Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-412/17 (S. S. i drugi)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nekretnina
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-412/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 412/17, rješavajući apelaciju Slavice Suknaić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju su podnijeli Slavica Suknaić, Ivica Suknajić, Mile Suknajić, Dragica Suknjaić, Perica Suknjaić, Ivan Suknjaić i Tomislav Suknaić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Osnovnim sudom u Prijedoru u predmetu broj 77 0 I 047674 13 I, a koji se trenutno vodi pred Osnovnim sudom u Kozarskoj Dubici pod brojem 79 0 I 003195 18 I.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici da po hitnom postupku okonča izvršni postupak u predmetu broj 79 0 I 003195 18 I u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Slavici Suknaić, Ivici Suknajiću, Miletu Suknajiću, Dragici Suknjaić, Perici Suknjaiću, Ivanu Suknjaiću i Tomislavu Suknaiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka imenovanim isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavice Suknaić, Ivice Suknajića, Mileta Suknajića, Dragice Suknjaić, Perice Suknjaića, Ivana Suknjaića i Tomislava Suknaića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 I 047674 15 Gž od 23. novembra 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavica Suknaić i Ivica Suknajić iz Pakraca, Mile Suknajić iz Petrinje, Dragica Suknjaić i Perica Suknjaić iz Lipika, te Ivan Suknjaić iz Hrvatske Dubice i Tomislav Suknaić iz Gline – Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 1. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 I 047674 15 Gž od 23. novembra 2016. godine, pri čemu su apelanti ukazali na dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Miloša B. i Mladena B. (u daljnjem tekstu: tuženi ili izvršenici) zatraženo je 5. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 10. do 14. novembra 2018. godine.
4. Također, Ustavni sud je 6. i 13. marta 2019. godine telefonskim putem od ovlaštenih lica Osnovnog suda i Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici pribavio informacije da je osporena odluka Okružnog suda od 23. novembra 2016. godine uručena punomoćniku apelanata 7. decembra 2016. godine, kao i da je predmetni izvršni postupak u toku pred Osnovnim sudom u Kozarskoj Dubici. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Parnični postupak
6. Apelanti (Slavica, Ivica, Mile i Tomislav) i umrli A. S. (pravni prednik apelanata Dragice, Perice i Ivana) podnijeli su 2004. godine tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina koji je zaključen 28. jula 1992. godine između prvoapelantice i njenog pokojnog supruga (P. S.) i tuženih.
7. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 003275 04 P od 23. augusta 2010. godine utvrđeno je da je navedeni ugovor o zamjeni nekretnina od 28. jula 1992. godine apsolutno ništav i kao takav ne proizvodi nikakve pravne posljedice, što su tuženi dužni priznati, te trpjeti da se izvrši brisanje upisa u katastarskom operatu nastalih na osnovu navedenog ugovora o zamjeni. Istom presudom obavezani su tuženi da apelantima predaju u posjed nekretnine koje su bile predmet navedenog ugovora (Pl. br. 89/1, 91/03 i 92/01 KO Parnice, u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), kao i da im naknade troškove parničnog postupka u određenom iznosu.
8. Presudom Okružnog suda broj 77 0 P 003275 10 Gž od 16. marta 2011. godine djelimično je uvažena žalba tuženih i preinačena je prvostepena presuda na način pobliže opisan u dispozitivu presude.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 003275 11 Rev od 21. maja 2012. godine usvojena je revizija apelanata i ukinuta je drugostepena presuda u dijelu kojim je djelimično usvojena žalba tuženih i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
10. Okružni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 77 0 P 003275 12 Gž 2 od 17. decembra 2012. godine kojom je odbijena žalba tuženih i potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim su tuženi obavezani da apelantima predaju u posjed predmetne nekretnine, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 77 0 P 003275 14 Rev 2 od 17. aprila 2014. godine odbijena je kao neosnovana revizija tuženih izjavljena protiv Presude Okružnog suda od 17. decembra 2012. godine.
Izvršni postupak
12. Apelanti su 6. marta 2013. godine, na osnovu pravomoćne i izvršne presude Osnovnog suda od 23. augusta 2010. godine protiv tuženih – izvršenika podnijeli prijedlog za izvršenje u kojem su tražili da sud odredi predmetno izvršenje na način da izvršenici isprazne i predaju u posjed apelantima predmetne nekretnine, kao i da se izvrši zapljena, procjena i prodaja pokretnih stvari izvršenika radi naknade troškova parničnog postupka.
13. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 I 047674 13 I od 24. oktobra 2013. godine određeno je predloženo izvršenje.
14. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 I 047674 13 I od 22. augusta 2014. godine odbijen je kao neosnovan prigovor izvršenika Miloša B. od 11. novembra 2013. godine i rješenje o izvršenju je u cijelosti održano na snazi.
15. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 I 047674 13 I od 28. septembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanata od 25. septembra 2015. godine kojim su tražili da sud donese dopunsko rješenje o izvršenju. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da su apelanti u svom prijedlogu naveli da je 2009. godine uspostavljen novi katastar nekretnina i da je dio nekretnina (koje su ranije bile upisane u Pl. br. 89/1, 91/03 i 92/01 KO Parnice), u koje su upisane i predmetne nekretnine apelanata, prenesen u novoformirane listove nekretnina (br. 87/0, 88/0 i 104/0 KO Kozarska Dubica 1, u daljnjem tekstu: novoformirani listovi nekretnina), zbog čega su predložili da sud donese dopunsko rješenje o izvršenju kojim će odrediti izvršenje na način da će se izvršiti i ispražnjenjem nekretnina u posjedu izvršenika u navedenim novoformiranim listovima nekretnina. Osnovni sud je istakao da je predmetno rješenje o izvršenju donio na osnovu izvršne isprave - presude kojom su tuženi – izvršenici obavezani da tužiocima – tražiocima izvršenja predaju u posjed predmetne nekretnine slobodne od lica i stvari, te da doneseno rješenje o izvršenju, u skladu s načelom formalnog legaliteta, mora biti istovjetno s dužnikovom obavezom sadržanom u izvršnoj ispravi i s podacima naznačenim u podnesenom prijedlogu. Dalje, sud je naglasio da su shodno odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) odluke izvršnog suda rješenja i zaključci, te da navedenim zakonom nije regulirano donošenje dopunskog rješenja u izvršnom postupku. U vezi sa supsidijarnom primjenom Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 192. stav 2. ZPP.
16. Rješenjem Okružnog suda broj 77 0 I 047674 15 Gž od 23. novembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđeno prvostepeno rješenje od 28. septembra 2015. godine. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je prvostepeni sud izvršenje radi predaje u posjed nekretnina pravilno odredio saglasno izvršnoj ispravi, odnosno da je naloženo izvršenicima da apelantima predaju u posjed predmetne nekretnine, što odgovara obavezi izvršenika koja im je određena izvršnom ispravom. Okružni sud je istakao da se izvršenje može odrediti samo na osnovu valjanog izvršnog naslova (u smislu odredbe člana 22. ZIP-a), te da se u subjektivnom smislu (u pogledu stranaka) i u objektivnom smislu (u pogledu predmeta obaveze) izvršenje određuje saglasno izvršnoj ispravi, što je propisano odredbom člana 27. stav 1. u vezi sa članom 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a. Dalje, u konkretnom slučaju izvršenje je u pogledu obima i predmeta obaveze određeno saglasno izvršnoj ispravi. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je sud prilikom određivanja izvršenja, po načelu strogog formalnog legaliteta koje je zasnovano na naprijed navedenim odredbama ZIP-a, vezan sadržajem izvršne isprave i nije ovlašten mijenjati predmet obaveze ni u slučaju kada su promijenjene oznake nekretnina. Okružni sud je naveo da je predmet potraživanja uvijek neko davanje, činjenje ili trpljenje (u konkretnom slučaju predaja u posjed) i ono je po svojoj prirodi obligaciono-pravna kategorija koja se u pogledu izvršivosti cijeni s aspekta supstancijalno pravnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, polazeći od toga da predmet potraživanja treba da bude moguć, dopušten, određen ili odrediv. Zatim, potraživanje je izvršivo ako je takve prirode i karaktera da ga je moguće ostvariti u objektivnom smislu, u realnosti i prema općim pravilima, što je dužan utvrditi sud u izvršnom postupku prilikom provođenja rješenja o izvršenju u skladu s okolnostima konkretnog slučaja. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da je neosnovan prijedlog apelanata za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju.
17. Dopisom od 26. juna 2018. godine apelanti su obavijestili Ustavni sud da su nakon provedenih ostavinskih postupaka uknjiženi kao suvlasnici i suposjednici nekretnina koje su predmet konkretnog izvršnog postupka.
18. Dopisom od 11. augusta 2018. godine apelanti su također obavijestili Ustavni sud da se Osnovni sud Rješenjem broj 77 0 I 047674 13 I od 11. januara 2018. godine proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u konkretnom izvršnom predmetu, kao i da je 9. jula 2018. godine predmetni spis dostavio na nadležno postupanje Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici koji je predmet registrirao pod brojem 79 0 I 003195 18 I. U obrazloženju navedenog rješenja Osnovni sud je naveo da je u međuvremenu došlo do promjene zakonskih odredbi koje se odnose na rad i nadležnost sudova u Republici Srpskoj, a imajući u vidu da se predmetne nekretnine nalaze na području općine Kozarska Dubica, to se Osnovni sud proglasio mjesno nenadležnim i predmetni spis dostavio Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici na nadležno postupanje.
19. Prema informaciji dobivenoj od Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici, predmetni izvršni postupak koji se nalazi kod tog suda još uvijek nije okončan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su ukazali na dužinu predmetnog izvršnog postupka, kao i parničnog postupka koji je prethodio izvršnom, te su naveli da su parnični postupak pokrenuli 2004. godine, dok su izvršni postupak pokrenuli 2013. godine i zatražili naknadu nematerijalne štete u iznosu od 20.000,00 KM zbog nerazumnog trajanja navedenih postupaka. Apelanti su naveli hronologiju predmetnih postupaka i analizirali osporeno i prvostepeno rješenje kojim je odbijen njihov prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju istaknuvši da su tokom trajanja parničnog postupka, koji je prethodio predmetnom izvršnom postupku, izvršene tehničke promjene u katastarskom operatu tako što je uspostavljen novi katastar nekretnina 2009. godine, te je dio nekretnina ranije upisan u pl. br. 91 KO Parnice (koji predstavlja najznačajniji dio imovine apelanata koji čine njihove porodične kuće) prenesen u novoformirane listove nekretnina. Apelanti su istakli da je pravomoćna presuda Osnovnog suda od 23. augusta 2010. godine provedena u katastarskom operatu, odnosno da su apelanti uknjiženi kao suvlasnici i suposjednici predmetnih nekretnina. S druge strane, apelanti ističu da Osnovni sud nije udovoljio njihovom prijedlogu za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju, niti je Okružni sud uzeo u obzir podnesak apelanata od 8. novembra 2016. godine kojim su uredili prijedlog za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju, te smatraju da se na taj način neće provesti nalog iz pravomoćne presude na osnovu koje su pokrenuli izvršni postupak. Apelanti smatraju da tehničke promjene koje se vrše u katastarskom operatu (promjene posjedovnih listova) ne predstavljaju smetnju i ne mogu biti razlog za odbijanje prijedloga za izvršenje pravomoćne i izvršne presude Osnovnog suda koji se odnosi na predaju u posjed apelantima svih nekretnina koje su bile predmet apsolutno ništavog ugovora o zamjeni nekretnina.
b) Odgovor na apelaciju
21. Okružni sud je naveo da je 2009. godine uspostavljen novi katastarski operat kojim su promijenjene oznake nekretnina koje su označene u izvršnoj ispravi, odnosno da su činjenice koje se tiču identiteta nekretnina – nove činjenice postojale prije pravomoćnog okončanja parničnog postupka u kojem nisu iznesene. Dalje je istaknuto da je sud u izvršnom postupku, po načelu strogog formalnog legaliteta, vezan za sadržaj izvršne isprave i u konkretnom slučaju nije ovlašten utvrđivati identitet nekretnina koje stranke nisu dokazale i utvrdile u postupku iz kojeg potječe izvršna isprava. Okolnosti na kojima insistira apelacija podrazumijevaju promjenu sadržaja izvršne isprave, što u izvršnom postupku nije dozvoljeno u smislu odredbe člana 27. stav 1. u vezi sa čl. 22. i 23. stav 1. tačka 1. ZIP-a, naveo je na kraju Okružni sud, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud je kratko naveo hronologiju predmetnog izvršnog postupka, te je ukazao da navodi iz apelacije suštinski predstavljaju razloge i činjenice koje su isticane u žalbi o kojoj je Okružni sud donio odluku, tako da je nepotrebno ponavljati navode i stavove koji su izneseni u donesenim odlukama. Osnovni sud je istakao da su neosnovani navodi iz apelacije da su osporenim odlukama povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. U odgovoru je navedeno da je rješenje o mjesnoj nenadležnosti postalo pravomoćno 27. marta 2018. godine, nakon čega je predmetni spis dostavljen Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici na nadležno postupanje.
23. Tuženi su u svom odgovoru naveli da su neosnovani apelacioni navodi apelanata iz razloga navedenih u obrazloženju odluka Osnovnog i Okružnog suda, te su predložili da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. U Zakonu o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14) relevantne odredbe glase:
Hitnost i redoslijed postupanja Član 5.
(1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.
Rokovi za postupanje Član 15.
Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.
Osnove za određivanje izvršenja Član 22.
Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.
Izvršna isprava Član 23.
(1)Izvršne isprave su:
1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje, [...] Podobnost izvršne isprave za izvršenje Član 27.
(1)Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.
Dovršenje izvršenja Član 64.
Postupak izvršenja smatra se završenim pravosnažnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 77 0 I 047674 15 Gž od 23. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelanti su primili 7. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su apelanti osporili i dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka u kojem je donesena osporena odluka, a koji, kako to proizlazi iz činjeničnog dijela ove odluke, još uvijek nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva i u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti pobijaju rješenje Okružnog suda, tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su također ukazali i na dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka u kojem je donesena osporena odluka.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem su apelanti kao tražioci izvršenja pokrenuli postupak izvršenja protiv izvršenika radi predaje u posjed predmetnih nekretnina, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.
a)U odnosu na osporeno rješenje Okružnog suda
33. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da Osnovni i Okružni sud nisu udovoljili njihovom prijedlogu za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju kojim su tražili da se odredi izvršenje na predmetnim nekretninama izvršenika koje su prenesene u novoformirane listove nekretnina.
34. U vezi s navodima apelanata, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
36. Nadalje, imajući u vidu suštinu apelacionih navoda apelanata koji problematiziraju stav da je sud u izvršnom postupku zbog načela strogog formalnog legaliteta vezan sadržajem izvršne isprave i nije ovlašten mijenjati predmet obaveze ni u slučaju kada su promijenjene oznake nekretnina, Ustavni sud ukazuje da se Evropski sud u predmetu Đukić protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Đukić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 19. juna 2012. godine, zahtjev broj 4543/09 od 12. juna 2012. godine, st. 31-33) bavio sličnim pravnim pitanjem određenosti predmeta izvršenja. Naime, u tom predmetu aplikant je pokrenuo izvršni postupak na osnovu pravomoćne presude suda kojom je nadležnom općinskom organu naloženo da mu dodijeli odgovarajući zamjenski stan za stan nad kojim je imao stanarsko pravo i koji je uništen tokom rata. Redovni sudovi su utvrdili da pravomoćna presuda nije bila izvršna jer nije bila naznačena površina i lokacija zamjenskog stana. U vezi s navedenim, Evropski sud je istakao da član 6. stav 1. garantira svakom licu pravo da svaki zahtjev vezan za njegova građanska prava i obaveze iznese pred sud ili tribunal: na taj način, on uključuje i „pravo na sud“, gdje pravo pristupa, tj. pravo na pokretanje građanskog postupka pred sudovima, predstavlja jedan aspekt. Ipak, takvo pravo je iluzorno ako pravni sistem ugovorne države dozvoljava da pravomoćna i obavezujuća sudska odluka ostane nevažeća na štetu jedne strane. Bilo bi nezamislivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije dostupne stranama u postupku – postupku koji je objektivan, javan i u propisanom roku – bez zaštite u pogledu implementacije sudskih odluka. Tumačiti član 6. kao član koji vodi računa samo o pristupu sudovima i vođenju postupka dovelo bi do situacije koja je nespojiva sa načelom vladavine prava, na čije su se poštovanje ugovorne strane obavezale prilikom ratifikacije Konvencije. Prema tome, izvršenje presude bilo kojeg suda mora se posmatrati kao sastavni dio „suđenja“ u svrhu člana 6. (vidi Hornsby protiv Grčke, 19. mart 1997, tačka 40, Izvještaji 1997-II i Immobiliare Saffi protiv Italije [GC], broj 22774/93, tačka 63, ECHR 1999-V).
37. Evropski sud je dalje, u odnosu na prigovor Vlade da presuda od 25. marta 2005. nije bila izvršna jer nije imala označen predmet izvršenja, podsjetio da jedan od osnovnih aspekata vladavine prava jeste načelo pravne izvjesnosti koje traži, između ostalog, da se kada sud nešto konačno utvrdi njegova odluka ne dovodi u pitanje (vidi Brumărescu protiv Rumunije [GC], broj 28342/95, tačka 61, ECHR 1999-VII i Jeličić protiv Bosne i Hercegovine broj 41183/02, tačka 44, ECHR 2006-XII). Zahtjev da aplikant pokrene druge parnične postupke nakon što je već ishodovao pravomoćnu presudu u svoju korist predstavljao bi pretjeran teret za aplikanta (vidi, mutatis mutandis, Metaxas protiv Grčke broj 8415/02, tačka 19, 27. maj 2004). U vezi s navedenim, Evropski sud je konstatirao da je očigledno da je prošlo više od šest godina otkako je predmetna presuda domaćeg suda postala pravomoćna i da aplikantu još uvijek nije dodijeljen odgovarajući stan. Shodno tome, Evropski sud je zaključio da je došlo do povrede člana 6. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud prije analize obrazloženja odluke osporene u ovoj apelaciji napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražioca izvršenja i da je stoga postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasno utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji: načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražioca izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima središnje mjesto i podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, odlučujući o prijedlogu apelanata za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju, u obrazloženju rješenja pozvali na navedeno načelo.
39. Vraćajući se na predmetni izvršni postupak, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom izvršnom postupku Osnovni sud rješenjem od 24. oktobra 2013. godine dozvolio predloženo izvršenje na osnovu pravomoćne presude. Nakon toga, redovni sudovi su odbili prijedlog apelanata kojim su tražili donošenje dopunskog rješenja o izvršenju u kojem bi se odredilo izvršenje u skladu s novoformiranim listovima nekretnina, nakon osnivanja Osnovnog suda u Kozarskoj Dubici predmetni spis je dostavljen tom sudu na nadležno postupanje (s obzirom na to da se predmetne nekretnine nalaze na području općine Kozarska Dubica), a prema dobivenim informacijama predmetni izvršni postupak još uvijek nije okončan.
40. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u konkretnom izvršnom postupku odredio izvršenje u skladu s odredbom člana 22. ZIP-a, kao i da je rješenje o izvršenju donio na osnovu izvršne odluke suda (presude od 23. augusta 2010. godine) u skladu s odredbom člana 23. ZIP-a, te da je izvršna isprava u skladu s odredbom člana 27. ZIP-a bila podobna za izvršenje. Ustavni sud, također, zapaža da su Osnovni i Okružni sud svojim odlukama odbili prijedlog apelanata za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju s pozivanjem na navedene odredbe ZIP-a i načelo formalnog legaliteta. Prema navedenom načelu, prilikom određivanja izvršenja, sud je vezan za sadržaj izvršne isprave i nije ovlašten mijenjati predmet obaveze ni u slučaju kada su promijenjene oznake nekretnina. U vezi s tim, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova kojima je odbijen prijedlog apelanata za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju.
41. Međutim, nezavisno od toga, Ustavni sud ima u vidu specifičnosti konkretnog slučaja, te u vezi s tim zapaža da predmetni postupak još uvijek nije okončan i da je u toku pred Osnovnim sudom u Kozarskoj Dubici. Iz navedenog dalje proizlazi da taj sud treba da provede – izvrši prvobitno rješenje o izvršenju koje, kao takvo, još uvijek egzistira (jer je rješenjem Osnovnog suda od 22. augusta 2014. godine odbijen kao neosnovan prigovor izvršenika i rješenje o izvršenju je u cijelosti održano na snazi). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Osnovni sud u Kozarskoj Dubici prilikom provođenja predmetnog izvršenja, odnosno okončanja predmetnog postupka treba imati u vidu stavove Evropskog suda u predmetu Đukić protiv Bosne i Hercegovine, prema kojim se, kada sud nešto konačno utvrdi, njegova odluka ne dovodi u pitanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je u prethodnom parničnom postupku, kao i u rješenju o izvršenju, utvrđeno da su tuženi, tj. izvršenici dužni apelantima predati u posjed predmetne nekretnine, na kojim su apelanti u međuvremenu, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, već uknjiženi kao suvlasnici i suposjednici (dakle predmetna presuda je u tom dijelu već izvršena). Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da bi u takvim bi okolnostima, u smislu stava iz presude Đukić protiv BiH, zahtjev da apelanti pokrenu drugi parnični postupak (kako bi se u njemu utvrdilo da su predmetne nekretnine samo promijenile katastarske oznake), nakon što su već ishodovali pravomoćnu presudu u svoju korist, predstavljao pretjeran teret za apelante. Ovo posebno imajući u vidu da je prošlo više od šest godina otkako je predmetna presuda (na osnovu koje je određeno izvršenje) postala pravomoćna, a da apelantima još uvijek nisu predate u posjed predmetne nekretnine.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)U odnosu na dužinu izvršnog postupka
43. Iako su apelanti u apelaciji ukazali na dužinu trajanja cjelokupnog postupka koji je pokrenut 2004. godine, Ustavni sud smatra, imajući u vidu da se radi o dva odvojena postupka (parnični koji je okončan 2014. godine i izvršni koji je u toku), da u okolnostima konkretnog slučaja, u kojem su apelanti osporili rješenje doneseno u izvršnom postupku, može razmotriti samo dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka koji je trenutno u toku pred Osnovnim sudom u Kozarskoj Dubici. Relevantna načela
44. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje sadržane u odredbama člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. sta 1. Evropske konvencije protežu u građanskopravnim slučajevima i na fazu izvršnog postupka. Osnovno pravilo je u tom pogledu postavila presuda Evropskog suda u predmetu Hornsby protiv Grčke (predstavka broj 18357/91, presuda od 19. marta 1997. godine) u kojoj je Evropski sud izrekao da izvršenje presude koju izrekne bilo koji sud mora biti posmatrano kao sastavni dio postupka u smislu člana 6. Evropske konvencije. Slijedeći svoju praksu iz predmeta Hornsby, koju Ustavni sud dosljedno podržava, Evropski sud je konstantno ukazivao da se izvršenje presude bilo kojeg nacionalnog suda treba posmatrati kao integralni dio suđenja u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja izvršnog postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26).
46. Ustavni sud je, primjenjujući dosljedno praksu Evropskog suda, u predmetima koji pokreću pitanje nemogućnosti efikasnog okončanja izvršnog postupka kontinuirano isticao da član 6. stav 1. Evropske konvencije, koji pruža jasne proceduralne garancije kojim se strankama u sporu osigurava postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, pruža zaštitu i izvršenja sudske odluke. Period koji treba uzeti u obzir
47. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak započeo 6. marta 2013. godine, te prema stanju konkretnog predmeta još uvijek nije okončan. Dakle, predmetni izvršni postupak traje šest godina i jedan mjesec i još uvijek nije okončan.
Analiza dužine trajanja izvršnog postupka
48. U konkretnom slučaju radi se o izvršnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi izvršenja pravomoćne i izvršne presude. S obzirom na vrstu i prirodu konkretne pravne stvari (predaja u posjed apelantima predmetnih nekretnina), Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom postupku.
49. Analizirajući ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, nakon što su apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje, rješenje o izvršenju kojim je dozvolio predloženo izvršenje donio nakon više od sedam mjeseci, dok je o prigovoru izvršenika odlučio nakon devet mjeseci. U nastavku postupka Osnovni sud nije preduzimao procesne aktivnosti u periodu od godinu dana i jednog mjeseca, nakon čega je u kratkom periodu (nekoliko dana) odlučio o prijedlogu apelanata za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju (Osnovni sud odbio prijedlog, a Okružni sud potvrdio odluku Osnovnog suda). Nakon toga, Osnovni sud ne preduzima nikakve procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog izvršnog postupka sve do 11. januara 2018. godine (period neaktivnosti dvije godine i tri mjeseca) kada se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u konkretnom predmetu. Nakon toga je predmetni spis (poslije više od tri mjeseca od pravomoćnosti rješenja) dostavio na nadležno postupanje Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici koji, prema stanju konkretnog predmeta, još uvijek nije okončao predmetni izvršni postupak. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 64. ZIP-a kojim je propisano da se izvršni postupak smatra dovršenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavljanjem izvršenja. Ustavni sud smatra da iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo da je izvršenje dovršeno provođenjem izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava, niti da je Osnovni sud obavijestio apelante da nije moguće provesti odobreno izvršenje. Iz odgovora Osnovnog suda, također, proizlazi da se sud nije referirao na navode apelanata o nerazumnom trajanju predmetnog izvršnog postupka. Stoga, prema stanju konkretnog predmeta, slijedi da je Osnovni sud u periodu od nešto više od pet godina, koliko je predmetni postupak bio u nadležnosti tog suda, bio pasivan u preduzimanju procesnih radnji, odnosno primjećuju se duži periodi neaktivnosti suda između procesnih radnji koje je preduzimao u postupku koji se po zakonu smatra hitnim i koji još uvijek nije okončan, niti je ponudio bilo kakvo obrazloženje za tu pasivnost. S druge strane, Ustavni sud ne nalazi da su apelanti svojim ponašanjem značajnije doprinijeli dužini trajanja postupka, osim što su predložili donošenje dopunskog rješenja o izvršenju.
50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog izvršnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
51. Konačno, s obzirom na utvrđenu povredu u ovom aspektu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neophodnim, u smislu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, naložiti Osnovnom sudu u Kozarskoj Dubici da po hitnom postupku okonča predmetni izvršni postupak pokrenut po prijedlogu apelanata.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
52. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka u iznosu od 20.000,00 KM. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. Imajući u vidu citirane odredbe Pravila, kao i da je samim Zakonom o izvršnom postupku propisano da je taj postupak hitan, Ustavni sud smatra da bi u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima trebalo isplatiti ukupan iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište Osnovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
53. Apelanti smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu suđenja u razumnom roku kada izvršni postupak, koji je po zakonu hitan, nije okončan ni nakon duže od šest godina, a Osnovni sud nije ponudio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za tako dugo trajanje postupka pred tim sudom.
55. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada je redovni sud u svojoj odluci naveo razloge zašto je zaključio da je neosnovan prijedlog apelanata za donošenje dopunskog rješenja o izvršenju u skladu s načelom formalnog legaliteta, pri čemu, budući da predmetni izvršni postupak još uvijek nije okončan, izvršni sud prilikom provođenja radnje izvršenja treba imati u vidu stavove Evropskog suda u relevantno sličnom predmetu.
56. Ustavni sud, također, smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje navedenog prava dovode u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
57. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 62. stav (7) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević