje da je, s druge strane, redovni sud odvojio konkretni prekršajni postupak od ostalih postupaka, te je naveo da ne predstavljaju cjelinu sa ovim događajem. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nalazi da su redovni sudovi u odnosu na prekršaj iz člana 220. st. 1. i 2. utvrdili prekršajnu odgovornost apelanta, na osnovu dokaza koji su provedeni u toku postupka, uz jasno obrazloženje zašto drugi dokazi nisu relevantni. Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravičan postupak, jednakost oružja, princip ne bis in idem, obrazloženu presudu, prava na odbranu ili pogrešnu primjenu procesnog prava, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Ustavni sud primjećuje da je apelant u apelaciji ukazao na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Međutim, apelant je jasno osporio rješenja donijeta u prekršajnom postupku i navodi iz apelacije se odnose na prekršajni postupak. Iz navoda apelacije proizilazi da je pravo na ličnu slobodu i sigurnost apelant doveo u vezi sa tvrdnjom o „nezakonitim dokazima“ korištenim u prekršajnom postupku u kojem je su donijete osporene odluke, odnosno sa odbijanjem suda da izvede određene dokaze koje je apelant predložio. Međutim, Ustavni sud je u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je apelacija prima facie neosnovana u odnosu na prekršajni postupak i osporena rješenja. Stoga, Ustavni sud ne nalazi za potrebno posebno razmotriti ovaj navod.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-991/17 (A.K.) | Sudska praksa | Aktio