Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4151/18 (Općina Kakanj)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4151/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-4151/18, rješavajući apelacije Općine Kakanj, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela:
Općina Kakanj protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 038578 18 Gž od 4. juna 2018. godine;
Općina Kakanj protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 36 0 P 032071 17 Rev od 27. avgusta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 032071 16 Gž od 20. marta 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-4151/18
1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnijela je 23. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 038578 18 Gž od 4. juna 2018. godine.
2. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom Kantonalnog suda žalba tužioca (I.Š.) je uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je obavezana apelantica da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 9.805,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je rješenjem Sekretarijata za poslove uprave SO Kakanj od 2. aprila 1990. godine tužiocu izdato odobrenje za izgradnju stambene porodične zgrade, da je na temelju tog rješenja i urbanističke saglasnosti izgradio porodičnu stambenu zgradu, te da su se na predmetnoj stambenoj zgradi pojavila oštećenja. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud na okolnost uzroka nastanka štete na predmetnom objektu proveo vještačenje sa vještakom geološke struke, te da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se radi o tlu koje uslijed obilnijih padavina ili povećanog nivoa podzemnih voda postaje tlo nepovoljno za gradnju, te da je vještak naveo da je prije izdavanja dozvole za gradnju bilo potrebno izvršiti geološka istraživanja, te regulisati pitanje odvodnih voda. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da je šteta na objektu tužioca nastala zbog visokog nivoa podzemnih voda, te da se sva oštećenja mogu sanirati uz stručni nadzor nad izvođenjem radova. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je članom 62. Zakona o prostornom uređenju propisano da se mjere zaštite, uređenja i korištenja područja utvrđuju odgovarajućim propisima, koja područja se unose u odgovarajući plan kojim se utvrđuje zabrana građenja ili propisivanja posebnih mjera zaštite prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti ili odobrenja za građenje. Zatim, da je članom 63. navedenog zakona propisano da se planom utvrđuju zaštitne zone i odgovarajuće mjere zaštite, dok je članom 64. istog zakona propisano da se na zaštitnoj zoni zabranjuje svaka izgradnja ako planom nije drugačije određeno. Stoga, Kantonalni sud je naveo da izdavanjem odobrenja za građenje nadležni organ uprave garantuje sigurnost građenja na odobrenoj lokaciji, pa propust nadležnog organa uprave da u postupku izdavanja odobrenja zatraži preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla, njegove nosivosti i stabilnosti predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima.
2. AP-7211/18
4. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnijela je 5. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 032071 17 Rev od 27. avgusta 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 032071 16 Gž od 20. marta 2017. godine.
5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda djelimično je usvojena apelantičina revizija, pa je drugostepena presuda preinačena tako što je apelantica obavezana da tužiocu (S.M.) umjesto iznosa od 39.074,50 KM na ime materijalne štete plati iznos od 33.849,50 KM, te da tužiocu umjesto iznosa od 4.818,50 KM na ime troškova postupka plati iznos od 4.143,90 KM (stav I izreke presude), dok je apelantičina revizija u preostalom dijelu odbijena (stav II izreke presude).
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je rješenjem Sekretarijata za privredu, prostorno uređenje i stambeno komunalne poslove SO Kakanj od 15. juna 1979. godine pravnom predniku tužioca (A.K.) izdato odobrenje za izgradnju stambene porodične zgrade, da je na temelju tog rješenja i urbanističke saglasnosti izgradio porodičnu stambenu zgradu, koju je prodao tužiocu, te da su se na predmetnoj stambenoj zgradi pojavila oštećenja. Vrhovni sud je dalje naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke proizlazi da je objekat tužioca izgrađen na labilnom tlu (klizište) na kojem nije preporučljivo graditi nikakve objekte, da je osnovni razlog nestabilnosti tla nepovoljni geološki uslovi za gradnju građevinskih objekata i uticaj pripadajućih faktora (intenzivne oborine), te da apelantica nije vršila geološka istraživanja. Također, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da je na objektu tužioca, zemljištu i pomoćnom objektu nastala totalna šteta u iznosu od 39.074,50 KM. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju postojao apelantičin propust da prije izdavanja dozvole za gradnju izvrši geomehaničko testiranje tla, te da, stoga, postoji apelantičina odgovornost za nastalu štetu tužiocu. Također, Vrhovni sud je naveo da ne stoji apelantičina tvrdnja da drugostepeni sud nije pravilno ocijenio nalaze i mišljenja vještaka geološke i građevinske struke, s obzirom da je drugostepeni sud stečeno uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima. Vrhovni sud je naveo da je pravilno stanovište drugostepenog suda da je elementarna nepogoda iz maja 2014. godine bila samo ,,okidač“ za nastanak štete, jer je utvrđeno da je šteta na objektu postojala i prije (Zapisnik o izvršenom pregledu Općine Kakanj, Službe civilne zaštite Općine Kakanj od 11. februara 2013. godine). Međutim, Vrhovni sud je od ukupno dosuđene materijalne štete od 39.074,50 KM odbio iznos od 5.225,00 KM (visina štete na štali i poljskom wc-u), te dosudio konačan iznos od 33.849,50 KM, naglašavajući da nema osnova za naknadu štete za navedene pomoćne objekte jer tužilac za njih nije imao odobrenje za građenje.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4151/18. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da apelantica, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelantica u predmetu broj AP-4151/18 navodi da je drugostepeni sud osporenu presudu zasnovao na čl. 61.,62.,62. i 64. Zakona o prostornom uređenju koje se odnose na zagađenost zraka. Apelantica u predmetu broj AP-7211/18 navodi da Vrhovni sud nije odlučio o svim revizionim navodima, te da je obavezao apelanticu da tužiocu isplati štetu u većoj vrijednosti od one koju je utvrdio vještak građevinske struke.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U pogledu apelantičinih navoda (u predmetu broj AP-4151/18) da je Kantonalni sud svoju presudu zasnovao na odredbama čl. 61.,62.,62. i 64. Zakona o prostornom uređenju, koje se odnose na zagađenost zraka, Ustavni sud zapaža da iz zakonskih odredaba tj. sadržaja citiranih zakonskih odredaba jasno proizlazi da se ne odnose na "zagađenost zraka", već da upravo regulišu predmetnu situaciju, te da se u stvari radi o očiglednoj pogrešci Kantonalnog suda prilikom pozivanja na članove Zakona o prostornog uređenju. U odnosu na apelantičine navode u predmetu broj AP-7211/18 da Vrhovni sud nije odlučio o svim revizionim navodima, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Vrhovni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanatice u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica imaj „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević