Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-678/17 (Franjo Puljić (ili Frano Puljić) i A. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Uknjižba
  • Ništavost
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-678/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 678/17, rješavajući apelacije Franje Puljića i dr., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Franje Puljića, Anđe Puljić i „Urbinga“ d.d. u stečaju podnesene protiv dopunske Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 20. prosinca 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 049203 15 Gž 3 od 30. lipnja 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Franjo Puljić (ili Frano Puljić, kako se koristi u pojedinim dokumentima i presudama pred redovitim sudovima, dok u apelaciji i nekim podnescima apelanata piše Franjo) i Anđa Puljić (u daljnjem tekstu: apelant Franjo i apelantica ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac iz Mostara, podnijeli su 17. veljače 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dopunske Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 20. prosinca 2016. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 049203 15 Gž 3 od 30. lipnja 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 678/17.

2. JP „Urbing“ d.d. u stečaju (u daljnjem tekstu: trećeapelant), kojeg zastupa stečajni upravnik Andrija Škobić, a njega Odvjetničko društvo „Palameta & Palameta“ d.o.o. Mostar, podnio je 24. veljače 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv dopunske Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 20. prosinca 2016. godine, Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 15Rev2 od 8. ožujka 2016. godine, Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 049203 15 Gž 3 od 30. lipnja 2015. godine i Rješenja Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 14 Rev od 20. siječnja 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 784/17.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Fatime Muratović (tužiteljice u parničnom postupku u kojem su donesene osporene odluke) zatraženo je 23. i 24. listopada 2018. godine da dostave odgovore na navedene apelacije.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Fatima Muratović su dostavili odgovore na apelaciju broj AP 678/17 u razdoblju od 1. do 8. studenog 2018. godine. Također, Vrhovni sud je 7. studenog 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju broj AP 784/17, a Fatima Muratović 8. studenog 2018. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na tu apelaciju.

5. Obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi i sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija (dvije) u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 678/17.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

7. Rješenjem Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno ministarstvo) broj UPI-09-04-25-39/04 od 30. travnja 2013. godine utvrđeno je da apelanti bespravno koriste precizirani stan u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da su dužni iseliti se iz njega i predati ga u posjed Fatimi Muratović pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Rješenjem Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UPII/05-23-5-41/12 od 11. lipnja 2013. godine odbijen je kao neutemeljen priziv koji su apelanti podnijeli protiv tog prvostupanjskog rješenja. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 008897 13 U od 20. prosinca 2013. godine odbijena je kao neutemeljena njihova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Federalnog ministarstva, dok je Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 008897 14 Uvp od 15. listopada 2014. godine odbijen njihov zahtjev za izvanredno preispitivanje navedene presude Kantonalnog suda.

8. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelanti u postupku izvršenja navedenog rješenja Kantonalnog ministarstva iseljeni iz predmetnog stana 2. lipnja 2015. godine.

9. Odlučujući o apelaciji koju su apelanti podnijeli protiv navedenih presuda Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 4896/14 od 1. veljače 2017. godine kojom je apelaciju odbio kao neutemeljenu.

Parnični postupak u kojem su donesene osporene odluke

10. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Fatima Muratović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 7. ožujka 2008. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv trećeapelanta (kao prvotuženog), Grada Mostara (u daljnjem tekstu: drugotuženi), „Aluminija“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: trećetuženi) i apelanata (kao četvrtotužene i petotuženog) radi utvrđivanja ništavosti ugovora i predaje u posjed predmetnog stana.

11. Odlučujući o toj tužbi, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 049203 08 P od 15. ožujka 2011. godine kojom je u cijelosti odbio tužiteljičin tužbeni zahtjev.

12. Međutim, odlučujući o prizivu koji je tužiteljica podnijela protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 P 049203 11 Gž od 30. kolovoza 2012. godine kojim je tu presudu ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

13. Odlučujući u ponovnom postupku, Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 049203 12 P2 od 23. travnja 2013. godine kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da su apsolutno ništavi Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana „broj 8398-5/00. od 27.2.2000. godine“, zaključen između pravnog prednika trećeapelanta (s jedne strane), te trećetuženog i apelanta Franje (s druge strane), Ugovor o korištenju predmetnog stana „Ev. broj 217126 od 22.7.2002. godine“, zaključen između apelanta Franje i pravnog prednika trećeapelanta, i Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između trećetuženog kao prodavca i apelanta Franje i apelantice kao kupaca, ovjeren pred Općinskim sudom 13. svibnja 2003. godine pod brojem Ov. broj 2518/13. Također, predmetnom presudom je odbijen tužiteljičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj apelant Franjo i apelantica predaju predmetni stan u posjed i na slobodno raspolaganje i da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu izvršena na temelju navedenog ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, te da se, sukladno tome, apelantu Franji i apelantici „ponište osnove svojinskih prava“, „njihov upis u zemljišnim knjigama na predmetnom stanu“, kao i da joj apelanti i trećetuženi solidarno naknade troškove postupka.

14. U obrazloženju presude je konstatirano da je sud u dokaznom postupku izveo dokaze uvidom i čitanjem materijalnih dokaza (preciziranih na str. 4. i 5. presude), saslušanjem svjedoka Sakiba Haznadarevića, Huse Omerike, Roberta Muselimovića, Andrije Škobića, Osmana Kovačića, Zdravke Bajramović i Jure Muse, te saslušanjem tužiteljice i apelanta Franje i apelantice u svojstvu parničnih stranaka, pa je ocjenom dokaza, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno kao u izreci. U svezi sa tim, Općinski sud je konstatirao da je u konkretnom slučaju nesporno da je tužiteljici kao uposlenici DP „Hercegovina auto“ Mostar rješenjem, precizirani broj od 9. listopada 1990. godine, predmetni stan dodijeljen na korištenje, te da je rješenjem Kantonalnog ministarstva, precizirani broj od 5. prosinca 2006. godine, utvrđeno da je tužiteljica nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, kao i da je u točki 3. tog rješenja određeno da je nositelj stanarskog prava dužan sa ovlaštenim tijelom zaključiti ugovor o korištenju stana. Općinski sud je citirao odredbu članka X.e stavak 4. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka) i zaključio da je u vrijeme donošenja te odluke predmetni stan bio u privatnom vlasništvu. Obrazložio je da je rješenje o dodjeli stana iz 1990. godine predstavljalo punovažnu osnovu za zaključenje ugovora o korištenju stana, ali da se tek useljenjem u stan moglo steći stanarsko pravo sukladno članku 11. Zakona o stambenim odnosima. Dalje, konstatirao je da u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora od „24.7.2000. godine“ tužiteljica nije imala stanarsko pravo na predmetnom stanu, zbog čega je ocijenio da taj ugovor nije bio protivan načelima društvenog uređenja utvrđenim Ustavom, ni prinudnim propisima, pa nije primjenjiva odredba članka 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također, konstatirao je da se u konkretnom predmetu ne može govoriti o apsolutnoj ništavosti kupoprodajnog ugovora u smislu odredaba čl. 19. i 26. Zakona o prometu nekretnina, jer se radi o prodaji stana kao posebnog dijela zgrade koji je u okviru svog redovitog poslovanja kao investitor trećeapelant stavio u promet, a da je i imao pravo bez javnog nadmetanja na tržištu prodati predmetni stan čija je izgradnja završena 2000. godine. Obzirom na to da je odbio tužiteljičin zahtjev za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, Općinski sud je zaključio da je neutemeljen i ostali dio tužbenog zahtjeva. Pored toga, ukazao je da ostale dokaze nije posebice ocijenio, jer nisu bitni za presuđenje.

15. Odlučujući o prizivu koji je tužiteljica podnijela protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 049203 13 Gž 2 od 6. ožujka 2014. godine priziv odbio kao neutemeljen i potvrdio prvostupanjsku presudu.

16. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatirao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da sporni kupoprodajni ugovor od „24.07.2000. godine“ nije ništavan u smislu odredbe članka 103. ZOO, jer nije protivan prinudnim propisima, odnosno odredbama članka 19. Zakona o prometu nepokretnosti, o čemu je dao razloge sa kojima se suglasio i taj sud. Pri tome je ukazao da tužiteljica nije dokazala da je njezin davatelj stana na korištenje kupio predmetni stan, jer u tom pravcu nije pružila nikakve materijalne dokaze, a da Ugovor o udruživanju sredstava za društveno usmjerenu stambenu izgradnju u naselju Centar II. u Mostaru od 2. prosinca 1991. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o udruživanju sredstava) koji je zaključen između SIZ-a stanovanja i Privredne banke Sarajevo - Glavna filijala Mostar nije dokaz u tom pravcu. Ocijenio je da činjenica da prvostupanjski sud nije posebice ocijenio taj dokaz, kao ni iskaze svjedoka Sakiba Haznadarevića, Huse Omerike, Osmana Kovačića i Zdravke Bajramović (u daljnjem tekstu: navedeni svjedoci) nije od utjecaja, jer i po ocjeni tog suda, ti dokazi nisu relevantni. Također, zaključio je da se apelant Franjo zakonito uselio u predmetni stan i da se nalazio u posjedu tog stana u času stupanja na snagu Odluke, čije se odredbe odnose na osobe koje su bile u posjedu i koje su koristile stan u vrijeme njezinog stupanja na snagu, a koja je po sadržaju identična odredbi članka 46 b. stavak 3. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o prodaji stanova („Službene novine FBiH“ broj 36/06, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), te da je imao pravo da zajedno sa apelanticom zaključi ugovor o kupoprodaji stana sa trećetuženim.

Osporene odluke

17. Odlučujući o reviziji koju je tužiteljica izjavila protiv navedene presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 58 0 P 049203 14 Rev od 20. siječnja 2015. godine kojim je usvojio reviziju, ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je konstatirano da je utemeljenost tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog stana trebalo razmatrati kroz pravilnu primjenu odredaba X.e stavak 4. Odluke i odredbe članka 46.b. stavak 3. Zakona o prodaji stanova, a kakav stav je zauzet u Odluci Ustavnog suda broj AP 2275/10 od 24. rujna 2014. godine u skoro identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Osim toga, Vrhovni sud je, nasuprot zaključku Kantonalnog suda, ocijenio da su ugovor o udruživanju sredstava i iskazi navedenih svjedoka bitni za presuđenje, a da prvostupanjska presuda ne sadrži jasne zaključke o tome zašto navedeni ugovor nije dokaz da je stan plaćen prije rata i zašto iskazi navedenih svjedoka nisu relevantni. Imajući to u vidu Vrhovni sud je ukazao Kantonalnom sudu da u ponovnom postupku održi raspravu u smislu odredbe članka 217. stavak 2. ZPP na kojoj će, na temelju ponovnog izvođenja dokaza već izvedenih pred prvostupanjskim sudom, utvrditi sve pravno relevantne činjenice i nakon toga, imajući u vidu izražene stavove Ustavnog suda u Odluci broj AP 2275/10, donijeti novu odluku.

18. Kantonalni sud je, u ponovnom postupku, nakon održane glavne rasprave od 22. lipnja 2015. godine, donio Presudu broj 58 0 P 049203 15 Gž 3 od 30. lipnja 2015. godine kojom je priziv tužiteljice djelomično uvažen i prvostupanjska presuda preinačena tako što su usvojeni tužiteljičini tužbeni zahtjevi, izuzev tužbenog zahtjeva kojim je tražila da joj apelant Franjo i apelantica predaju predmetni stan u posjed i na slobodno raspolaganje u kom dijelu je priziv tužiteljice odbijen i prvostupanjska presuda (kojom je odbijen ovaj tužbeni zahtjev) je potvrđena.

19. U obrazloženju presude je ukazano da su na raspravi pred Kantonalnim sudom ponovno saslušani navedeni svjedoci. Dalje, konstatirano je da su saslušani svjedoci Huso Omerika, Zdravka Bajramović i Sakib Haznadarević potvrdili navode tužiteljice da je predmetni stan plaćen i da je objekt trebao biti završen u razdoblju od travnja do lipnja 1992. godine, a da je svjedok Osman Kovačić, između ostalog, istaknuo da su radovi na predmetnom lokalitetu do početka ratnih djejstava bili u završnoj fazi i da objekt nije bio useljiv. U svezi s tim, sud je ukazao na odredbe članka X.e stavak 4. Odluke i članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova, te činjenicu da je tužiteljici kao uposlenici DP „Hercegovina auto" Mostar, Sektor II „Autoremont" Mostar rješenjem od 9. listopada 1990. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan i da se u njega nije uselila do početka izbijanja ratnih djejstava, jer do tada nije bio dovršen i izvršen tehnički prijem zgrade u kojoj se stan nalazi. Ocjenjujući iskaze navedenih svjedoka, a kojima je, kako je navedeno, nije imao razloga ne povjerovati, da je stan do izbijanja ratnih sukoba bio skoro završen i da je plaćen, a što je pogotovo poznato svjedokinji Zdravki Bajramović, koja je radila u računovodstvu davatelja stana na korištenje, kao i Ugovor o udruživanju sredstava, Kantonalni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je trećeapelant kao investitor imao pravo prodati predmetni stan. Ovo obzirom na to da je utvrđeno da je predmetni stan u izgradnji do izbijanja ratnih sukoba financiralo i platilo poduzeće u kojem je tužiteljica radila, pa je takvo postupanje u suprotnosti sa prinudnim propisima. Također, zaključio je da je akt o dodjeli stana tužiteljici davao zakonitu osnovu za useljenje nakon što je pravomoćnim rješenjem tijela uprave od 5. prosinca 2006. godine utvrđeno da ima svojstvo nositelja stanarskog prava. Sukladno tome, Kantonalni sud je zaključio da su ništavi sporni ugovori o prodaji stana i ugovor o korištenju stana. Konstatirajući da je tužiteljica ušla u posjed predmetnog stana, o čemu je obavijestila taj sud, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjsku presudu u ovom dijelu valjalo potvrditi zbog toga što tužiteljica više nema pravnog interesa za predaju u posjed predmetnog stana. Pored toga, ukazao je da je neutemeljen navod opunomoćenika trećeapelanta istaknut na glavnoj raspravi da se radi o presuđenoj stvari. Navedeno je da je trećeapelant ove tvrdnje temeljio na zapisnicima o ispitnom ročištu u postupku stečaja nad trećeapelantom od 16. jula 2008. godine u kojem je osporen zahtjev tužiteljice za izlučivanje, jer predmetni stan nije bio u stečajnoj masi.

20. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su svi tuženi u predmetnom postupku (dakle, i svi apelanti) izjavili revizije protiv presude Kantonalnog suda. Odlučujući o reviziji drugotuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 049203 15Rev2 od 8. ožujka 2016. godine kojom je reviziju uvažio i preinačio nižestupanjske presude tako što je tužbeni zahtjev odbio u cijelosti u odnosu na drugotuženog (Grad Mostar).

21. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da su apelant Franjo i apelantica, nakon što im je 14. travnja 2016. godine dostavljena navedena presuda Vrhovnog suda, zatražili od Vrhovnog suda da donese dopunsku presudu kojom bi odlučio o njihovoj reviziji.

22. Vrhovni sud je nakon toga donio dopunsku Presudu broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 20. prosinca 2016. godine kojom je odbio revizije (svih apelanata i trećetuženog).

23. Vrhovni sud je u obrazloženju te presude ocijenio da, protivno revizionim prigovorima, drugostupanjski sud nije prilikom donošenja pobijane odluke, u postupku ocjene izvedenih dokaza, postupio protivno čl. 8. i 209. ZPP. Pri tome je konstatirao da je drugostupanjski sud, odlučujući o prizivu tužiteljice, održao raspravu i ponovno izveo ranije izvedene dokaze, pri čemu je ocijenio prizivne navode koji su bili od odlučnog značaja u smislu čl. 8. i 231. ZPP, te da je dao valjano i zakonito obrazloženje o razlozima za donošenje osporene odluke, koje prihvaća i taj sud. U svezi s tim je ukazano da to što se apelanti ne slažu sa zaključcima drugostupanjskog suda ne čini pobijanu presudu nezakonitom, a da slobodnoj ocjeni dokaza suda stranka ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza, što su apelanti upravo i činili. Dalje, konstatirano je da je neutemeljen prigovor apelanta Franje i apelantice da je drugostupanjski sud povrijedio jednakost stranaka pred sudom, jer na raspravu pred tim sudom nisu pozvani svjedoci tuženih. Vrhovni sud je zaključio da je drugostupanjski sud, naprotiv, postupio sukladno odredbi članka 218. stavak 1. ZPP jer je na raspravu pozvao one svjedoke za koje je smatrao da je potrebno da se ponovno saslušaju, a čime nije povrijedio jednakost stranaka pred sudom. Također, Vrhovni sud je ukazao da je neprihvatljiv prigovor trećeapelanta da je tužbu kao nedopuštenu trebalo odbaciti u odnosu na njega pozivom na odredbu članka 67. stavak 1. točka 4. ZPP, jer je utvrđeno da predmetni stan nije bio u njegovoj stečajnoj masi o čemu je Kantonalni sud dao pravilno obrazloženje. Konstatirajući da nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje revizije ukazuju, niti povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da nije ostvaren revizijski razlog povrede odredaba parničnog postupka.

24. Imajući u vidu odredbe članka X.e stavak 4. Odluke i članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova i utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je konstatirao da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između prednika trećeapelanta i trećetuženog i apelanta Franje, ugovor o korištenju stana kojeg je apelant Franjo zaključio sa prednikom trećeapelanta, kao i ugovor kojeg su apelant Franjo i apelantica zaključili sa trećetuženim, pa sukladno tome i da je pravno nevaljana uknjižba prava vlasništva na predmetnom stanu u korist apelanta Franje i apelantice. Pored toga, ocijenio je da ostali revizijski navodi nisu od odlučnog značenja sa aspekta predmeta spora, pa ih nije šire ni obrazlagao.

IV. Apelacije

A)1 Navodi iz apelacije broj AP 678/17

25. Apelant Franjo i apelantica tvrde da su im osporenim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi sa tim, u biti, smatraju da je u osporenim presudama proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka, a da Vrhovni sud nije ocijenio njihove revizijske prigovore iznesene u tom smislu.

26. Naime, tvrde da Ugovor o korištenju predmetnog stana ev. broj 217126 nije zaključen 22. srpnja 2002. godine, već 15. svibnja 2002. godine i smatraju da je datum zaključenja tog ugovora bitan za primjenu Odluke, „jer se ista odnosi isključivo na osobe koje se nalaze u posjedovanju i korištenju stana u momentu stupanja na snagu te odluke“, a da su u trenutku stupanja na snagu te odluke apelant Franjo i apelantica bili u posjedu stana, a ne tužiteljica. Tvrde da se osporene odluke temelje na „nemogućoj primjeni i pozivanju“ na članak X.e stavak 4. Odluke. U svezi sa tim, ukazuju da je rješenje kojim je tužiteljica stekla svojstvo nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu (od 5. prosinca 2006. godine) doneseno kada se to svojstvo više nije moglo stjecati i kada je stan već bio u privatnom vlasništvu. Također, smatraju da se u osporenim presudama pogrešno pozvalo na članak 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova, jer tužiteljica nema ugovor o korištenju stana, niti je pokrenula postupak radi njegovog zaključenja. Tvrde da je Vrhovni sud, u smislu relevantnih odredaba ZPP, bio dužan ispitati njihove navode o kontradiktornosti iskaza svjedoka Zdravke Bajramović sa materijalnim dokazom - ugovorom o udruživanju sredstava koji se, kako tvrde, ne odnosi na predmetni stan. Također, tvrde da ostali svjedoci tužbe Osman Kovač, Sakib Haznadarević i Huso Omerika nemaju nikakva saznanja o bitnim okolnostima na koje su predloženi. Povredu prava na jednakost u postupku vide u tome što, kako ističu, na raspravu pred drugostupanjskim sudom nije pozvan niti jedan svjedok tuženih koji je saslušavan u tijeku prvobitnog dokaznog postupka a koji, kako tvrde, ima neposredna saznanja na okolnosti prodaje i raspolaganja stanom i što se u osporenoj drugostupanjskoj presudi „spominju isključivo dokazi tužiteljice“. Pored toga, smatraju da im je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je postupak općenito predugo trajao, te da su naročito, po njihovom mišljenju, dugo tekli rokovi do odluka po uloženim pravnim lijekovima, posebice u situaciji kada je donošena dopunska presuda Vrhovnog suda.

A)1 Navodi iz apelacije broj AP 784/17

27. Trećeapelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi sa tim, u biti tvrdi da je u osporenim odlukama proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, trećeapelant tvrdi da predmetni stan nikada nije bio u vlasništvu DP „Hercegovina auto“ Mostar (davatelja predmetnog stana na korištenje tužiteljici), niti je navedeno poduzeće „ikada uplatilo bilo kakva sredstva temeljem kojih bi stekli bilo kakvo pravo na navedenom stanu“. Smatra da, u svezi sa utvrđivanjem te sporne činjenice, Kantonalni sud nije ispoštovao uputu iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda (od 20. siječnja 2015. godine) i da nije kritički ocijenio iskaze svjedoka saslušanih pred tim sudom koji su, po mišljenju trećeapelanta, kontradiktorni, površni i u suprotnosti sa ugovorom o udruživanju sredstava, koji se, kako ukazuje, ne odnosi na predmetni stan. Dalje, trećeapelant tvrdi da je u svakom slučaju sve do stupanja na snagu Odluke nesmetano mogao prodavati stanove, pa i predmetni stan, jer sve do tada stanovima u izgradnji nije moglo biti priznato stanarsko pravo. Tvrdi da se Odluka odnosi samo na osobe koje se nalaze u posjedu stana, što u konkretnom slučaju nije bilo riječ. Dalje, ukazuje da je apelantici 1992. godine prestao radni odnos u vlasništvu DP „Hercegovina auto“ Mostar i da, sukladno tome, nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu. Pored toga, ukazuje da predmetni stan nikada nije bio predmet stečajne mase u stečajnom postupku koji je otvoren nad apelantom (20. lipnja 2006. godine) i da je apelantičinu tužbu trebalo odbaciti.

B) Odgovori na apelacije

28. Vrhovni sud tvrdi da su navodi apelacija neutemeljeni i da je u obrazloženju dopunske presude detaljno obrazložio razloge zbog kojih je donio tu presudu, na koje se pozvao i u odgovoru na apelaciju. Smatra da je ta presuda pravilna i zakonita i da nije rezultat povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a svi prigovori apelanata kojima se pokušava dovesti u pitanje zaključak drugostepenog i tog suda nisu prihvatljivi. U svezi sa navodima prvoapelanta i drugoapelantice vezanim za neodlučivanje o njihovoj reviziji i duljini trajanja predmetnog postupka, Vrhovni sud, u biti, ukazuje da mu je konkretan predmet dostavljen 8. rujna 2015. godine i da se radilo o pravno vrlo složenom predmetu, koji je uz to i po sadržaju i po broju priloga u spisu bio vrlo obiman, a da je presudu kojom je odlučio o reviziji drugotuženog donio 8. ožujka 2016. godine, dakle, u roku od šest mjeseci od prijema u ovaj sud. Ukazuje da je prvostupanjski sud vjerojatno previdio postojanje revizija apelanata i trećetuženog zbog čega one nisu bile dostavljene tužiteljici na odgovor, pa je spis predmeta bilo potrebno vratiti prvostupanjskom sudu radi poduzimanja potrebnih radnji sukladno ZZP. Također, ukazuje da, nakon što je prvostupanjski sud poduzeo radnje sukladno ZPP i vratio spis predmeta, 20. prosinca 2016. godine donio je dopunsku presudu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud smatra da su postojali objektivni i zakonski razlozi za takvo njegovo postupanje i da je, bez obzira na sve navedeno, odluka o svim revizijama donesena u razumnom roku, imajući u vidu složenost predmeta, obim dokazne građe i potrebu da se predmet vrati prvostupanjskom sudu.

29. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju broj AP 678/17 ukazuje da ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene presude i smatra da njome nisu povrijeđena prava apelanata na čiju povredu ukazuju u apelaciji.

30. Tužiteljica, između ostalog, ukazuje da apelant Franjo i apelantica nisu živjeli u predmetnom stanu, već njihov sin sa svojom obitelji, dok su oni živjeli u obiteljskoj kući u naselju Bačevići N.N., gdje i sada žive. Također, ukazuje da su netočni i neutemeljeni navodi u svezi sa „navodnim falsifikatom“ ugovora o korištenju stana od 22. srpnja 2002. godine, jer ga je tužiteljici dostavila nadležna Služba za stambene poslove Grada Mostara gdje se nalazi dokumentacija za predmetne stanove. Tužiteljica dalje izlaže činjenično stanje u svezi sa dodjelom i ulaskom u posjed predmetnog stana i konkretnim parničnim postupkom u kojem su donesene osporene odluke. Predlaže da Ustavni sud odbaci ili odbije apelacije kao neutemeljene, a posebice imajući u vidu odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 4896/14.

V. Relevantni propisi

31. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 217.

(1) Drugostupanjski sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave.

(2) Drugostupanjski sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostupanjskim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostupanjskom postupku potrebno održati raspravu pred drugostupanjskim sudom.

[…] Članak 218.

(1) Na raspravu se pozivaju stranke odnosno njihovi zakonski zastupnici ili punomoćnici, a i oni svjedoci i vještaci za koje sud odluči da se saslušaju.

[…] Članak 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

32. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovorajuće posljedice.

33. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07- presuda Ustavnog suda FBiH, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10 - presuda Ustavnog suda FBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 36/06).

Članak 46.b stavak 3.

Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

34. Odluka o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. 7/00, 16/00, 48/00 i 32/00). U konkretnom slučaju primjenjuje se Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ broj 32/02), koja je stupila na snagu 17. srpnja 2002. godine.

Članak Xe. stavak 4.

Osobe kojima je do 6. prosinca 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana sukladno odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.

VI. Dopustivost

35. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je trećeapelant u apelaciji broj AP 784/17, između ostalih, kao osporenu odluku naveo i Presudu Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 15Rev2 od 8. ožujka 2016. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 14 Rev od 20. siječnja 2015. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da navedeno rješenje Vrhovnog suda od 20. siječnja 2015. godine predstavlja procesnu (a ne meritornu) odluku kojim je ukinuta drugostupanjska presuda donesena u konkretnom predmetu i predmet je vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje, te da su nakon toga donesene presude Kantonalnog i Vrhovnog suda koje su osporene ovom apelacijom. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 15Rev2 od 8. ožujka 2016. godine odlučeno samo o reviziji drugotuženog izjavljenoj protiv navedene presude Kantonalnog suda, a ne i o reviziji trećeapelanta (o kojoj je odlučeno dopunskom Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 20. prosinca 2016. godine), pa presuda Vrhovnog suda od 8. ožujka 2016. godine u odnosu na trećeapelanta ne predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari. Obzirom na navedeno, Ustavni sud će apelacione navode trećeapelanta ispitati samo u kontekstu osporene Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 049203 15 Gž 3 od 30. lipnja 2015. godine i dopunske Presude Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 20. prosinca 2016. godine, koja u odnosu na njega predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari.

38. Dakle, predmet osporavanja apelacijama je dopunska Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 049203 15 Rev 2 od 20. prosinca 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija broj AP 678/17 (kojom su tu presudu osporili apelant Franjo i apelantica) je podnesena 17. veljače 2017. godine. Potom, osporenu presudu trećeapelant je primio 25. siječnja 2017. godine, a apelacija broj AP 784/17 (kojom je tu presudu i osporio ) je podnesena 24. veljače 2017. godine. Dakle, predmetne apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.

39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

40. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelant Franjo i apelantica smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno i njihovo pravo iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

U odnosu na pravo na pravično suđenje

41. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

42. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

43. Ustavni sud konstatira da se predmetni postupak odnosio na spor povodom tužbe podnesene protiv apelanata i ostalih tuženih radi utvrđenja ništavosti ugovorâ o kupoprodaji i korištenju predmetnog stana, te uknjižbe i predaje u posjed stana. Dakle, riječ je o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

A) U odnosu na osporene odluke

44. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je osporenom presudom Kantonalnog suda preinačena prvostupanjska presuda tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđivanje ništavosti spornih ugovorâ o kupoprodaji i korištenju predmetnog stana i uknjižbe prava vlasništva apelanta Franje i apelantice na predmetnom stanu, dok je odbijen tužiteljičin zahtjev kojim je tražila da joj apelant Franjo i apelantica predaju u posjed predmetni stan, a da je osporenom dopunskom presudom Vrhovnog suda odbijena revizija koju su apelanti izjavili protiv te presude Kantonalnog suda. Iz apelacionih navoda, u biti, proizlazi da apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka. Također, apelant Franjo i apelantica ukazuju na povredu načela ravnopravnosti stranaka u predmetnom postupku.

45. Ustavni sud prvenstveno podsjeća, u svezi sa navodima apelanta Franje i apelantice, da u predmetnom parničnom postupku nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom, da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud za ljudska prava, u daljnjem tekstu: Europski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, od 27. listopada 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. svibnja 2002. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, točka 24, U 95/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 24, AP 544/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 21).

46. Ustavni sud zapaža da ovi apelanti smatraju da je do povrede tog načela došlo u konkretnom slučaju zato što, kako ističu, na raspravu pred Kantonalnim sudom nije pozvan niti jedan svjedok tuženih koji je saslušavan u tijeku prvobitnog dokaznog postupka a koji, kako tvrde, ima neposredna saznanja na okolnosti prodaje i raspolaganja predmetnim stanom, i što se u osporenoj presudi Kantonalnog suda „spominju isključivo dokazi tužiteljice“. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud održao raspravu pred tim sudom sukladno uputama danim u rješenju Vrhovnog suda od 20. siječnja 2015. godine, te da je na raspravu pozvao tužiteljicu, tužene (među kojima apelanta Franju i apelanticu) i navedene svjedoke za čije iskaze je Vrhovni sud u svom rješenju ocijenio da su relevantni za presuđenje, a koji u ranije donesenim odlukama Općinskog i Kantonalnog suda nisu posebice ocijenjeni. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj dopunskoj presudi, nasuprot tvrdnjama apelanata, razmotrio slične navode koje ovi apelanti ponavljaju u apelaciji i da je jasno obrazložio zašto je njihov prigovor u tom smislu neutemeljen, ocijenivši da je drugostupanjski sud, pozivanjem onih svjedoka za koje je smatrao da je potrebno da se ponovno saslušaju, postupio sukladno odredbi članka 218. stavak 1. ZPP. U takvom zaključku Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj navedene odredbe prema kojoj se na raspravu pozivaju „oni svjedoci […] za koje sud odluči da se saslušaju“, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni citirane zakonske odredbe. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalni sud osporenu presudu donio ne samo na temelju iskaza navedenih svjedoka već ocjenjujući i druge provedene dokaze. Imajući u vidu navedeno, relevantne odredbe ZPP, kao i činjenicu da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je ovim apelantima onemogućeno da izvode i predlažu svoje dokaze, niti da im je u postupku pred redovitim sudovima onemogućeno da osporavaju i komentiraju izvedene dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni njihovi navodi da nisu bili ravnopravno tretirani sa suprotnom stranom.

47. U svezi sa navodima apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredi odredaba parničnog postupka u konkretnom slučaju, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

48. U svezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, protivno mišljenju svih apelanata, ne proizlazi da dokazni postupak nije proveden sukladno relevantnom procesnom zakonu, odnosno da redoviti sud nije ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i da je ocjena dokaza bila proizvoljna, kako to tvrde apelanti. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Kantonalni sud, nasuprot navodima apelanata, ocijenio i ugovor o udruživanju sredstava, kao i ostale provedene dokaze, te da je pri tome dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoju odluku da pokloni vjeru iskazima navedenih svjedoka, a iz kojih, zapravo, proizlazi da predmetni stan do izbijanja ratnih sukoba nije bio useljiv i da je davatelj stana na korištenje tužiteljici platio investitoru. Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelanti u svezi sa navedenim, u biti, ponavljaju navode koje su već iznosili u revizionom postupku, a o kojima se i Vrhovni sud očitovao u okviru svoje nadležnosti, te dao jasne i dovoljno precizne i argumentirane razloge zbog čega su ti navodi neutemeljeni, odnosno da je obrazložio da Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke u postupku ocjene dokaza nije postupio suprotno pravilima postupka u smislu čl. 8. i 209. ZPP.

49. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud primjenom odredaba članka X.e stavak 4. Odluke, članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova i članka 103. ZOO ocijenio da je utemeljen tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđivanje ništavosti spornih ugovorâ o kupoprodaji i korištenju predmetnog stana i uknjižbe prava vlasništva apelanta Franje i apelantice na predmetnom stanu, a da je takav zaključak prihvatio i Vrhovni sud u osporenoj dopunskoj presudi. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, koji je djelomično uvažio priziv tužiteljice i preinačio prvostupanjsku presudu, odlučnom ocijenio činjenicu da je tužiteljici kao uposlenici DP „Hercegovina auto" Mostar - Sektor II „Autoremont" Mostar rješenjem od 9. listopada 1990. godine dodijeljen na korištenje predmetni stan u koji se nije uselila do početka izbijanja ratnih djejstava, jer do tada nije bio dovršen i izvršen tehnički prijem zgrade u kojoj se stan nalazi. Nadalje je ocijenjena kao bitna činjenica da je predmetni stan investitoru platio davatelj stana na korištenje, te da je pravomoćnim rješenjem tijela uprave od 5. prosinca 2006. godine utvrđeno da na njemu tužiteljica ima svojstvo nositeljice stanarskog prava. Pri tome Ustavni sud smatra da osporene odluke, nasuprot tvrdnjama apelanata, sadrže dovoljne i jasne razloge iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u utvrđivanju relevantnih činjenica od Kantonalnog suda. U svezi sa navodima trećeapelanta da je tužbu u konkretnom slučaju trebalo odbaciti, Ustavni sud zapaža da su se redoviti sudovi u osporenim odlukama očitovali o sličnim navodima, kakve trećeapelant ponavlja u apelaciji, i da su dali dovoljno jasne i argumentirane razloge zašto ti navodi (vezani za stečajni postupak koji se vodio protiv trećeapelanta) ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja u konkretnom slučaju, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. U svezi sa tvrdnjama apelanata o proizvoljnoj primjeni citiranih odredaba Odluke i Zakona o prodaji, Ustavni sud ukazuje da je slična činjenična i pravna pitanja razmatrao u nizu svojih predmeta (vidi, između ostalih, odluke u predmetima broj AP 2275/10 i AP 538/15). Imajući u vidu praksu u tim predmetima, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno apelacionim navodima, primijenili odredbe relevantnog prava (članak X.e stavak 4. Odluke i članak 46.b stavak

3. Zakona o prodaji) upravo na način koji je Ustavni sud podržao u svojim ranijim odlukama a na koje je prethodno ukazano.

50. Imajući u vidu sve navedeno, kao i praksu Ustavnog suda u navedenim predmetima, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud za svoje zaključke dali jasna i dovoljna obrazloženja kada su utvrdili da su u konkretnom slučaju, a suprotno mišljenju apelanata, ispunjeni zakonski uvjeti za utvrđenje apsolutne ništavosti preciziranih ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i ugovora o korištenju predmetnog stana, te da nije pravno valjana uknjižba prava vlasništva apelanta Franje i apelantice na predmetnom stanu. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud dali jasno obrazloženje za to koje su relevantne činjenice utvrdili i kako, te koje su relevantne propise primijenili i zašto, a to obrazloženje, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može se smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti navodi o proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava.

51. Konačno, obzirom na razloge dane u prethodim točkama ove odluke, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka, niti ima elemenata koji bi ukazivali da postoji proizvoljnost u ocjeni dokaza, odnosno u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava. Obzirom na to pokazuju se u cijelosti neutemeljenim navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke. B) U odnosu na suđenje u razumnom roku

52. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

53. U odnosu na apelacione navode apelanta Franje i apelantice o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 7. ožujka 2008. godine, a da je okončan donošenjem dopunske presude Vrhovnog suda od 20. prosinca 2016. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao osam godina i devet mjeseci.

54. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju na to da su apelant Franjo i apelantica svojim ponašanjem doprinijeli duljini trajanja postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da se, obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti u konkretnom slučaju, radi o složenom postupku, što je svakako samo po sebi utjecalo na duljinu trajanja tog postupka. U pogledu ponašanja redovitih sudova, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi u razmatranom razdoblju donijeli osam odluka, od čega šest meritornih odluka i dvije procesne odluke, koje su, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nasuprot apelacionim navodima, donosili u razumnim vremenskim razdobljima, a što ukazuje na njihovu ekspeditivnost i spremnost da postupak okončaju u što kraćem roku. Također, Ustavni sud zapaža da propust Vrhovnog suda da presudom od 8. ožujka 2016. godine odluči o reviziji apelanata, nasuprot mišljenju apelanta Franje i apelantice, nije znatno produljio ukupno trajanje predmetnog parničnog postupka obzirom na to da je Vrhovni sud dopunsku presudu kojom je odlučio i o tim revizijama donio 20. prosinca 2016. godine, odnosno devet mjeseci nakon donošenja te presude. Pri tome Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju, po mišljenju Ustavnog suda, dao opravdane razloge za trajanje postupka donošenja dopunske presude u tom roku.

55. Sumirajući sve navedeno i ocjenjujući duljinu trajanja postupka u cjelini, posebice imajući u vidu okolnost da se radi o složenom predmetu, te da je u postupku u okviru analiziranog razdoblja doneseno osam odluka, od čega šest meritornih, a što ukazuje na ekspeditivnost redovitih sudova i spremnost da postupak okončaju u što kraćem roku, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo prvoapelanta i drugoapelantice na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

56. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelanti ove svoje navode uopće nisu posebice obrazložili, odnosno da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje tvrdnje o kršenju ih prava zasnivaju isključivo na proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

U odnosu na pravo na dom

57. Apelant Franjo i apelantica smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da su ovi apelanti iseljeni iz predmetnog stana na temelju odluke tijela uprave a apelacija apelanata koju su podnijeli protiv tih odluka je odbijena kao neutemeljena - Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4896/14 od 1. veljače 2017. godine. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je odlukama osporenim konkretnom apelacijom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelant Franjo i apelantica predaju u posjed predmetni stan. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelacioni navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redoviti sudovi za osporene odluke dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u ocjeni dokaza, utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni relevantnih materijalnih propisa, konkretno odredaba članka X.e stavak 4. Odluke, članka 46.b stavak 3. Zakona o prodaji stanova i članka 103. ZOO, kao i primjeni relevantnih procesnih odredaba, niti iz činjenica konkretnog slučaja proizlazi da je u postupku pred Kantonalnim sudom povrijeđeno načelo ravnopravnosti u postupku. Pri tome Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u predmetnom postupku koji se može ocijeniti kao složen, a koji je trajao oko osam godina i devet mjeseci i u kojem je doneseno ukupno osam odluka od čega šest meritornih, što ukazuje na ekspeditivnosti redovitih sudova i spremenost da postupak okončaju u što kraćem roku, a što se, u ocjeni duljine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

59. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nema ni kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije kada su apelant Franjo i apelantica iseljeni iz predmetnog stana na temelju odluke tijela uprave koja nije predmetom konkretne apelacije, a konkretnom apelacijom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apelanti Franjo i apelantica predaju u posjed predmetni stan.

60. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju ovog prava svode na navode o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

61. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. U smislu članka 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Valerija Galić je dala izjavu o neslaganju sa odlukom većine.

63. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević