Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1559/17 (M.J.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1559/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1559/17, rješavajući apelaciju M. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. J. podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 192742 15 Gž od 23. marta 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brgula, kojeg zastupa Aida Smajić, advokat iz Tuzle, podnio je 21. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 192742 15 Gž od 23. marta 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 18. januara 2019. godine da dostavi odgovor na apelaciju, dok je od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo 15. februara 2019. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od „Jahorina osiguranja“ d.d. Pale (novi naziv Wiener osiguranje, Vienna Insurance Group, AD Banjaluka; u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. februara 2019. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. januara 2019. godine, dok je Općinski sud odgovor na apelaciju dostavio 5. marta 2019. godine.

4. Tuženi je dogovor na apelaciju dostavio 11. marta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je podnio tužbu protiv tuženog radi naknade nematerijalne štete (za fizičke bolove i neugodnosti, te pretrpjeli strah), a koja je nastala kao posljedica saobraćajne nezgode za koju je bio odgovoran N. Č. čije je vozilo u vrijeme saobraćajne nezgode bilo osigurano kod tuženog.

7. Rješenjem Općinskog suda broj 32 0 Mal 192742 14 Mal od 6. aprila 2015. godine utvrđeno je da je povučena tužba u ovoj pravnoj stvari. Istim rješenjem tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 360,00 KM.

8. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant obavijestio sud o povlačenju tužbe jer je tuženi izmirio glavni dug, ali da ostaje pri zahtjevu za naknadu troškova postupka koji se sastoje od naknade za sastavljanje tužbe i takse za tužbu. Općinski sud je naveo da je 3. februara 2015. godine tuženom poslao obavijest o povlačenju tužbe, koji je podneskom od 10. februara 2015. godine obavijestio sud da se ne protivi povlačenju tužbenog zahtjeva u pogledu glavnice i zakonskih kamata, ali da osporava apelantov zahtjev kojim traži naknadu troškova parničnog postupka, navodeći da je odmah po prijemu tužbe platio glavni dug i zakonske zatezne kamate, a da prije toga nije znao za apelantovo potraživanje. U vezi s navedenim, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 11. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju) i čl. 59. i 383. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je donio odluku kao u izreci rješenja.

9. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 32 0 Mal 192742 15 Gž od 23. marta 2017. godine kojim je žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu troškova postupka, te je obavezao apelanta da tuženom na ime troškova parničnog postupka i troškova žalbenog postupka isplati određeni novčani iznos.

10. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da iz stanja spisa predmeta slijedi da se apelant za naknadu štete, prije podnošenja tužbe prvostepenom sudu, nije vansudskim zahtjevom direktno obraćao tuženom, a da je tuženi, po prijemu tužbe na odgovor, na račun apelantovog punomoćnika uplatio potraživani iznos štete u cijelosti i da je dokaz o uplati dostavio uz odgovor na tužbu, nakon čega je apelant povukao tužbu. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 390. stav 1. ZPP, te je istakao da se ne može prihvatiti pravilnom odluka prvostepenog suda kojom su troškovi parničnog postupka dosuđeni apelantu, a ne tuženom. Naime, Kantonalni sud je napomenuo da je apelant povukao tužbu nakon što mu je tuženi isplatio potraživanu naknadu nematerijalne štete zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, u kom slučaju se samo u kontekstu prethodno navedene odredbe ZPP nije mogla donijeti odluka prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka, već su se, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, morale razmotriti sve okolnosti konkretne procesne situacije, te osnovanost zahtjeva za isplatu troškova postupka cijeniti i s aspekta primjene odredbe člana 387. stav 1. i člana 388. ZPP. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je istakao da se apelant sa zahtjevom za naknadu štete po prvi put obratio tuženom podnošenjem tužbe sudu iako je, u skladu s odredbom člana 917. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem: ZOO), bio dužan obavijestiti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja, odnosno obratiti se tuženom sa zahtjevom za naknadu štete, a tek u slučaju kada tuženi ne bi udovoljio apelantovom zahtjevu, u skladu sa članom 919. ZOO, osnovanim bi se pokazali učinjeni troškovi sastavljanja tužbe i uplate sudske takse. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da troškovi podnošenja tužbe sudu u konkretnom slučaju zaista i nisu bili potrebni. Nadalje je Kantonalni sud zaključio da se odluka prvostepenog suda o troškovima parničnog postupka ne može prihvatiti pravilnom ni s aspekta primjene odredbe člana 11. Zakona o osiguranju jer se navedenom odredbom ne propisuje da je oštećeni oslobođen obaveze da o nastaloj šteti obavijesti osiguravača prije podnošenja tužbe. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je troškove postupka dosudio tuženom na osnovu odredaba čl. 387. i 388. ZPP u vezi sa članom 386. istog zakona.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Apelant navodi da je on, suprotno zaključku Kantonalnog suda, imao zakonsko pravo direktne tužbe protiv tuženog u smislu člana 11. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti, pri čemu nije imao obavezu da obavijesti tuženog o nastaloj šteti, odnosno obavezu vansudskog obraćanja tuženom. Pored toga, apelant smatra da je imao povoda za podnošenje predmetne tužbe, a to je naknada štete za koju je odgovoran osiguranik tuženog, te da ima pravo da mu se ti troškovi naknade, pogotovo uzimajući u obzir da je njegova tužba povučena nakon što je tuženi u cijelosti udovoljio zahtjevu. U vezi s navedenim, apelant smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbe člana 390. ZPP, te mu dosuditi troškove postupka u traženom iznosu.

II.Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud je ponovio činjenice u predmetu i istakao da bi u konkretnom slučaju prvostepena odluka o troškovima postupka, koja je donesena u kontekstu člana 390. stav 1. ZPP, bila pravilna da je prvostepeni sud osnovanost zahtjeva cijenio i s aspekta čl. 387. i 388. ZPP. Kantonalni sud je ponovio stav da apelantovi troškovi nisu bili potrebni jer je apelant, u smislu odredaba člana 917. ZOO, bio dužan da se prije podnošenja tužbe prethodno obrati tuženom sa zahtjevom za naknadu štete, a tek u slučaju da tuženi ne udovolji zahtjevu pokazali bi se osnovanim učinjeni troškovi, a naročito kada se uzme u obzir da je tuženi, nakon saznanja za apelantov tužbeni zahtjev, apelantu u cijelosti isplatio štetu. Zbog navedenog, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji.

13. Općinski sud je također ponovio činjenice u predmetu i istakao da ne stoje apelantovi navodi da su postupanjem tog suda povrijeđena prava na koja se apelant poziva u apelaciji.

14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je primjenom člana 388. ZPP obavezao apelanta da mu naknadi nepotrebne troškove spora budući je on uplatio potraživanu štetu, pa proizlazi da nije bilo povoda za podnošenje tužbe. V.Relevantni propisi

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Odsjek 3.

OBAVEZA OSIGURANIKA, ODNOSNO UGOVARAČA OSIGURANJA

[...]

III-OBAVJEŠTAVANJE OSIGURAVAČA O PROMJENAMA RIZIKA

Član 917.

(1) Osiguranik je dužan, izuzev u slučaju osiguranja života, obavijestiti osiguravača o nastupanju osiguranog slučaja najdalje u roku od tri dana od kad je to saznao.

(2) Ako on ne izvrši ovu svoju obavezu u određeno vrijeme, dužan je naknaditi osiguravaču štetu koju bi ovaj zbog toga imao.

Isplata naknade ili ugovorene svote Član 919.

(1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.

(2) Ali ako je za utvrđivanje postojanja osiguračeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos.

(3) Ako iznos osiguravačeve obaveze ne bude utvrđen u roku određenom u prvom stavu ovog člana, osiguravač je dužan, na zahtjev ovlašćenog lica isplatiti iznos nespornog dijela svoje obaveze na ime predujma.

16. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije BiH“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 11.

Oštećeno lice ima pravo neposredne tužbe protiv osiguravača od autoodgovornosti do osiguranog iznosa koji ne može biti manji od najnižeg iznosa predviđenog propisima koji su na snazi u vrijeme kada se desila nezgoda. Pravo na neposrednu tužbu ne utiče na pravo oštećene strane da podnese zahtjev prema počiniocu udesa.

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 387. stav 1.

Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Član 388.

Stranka je dužna da nezavisno od ishoda parnice nadoknadi protivnoj stranci troškove koje je prouzrokovala svojom krivicom ili slučajem koji se njoj dogodio. Član 390.

Tužilac koji povuče tužbu dužan je da protivnoj stranci nadoknadi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo poslije ispunjenja zahtjeva od strane tuženog.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 32 0 Mal 192742 15 Gž od 23. marta 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 4. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 21. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Apelantovi navodi u vezi s pravom na pravično suđenje odnose se na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa u postupku pred Kantonalnim sudom koji je rezultirao osporenom odlukom, a vezano za ostvarivanje apelantovog prava kao tužioca na naknadu troškova parničnog postupka od tuženog.

26. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Dakle, u predmetnom postupku postavlja se pitanje naknade troškova postupka u situaciji kad je tužilac povukao tužbu, a povlačenje je uslijedilo nakon što je tuženi po prijemu tužbe u cijelosti ispunio obavezu prema tužiocu. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi već razmatrao slično pravno i činjenično stanje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, AP 2217/09 od 13. marta 2013. godine i AP 1844/16 od 5. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2405/09 od 14. februara 2013. godine, između ostalog, konstatirao „da se u konkretnom slučaju radi o posebnom slučaju dužnosti naknade parničnih troškova – povlačenje tužbe, za što je relevantna odredba člana 390. stav 1. ZPP, pri čemu su sudovi u cijelosti zanemarili odredbu člana 390. stav 1. ZPP koja explicite regulira pitanje naknade troškova postupka u situaciji kad tužilac povuče tužbu“. Nadalje, Ustavni sud je u Odluci broj AP 2217/09 od 13. marta 2013. godine zaključio da je „Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe ZPP koje se odnose na naknadu parničnih troškova u situaciji kada je apelant kao tužilac, koji je s povodom podnio tužbu protiv tuženog kao dužnika, povukao tužbu odmah poslije ispunjenja obaveze tuženog kao dužnika koja je bila predmet tužbenog zahtjeva“.

28. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je Odluci broj AP 1844/16 odbio apelanticinu apelaciju u tom predmetu (koja je u postupku pred redovnim sudovima bila tužena), pri čemu je Ustavni sud, između ostalog, naveo da „suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi proizvoljnost u osporenim odlukama redovnih sudova koji su u okolnostima konkretnog predmeta obavezali apelanticu da nadoknadi troškove parničnog postupka tužiocu, primjenom relevantne odredbe procesnog prava (član 390. stav 1. ZPP) u situaciji kada je tužilac povukao tužbu nakon što je apelantica, koja je bila u docnji prije podnošenja tužbe i time dala povoda za tužbu, izmirila svoj dug prema tužiocu prije nego što je tužba dostavljena apelantici na odgovor. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, za razliku od sudova iz Odluke broj AP 2405/09 prepoznali ratio legis odredbe člana 390. stav 1. ZPP. Naime, prema mišljenju Ustavnog suda, ratio legis odredbe člana 390. ZPP jeste prvenstveno da se spriječi parničenje bez povoda, odnosno da onaj ko bez opravdanog razloga podnese tužbu pa je kasnije povuče, sam snosi i vlastite i troškove postupka tužene strane. S druge strane, ista odredba ne dopušta da povjerilac, koji je bio prinuđen podnijeti tužbu kako bi dužnik ispunio svoju obavezu, snosi posljedice dužnikove docnje u kojoj je on bio i time izazvao pokretanje parničnog postupka jer tuženi svoju obavezu nije ispunio prije podnošenja tužbe iako je već bio u docnji“.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja odluke Kantonalnog suda slijedi da se apelant zahtjevom za naknadu štete po prvi put obratio tuženom podnošenjem tužbe sudu, a da je tuženi, po prijemu tužbe na odgovor, na račun apelantovog punomoćnika uplatio potraživani iznos štete u cijelosti i da je dokaz o uplati dostavio uz odgovor na tužbu, nakon čega je apelant povukao tužbu. Osim toga, iz obrazloženja slijedi da je Kantonalni sud odluku o troškovima postupka dosudio na osnovu odredaba čl. 387. i 388. ZPP, a da odredbe člana 390. ZPP nije bilo moguće primijeniti jer su se morale razmotriti sve okolnosti konkretne procesne situacije. Ustavni sud, ponavlja da je ratio legis odredbe člana 390. ZPP prvenstveno da se spriječi parničenje bez povoda, odnosno da onaj ko bez opravdanog razloga podnese tužbu, pa je kasnije povuče, sam snosi i vlastite i troškove postupka tužene strane. S druge strane, ista odredba ne dopušta da povjerilac, koji je bio prinuđen podnijeti tužbu kako bi dužnik ispunio svoju obavezu, snosi posljedice dužnikove docnje u kojoj je on bio i time izazvao pokretanje parničnog postupka jer tuženi svoju obavezu nije ispunio prije podnošenja tužbe iako je već bio u docnji. U konkretnom slučaju iz osporene odluke slijedi da tuženi prije podnošenja tužbe nije imao saznanje za apelantovo potraživanje prema njemu, tako da proizlazi da on nije bio u docnji, pa apelant nije bio prinuđen podnijeti tužbu kako bi tuženi ispunio svoju obavezu, niti snositi posljedice njegove docnje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je i u konkretnom slučaju Kantonalni sud prepoznao ratio legis odredbe člana 390. stav 1. ZPP, tako da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu zakonskih propisa od strane Kantonalnog suda.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

31. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer je Kantonalni sud jasno obrazložio da u okolnostima kada tuženi nije imao saznanje o apelantovom potraživanju sve do podnošenja tužbe nije bilo moguće primijeniti član 390. stav 1. ZPP, odnosno kada je prepoznao ratio legis navedene odredbe.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1559/17 (M.J.) | Sudska praksa | Aktio