Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1392/17 (E. G.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1392/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1392/17, rješavajući apelaciju Esada Gakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Esada Gakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 011492 16 Kž od 9. februara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 011492 14 K od 4.

novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Esad Gakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Esad Fejzagić, advokat iz Konjica, podnio je 12. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 011492 16 Kž od 9. februara 2017. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 011492 14 K od 4. novembra 2015. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere kojom bi se „odgodio početak izdržavanja izrečene kazne zatvora„ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1392/17 od 10. maja 2017. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan (dostupna na: www.ustavnisud.ba).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 12. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalno tužilaštvo, Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 20, 23. i 27. jula 2018. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

6. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 011492 14 K od 4. novembra 2015. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 011492 16 Kž od 9. februara 2017. godine, apelant i saoptuženi R.Ž. su proglašeni krivim da su, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, izvršili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

7. Kantonalni sud je, na osnovu provedenih dokaza koje je ocijenio relevantnim, te njihovom ocjenom pojedinačno i u međusobnoj vezi, došao do zaključka da je apelant u vrijeme navedeno u tački 1. izreke prvostepene presude u prostorijama Osnovne škole „Musala“ u Konjicu (u daljnjem tekstu: „Musala“), gdje su bili zatvoreni civili hrvatske i srpske nacionalnosti, u svojstvu pripadnika oružanih snaga RBiH, nečovječno postupao prema nezakonito zatvorenom civilu D.K. (u daljnjem tekstu: oštećeni D.K.), kojeg je, zajedno sa saoptuženim R.Ž., teško pretukao na način detaljno opisan u tački 1. izreke presude usljed čega je oštećeni D.K. pretrpio snažnu tjelesnu i duševnu bol, te zadobio povrede opisane u toj tački, a posljedice trpi i danas. Istom presudom saoptuženi R.Ž. je proglašen krivim i da je radnjama opisanim u tač. 2, 2.1 i 3. izreke presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo dokaze Tužilaštva, te odbrane apelanta i saoptuženog R.Ž. (str. 8, 9. i 10). Navedeno je, između ostalog, i da su na prijedlog Tužilaštva, u smislu člana 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), na glavnom pretresu pročitani i predati kao dokaz iskazi svjedoka Novice Đ. i Danila V., koji imaju prebivalište u Beogradu, jer se nisu odazvali na glavni pretres iako su uredno obaviješteni, a izostanak nisu opravdali (dokaz su potpisane povratnice u spisu). Budući da sud nema instrument kako bi svjedoka prinudno doveo na glavni pretres iz inozemstva, u ovoj procesnoj situaciji sud je odlučio da se iskazi tih svjedoka iz istrage pročitaju. Također je pročitan i predat kao dokaz i iskaz svjedoka Rajka M. iz Bijeljine, jer je taj svjedok opravdao pismeno svoj izostanak medicinskom dokumentacijom navedenom u presudi, zbog čega je sud zaključio da je dolazak tog svjedoka znatno otežan i neizvjestan ubuduće.

9. Dalje, Kantonalni sud je u presudi naveo na osnovu kojih dokaza je zaključio da u konkretnom slučaju postoje objektivni elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva za koje je apelant proglašen krivim, to jest da je na teritoriji općine Konjic postojao oružani sukob i da su apelantove radnje u dovoljnoj mjeri povezane sa oružanim sukobom, da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio pripadnik oružanih snaga RBiH iz sastava TO Konjic i da je konkretno u vrijeme izvršenja djela bio raspoređen na poslovima stražarske službe, odnosno osiguranja u „Musali“ u kojoj su bili zarobljeni u različitim periodima, a jedno vrijeme i zajedno pripadnici srpske i hrvatske nacionalnosti, te da je oštećeni D.K. bio civilna osoba.

10. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da su apelant i saoptuženi R.Ž. počinili radnje navedene u tački 1. ove presude prema oštećenom D.K., što proizlazi iz iskaza svjedoka, oštećenog D.K., koji je u iskazu danom putem videolinka iz Švedske, 28. aprila 2015. godine, pojasnio, između ostalog, kako je uhapšen, te da je u augustu 1992. godine bio zarobljen u „Musali“ u kojoj je ostao do 4. ili 6. oktobra 1994. godine i da je u septembru ili oktobru 1994. godine dobio batine od apelanta i saoptuženog R.Ž. U presudi je potom detaljno interpretiran iskaz oštećenog u kojem je opisao kako su ga zlostavljali apelant i saoptuženi R.Ž. (str. od 15. do 16). Kantonalni sud je naveo da je oštećeni D.K. jasno i nedvojbeno u sudnici prepoznao apelanta i saoptuženog R.Ž., tvrdeći pri tome da će ih upamtiti cijeli život. Kantonalni sud je istakao da nije mogao naći razuman razlog zašto bi oštećeni D.K. lažno teretio baš apelanta i saoptuženog R.Ž., a ne neke druge stražare koji su osiguravali “Musalu“.

11. Kantonalni sud je naveo da su vjerodostojnost iskaza oštećenog D.K., da je pretučen u „Musali“, u bitnom potvrdili svjedoci, očevici Rajko M. i Radoslav Đ., kao i svjedok Novica Đ. U tom smislu su u presudi interpretirani dijelovi iskaza ovih svjedoka koje su dali Tužilaštvu u Ambasadi BiH u Beogradu, a čiji su iskazi pročitani na glavnom pretresu. Naime, sva tri navedena svjedoka su potvrdila da je sasvim „sigurno da je navedene prilike pretučen D.K.“. Također, u presudi su pojašnjena određena različita viđenja predmetnog događaja od ovih svjedoka, ali je istaknuto da to ne umanjuje vjerodostojnost i istinitost onoga što su naveli da su vidjeli bez obzira na različitost pozicije na kojoj su naveli da su bili kada se to dešavalo, jer to nisu odlučne činjenice koje ne dovode u pitanje njihove iskaze u dijelu da su vidjeli kako apelant premlaćuje oštećenog D.K. ispred svlačionice. Navedene dijelove događaja ispred svlačionice koje su oni vidjeli pojedinačno sud je ocijenio kao dio jedinstvenog događaja, čiji je dalji slijed opisao svjedok, oštećeni D.K., a koji navedeni svjedoci nisu vidjeli.

12. Kantonalni sud je naveo da je o vrstama ozljeda kod oštećenog D.K. sa kojima je izašao iz „Musale“ svjedočila njegova supruga Branka K., koja je opisala sve ozljede koje je oštećeni D.K. imao kada je došao u Beograd, a njen iskaz je potvrđen iskazom iz istrage svjedoka Danila V., kojeg je navedeni svjedok dao Tužiteljstvu u Ambasadi BiH u Beogradu 20. februara 2014. godine. Pored toga, o vrstama ozljeda koje je imao nakon inkriminiranog događaja oštećeni D.K. u svojim iskazima svjedočili su i Rajko M., Radovan Đ. i Novica Đ. a ta okolnost proizlazi i iz materijalnog dokaza -uvjerenja o zdravstvenom stanju oštećenog D.K. broj 133/13 od 3. septembra 2013. godine u kojem su navedene upravo ozljede koje su svjedoci opisivali neposredno poslije izlaska iz zarobljeništva svjedoka, oštećenog D.K.

13. Kantonalni sud je naveo da nije prihvatio apelantov iskaz u kojem je tvrdio da nije bio prisutan u „Musali“ u vrijeme kada je pretučen oštećeni D.K., jer takvi navodi nisu potvrđeni iskazom nijednog svjedoka, a niti bilo kojim objektivnim dokazom i ne dovode uopće u sumnju iskaze svjedoka koji su jasno opisali da su navedene večeri, kada je pretučen oštećeni D.K., u hodnicima „Musale“ bili prisutni apelant i saoptuženi R.Ž.

14. Kantonalni sud je naveo da je iz iskaza svjedoka utvrdio da su se apelantove inkriminirane radnje dogodile nekoliko dana prije razmjene zarobljenika iz „Musale“, koja se desila u Sarajevu 4. oktobra 1994. godine, te da je taj stav detaljno obrazložio.

15. Dalje, Kantonalni sud je naveo da se iskazi svjedoka odbrane Zorana Đ. i Esada M., koji su bili prisutni u Sarajevu prilikom razmjene zarobljenika, bitno razlikuju u pogledu činjenice jesu li na oštećenom D.K. bile vidljive ozljede. Naime, svjedok Esad M. je naveo da prilikom razmjene nije primijetio da je iko ozlijeđen, dok je svjedok Zoran Đ. naveo da je kod većine vidio ozljede kada su izlazili iz autobusa, ali nije vidio kod oštećenog D.K. Kantonalni sud je istakao da je očigledno da su oba svjedoka nastojala prikazati na različite načine da oštećeni D.K. nije imao vidljive ozljede, ali da njihove iskaze sud nije prihvatio zbog toga što je bilo praktično nemoguće ne primijetiti vidljive ozljede koje je oštećeni imao a koje su opisali svjedoci optužbe. Također, Kantonalni sud je obrazložio zašto ni iskaz svjedoka odbrane Ibre H., koji je od 20. augusta 1994. godine bio u „Musali“ kao medicinski tehničar, koji je relevantan u dijelu koji se odnosi na razmjenu zarobljenih Srba, nije prihvatio kao istinit i vjerodostojan, jer je sud zaključio da taj svjedok nije uopće bio prisutan prilikom razmjene.

16. Kantonalni sud je naveo da iskazima svjedoka odbrane apelanta i saoptuženog R.Ž., Zorana Đ. i Esada M. nisu dovedeni u pitanje navodi oštećenog D.K. i svjedoka Rajka M., Radovana Đ. i Novice Đ., da je tačno neutvrđenog dana, krajem septembra ili početkom novembra 1994. godine, u „Musali“ premlaćen oštećeni D.K., kada ga je počeo tući apelant, a nastavio da ga tuče sa saoptuženim R.Ž., što je Kantonalni sud zaključio dovođenjem u vezu iskaza navedenih svjedoka i u vezu sa iskazima Branke K. i Danila V.

17. Konačno, Kantonalni sud je naveo da su u ovom postupku svjedočili kao svjedoci optužbe Ibrahim H., Pašan Š., Fadil Č. i Goran K., te kao svjedoci odbrane Junuz S. i Ismet M., ali da iskazi tih svjedoka nisu mogli poslužiti kao dokaz bilo koje odlučne činjenice iz kojeg bi se mogli izvoditi zaključci u vezi sa inkriminacijom iz optužnice. Dalje, u presudi je navedeno da je branitelj optuženog R.Ž. predao kao dokaze zapisnike sa iskazima svjedoka koje je on neposredno uzimao od njih. Međutim, kako je navedeno, te zapisnike sud nije koristio prilikom donošenja odluke, jer je branitelj nezakonito preuzeo ovlaštenja Tužilaštva kao državnog organa propisana u Glavi VI ZKP, koja je po odredbama tog zakona ovlašteno uzimati iskaze u toku istrage, i to na način kako je to propisano odredbama ZKP koje se tiču ispitivanja osumnjičenog i saslušanja svjedoka.

18. Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo da iz pobijane presude proizlazi da se zaključak suda u pogledu utvrđivanja apelantove odgovornosti u odnosu na tačku 1. izreke pobijane presude ne zasniva samo na iskazu oštećenog D.K. nego da su taj iskaz potvrdili i svjedoci Rajko M., Radovan Đ. i Novica Đ. u dijelu koji su oni mogli da vide, a o drugom dijelu svjedoci nisu govorili, ali u kasnijem toku potvrdili su iskaz oštećenog. Utvrđeno je da iz zapisnika o glavnom pretresu nesporno proizlazi da se odbrana nije protivila čitanju zapisnika o saslušanju ovih svjedoka, niti je prigovarala nakon što su iskazi ovih svjedoka pročitani. Također, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i prigovor da je sud prekršio član 15. i član 64. stav 1. ZKP, jer ZKP ne priznaje, niti poznaje institut tzv. branilačke istrage na kojoj oba branitelja insistiraju u žalbi, jer se branitelji nisu koristili svojim pravima koja imaju po odredbama ZKP - nisu isticali prigovore na glavnom pretresu kada su čitani iskazi svjedoka optužbe u smislu člana 288. stav 2. ZKP.

19. Vrhovni sud je naveo da nije prihvatio zapisnik o saslušanju svjedoka Selima N., koji je priložen uz žalbu, jer saslušanje ovog svjedoka nije predlagano u toku glavnog pretresa, niti je obrazloženo zbog čega nije, te zato što iz zapisnika nesporno proizlazi da ga je sačinio apelantov branitelj 7. marta 2016. godine, dakle, nakon završetka glavnog pretresa i objavljivanja presude.

20. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i navode da je prvostepeni sud vjeru poklonio samo iskazu oštećenog D.K., a ne i svjedocima odbrane, jer je u obrazloženju pobijane presude prvostepeni sud na stranicama od 26. do 28. naveo razloge zbog kojih ne prihvata iskaze tih svjedoka, jer je utvrđeno da se ti iskazi ne poklapaju u bitnim činjenicama, odnosno da su bitno različiti i da nisu potvrđeni niti jednim drugim dokazom koji je proveden na glavnom pretresu. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode kojim je osporavao obim, vrstu i težinu povreda koje je zadobio oštećeni D.K., kao i iskaze svjedoka optužbe Branke K. i Danila V., jer je o tim okolnostima Kantonalni sud dao svoje obrazloženje o njihovoj neosnovanosti, koje je prihvatio i taj sud.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, prije svega, smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela jednakosti stranaka. U tom kontekstu ističe da je na glavnom pretresu prilikom izvođenja dokaza optužbe samo jedan svjedok, i to oštećeni D. K., saslušan neposredno i to putem videolinka iz Švedske, te da su svi ostali iskazi navodnih očevidaca i posrednih svjedoka optužbe pročitani na glavnom pretresu, jer se svjedoci, i pored uredno primljenog poziva, nisu odazvali pozivu suda zbog čega apelant nije imao mogućnost da u unakrsnom ispitivanju diskreditira iskaze tih saslušanih svjedoka. Nadalje, apelant smatra da se u presudi Vrhovnog suda, kao ključni argument, ističe da branioci na glavnom pretresu nisu prigovarali čitanju iskaza svjedoka iz istrage, te u tom kontekstu navodi „kao da bi njihovo protivljenje bilo od utjecaja na odluku suda o toj procesnoj radnji“. Pri tome se ne daje ni riječ obrazloženja na činjenicu da prvostepeni sud nije omogućio odbranama da, nakon čitanja zapisnika o saslušanju svjedoka na zapisnik, izdiktiraju pitanja koja bi, da su svjedoci bili neposredno saslušani, postavili u okviru unakrsnog ispitivanja. Pored toga, apelant navodi da je „Kantonalni sud“ onemogućio njegovom braniocu da postupa u skladu sa imperativnom odredbom člana 64. stav

1. ZKP, jer nije dozvolio ulaganje zapisnika o saslušanju svjedoka kojeg je saslušao njegov branilac i čitanje takvog zapisnika, što je dozvoljeno Tužilaštvu kod istog svjedoka (svjedok Rajko M.). Dalje, apelant naročito prigovara utvrđenom činjeničnom stanju u pogledu povreda koje je zadobio oštećeni D.K., te ističe da, osim iskaza samog oštećenog, ovaj navod ne potvrđuje nijedan svjedok optužbe osim njegove supruge Branke K. i njenog brata Danila V., a da, nasuprot tome, sud ne poklanja vjeru svjedocima apelantove odbrane uz apsurdno i logički neodrživo objašnjenje da su njihovi iskazi suprotni iskazu oštećenog. Apelant prigovara i na „apsolutnu pristrasnost“ u korist optužbe koja se ogleda u ocjeni dokaza kod prvostepenog suda, a koju nastavlja Vrhovni sud odbijanjem da prihvati iskaz svjedoka Selima N., koji je apelantov branilac priložio uz žalbu. Apelant ističe da kršenje njegovog prava na odbranu posebno dolazi do izražaja pri ocjeni iskaza svjedoka optužbe, oštećenog D.K., Branke K. i Danila V., koji su davali iskaze i ranije, te koje apelant analizira u apelaciji i ukazuje na razlike u tim iskazima, ali na koje se, kako tvrdi, na glavnom pretresu Kantonalni sud nije osvrnuo. Apelant navodi da je tadašnji apelantov branilac u vezi sa drastičnim razlikama u iskazu svjedoka Branke K. na glavnom pretresu zatražio od svjedoka da se o njima izjasni, prvostepeni sud se na ovu ključnu činjenicu nije osvrnuo, dok je Vrhovni sud ukazao na propust tadašnjeg branioca da ovaj iskaz dostavi sudu. S tim u vezi, apelant napominje da su oba zapisnika sa izjavama tih svjedoka bila predložena uz optužnicu, ali da ih postupajući tužilac u konačnici nije uvrstio u dokaze optužbe, niti je ove izjave, koje idu u prilog apelantu i saoptuženom R.Ž. i objektivno dovode u sumnju teze optužbe u pogledu odlučnih činjenica, dostavio odbrani. Napominje da su zapisnici sa izjavama navedenih svjedoka bili predloženi uz optužnicu, ali da ih postupajući tužilac u konačnici nije uvrstio u dokaze optužbe, a ove izjave idu u prilog apelantu i objektivno dovode u sumnju teze optužbe u pogledu odlučnih činjenica. b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je naveo da apelant u apelaciji iznosi iste razloge kao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje taj sud smatra neosnovanim. Kantonalni sud je istakao da iz zapisnika o glavnom pretresu nesporno proizlazi da se odbrana nije protivila čitanju iskaza svjedoka, niti je prigovarala nakon što su iskazi pročitani. Kako se radilo o opravdanim razlozima za takvo postupanje, to se ne može prihvatiti da se radilo o povredi načela neposrednosti u izvođenju dokaza, niti raspravnog načela. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da se zaključak suda u vezi sa utvrđivanjem apelantove odgovornosti u odnosu na tačku 1. izreke pobijane presude ne zasniva samo na iskazu oštećenog D.K. nego i na iskazima svjedoka Radovana Đ., Rajka M. i Novice Đ. u dijelu koji su oni mogli vidjeti, a o drugom dijelu (kada je oštećeni bio sam u WC-u sa optuženima) svjedoci ne govore, ali kasnije opet potvrđuju iskaz oštećenog kada se on vratio, odnosno dopuzao iz WC-a (da je bio sav krvav i pretučen). Također, tvrdnja da je sud prekršio član 15. i član 64. stav 1. ZKP je neosnovana, jer ZKP ne priznaje, niti poznaje institut tzv. braniteljske istrage, jer se ovdje ne radi o različitom tretiranju stranaka od suda, već o tome da se stranke, konkretno branitelji, nisu koristili svojim pravima koja imaju po odredbama ZKPFBiH - nisu isticali prigovore na glavnom pretresu, što jasno proizlazi iz zapisnika o glavnom pretresu.

23. Vrhovni sud je naveo da apelant u apelaciji iznosi iste razloge koje je iznosio u podnesenoj žalbi protiv prvostepene presude, koje je Vrhovni sud detaljno analizirao i u svojoj presudi jasno naveo šta prihvata osnovanim, odnosno šta ne prihvata i zašto. S tim u vezi, Vrhovni sud u svojoj presudi je naveo da su iskazi svjedoka optužbe pročitani na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKP, da se odbrana nije protivila njihovom čitanju, niti je, nakon što su pročitani, stavljala prigovore. Također, nije povrijeđeno ni načelo jednakosti stranaka na koje se neosnovano ukazuje u apelaciji o kojim prigovorima se ovaj sud izjasnio u svojoj presudi na str. 3. i 4, prvi pasus. Navodi iz apelacije, da se kod prvostepenog i drugostepenog suda radi o apsolutnoj pristrasnosti u korist optužbe izraženoj u ocjeni dokaza potpuno su pogrešni i neprihvatljivi zbog toga što je odbijeno da se prihvati iskaz svjedoka Selima N., koji je priložen uz žalbu protiv prvostepene presude.

24. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da su redovni sudovi pravilno ocijenili dokaze i činjenice o apelantovoj krivici. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da odbacuje apelantove navode da određene dokaze nije uvrstio u dokaze optužbe, niti je te dokaze dostavio odbrani. Naime, Kantonalno tužilaštvo je napomenulo da je optužnicu u ovom predmetu podiglo Tužilaštvo BiH, nakon čijeg potvrđivanja je dostavljena na postupanje Kantonalnom tužilaštvu, te je odbrana vršila uvid u predmet, a nakon toga tražila dokumentaciju koja joj je u svakom slučaju uredno dostavljena. Kantonalno tužilaštvo je napomenulo da tužilac disponira optužnicom, kao i dokazima uz optužnicu, te da je diskreciono pravo tužioca koje će dokaze uložiti u spis, a pogotovo nema potrebe ulagati zapisnike o saslušanju svjedoka koji su ispitani na glavnom pretresu.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14).

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 288. stav (2) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 310. stav (4) Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 07 0 K 011492 16 Kž od 9. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 6. marta 2017. godine, a da je apelaciju podnio 12. aprila 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

30. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom [...].

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

33. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

34. Apelant smatra da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da sudovi nisu dobro ocijenili i analizirali provedene dokaze. Ukazuje da je u provedenom postupku prekršen i princip jednakosti strana u postupku, te naročito da mu je onemogućeno da ispituje svjedoke protiv sebe, kao i da sud nije prihvatio dokaz koji je dostavio uz žalbu.

35. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

37. U kontekstu navedenih stavova, a u vezi sa apelantovim navodima o prihvatanju i ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, koje su redovni sudovi detaljno ispitali i ocijenili kao neosnovane. Naime, Ustavni sud zapaža da je konačnom i osporenom odlukom Vrhovni sud potvrdio presudu Kantonalnog suda kojom je apelant proglašen krivim što je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ, te ga je uz primjenu relevantnih odredaba tog zakona osudio na kaznu zatvora. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj odluci veoma detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio postojanje kako objektivnih, tako i subjektivnih elemenata tog krivičnog djela, počev od činjenice da je postojao oružani sukob na teritoriji BiH u inkriminirano vrijeme, zatim je ukazao i na odredbe međunarodnog prava koje su i u to vrijeme bile sastavni dio pozitivnih propisa koji su bili u primjeni u BiH i na osnovu kojih je utvrdio da je oštećeni D.K. u inkriminirano vrijeme bio civilno lice srpske nacionalnosti i da je kao takav uživao zaštitu po pravilima međunarodnog prava, kao i svojstvo apelanta, pripadnika suprotstavljene vojne formacije u oružanom sukobu. Naime, Ustavni sud zapaža da je na glavnom pretresu proveden obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o apelantovoj krivici. Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na apelantovu štetu, odnosno da su apelantu u tom dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava. Ocjenu dokaza prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud o čemu je, također, dao jasne razloge koji ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost. Dakle, Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, to jest ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ.

39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih provedenih dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu u odnosu na postojanje elemenata krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Pri tome Ustavni sud zapaža da nije izostala detaljna i iscrpna ocjena iskaza saslušanih svjedoka, kao i da je poklonjena posebna pažnja ocjeni iskaza svjedoka koji nisu saslušani na glavnom pretresu, čiji su iskazi pročitani na glavnom pretresu. Naime, Ustavni sud zapaža da se pojedini svjedoci optužbe koji imaju prebivalište na teritoriji druge države (Republika Srbija) nisu odazvali na poziv suda da svjedoče na glavnom pretresu iako su uredno obaviješteni, a nisu izostanak opravdali. U tom smislu su u presudi interpretirani dijelovi iskaza svjedoka Rajka M. od 27. marta 2014. godine, Radovana Đ. od 19. februara 2014. godine i Novice Đ. od 22. aprila 2014. godine koje su dali Tužilaštvu u Ambasadi BiH u Beogradu. Također je pročitan i predat kao dokaz i iskaz svjedoka Rajka M. iz Bijeljine, koji je uredno obaviješten o glavnom pretresu, jer je taj svjedok pismeno opravdao svoj izostanak medicinskom dokumentacijom navedenom u presudi, zbog čega je sud zaključio da je dolazak tog svjedoka znatno otežan i neizvjestan ubuduće, te je i taj iskaz pročitan u smislu člana 288. stav 2. ZKP. Istaknuto je da je, u smislu člana 288. stav 2. ZKP, sud prihvatio prijedlog Kantonalnog tužilaštva da se iskazi pročitaju, budući da sud nema instrument kako bi svjedoka prinudno doveo na glavni pretres iz inozemstva. U presudi su pojašnjena određena različita viđenja predmetnog događaja ovih svjedoka, ali je istaknuto da to ne umanjuje vjerodostojnost i istinitost onoga što su naveli da su vidjeli bez obzira na različite pozicije na kojim su bili kada se to dešavalo (u sobi, odnosno na hodniku ispred sobe), jer to nisu odlučne činjenice koje ne dovode u pitanje njihove iskaze u dijelu da su vidjeli kako apelant premlaćuje oštećenog D.K. ispred svlačionice. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su iskazi tih svjedoka potkrepljujući dokazi budući da je oštećeni D.K. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ocijenio da su iskazi svjedoka Rajka M., Radovana Đ. i Novice Đ. vjerodostojni s obzirom na to da su u bitnim dijelovima saglasni, da ne odstupaju ni od drugih izvedenih dokaza a, također, da je Vrhovni sud zaključio da niko od spomenutih svjedoka nije imao posebnog motiva da neosnovano tereti apelanta. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda, te iz odgovora koji su Ustavnom sudu dostavili Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo proizlazi da je redovni sud odgovorio na prigovore koje je apelant lično ili njegov branitelj (uključujući i prigovore koje je iznosio branitelj saoptuženog R.Ž., koji imaju vezu sa radnjom za koju je apelant proglašen krivim) isticao u toku trajanja predmetnog krivičnog postupka. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da su odredbama ZKP propisana pravila po kojim su dužni da postupaju svi učesnici u krivičnom postupku, uključujući i pravila o postupanju optuženih osoba, te njihovih branitelja (član 1. ZKP).

40. U odnosu na apelantove navode o kršenju principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274). Međutim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u obje presude detaljno analizirali ovo pitanje i zaključili da nema ništa što ukazuje da su postupali suprotno. Stoga, budući da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, te da u obrazloženjima osporenih odluka ništa ne ukazuje na eventualno kršenje principa „jednakosti oružja“, Ustavni sud smatra da ovakvim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštivanje principa ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. Dalje, što se tiče navoda da apelant nije imao mogućnost ispitati svjedoke optužbe čiji su iskazi pročitani na glavnom pretresu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, „u principu, sud ne procjenjuje da li su izjave svjedoka bile na ispravan način usvojene kao dokazna građa“ (vidi, Evropski sud, Kostovski protiv Holandije, presuda od 20. novembra 1989. godine, Serija A-166). Ovakvu praksu slijedi i Ustavni sud (vidi, npr. Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 525/04 od 18. januara 2005. godine). Primarni zadatak domaćih vlasti je da formuliraju i primijene pravila koja se tiču prihvatljivosti dokaza (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, odluka o dopustivosti od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

42. Član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe (vidi presudu Evropskog suda, Unterpertinger protiv Austrije od 24. novembra 1986. godine, Serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, Ustavni sud naglašava da ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno, a izuzeci su propisani zakonom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27). O ovome je sud dao detaljno obrazloženje pozivajući se na odredbe člana 288. stav 2. ZKPFBiH koji regulira kada je moguć i dozvoljen izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 288. stav 2 ZKP propisano da se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan zbog važnih uzroka. Ustavni sud primjećuje da iz osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud dao obrazloženje za čitanje ovih iskaza u skladu sa odredbama člana 288. stav 2. ZKP koje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. Pri tome Ustavni sud naročito zapaža da je Vrhovni sud u svojoj presudi istakao da iz zapisnika o glavnom pretresu nesporno proizlazi da se odbrana nije protivila čitanju zapisnika o saslušanju ovih svjedoka, niti je prigovarala nakon što su iskazi ovih svjedoka pročitani. Osim toga, sud je ove iskaze ocijenio i u vezi sa drugim provedenim dokazima, naročito sa izjavama drugih svjedoka, na osnovu čega je utvrdio njihovu vjerodostojnost. Apelant, s druge strane, nije izveo bilo kakav drugi dokaz kojim bi osporio tačnost iskaza ovih svjedoka. Također, apelant ne tvrdi da nije imao mogućnost da ovom dokazu suprotstavi svoje dokaze kojima bi uspješno osporio iskaz ovog svjedoka, već se ovaj njegov prigovor, u suštini, odnosi na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i sudskom ocjenom dokaza. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim i prigovor da je sud prekršio član 15. i član 64. stav 1. ZKP, jer ZKP ne priznaje, niti poznaje institut tzv. branilačke istrage na kojoj oba branitelja insistiraju u žalbi, jer se ovdje ne radi o različitom tretiranju stranaka od suda, već o tome da se stranke, konkretno branitelji, nisu koristile svojim pravima koja imaju po odredbama ZKP - nisu isticale prigovore na glavnom pretresu kada su čitani iskazi svjedoka optužbe u smislu člana 288. stav 2. ZKP.

43. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što Vrhovni sud nije prihvatio dokaz – zapisnik o saslušanju svjedoka Selima N., koji je apelant dostavio uz žalbu na odluku Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud i u tom dijelu dao potpune i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u postupanju. Naime, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud istakao da apelant nije predlagao saslušanje ovog svjedoka u toku prvostepenog postupka pred Kantonalnim sudom, niti je obrazložio zbog čega nije, a naročito zato što iz dostavljenog zapisnika nesporno proizlazi da ga je sačinio apelantov branitelj 7. marta 2016. godine, dakle, nakon završetka glavnog pretresa i objavljivanja presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 310. stav 4. ZKP kojim je propisano da se u žalbi „mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan da navede dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je da navede činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati“. Budući da iz presude Vrhovnog suda proizlazi da apelant nije postupio u skladu sa citiranom normom, Ustavni sud u postupanju Vrhovnog suda („odbijanje prihvatanja iskaza Selima N.“) ne vidi proizvoljnost.

44. Konačno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je sud svestrano razmotrio sve izvedene dokaze i da je o odlučnim činjenicama koje su dovele sud do zaključka da je apelant kriv za krivično djelo za koje je proglašen krivim i osuđen dao obrazloženje koje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Stoga su svi navodi koji se odnose na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, u smislu člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, neosnovani.

45. Ostali apelantovi navodi tiču se isključivo načina na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud je u svojoj praksi slijedio praksu Evropskog suda, pa je u svojim odlukama uvijek naglašavao da, u pravilu, nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise „osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava” (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, tačka 25. sa daljnjim referencama, i AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, tač. 102-104). Također, Ustavni sud je naglasio i da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza „ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom“ (vidi, Ustavni sud, idem, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 29). „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi sa činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije (idem). Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese zaključke o postojanju krivice.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su svi apelantovi navodi o tome da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije budući da su Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza na osnovu kojih je apelant proglašen krivim, a pri tome apelant i njegov branitelj nisu, u okviru propisanom odredbama ZKP, onemogućeni da postupaju u skladu sa tim odredbama.

48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1392/17 (E. G.) | Sudska praksa | Aktio