Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2315/17 („INA“ d.d. Industrija nafte Zagreb)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2315/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-2315/17, rješavajući apelaciju „INE“ d.d. Industrija nafte Zagreb Republika Hrvatska, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „INE“ d.d. Industrija nafte Zagreb Republika Hrvatska podnesena protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 104323 17 Pž od 17. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „INA“ d.d. Industrija nafte Zagreb Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Dragan Stupar i Aleksandar Čorni iz Banjaluke, podnio je 5. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 57 0 Ps 104323 17 Pž od 17. maja 2017. godine.
2. Apelant je 24. juna 2013. godine podnio tužbu protiv „Krajinapetrol“ a.d. Banjaluka radi utvrđenja i predaje u posjed nekretnina u Banjaluci.
3. Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 57 0 Ps 104323 13 Ps od 22. marta 2017. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Višeg suda broj 57 0 Ps 104323 17 Pž od 17. maja 2017. godine, prekinut je postupak u ovoj pravnoj stvari, radi rješavanja prethodnog pravnog pitanja.
4. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je Sporazumom o pitanjima sukcesije bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je ratifikovan od strane zemalja članica bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (između ostalog i Bosne i Hercegovine), kao i Aneksom G Sporazuma propisano da će svaka država nasljednica na osnovu reciprociteta preduzeti potrebne mjere u skladu sa svojim internim zakonom da bi osigurala da se odredbe Sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama da bi se osigurala implementacija ovog sporazuma. Dalje je naveo da se Aneksom G utvrđuju osnove za rješavanje privatne imovine i stečenih prava (koja su postojala na dan 31. decembar 1990. godine) i to na način da se stečena prava priznaju, a lica koja ta prava ne mogu ostvariti restitucijom, imaju pravo na naknadu. Istaknuto je da Sporazum i Aneks G postavljaju samo okvirna načela kojima će se države voditi prilikom sklapanja daljih sporazuma, tako da je on nedovoljan za neposrednu primjenu u konkretnim slučajevima. Po mišljenju Okružnog suda, navedeno podrazumjeva da se između zemalja potpisnica trebaju zaključiti ugovori koji bi detaljnije razradili način rješavanja imovinsko pravnih pitanja fizičkih i pravnih lica između zemalja učesnica.
5. Okružni sud je naveo da se obratio Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine tražeći informacije o postojanju reciprociteta između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u pogledu primjene Sporazuma i Aneksa G. Dalje je naveo da je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine dostavilo odgovor Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, da za sada nema reciprociteta, te da je potrebno da države članice preduzmu mjere koje zahtijevaju opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje primjene načela iznijetih u Aneksu G kao što je sklapanje dvostranih ugovora, koji bi se provodili u dobroj vjeri, u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija i međunarodnim pravom. Dalje je istaknuo da je u tom dopisu navedeno da rješavanje imovinsko pravnih pitanja fizičkih i pravnih lica između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine još nije definisano, budući da između država nije potpisan Ugovor o uređenju imovinsko pravnih odnosa, slijedom čega sudovi u Republici Hrvatskoj do sklapanja bilateralnog ugovora Aneks G ne primjenjuju neposredno. Prema tome, zaključeno je da bez postojanja reciprociteta odnosno zaključenja bilateralnih ugovora između zemalja potpisnica, Aneks G nije podoban za neposrednu primjenu upravo zbog svoje uopćenosti. Okružni sud je naveo da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o zahtjevu apelanta koji ima sjedište u Republici Hrvatskoj, a radi utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. Kako je utvrđeno da između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine još nije potpisan bilateralni sporazum vezano za primjenu Aneksa G, Okružni sud je ovo pitanje cijenio kao prethodno, te je u skladu sa odredbama člana 12. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), prekinuo postupak u ovoj pravnoj stvari.
6. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristupu sudu i pravo na suđenje u razumnom roku, kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni procesnog prava. Apelant s tim u vezi navodi da nigdje u Sporazumu nije predviđena obaveza zaključivanja bilateralnih sporazuma, već da je to samo mogućnost, te da su redovni sudovi dužni da primjenjuju postojeće pozitivne propise, konkretno odredbe Sporazuma i Aneksa G. Kršenje prava apelant vidi i u tome što su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na dopisu Ministarstva, koji nije naveden u prvostepenom rješenju, te da su stranke morale biti upoznate sa takvim dokumentom. Apelant navodi i da se postupak, shodno odredbama ZPP na koji se sudovi u konkretnom slučaju pozivaju, može prekinuti samo do donošenja odluke suda ili drugog nadležnog organa o prethodnom pitanju, a da u konkretnom slučaju ne postoji ni sud niti drugi nadležni organ koji bi mogao donijeti takvu odluku, niti se zna kada će ta tijela biti osnovana niti kada će odgovarajući postupak biti propisan, zbog čega je ovakav prekid u suprotnosti sa načelom pravne sigurnosti. Apelant navodi i da su redovni sudovi postupili protivno Odluci Ustavnog suda broj AP 5657/10 u kojoj je naložen nastavak postupaka u sličnim činjeničnim i pravnim pitanjima. Apelant ističe i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, imajući u vidu da se parnica vodi skoro četiri godine i da neizvjesno da li će se odluka po njegovoj tužbi uopće i donijeti. Ističe da je u konkretnom slučaju u neravnopravnom položaju kada je riječ o zaštiti njegovih prava. Također apelant smatra da mu, postupajući na ovaj način, redovni sudovi uskraćuju mogućnost efikasne sudske i pravne zaštite, te onemogućuju da koristi djelotvorne pravne lijekove kako bi zaštitio svoja prava i interese i da iz svih navedenih razloga redovni sudovi krše i njegovo pravo na imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili procesno pravo. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao apelacije istog apelanta koja su se odnosila na identična pravna i činjenična stanja, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje, prava na djelotvoran lijek i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3153/15 od 31. januara 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo da u obrazloženjima osporenih odluka nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo, kao i da nije svrsishodno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Također, Ustavni sud je zaključio da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelant u konkretnim postupcima koristio pravni lijek koji mu je bio na raspolaganju u skladu sa zakonskim odredbama, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantovu korist ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek (vidi tač. 36., 40. i
45. Odluke). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević