Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1854/17 (Udruženje građana „Borba protiv korupcije Bosna i Hercegovina“ – Transparency International BiH)
Odluka donesena 24. 04. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Sloboda izražavanja
- Naknada štete
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Građanski postupak
- Kleveta
- Pretpostavka nevinosti
- Privatni život
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1854/17
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1854/17, rješavajući apelaciju Udruženja građana „Borba protiv korupcije Bosne i Hercegovine“ – Transparency International BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Udruženja građana „Borba protiv korupcije – Bosna i Hercegovina“ – Transparency International BiH.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026225 16 Gž od 9. juna 2016. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Udruženja građana „Borba protiv korupcije – Bosna i Hercegovina“ – Transparency International BiH podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Mal 026225 16 Rev od 9. februara 2017.
godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 026225 16 Gž od 9. juna 2016. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Udruženje građana „Borba protiv korupcije Bosna i Hercegovina“ – Transparency International BiH (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, kojeg zastupa Biljana Radulović, advokat iz Bijeljine, podnijelo je 8. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 026225 16 Rev od 9. februara 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 026225 16 Gž od 9. juna 2016. godine. Apelant je podnescima od 25. maja 2017. i 30. januara 2019. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlučujući o apelantovoj apelaciji podnesenoj protiv presude Okružnog suda precizirane u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud je Odlukom broj AP 3710/16 apelaciju odbacio kao preuranjenu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3710/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tuženih „Glas Srpske“ a.d. Banjaluka, Mirjane Kusmuk (glavna i odgovorna urednica) i Gorana Maunage (novinar) (u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno prvotuženi, drugotužena i trećetuženi) zatraženo je 24. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Okružni sud i punomoćnik tuženih su odgovor na apelaciju dostavili 1. odnosno 4. februara 2019. godine.
5. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 26. septembra 2009. godine podnio tužbu kojom je tražio da se tuženi obavežu da mu solidarno isplate iznos od 4.000,00 KM na ime naknade štete prouzrokovane njegovom ugledu zbog klevetničkog izražavanja u tekstovima koje je objavio prvotuženi u periodu od 1. do 6. jula, te 8. i 9. jula 2008. godine, čiji je autor trećetuženi, te obavezivanje tuženih da na naslovnoj strani prvotuženog objave izreku pravomoćne presude u ovom predmetu, uz naknadu troškova postupka.
8. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 Mal 026225 14 Mal od 26. novembra 2015. godine kojom je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, uz obavezivanje apelanta da tuženim naknadi troškove postupka.
9. Nakon što je Osnovni sud proveo dokaze (između ostalog, uvidom u sve sporne tekstove, materijalne dokaze, te saslušavanjem parničnih stranaka i svjedoka), koje je taj sud pobrojao i cijenio na str. od 2. do 7. obrazloženja, Osnovni sud je zaključio da je među parničnim strankama sporno da li postoji odgovornost tuženih za naknadu štete, odnosno da li su tuženi odgovorni za klevetu s obzirom na sadržaj spornih novinskih članaka.
10. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je prvotuženi u periodu od 30. juna do 10. jula 2008. godine objavio više tekstova čiji je autor trećetuženi pod nazivom „Crne liste u službi organizovanog kriminala“; „Svjedočenje Miloša Lazovića: tražili su 20.000,00 KM da me skinu sa crne liste“; „Dodik – zaštitićemo svjedoke“; „Crne liste do milionskih prevara“; Svjedočenje reketiranih sa crne liste: Leki sam dao 20.000,00 evra“; „Vladimir Latinović: Babić mi je davao 50.000,00 KM da ćutim“; „Nemanja Vasić: Alen mi je tražio novac da me skinu sa crne liste“; „Uroš Pena: MUP RS uzima izjave reketiranih građana“; „Blagovčanin: Kreirate atmosferu javnog linča“ (apelantov demanti koji je objavljen 9. jula 2008. godine), te odgovor uredništva tuženih objavljen istog dana (9. jula 2008. godine na istoj strani) pod naslovom „Ukoliko nam se nešto desi bićete direktno odgovorni“. Tokom postupka je utvrđeno da je naredbom od 2. decembra 2013. godine Tužilaštvo BiH obustavilo istragu protiv Ljubinka Lekovića i Vladimira Latinovića (zvanična istraga je pokrenuta u februaru 2009. godine) zbog krivičnog djela organizirani kriminal, a u vezi s krivičnim djelom prevara i zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja i krivičnog djela iznude i ucjene.
11. Uvidom u sadržaj spornih tekstova Osnovni sud je utvrdio da je trećetuženi u njima prenosio iskaze Vladimira Latinovića, koga je u početku zvao „Mario“ (ili „zaštićeni svjedok“) jer je to on tako tražio, u kojima je on objašnjavao kako je zajedno s još dvojicom apelantovih zaposlenika i drugim licima koja su činila grupu uzimao novac od poslovnih ljudi u RS, uz obećanje da će biti skinuti s tzv. crnih listi EU i SAD-a. Osnovni sud je nadalje pojasnio da su u spornim tekstovima preneseni iskazi Miloša Lazovića koji je naveo da je bio žrtva reketaša koji su ga ucjenjivali, da on spominje Ljubinka Lekovića i Vladimira Latinovića, zatim se u tekstovima iznose detalji u vezi s načinom na koji je navedena grupa uzimala novac od imenovanih ljudi, zatim se prenose iskazi reketiranih koji su bili u kontaktu s „Lekom“ i Latinovićem. Osnovni sud je također naveo da se u svim spornim tekstovima spominje apelant tako što se na pojedinim mjestima navodi da je Ljubinko Leković apelantov radnik, da je Latinović dolazio kod Lekovića u apelantove prostorije, da se dio dokumentacije u vezi s reketiranjem nalazi kod apelanta.
12. U svom iskazu trećetuženi je, kao autor teksta, između ostalog, naveo da je u tekstovima vjerno prenosio izjave Vladimira Latinovića s kojim se sastajao, a koji je davao informacije u vezi s aferom „crna lista“, da je razgovarao s Milošem Lazovićem, Nemanjom Vasićem, da nije posjedovao nikakav zvaničan dokument od MUPRS i Tužilaštva BiH o spornoj aferi, ali da je navedene organe kontaktirao i da je pokušao da kontaktira i apelanta i Lekovića.
13. Apelantov predstavnik je u iskazu, između ostalog, naveo da je članak pod nazivom „Šteta od korupcije u privatizaciji…“, koji je objavljen na apelantovoj internetskoj stranici (koji je dostavljen kao dokaz), zapravo saopćenje za javnost, zasnovan na apelantovim nalazima u postupku privatizacije, nakon čega se pročulo da će zbog objavljenog teksta biti odmazde; zatim da je zbog sporne medijske kampanje apelant bio prisiljen da na dvije sedmice zatvori kancelariju u Banjaluci (o čemu su mediji izvještavali); da je u vrijeme medijskog linča prestalo i finansiranje apelanta; da je Ljubinku Lekoviću radni odnos kod apelanta prestao početkom 2008. godine; da sporne tekstove doživljava kao medijsku kampanju protiv apelanta; da se i danas osjećaju posljedice spornog izražavanja jer su sporni tekstovi još uvijek dostupni na internetskoj stranici tuženog i da građani još uvijek pitaju o spornoj aferi koja se dovodi u vezu s apelantom.
14. Nakon analize spornih tekstova Osnovni sud se pozvao i citirao relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete (čl. 1. i 5) navodeći da je u spornim novinskim člancima trećetuženi prenosio izjave Vladimira Latinovića o okolnostima u kojima je on zajedno s Ljubinkom Lekovićem (apelantov zaposlenik) „reketirao“ pojedina lica koja su imenovana u spornim tekstovima, a sve s ciljem pribavljanja imovinske koristi da bi se „reketirani“ zauzvrat skinuli s tzv. crnih listi. Osnovni sud je pojasnio da se u spornim tekstovima na par mjesta spominje apelantovo ime, ali samo u kontekstu njegovog zaposlenika, te da taj sud nije mogao zaključiti da se u spomenutim spornim radnjama iznude novca spominje apelant kao učesnik tih radnji. Shodno svemu iznesenom, Osnovni sud je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunili uvjeti iz čl. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete koji bi dozvoljavali obavezivanje tuženih na naknadu štete koju je apelant pretrpio.
15. Odlučujući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 026225 16 Gž od 9. juna 2016. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je, prije svega, detaljnije prezentirao činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je, cijeneći utvrđene činjenice u smislu odredaba Zakona o zaštiti od klevete (čl. 1, 5. i 6) i Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev odbio. Okružni sud je, između ostalog, ukazao da odredbe Zakona o zaštiti od klevete priznaju pravo i pravnim licima na naknadu štete zbog povrede ugleda jer iz povrede ugleda pravnog lica može proisteći imovinska šteta u smislu poljuljanog ugleda koji treba vratiti odgovarajućim sredstvima građansko-pravne zaštite, kao što je objavljivanje presude na trošak štetnika ili druge mjere publiciteta, jer se takav vid štete može ogledati u smanjenju priliva informacija, donatorskih sredstava i sl. Navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, pretpostavlja da se iznošenje i prenošenje neistina mora vršiti ozbiljno tako da objektivno kod drugog može stvoriti lošu, nepovoljnu predstavu o onome na koga se kleveta odnosi.
16. Okružni sud je nadalje naveo da je, suprotno stavu žalbe, prvostepena presuda rezultat pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu taj sud nije mogao prihvatiti opravdanim prigovore o proizvoljnoj ocjeni dokaza jer je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 8. ZPP ocijenio sve izvedene dokaze, dajući jasne i logične razloge za svoju odluku. U vezi sa spornim pitanjem da li se sporno izražavanje može smatrati klevetom Okružni sud se pozvao i citirao relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete (član 5. stav 1, član 6. stav 1. i član 7), te član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zaključivši da je pravo na slobodu mišljenja i prenošenja informacija i ideja ograničeno ličnom odgovornošću prenosioca takvih informacija bilo prema pojedincu ili prema široj društvenoj zajednici, pri čemu pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego i za ona koja mogu da uvrijede, šokiraju ili uznemire.
17. Iz sadržaja iskaza svjedoka Vladimira Latinovića proizlazi da je on obavještavao javnost i davao izjave novinarima preko konferencija za štampu o spornoj aferi i „crnim listama“, a informacije je dobivao od apelantovog zaposlenika koji je tvrdio da je apelant dobivao anonimne prijave za korupciju s imenima uglednih ljudi, privrednika i ljudi iz politike koji su bili na položajima, te da su ta lica bila žrtve ucjenjivanja kako bi se skinula s liste. Zatim je Okružni sud ukazao na iskaz novinara Dragana Risojevića iz kojeg je proizašlo da je on bio dio tima koji je prikupljao podatke o imenima ljudi koji su bili ucjenjivani i s kojim su obavljali razgovor, te prikupljene podatke objavljivali u člancima. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je ocjenom svakog pojedinog članka, cijeneći navedene iskaze, pravilno zaključio da su tuženi tekstove pisali i objavljivali u općem javnom interesu i s najboljim namjerama kako bi o aferama o „crnim listama“ upoznali javnost, a prenošenje takvih informacija ne dovodi do odgovornosti tuženih po osnovu klevete koju predviđa član 5. Zakona o zaštiti od klevete. Osim toga, prenošenje spornog izražavanja ne predstavlja uvredu za apelanta jer tokom postupka apelant nije dokazao da mu je povrijeđen ugled zbog prenošenja spornog izražavanja, pri čemu se ne mogu prihvatiti opravdanim apelantovi navodi da je štetu pretrpio tako što je u javnosti kritiziran i prikazan kao „reketaš“ i „ucjenjivač“, što je kancelarija u Banjaluci zatvorena i da i dalje trpi štetne posljedice spornog izražavanja. Prema ocjeni Okružnog suda, kod apelanta nisu nastupile štetne posljedice s obzirom na to da okolnosti koje su pratile objavljivanje spornih članka nisu dovele do zabrane rada i prestanka apelantove aktivnosti.
18. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 Mal 026225 16 Rev od 9. februara 2017. godine reviziju odbacio primjenom odredaba ZPP, i to člana 237. stav (2), člana 247. st. (1) i (2) u vezi s odredbom člana 456.a).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je tokom postupka uspio da dokaže da je krivični postupak na koji se tuženi u spornim člancima pozvao okončan obustavljanjem postupka, te da krivični postupak nije bio ni pokrenut u vrijeme pisanja spornih članka. Nadalje, navodi da je pred sudovima RS zatražio zaštitu zbog neistinitog pisanja koje je dobilo oblik organizirane kampanje s ciljem da se uništi apelantov ugled, obesmisli njegov rad i time on primora da prestane da radi. Apelant zatim navodi da su tuženi u spornim tekstovima pisali o navodnim izjavama policiji RS, Tužilaštvu BiH, o pokretanju istrage, koristeći termine „zaštićeni svjedok“ ili „svjedok pokajnik“ svjesno i s namjerom da se kod čitalaca stvori slika da su apelant odnosno njegovi radnici reketaši, iznuđivači, da se ne bore protiv kriminala nego da učestvuju u njemu, da apelant manipulira prijavama građana i sl. Apelant detaljno prezentira sporne tekstove i njihove naslove apostrofirajući dijelove kojima se apelant dovodi u vezu s kriminalom i manipulacijama, napominjući da su svi sporni članci dostupni na internetskoj stranici tuženog tako da apelant i dalje trpi štetu. Pri tome, apelant naglašava da osporene odluke ne sadrže činjenice iz kojih se može vidjeti na osnovu čega se izvodi zaključak da apelantov ugled nije povrijeđen jer sudovi samo citiraju naslove novinskih članaka tako da radnja kao osnov za naknadu štete ostaje nepoznata, ali se s druge strane zdravo za gotovo prihvaća postojanje „crnih listi“, „afera“, pri čemu se ne nude dokazi za istinitost takvih tvrdnji.
20. Ovakvim generaliziranjem činjenica, nemoguće je steći bilo kakvu sliku, a ponajmanje sagledati apelanta kao oštećenog jer sudovi nisu dali uvjerljivo obrazloženje o tome zašto apelantov ugled nije povrijeđen. Samo se u tekstu od 30. juna 2008. godine apelantovo ime spominje čak 10 puta. Članci su pisani samo na osnovu izjava izvjesnih lica koje su, prema procjeni novinara, bile bitne, ali bez ikakve dodatne provjere ili dokaza. Apelant tvrdi da tuženi nisu postupali dobronamjerno kako bi javnosti pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom. Nemoguće je prihvatiti stav redovnih sudova da se zapravo radi o apelantovom radniku, a ne o apelantu u kontekstu obima štete jer nije utvrđena i činjenica da je riječ o apelantovom bivšem radniku i da je apelant bio obuhvaćen podnaslovima i sadržajem novinskih članaka. Apelant tvrdi da mu je spornim novinskim člancima narušen ugled i da štetne posljedice i dalje trpi jer se broj korisnika znatno smanjio. Apelant smatra da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu napravili pravičnu ravnotežu između slobode izražavanja i zaštite apelantovog ugleda pozvavši se na standarde Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Ako član 10. Evropske konvencije i Zakon o zaštiti od klevete uključuju novinarsku obavezu da se provjeri istinitost informacija, odnosno obavezu da se suzdrži od iznošenje ili prenošenja nečeg neistinitog što za drugog predstavlja uvredu, a od čega Okružni sud polazi u svojoj praksi (AP 1819/07, AP 1750/07 i dr.), nejasno je kako je taj sud takav standard izostavio u ovom slučaju. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovog prava na ugled i osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju u bitnom ponovio stavove koje je iznio u osporenoj presudi, uz ocjenu da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.
22. Punomoćnik tuženih je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. U odgovoru su se tuženi iscrpno bavili naknadom štete koju apelant potražuje smatrajući da apelant kao pravno lice ima pravo samo na naknadu materijalne štete, a takvu štetu tokom postupka nije dokazao. Osim toga, tuženi smatraju da su redovni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete jer apelant ni taj vid štete nije dokazao budući da se apelant tokom postupka ograničio samo na dokazivanje činjenice o navodno počinjenoj kleveti, a zanemario je da dokaže obim i visinu štete.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire; v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.
Član 5. st. (1), (2) i (3) Odgovornost za klevetu
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v)ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Član 11. stav (1)
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
VI.Dopustivost a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
25. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
27. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
a)Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
29. U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 Mal 026225 16 Rev od 9. februara 2017. godine koje je apelantov punomoćnik primio 13. marta 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2017. godine, dakle blagovremeno, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Međutim, osporeno rješenje ne predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu budući da je revizija odbačena kao nedozvoljena iz čega slijedi da revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, te da Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 026225 16 Gž od 9. juna 2016. godine predstavlja konačnu odluku. Budući da je apelant protiv navedene odluke podnio apelaciju koja je odbačena kao preuranjena (vidi tačku 2. ove odluke) apelant je zadržao pravo da nakon procesne revizione odluke podnese novu apelaciju, što je apelant i učinio. Stoga, apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda (komercijalni ugled) spornim izražavanjima tuženih. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantu tražene satisfakcije u vezi sa spornim izražavanjem tuženih (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
35. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant pravno lice, a da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije. Ustavni sud se u vezi s tim poziva na Odluku broj AP 768/16 u kojoj je detaljno razmotreno pitanje zaštite prava na ugled pravnog lica (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 768/16 od 6. juna 2018. godine, st. 31-34, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Dakle, slijedeći navedenu praksu, činjenicu da se apelant u apelaciji pozvao na zaštitu prava na ugled, te činjenicu da su redovni sudovi jasno ukazali da shodno odredbi člana 5. Zakona o zaštiti od klevete i pravnom licu može biti povrijeđen ugled s tim da se ne radi o duševnim patnjama, već o naknadi štete zbog klevete koja se dosuđuje fizičkim, ali i pravnim licima jer je osnov za naknadu kleveta, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava problem da apelacione prigovore sagleda u svjetlu zaštite prava na komercijalni ugled, što je zapravo i suština apelacionih prigovora.
37. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su redovni sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava apelanata na zaštitu njihovog ugleda. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC) br. 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012.) Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kome je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Ustavni sud smatra da su navedeni kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i u konkretnom slučaju.
38. Prije nego što ispita apelacione prigovore u svjetlu spornog izražavanja i iznesenih kriterija Ustavni sud podsjeća da je pitanje zaštite apelantovog prava na ugled razmatrao u predmetu broj AP 4141/16 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4141/16 od 19. decembra 2018. godine, tač. od 50. do 76, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) povodom spornog izražavanja u vezi s istom aferom „reketiranja“ i „crne liste“ objavljenog u drugom štampanom mediju („Nezavisne novine“). Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci, nakon razmatranja apelacionih prigovora u svjetlu iznesenih kriterija, a posebno imajući u vidu naslove i sadržaj spornih tekstova, njihovu količinu, kao i ponašanje tuženih prilikom prenošenja spornog izražavanje za koje se nije moglo reći da je bilo u svrhu člana 10. Evropske konvencije, već da je bilo u svrhu klevete i diskreditiranja apelanta, zaključio da redovni sudovi u okolnostima tog slučaja nisu uspjeli izbalansirati apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8. Evropske konvencije u kontekstu prava tuženog na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije.
39. Kako predmetna apelacija pokreće isto pitanje u svjetlu sličnog izražavanja od strane tuženih u vezi s istom „aferom“ i istim činjeničnim okolnostima koje su pratile sporno izražavanje u istom vremenskom periodu Ustavni sud smatra da se pojedini kriteriji koji su razmotreni u toj odluci mogu primijeniti i na konkretan slučaj.
40. U vezi s doprinosom raspravi od javnog interesa i koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ Ustavni sud se u cijelosti poziva na stavove iznesene u tač. 56. i 57. navedene odluke (op. cit. AP 4141/16).
41. Dakle, polazeći od toga da je postojao javni interes da se javnosti pruže informacije o svim nepravilnostima u društvu, bez izuzetka, te da je prag prihvatljive kritike kod apelanta nešto veći Ustavni sud će u nastavku ispitati osporene presude u svjetlu daljnjih kriterija u kontekstu spornog sadržaja novinskih članaka koji su objavljeni u periodu od 1. do 9. jula 2008. godine, a koji su još uvijek dostupni na internetskoj stranici prvotuženog.
42. U vezi s predmetom izvještavanja, Ustavni sud zapaža da je tuženi u periodu od 1. do 9. jula 2008. godine objavio više novinskih članaka u kojima se apelant, odnosno njegovi radnici dovode u vezu s reketiranjem biznismena RS kako bi se oni „skinuli sa crne liste OHR-a“. Ono što je očigledno iz obrazloženja prvostepene presude jeste to da prvostepeni sud sporna izražavanja nije citirao, već je samo citirao naslove tekstova, a sporne dijelove tekstova je uglavnom, selektivno prepričao u smislu da se apelant u spornim člancima spominje samo kada se spominje njegov zaposlenik.
43. S obzirom na brojna pitanja koja se apelacijom postavljaju, između ostalog, da je radnja kao osnov za naknadu štete ostala nepoznata, da su spornim izražavanjima iznesene neistinite činjenice, koje niti jednim dokazom nisu potkrijepljene, Ustavni sud je izvršio uvid u sporne tekstove (apelant je na uvid dostavio sporne novinske članke).
44. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su gotovo svi novinski članci koji su objavljivani u relevantnom periodu objavljeni na naslovnoj strani prvotuženog, i to dio teksta, koji bi se nastavljao na prvim stranicama prvotuženog. U vezi s tim, ilustracije radi, Ustavni sud podsjeća da je 1. jula 2008. godine na naslovnoj strani objavljeno: „Glas Srpske u posjedu iskaza zaštićenog svjedoka u slučaju reketiranja biznismena – Crne liste u službi organizovanog kriminala – Bio sam član grupe koja je biznismenima uzimala novac, uz navode da će ih skinuti ili staviti na 'crnu listu' i u kojoj su radila dvojica službenika Transparensi internešnela (….) rekao je istražnim organima svjedok Mario.“ U ovom dijelu teksta koji je objavljen na naslovnoj strani prvotuženog (tekst je nastavljen na 3. stranici na kojoj se apelant također spominje više puta) apelantovo ime je spomenuto čak pet puta u različitim kontekstima, uglavnom kada se spominju apelantovi službenici, ali i da se dokumentacija i podaci o „potencijalnim pacijentima za reketiranje“ prikupljala u „Transparensiju“. U tekstu koji je objavljen 2. jula 2018. godine na naslovnoj strani tuženog pod naslovom: „Tražili su 20.000,00 KM da me skinu s crne liste“ u kojem je apelant spomenut pet puta uglavnom u kontekstu „pojedinaca iz Transparensija“ koji se dovode u vezu s aferom „crne liste“, ali se apelant dovodi u vezu s CIA „Lekić mi je tada rekao da 'Transparensi' radi za CIA i za velike službe i da oni znaju sve i sve mogu“. U istom tekstu objavljena je i izjava tadašnjeg premijera RS „Dodik: Zaštitićemo svjedoke“ u kojem je tadašnji premijer RS obećao da će zaštiti sve svjedoke koji su pred Tužilaštvom BiH prozvali pojedince iz Transparensija i drugih institucija koji su koristili svoje pozicije da bi zastrašili i iznudili novac. Još je navedeno: „Pouzdano znam da ovaj predmet mjesecima stoji u Tužilaštvu, vjerojatno jer se čeka da neki iz 'Transparensi internešnela' napuste zemlju i odu na druge pozicije – rekao je Dodik.“
45. Ustavni sud je gore navedeno spomenuo radi ilustracije, a slično se dešavalo i u ostalim tekstovima koji su objavljeni u periodu od 1. do 9. jula 2008. godine u kojima je apelant više puta spomenut u različitim kontekstima. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju sagledavati u kontekstu različitih aspekata, dovodeći sporno izražavanje u kontekst svih relevantnih okolnosti tog slučaja. Ta obaveza proizlazi i iz odredbe člana 6. stav (2) Zakona o zaštiti od klevete koja propisuje kada sud donosi ovakvu odluku uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje općeprihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
46. Prema ocjeni Ustavnog suda, čini se da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri analizirali sadržaj spornih tekstova u cjelini i u kontekstu, kako to nalaže član 10. Evropske konvencije. Pri tome, redovnim sudovima nije bilo bitno ni to što su gotovo svi sporni članci u kojima se apelant na više mjesta spominje u različitim kontekstima (ne samo kada se radi o apelantovim zaposlenicima) objavljeni na naslovnim stranama prvotuženog.
47. Zatim, Ustavni sud, također, podsjeća da su redovni sudovi bili u obavezi da naprave jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za mišljenje ne može pružiti dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome, treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
48. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radilo o velikom broju tekstova koji su objavljivani uglavnom na naslovnim stranama prvotuženog i da je sadržaj tekstova nalagao redovnim sudovima detaljnu analizu svakog spornog članka na koji se apelant pozvao, što su redovni sudovi propustili da učine. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odbivši tužbeni zahtjev, smatrali dovoljnim da su tuženi tokom postupka naveli da su vjerno prenijeli izražavanje Vladimira Latinovića koji je svoje „iskaze“ dao na konferenciji za medije (Ustavni sud napominje da u vrijeme pisanja spornih tekstova nije bila pokrenuta nikakva zvanična istraga pred nadležnim organima ni o „iskazima“ datim pred nadležnim organima, a što proizlazi iz samih spornih tekstova) i da su novinari prvotuženog kontaktirali „reketirane“ biznismene RS, te da su tuženi, prema ocjeni redovnih sudova, postupali dobronamjerno kako bi javnosti pružili informacije od javnog interesa u vezi s aferom „crne liste“.
49. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi tokom postupka nisu napravili distinkciju između činjenica i vrijednosnih sudova smatrajući da su tuženi ekskulpirani od bile kakve odgovornosti jer su samo vjerno prenosili izražavanje trećih, a da su pri tome postupali dobronamjerno. Međutim, imajući u vidu sadržaj spornih tekstova, Ustavni sud smatra da su u spornim tekstovima uglavnom prenesene činjenične tvrdnje, i to ozbiljne optužbe na račun apelantovih zaposlenika, pri čemu je i apelant doveden u vezu sa spornim događajima. Upravo činjenica da je povodom spornih tekstova pokrenuta krivična istraga pred nadležnim organima govori da se radilo o ozbiljnim optužbama.
50. Dakle, shodno navedenom, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda iznesen u predmetu Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 25333/06, presuda od 22. oktobra 2009. godine) da je dužnost medija da valjano provjere podatke koje će objaviti. Uloga novinara jeste obavijestiti i upozoriti javnost o društvenim pojavama čim dobiju odgovarajuće podatke. Vijesti su „prolazna roba“, te ih se odgađanjem njihovog objavljivanja, čak i za kratak period, može lako lišiti njihove vrijednosti i zanimljivosti. Unatoč tome, zahtijeva se oprezan pristup. Mediji imaju obavezu svoja istraživanja provoditi u dobroj vjeri, a prije objavljivanja postoji uobičajena novinarska obaveza provjeravanja činjeničnih navoda. Što je navod ozbiljniji to činjenični osnov treba biti čvršći.
51. Ustavni sud podsjeća da ne postoje prepreke da mediji prenose izjave svjedoka date u postupku pred nadležnim organima. Ustavni sud, također, podsjeća da mediji prilikom objavljivanja odnosno prenošenja tvrdnji, kao u konkretnom slučaju, kada je u pitanju tema od javnog značaja i interesa, objektivno ne mogu pružiti čvrste dokaze kojima bi iznesene tvrdnje potkrijepili. Evropski sud je, čak i kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Međutim, isto tako, Ustavni sud podsjeća da mediji ne mogu biti sredstva preko kojih će se nekritički prenositi nečije tvrdnje kojima će se treća lica diskreditirati. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav 66. iz Odluke broj AP 4141/16 koji se čini primjenjivim i u konkretnom slučaju budući da su sporno izražavanje tuženih pratile identične okolnosti kao u citiranom predmetu. „U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je nakon što je apelant objavio izvještaj o Vladi RS, koji je bio negativan, uslijedila prava bujica iskaza svjedoka, 'zaštićenih svjedoka', 'svjedoka pokajnika' i žrtava reketiranja u kojima su se apelant i njegovi zaposlenici doveli u vezu s ozbiljnim optužbama. Ustavni sud, također, zapaža da je medijska kampanja protiv apelanta prestala kada je apelant promijenio sjedište. Ustavni sud nadalje zapaža da je sporno izražavanje potaklo nadležne organe da ispitaju njihovu osnovanost. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je istražni postupak pred Tužilaštvom BiH pokrenut u februaru 2009. godine i da je tokom 2013. godine obustavljen. Stoga bi u takvim okolnostima Ustavni sud trebalo da ispita dobronamjernost tuženih prilikom prenošenja spornog izražavanja, odnosno da li je sporno izražavanje bilo u svrhu klevete i diskreditacije apelanta i njegovih zaposlenika ili je izražavanje bilo u svrhu člana 10. Evropske konvencije. Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide.“
52. Vraćajući se na predmetni slučaj Ustavni sud zapaža da su tuženi na okolnosti „suštinske istinitosti“ navoda iz spornih tekstova kao dokaz predložili saslušavanje svjedoka, i to novinara tuženog i Vladimira Latinovića kojem je sud poklonio punu vjeru i koji je potvrdio da su u spornim tekstovima vjerno preneseni navodi Vladimira Latinovića koje je on dao na konferencijama za štampu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz teksta koji je objavljen 1. jula 2008. godine proizlazi da se radi o svjedočenju „zaštićenog svjedoka“ Maria datom pred nadležnim organima iako su tuženi morali znati da se u tom trenutku nije vodila nikakva zvanična istraga pred nadležnim organima.
53. Da u vrijeme spornog izražavanja zvanična istraga još uvijek nije bila pokrenuta proizlazi i iz teksta koji su tuženi objavili 9. jula 2008. godine pod naslovom „Alen mi je tražio novac da me skine sa crne liste“, iz kojeg, između ostalog, proizlazi da MUPRS u saopćenju navodi da će sve informacije iznesene u javnosti biti provjerene u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku RS, o čemu će se javnost blagovremeno informirati. U istom tekstu je navedeno da Tužilaštvo BiH u tom trenutku još nije primilo izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, niti izjave svjedoka o navodnom reketiranju lica od strane predstavnika „Transparensija“. Istraga pred Tužilaštvom BiH je uslijedila poslije (u februaru 2009. godine), a okončana je, kao što je ranije navedeno, obustavljanjem istrage (2013. godine).
54. Ustavni sud, također, zapaža da se tuženi u tekstu koji su objavili na naslovnoj strani 1. jula 2008. godine, osim što su prenijeli „mišljenje zaštićenog svjedoka“ o tome kako su, između ostalih, dvojica radnika Transparencyja reketirala biznismene RS, i da se u prostorijama Transparencyja prikupljaju informacije i podaci o „potencijalnim pacijentima za reketiranje“ niti jednom riječju nisu ogradili od iznesenog „mišljenja zaštićenog svjedoka“. Ustavni sud, također, zapaža da ni u jednom objavljenom tekstu nije iznesen apelantov stav, kako to odgovorno novinarstvo nalaže, posebno kada se radi o ozbiljnim optužbama. Ustavni sud zapaža da su tuženi 9. jula 2008. godine objavili apelantov demanti pod naslovom „Kreirate atmosferu javnog linča“ u kojem je, između ostalog, navedeno da će se navodi koji se odnose na apelantovu umiješanost u praksu navodnog reketiranja morati dokazati pred sudom i u skladu sa zakonom. Međutim, Ustavni sud zapaža, da je drugotužena, kao glavna i odgovorna urednica prvotuženog, na istoj stranici istog dana objavila odgovor na demanti pod naslovom „Ukoliko nam se nešto desi bićete direktno odgovorni“. Pored toga, u odgovoru na demanti je, između ostalog, navedeno: „…Iskreno smo začuđeni da, kao ekspertska organizacija za otkrivanje ovih devijacija društva, 'Transparensi' nije prva razotkrila i sankcionisala kriminal u vlastitim redovima, nego ga i danas, nakon brojnih svjedočenja i dokaza, negira“ i „Vrhunski profesionalizam Kancelarije 'Transparensi' za BiH i njegova instrumentalizacija od strane paralelnih struktura moći i kriminalnog miljea, potpuno jasno otkrivaju na koji način se preko rada 'Transparensija' pokušava kreirati javno mnijenje i kako se obračunava sa onim koji u medijima razotkrivaju kriminal, korupciju i nelegalne radnje…“
55. Prema mišljenju Ustavnog suda, ono što iz teksta tuženih jasno proizlazi jeste jasan stav tuženih da je sve što je izneseno u prethodnom periodu o umiješanosti apelantovih zaposlenika u praksu reketiranja zapravo istina i da ne žele čuti mišljenje druge strane, pri čemu u izražavanju ne poštuju presumpciju nevinosti budući da se prozvani apelantovi radnici već nazivaju „kriminalcima“. Prema ocjeni Ustavnog suda, upravo sadržaj odgovora drugotužene na apelantov demanti per se dovoljno govori da postupanje tuženih prilikom prenošenja spornog izražavanja nije bilo bona fide.
56. Imajući u vidu sve izneseno, kao i okolnosti koje su pratile već spomenuti predmet broj AP 4141/16 koji se u mnogo čemu dodiruje i preklapa s ovim predmetom (radi se o gotovo identičnom scenariju i vrlo sličnom načinu pisanja) Ustavni sud naglašava da nema sumnje da je postojao javni interes da se javno iznesu informacije u vezi s navodnom „aferom reketiranja“, što je zapravo i rezultiralo istražnim postupkom pred nadležnim organima BiH, ali isto tako sloboda izražavanja novinara, u smislu člana 10. Evropske konvencije, kada je riječ o izvještavanju o pitanjima od općeg interesa podliježe uvjetu prema kojem novinari djeluju u dobroj vjeri i s ciljem da osiguraju pouzdanu informaciju u skladu s etikom novinarstva. U konkretnom slučaju, kada se sagledaju sve relevantne okolnosti koje su pratile sporno izražavanje tuženih, prema ocjeni Ustavnog suda, prenošenje spornog izražavanje je bilo u svrhu klevete i diskreditacije apelanta i njegovih zaposlenika, a ne radi razloga propisanih članom 10. Evropske konvencije.
57. U vezi s apelantovim ponašanjem prije objavljivanja spornih tekstova, kao i posljedicama spornog izražavanja, Ustavni sud zapaža da se tim pitanjem detaljno bavio u Odluci broj AP 4141/16 (tač. 71. i 72), a navedeno je primjenjivo i u konkretnom slučaju. Dakle, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi ni u konkretnom slučaju prilikom odlučenja nisu poklonili nikakvu pažnju tekstu koji je tuženi objavio pod naslovom „Štete od korupcije u privatizaciji tokom prošle godine preko pola milijarde KM“ (vidi tačku 13. ove odluke), što je apelant prezentirao sudu kao jedan od mogućih razloga za sporna izražavanja kojima se apelant i njegovi radnici dovode u vezu s kriminalom, što je, prema ocjeni Ustavnog suda, bitan segment kojem redovni sudovi nisu poklonili pažnju. Ustavni sud smatra da je slično i kada su u pitanju posljedice spornog izražavanja jer je apelant tokom postupka to isticao, a i tuženi je u spornim tekstovima pisao o izmještanju kancelarije iz Banjaluke kao posljedice sporne medijske kampanje protiv apelanta.
58. Imajući u vidu sve navedeno, razmotrivši apelacione prigovore u svjetlu kriterija iznesenih u tački 37. ove odluke, posebno imajući u vidu sadržaj spornih tekstova, objavljenih na naslovnim stranama tuženog, njihovu količinu, kao i ponašanje tuženih prilikom prenošenja spornog izražavanje za koje se ne može reći da je bilo bona fide kako to nalaže odgovorno, istraživačko novinarstvo i član 10. Evropske konvencije, već je bilo u svrhu klevete i diskreditiranja apelanta i njegovih zaposlenika, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja nisu uspjeli izbalansirati apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8. Evropske konvencije u kontekstu prava tuženih na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije.
59. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
60. U vezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava na pravično suđenje Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu, smatra da je prekršeno i apelantovo pravo na obrazloženu odluku kao dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da nema potrebe o tome davati posebno obrazloženje jer se isti razlozi koji su dati u prethodnim tačkama ove odluke odnose i na kršenje ovog prava (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 965/17 od 12. marta 2019. godine i broj AP 3530/16 od 19. decembra 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi propustili da izražavanja tuženih razmotre u svjetlu kriterija koje je bilo neophodno razmotriti s ciljem postizanja balansa između zaštite apelantovog prava na ugled. Postoji kršenje navedenih prava kada su redovni sudovi prilikom odlučenja zanemarili količinu i sadržaj tekstova koji su objavljeni u periodu od 1. do 9. jula 2008. godine na naslovnim stranama prvotuženog, u kojima su iznesene ozbiljne optužbe na račun apelantovih zaposlenika, ali i samog apelanta, koji je stavljen u kontekst događaja o kojima je pisano, bez ikakvih ograda tuženih, bez poštovanja instituta presumpcije nevinosti, bez pružene mogućnosti da se apelant u spornim tekstovima izjasni i iznese svoj stav, kao i namjeru tuženih da sporne tekstove predstave kao „svjedočenje zaštićenog svjedoka“ pred nadležnim organima iako u tom trenutku zvanična istraga još nije bila počela, što sve ukazuje da tuženi prilikom izvještavanja nisu postupali bona fide kako to nalaže odgovorno, istraživačko novinarstvo na koje se pozivaju.
62. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević