Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2082/17 (R. A.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Aktivna legitimacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Uknjižba
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2082/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-2082/17, rješavajući apelaciju Rifata Ademaj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifata Ademaja podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 00935 16 Gž 3 od 3. jula 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rifat Ademaj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Zoran Tomović advokat iz Trebinja, podnio je 24. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 009395 16 Gž 3 od „3. jula 2017. godine“ ( radi se o očiglednoj tehničkoj grešci budući da je apelantu presuda dostavljena 27. marta 2017. godine ).

2. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 009395 15 P 3 od 21. aprila 2016. godine, donesenom u ponovnom postupku, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja; K.K.A., J.K.A., N.G.A., A.I.A., V.A. i J.A (u daljnjem tekstu: apelant i ostali tužitelji), kojim su tražili da se utvrdi da su na osnovu ugovora o prodaji i nasljeđa suvlasnici sa po 1/7 dijela spornih nekretnina pobliže označenih kao u izreci presude, što su prvotuženi „Agrofin“ d.o.o. Trebinje, kao pravni sljednik, Agrokoop a.d. Trebinje, „Hepok“ Mostar OOUR „Trebinje“ Trebinje i Zadružnog poljopoprivrednog kombinata Trebinje i drugotuženi Grad Trebinje, pravni sljednik Opštine Trebinje, (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) dužni priznati i dozvoliti im da to pravo upišu u zemljišne knjige.

3. Na pripremnom ročištu održanom dana 15. septembra 2014. godine apelant i ostali su istakli da je preduzeće „Agrofin“ d.o.o. Trebinje pravni sljednik prvobitno označenog prvotuženog Agrokoop a.d. Trebinje. Budući da je ta činjenica nesporna kao prvotuženog su umjesto Agrokoop a.d. Trebinje označili „Agrofin“ d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: prvotuženi) a drugotuženog Grad Trebinje umjesto ranije Opštine Trebinje. Osnovni sud je u ponovnom postupku uvidom u rješenje Osnovnog suda preciziranog broj 095-0-O-07-000-263 od 16. oktobra 2007. godine utvrdio da je tim rješenjem odlučeno da se neće raspravljati o zaostavštini iza pravnog prednika apelanta i ostalih tužitelja (oca apelanata Muslije Ademaj), jer isti nije evidentiran kao vlasnik niti suvlasnik na spornim nekretninama. Uvidom u Presudu Opštinskog suda u Trebinju broj P-54/79 od 26. marta 1979. godine je utvrđeno da iz iste proizilazi da je pravni prednik apelanta i ostalih tužitelja vodio parnični postupak protiv pravnog prednika prvotuženog (Hepok Mostar, OOUR „Trebinje, u Trebinju) radi uknjižbe, kojom presudom je odlučeno da je pravni prednik prvotuženog dužan izvršiti ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina, na način što će sačiniti podobnu ispravu na osnovu koje će se izvršiti zemljišno-knjižni prenos spornih nekretnina na prednika apelanta sa dijelom 1/1. Uvidom u rješenje Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica – Odsjek Trebinje (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 05-050-48-1603/99 od 13. septembra 2002. godine proizilazi, da su predniku apelanta kao posjedniku vraćene u posjed sporne nekretnine a uvidom u posjedovni list k.o. Župa je utvrđeno da je prednik apelanta upisan kao posjednik na spornim nekretninama, a uvidom u zemljišne knjige k.o. Župa je utvrđeno, da na prednika apelanta nije izvršen upis prava vlasništva na spornim nekretninama. Naime iz zemljišnih knjiga proizilazi da su obje sporne nekretnine upisane kao državna svojina, od kojih je jedna upisana kao državna svojina sa pravom upravljanja SO Trebinje, a druga također kao državna svojina sa prvom korištenja Zadružno poljoprivrednog kombinata Trebinje. Nadalje iz dopisa Opštinskog suda u Mostaru broj Tt-0-1- 2066/15 od 23. novembra 2015. godine taj sud je također utvrdio, da u arhivi sudskog registra tog suda nema podataka za prednika prvotuženog, Zadružno poljoprivredni kombinat Trebinje, jer je arhiva nekadašnjeg Suda udruženog rada u Mostaru uništena u ratu.

4. Osnovni sud je cijeneći navedene dokaze kao i iskaze saslušanih svjedoka Dragana Mrkaića i Radovana Mićunovića kojima je taj sud poklonio vjeru i posebno cijeneći; da je pravni prednik apelanta i ostalih od predaje spornih nekretnina u posjed, pa sve do izbijanja ratnih dejstava iste mirno uživao; da su predniku apelanta i ostalih rješenjem Ministarstva od 13. septembra 2002. godine sporne nekretnine vraćene u posjed, nakon čega je te nekretnine nastavio koristiti, a poslije njegove smrti apelant i ostali tužitelji, odlučio kao u izreci presude. S tim u vezi je ukazao da apelant i ostali tužitelji kao nasljednici prvog nasljednog reda iza svog prednika imaju valjan pravni osnov da zahtjevaju upis stečenog prava svojine u zemljišnim knjigama na osnovu člana 52. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP).

5. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 009395 16 Gž 3 od 3. jula 2017. godine žalba drugotuženog je usvojena, preinačena presuda Osnovnog suda od 21. aprila 2016. godine, tako da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužitelja odbijen.

6. Okružni sud je cijeneći dokaze izvedene u postupku pred nižestepenim sudom utvrdio da odluka prvostepenog suda nije pravno valjana. U vezi s tim je istakao, da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije razriješio pitanje stvarne legitimacije utvrđivanjem činjenica različitosti identiteta dva pravna lica, Zadružnog poljoprivrednog kombinata u Trebinju i prvotuženog putem javnih isprava, izvoda iz sudskog registra ili rješenja o registraciji. S tim u vezi je ukazao da iz rješenja o registraciji Okružnog privrednog suda u Trebinju broj 062-0-REG-13-000194 od 29. jula 2013. godine proizilazi, da je u registarskom ulošku tog suda upisano osnovanje prvotuženog kao Konzorcija u poljoprivredi i vinogradarstvu „Agrofin“ d.o.o. Trebinje, čiji su osnivači „Plants Global INC BiH“ d.o.o. Zvornik, Drušvo za proizvodnju, trgovinu i usluge Export Import „Podrum manastira Tvrdoš“ d.o.o. Tvrdoš, Preduzeće za proizvodnju, promet i usluge Export Imoprt „Komrad“ d.o.o. Trebinje i Privredno društvo za ekonomske, finansijske, informatičke i trgovinsko-proizvodne usluge „Bankom“ d.o.o. Beograd. Dakle, taj sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza proizilazi da nema dokaza da je prvotuženi bio pravni sljednik „Agrokoopa“ kako to apelant ostali tužitelji tvrde, odnosno Zadružno poljoprivrednog kombinata u Trebinju. Također je naveo da su i sami tužitelji na ročištu održanom 15. septembra 2014. godine istakli da je nad „Agrokoopom“ otvoren stečajni postupak, tako da su nedokazani navodi apelanta i ostalih tužitelja da je nakon stečajne reorganizacije konstituisan i imenovan kao prvotuženi. Na temelju navedenog, Okružni sud smatra da su apelant i ostali tužitelji na kojima je bio teret dokazivanja činjenice da je prvotuženi pravni sljednik ranijeg prodavca spornih nekretnina, pravnom predniku apelanta i ostalih tuženih, imali na raspolaganju i druge raspoložive objektivne mogućnosti dokazivanja pravnog sljedništva putem; samoupravnog sporazuma o udruživanju, statuta, odluka o organizovanju i drugih pravnih akata, koje je predviđao tadašnji pravni sistem. Okružni sud je također utvrdio da pravni prednik prvotuženog, Zadružno poljoprivredni kombinat u Trebinju nije ni bio upisan kao nosilac prava raspolaganja na spornim nekretninama, nego je to bila drugotužena, pa stoga smatra da se isti nije mogao ni pojaviti kao prodavac spornih nekretnina. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je primjenom odredbe člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravno na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelant smatra da se osporena presuda temelji na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza, kao i da ista nije utemeljena na relevantnim propisima. Ističe da se Okružni sud nije bavio predmetom spora, utvrđivanja prava svojine i uknjižbe, već procesnim pitanjem stvarne legitimacije, odnosno pitanjem da li je prvotuženi pravni sljednik prodavca spornih nekretnina njegovom pravnom predniku. Kod takvog stanja stvari smatra da je taj sud bio dužan da na osnovu člana 221. ZPP sam utvrdi sporno pravno sljedištvo te da je proizvoljno postupio kada je teret dokazivanja prebacio na njega i ostale tužitelje. Osim toga ističe da mu je takvim postupanjem Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose, u suštini, na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje u kontekstu pitanja pasivne legitimacije prvotuženog. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra, nasuprot navodima apelanta da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud zapaža da je taj sud postupajući u skladu sa svojim ovlaštenjima iz odredbe člana 229. tačka 4. ZPP, dao jasno i argumentirano obrazloženje zbog čega je žalbu drugotuženog uvažio i preinačio presudu Osnovnog suda od 21. aprila 2016. godine, tako da je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih odbio kao neosnovan. Pri tome taj sud je ukazao da u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije razriješio problem stvarne legitimacije prvotuženog, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizilazi da prvotuženi pravni sljednik pravnih lica koje su apelant i ostali označili („Agrokopa“ , „Hepok“ Mostara“ OOUR Trebinje, odnosno Zadružno poljoprivrednog kombinata u Trebinju), i da ni sami apelant i ostali tužitelji tokom trajanja postupka na tu okolnost nisu predlagali dokaze. Dalje, Ustavni sud također nalazi da je osporenom odlukom a na temelju izvedenih dokaza taj sud također dao jasno i argumentirano obrazloženje da prednik prvotuženog (Zadružno poljoprivredni kombinat u Trebinju) nije bio upisan kao nosilac prava raspolaganja na spornim nekretninama, nego je to bila drugotužena, zbog čega je zaključio da se isti nije ni mogao pojaviti kao prodavac spornih nekretnina pravnom predniku apelanta, na kojoj tvrdnji su apelant i ostali tužitelji temeljili svoj zahtjev. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka Okružnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2082/17 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio