Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-762/17 (D. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-762/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 762/17, rješavajući apelaciju Davora Miličevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Davora Miličevića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. rujna 2016. godine i S1 2 K 017854 15 K od 7. travnja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Davor Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Davor Šilić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 23. veljače 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. rujna 2016. godine i S1 2 K 017854 15 K od 7. travnja 2016. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odgodio početak izvršenja kazne zatvora po Presudi Suda BiH broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. rujna 2016. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 762/17.

2. Apelant je osobno 24. ožujka 2017. godine Ustavnom sudu podnio novu apelaciju protiv istih presuda Suda BiH. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP 1088/17. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 762/17 od 22. ožujka 2017. godine odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. Obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP 762/17 i 1088/17 odnose na isti predmet koji se vodio pred redovitim sudovima i iste osporene odluke, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 762/17.

5. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 29. siječnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 4. veljače 2019. godine. Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Optužnicom Tužiteljstva od 11. prosinca 2014. godine, koja je potvrđena 22. prosinca 2015. godine, apelantu i ostalim osumnjičenim (ukupno 14) je stavljeno na teret da su počinili kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. st. 2. i 3. Kaznenog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) u svezi s kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1.

KZBiH.

9. Prvostupanjsko vijeće Suda BiH je nakon održanog usmenog i javnog pretresa donijelo Presudu broj S1 2 K 017854 15 K od 7. travnja 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim da je radnjama opisanim u točki 1. izreke presude počinio kazneno djelo organizirani kriminal u svezi s kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz čl. 250. stavak 2. i 195. stavak 1. KZBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru u razdoblju od 11. lipnja do 9. rujna 2014. godine.

10. U obrazloženju presude je navedeno da su tijekom glavnog pretresa provedeni dokazi optužbe, pri čemu je saslušan veliki broj svjedoka i vještaka različitih struka, da je u spis uloženo 197 materijalnih dokaza (pobrojani u anexu presude), potom dokazi obrane, između ostalog svjedok R.B., i dokaz suda - fonetsko vještačenje čiji je nalaz i mišljenje prezentirala stručna osoba, uposlenik Agencije za forenziku i forenzičko vještačenje BiH.

11. Sud BiH je potom naveo prigovore obrane kojim je ukazano da je točka 1. optužnice nedokaziva i u suprotnosti sa činjenicama kojima bi se apelant mogao teretiti, da su određeni dokazi nezakoniti, naročito u pogledu privremenog otvaranja predmeta protivno odredbi članka 71. Zakona o kaznenom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te prigovori kojima je osporeno pripadništvo skupini za organizirani kriminal argumentima da apelanta sa ostalim optuženim vezuje prijateljstvo i poslovne aktivnosti koje se odnose na trgovinu automobilima.

12. Imajući u vidu da je tijekom postupka u više navrata osporena zakonitost pojedinih dokaza optužbe, Sud BiH je u obrazloženju presude razmotrio sve istaknute prigovore u odnosu na posebne istražne radnje, naredbe za pretres i radnje provedene na temelju članka 71. ZKPBiH.

13. U pogledu neutemeljenosti prigovora nezakonitosti u odnosu na posebne istražne radnje, prvostupanjsko vijeće je istaklo da u inkriminiranom razdoblju telefonski broj nije glasio na osobu Mitar Tripković, kako je obrana ukazivala, i da je prilikom pretresa prostorija telefonski aparat sa određenim brojem pronađen upravo kod apelanta i tom prilikom od njega oduzet. U tom pravcu Sud BiH se, između ostalog, pozvao i na presudu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Klass i ostali protiv Njemačke. U pogledu drugog prigovora je ocijenjeno da je neutemeljen, jer je pretres stana, ostalih prostorija, pokretnih stvari i oduzimanje predmeta izvršeno temeljem naredbi Suda BiH kako nalaže zakon, te su u tu svrhu detaljno (fusnota na strani 35. presude) navedene sve naredbe Suda izdane u svrhu ocjene postojanja utemeljene sumnje i drugih elemenata predviđenih odredbama članka 58. ZKPBiH. U odnosu na neutemeljenost prigovora usmjerenog na nezakonitost provedenih radnji u smislu članka 71. ZKPBiH, Sud BiH je podsjetio da su branitelji svih optuženih, pa tako i apelantov branitelj, suštinski osporavali red postupanja sa privremeno oduzetim predmetima, odnosno „lanac čuvanja“ predmeta, potencirajući činjenicu da je izvršeno otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije za koje je Tužiteljstvo dostavilo zapisnike, da je izvršeno manjkavo, odnosno u suprotnosti s odredbom članka 71. ZKPBiH. U tom pravcu je konkretan prigovor bio usmjeren na nedostatke prilikom otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta s argumentacijom da nitko od optuženih, pa ni apelant, niti njegov branitelj, nije pozvan na otvaranje predmeta i dokumentacije. Radi svestranog i pravilnog razmatranja navedenog prigovora, Sud BiH je prvenstveno ukazao na slijed radnji nakon izvršenog pretresanja, te u tom kontekstu naveo da su u zapisnicima individualizirani oduzeti predmeti, da su izdane potvrde o privremenom oduzimanju i vlastoručno potpisane, da su potom zapisnici dostavljeni sudu, da je sačinjeno zbirno izvješće o oduzetim predmetima, da je u daljnjem tijeku postupka sud dostavio postupajućem tužitelju izvješća o izvršenim pretresima i da je potom Tužiteljstvo provelo obveznu radnju postupanja s privremeno oduzetim predmetima sukladno članku 71. ZKPBiH. O navedenim radnjama je potom Tužiteljstvo dopisom obavijestilo suca za prethodni postupak o čemu su, također, obaviješteni branitelji osumnjičenih koji se nalaze u pritvoru i onih koji se brane sa slobode. Pored navedenog, imajući pri tome u vidu materijalne dokaze optužbe i sadržaj nalaza i mišljenja vještaka koji su vještačili oduzete predmete, Sud BiH je zaključio da je radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta provedena na način propisan člankom 71. ZKPBiH i da se autentičnost oduzetih predmeta ne može dovesti u pitanje zbog čega su navedeni prigovori ocijenjeni kao neutemeljeni.

14. Ocjenjujući postojanje elemenata koji čine biće kaznenih djela za koje je apelant (i ostali optuženi) osuđen, Sud BiH je imao u vidu opis radnji iz optužnice i okolnost da su svi optuženi, pa i apelant, osporili pripadnost skupini za organizirani kriminal. U tom kontekstu je u obrazloženju presude, prije svega, naveden pojam kaznenog djela organizirani kriminal koji podrazumijeva zajedničko djelovanje najmanje triju osoba koje je usmjereno na počinjenje teških kaznenih djela s ciljem stjecanja dobiti, da se za odgovornost traži svijest i prihvaćanje grupnih kriminalnih ciljeva, te da je stoga u konkretnim okolnostima Tužiteljstvo bilo obvezno dokazati temeljne elemente postojanja skupine za organizirani kriminal, dakle, postojanje triju ili više osoba, razdoblje i cilj djelovanja, te postojanje kaznenog djela. Imajući u vidu sve izvedene dokaze, ocjenjujući ih pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, Sud BiH je, suprotno tvrdnjama obrane, zaključio da je skupina od najmanje tri člana djelovala kontinuirano od prosinca 2013. do veljače 2014. godine i da su pojedini iz skupine, među kojima i apelant, sudjelovali s drugim njima poznatim osobama iz Crne Gore i Republike Hrvatske s ciljem isporuke opojne droge po unaprijed razrađenom planu, da su unutar skupine imali različite uloge i da su postupali ili kao neposredni izvršitelji ili saizvršitelji, odnosno kao pomagači. Iz navedenog je proizašao zaključak da je skupina organizirana radi stjecanja materijalne koristi i to u svezi s prirodom kaznenog djela koje su u skupini činili, dakle, neovlašteni promet opojnim drogama. U tom dijelu su ocijenjeni dokazi – iskazi svjedoka koji su nositelji policijskih aktivnosti u istrazi, uposlenici MUP-a RS koji su opisali početna saznanja u okviru međunarodnih istraga vezanih za kaznena djela neovlašteni promet opojnim drogama, potom uključivanje u istragu MUP-a Crne Gore i MUP-a Hrvatske, zahtjevi za pomoć Agencije za provedbu zakona za Jugoistočnu Europu pa do rezultata istrage, konkretno zapljene opojne droge u količini od 20 kilograma u Hrvatskoj 19. veljače 2014. godine.

15. Činjenično stanje opisano u izreci presude kojom je apelant proglašen krivim za navedena kaznena djela proizlazi, kako je dalje navedeno u obrazloženju, iz izvedenih dokaza – presretnutih telefonskih komunikacija nastalih provedbom posebnih istražnih radnji po naredbama suda koje su opširno za sve optužene i apelanta prezentirane na str. 54. do 73. presude. Činjenica da se u konkretnom slučaju radi o opojnog drogi marihuani utvrđena je na temelju izvršenog vještačenja na koje okolnosti je sačinjen zapisnik o vještačenju Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“ MUP-a Republike Hrvatske od 26. ožujka 2014. godine. Ovaj dokaz je, također, doveden u svezu s izjavama svjedoka i predmetima pronađenim prilikom pretresa. Neutemeljenost apelantovog prigovora u pogledu mjesta gdje je droga pronađena (obrana je isticala da je pronađena u dijelu zajedničkog hodnika kojeg koristi sa ostalim stanarima) Sud BiH je ocijenio u svezi sa ostalim izvedenim dokazima, između ostalog s pronađenim mobitelom koji je prilikom pretresa odbačen, njegovim vještačenjem i vještačenjem SIM kartica iz kojih proizlazi da je u inkriminiranom razdoblju postojala komunikacija čiji se sadržaj odnosio na izvršenje predmetnog kaznenog djela. U tom pravcu je u cijelosti prihvaćeno vještačenje stručne osobe Jelene Kecman.

16. U zaključku presude, u pogledu apelantove kaznenopravne odgovornosti, istaknuto je da je na temelju transkripta razgovora svih optuženih, među kojima je i apelant, ocjenom sadržaja i smisla navedenih razgovora, kao i iz iskaza saslušanih svjedoka, izvršenih vještačenja, materijalnih dokaza, zapisnika o izvršenim pretresima i potvrda o privremenom oduzimanju predmeta utvrđeno da su apelant i ostali optuženi poduzimali radnje radi nabavke i prodaje opojne droge, čime su ostvarivali dobit koja je svakom od njih mogla pripasti obzirom na ulogu i vrstu poduzetih radnji prodaje, te stjecanja financijske dobiti. Svi dokazi su, kako je zaključeno, suglasni u odnosu na postojanje odlučnih činjenica koje su apelantu i ostalim optuženim stavljeni na teret, po svom sadržaju se logično nadovezuju tako da njihova vjerodostojnost nije dovedena u sumnju. Sud BiH je dalje naveo da je na temelju provedenih dokaza izvan razumne sumnje dokazano da su svi optuženi, među kojima i apelant kao član skupine, zajedno kao pripadnici skupine za organizirani kriminal u inkriminiranom razdoblju (prosinac 2013. do veljače 2014. godine) kupovali, prevozili i prenosili radi dalje preprodaje, slanja i isporuke opojne droge (marihuana, skank) sa područja Crne Gore na područje Bosne i Hercegovine i dalje u Hrvatsku, te da su se u njihovim radnjama stekla sva bitna obilježja kaznenog djela organizirani kriminal iz članka 250. stavak 2. KZBiH u svezi sa kaznenim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZBiH.

17. Odluka o kaznenopravnoj sankciji donesena je primjenom općih pravila o odmjeravanju kazne iz članka 48. KZBiH pri čemu je u odnosu na apelanta (i ostale optužene) izrečena kazna zatvora ispod posebnog minimuma u trajanju od tri godine.

18. Presudom Apelacijskog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelacijsko vijeće) broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. rujna 2016. godine prizivi apelanta i ostalih optuženih su odbijeni kao neutemeljeni, a priziv Tužiteljstva je usvojen u osuđujućem dijelu, i to u pogledu odluke o kaznenopravnoj sankciji u odnosu na sve optužene, pa je prvostupanjska presuda preinačena i apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.

19. U obrazloženju presude Apelacijsko vijeće je podsjetilo na sadržaj i odlučenje prvostupanjske presude, potom, navode iz priziva i odgovore na priziv Tužiteljstva i svih optuženih, te je u svezi s apelantovim navodima istakao da je prizivom (apelanta i njegovog branitelja) ukazano na povrede kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje s prijedlogom da se priziv uvaži i pobijana presuda preinači na način da se apelant oslobodi optužbi. U tom pravcu su opširno, na stranama 12. do 14. presude, navedeni svi prigovori istaknuti u apelantovom prizivu a potom je, nakon ispitivanja prvostupanjske presude u smislu odredbe članka 306. ZKPBiH, pojedinačno ispitan svaki prizivni prigovor. Tako je u pogledu neutemeljenosti prigovora koji se tiče nezakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama Apelacijsko vijeće imalo u vidu da iz izvedenih dokaza u tijeku glavnog pretresa proizlazi da je prvostupanjski sud ocijenio presretnute telefonske razgovore apelanta sa dvojicom optuženih N.K. i J.R., te na temelju tih i drugih izvedenih dokaza došao do zaključka da je apelant, kao pripadnik skupine za organizirani kriminal, dogovarao susrete s optuženim N.K. radi daljnjeg prebacivanja opojne droge na područje Hrvatske. U tom kontekstu je ukazano na naredbe Suda BiH (od 14. prosinca 2013. godine i dalje) na temelju kojih se počelo provođenje posebnih istražnih radnji iz članka 116. ZKPBiH i naredbe koje su uslijedile u pravcu proširenja i produljenja posebnih istražnih radnji protiv skupine za organizirani kriminal, među kojima je i apelant. Stoga nije prihvaćen apelantov prizivni prigovor o nezakonitom provođenju određenih posebnih istražnih radnji kako iz navedenih razloga, tako i iz razloga što u prizivu nije točno navedeno koja je naredba u pitanju, niti njezin broj i datum, osim što je istaknuto da je prisluškivanje razgovora između apelanta i N.K. počelo dva dana ranije (11. prosinca 2013. godine) od započinjanja istrage. Međutim, uvidom u spis i izvedeni dokaz Tužiteljstva je utvrđeno da su posebne istražne radnje prema osobama iz skupine za organiziralni kriminal, pa i apelanta započele 4. prosinca 2013. godine, te je stoga zaključeno da su prizivni prigovori u ovom dijelu potpuno neutemeljeni.

20. U pogledu prigovora kojim je ukazano na nedostatke u ocjeni dokaza i nedostatak obrazloženja, pogotovo u pogledu ocjene izjava pojedinih svjedoka, Apelacijsko vijeće ih je ocijenilo neutemeljenim. Suprotno tvrdnjama obrane, prvostupanjsko vijeće je, kako je obrazloženo, utvrdilo odlučne činjenice, i to: da je organizirana skupina djelovala kontinuirano od prosinca 2013. godine do veljače 2014. godine, da su u skupini sudjelovala najmanje tri člana (u pojedinim radnjama djelovalo ih je i više), da je opruženi S.P. bio u izravnom kontaktu sa osobom iz Crne Gore putem koje je nabavljao drogu i da je po njegovom odlasku u pritvor tu ulogu preuzeo N.K., koji je imao česte kontakte sa apelantom s kojim je neposredno dogovarao daljnju isporuku opojne droge u Hrvatsku, da su svi optuženi, među kojima i apelant, djelovali po unaprijed razrađenom planu, da su imali različite uloge unutar skupine, postupajući kao neposredni izvršitelji ili saizvršitelji ili pomagači koji su svojim radnjama doprinijeli izvršenju kaznenih djela koja su im stavljena na teret, da utvrđeno činjenično stanje opisano u točki 1. izreke presude proizlazi iz izvedenih dokaza (presretnutih telefonskih komunikacija apelanta sa N.K) i svih ostalih dokaza koji su jasno i detaljno navedeni u paragrafima od 180. do 215. prvostupanjske presude. Iz navedenih dokaza, kako je pojašnjeno, proizlazi argumentacija u pogledu aktivne uloge apelanta kao pripadnika skupine za organizirani kriminal u kontekstu prometovanja opojne droge i njezinog prevoženja krajnjim kupcima u Hrvatskoj.

21. U svezi sa prigovorima kojim je osporena radnja otvaranja i pregled oduzetih predmeta u smislu odredbe članka 71. ZKPBiH, Apelacijsko vijeće je navelo da je prvostupanjski sud, odgovarajući na isti prigovor u pobijanoj presudi (paragrafi od 72. do 78), svestrano analizirao slijed radnji nakon izvršenog pretresanja, oduzimanja predmeta, te konačno i njihovog otvaranja i pregleda od tužitelja, te je ukazano na obrazloženje prvostupanjske presude iz kojeg proizlazi da su u sadržaju zapisnika o pretresanju i potvrdama o oduzimanju predmeta točno navedeni predmeti (individualizirani) i da su vlastoručno potpisani od lica od kojih su oduzeti. Kada se ima u vidu navedeno, kao i sadržaj Odluke Ustavnog suda broj AP 2079/13 od 20. travnja 2016. godine, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su prizivni prigovori obrane kojima se osporava zakonitost pribavljenih dokaza neutemeljeni i da nemaju uporište u činjeničnom utvrđenju u okolnostima konkretnog slučaja.

22. Apelacijsko vijeće je, ocjenjujući neutemeljenost prizivnog prigovora kojim su osporene naredbe za provođenje posebnih istražnih radnji, konkretno da je postupljeno suprotno odredbi članka 119. stavak 3. ZKPBiH, navelo da je u prvostupanjskoj presudi vrlo detaljno obrazloženo na koji način i kako su ocijenjeni dokazi koji su upućivali na osnovu sumnje da su određene osobe počinile kaznena djela, što je elementarni uvjet za izdavanje naredbe za posebne istražne radnje. Iz tog dijela obrazloženja presude proizlazi da su ovlaštene službene osobe (policijski službenici) operativnim saznanjima, provodeći istražne radnje za koje su ovlašteni, došli do određenih saznanja koja ukazuju da protiv određenih osoba postoje osnovi sumnje da su sudjelovale ili sudjeluju u činjenju određenih kaznenih djela, pri čemu nisu poduzimali radnje za koje nisu imali ovlasti, odnosno za koje im je potrebna naredba suda. Dokazi koji su korišteni u postupku, kako je dalje obrazloženo, rezultat su posebnih istražnih radnji koje su određene sudskim naredbama a na prijedlog ovlaštenog tužitelja, te su kao takvi i korišteni od prvostupanjskog suda.

23. Prihvaćajući priziv Tužiteljstva o izrečenim sankcijama, Apelacijsko vijeće je ocijenilo da prvostupanjsko vijeće nije na adekvatan način vrednovalo sve relevantne okolnosti prilikom odmjeravanja kazni, tako da izrečene kazne nisu razmjerne težini kaznenih djela i stupnju krivnje, te da se stoga izrečenim kaznama ne može postići svrha kažnjavanja. U tom smislu su u prizivnom postupku ocijenjene okolnosti koje se tiču značaja zakonom zaštićenog dobra, dakle, zdravlja ljudi i stupnja društvene opasnosti, te su ocijenjene olakšavajuće okolnosti koje se tiču obiteljskih prilika i korektnog držanja tijekom suđenja koje nisu ocijenjene osobito olakšavajućim, zbog čega je prvostupanjska presuda u ovom dijelu preinačena i apelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina. Povećanje kazne zatvora, po ocjeni Apelacijskog vijeća, odgovara težini djela i svim drugim okolnostima iz članka 48. KZBiH koje su od značaja za odmjeravanje kaznene sankcije. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Europske konvencije.

25. Obrazlažući kršenja navedenih prava, apelant ukazuje da se izreka presude zasniva na rezultatima nezakonito određenih posebnih istražnih radnji i stoga nezakonitim dokazima u pogledu vještačenja mobilnih telefona i otvaranja predmeta, suprotno odredbama članka 71. ZKPBiH, čime su dovedene u pitanje garancije pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo. Osim toga, apelant ukazuje na nedostatke u pogledu ocjene dokaza i nedostatke u obrazloženjima presuda, smatrajući da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno na njegovu štetu i da je odluka o preinačenju kaznenopravne sankcije arbitrarna. Smatra da njegov priziv protiv prvostupanjske presude nije stvarno i suštinski preispitan u smislu odredbe članka 306. stavak 2. ZKPBiH, da su naredbe Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji „manjkave“ u smislu obrazloženja osnova sumnje i da su donesene protivno odredbi članka 118. stavak 1. ZKP u svezi sa člankom 116. ZKP, pri čemu je ukazao na principe odluke Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetu Dragojević protiv Hrvatske.

26. U apelaciji su potom ponovljeni svi prizivni navodi istaknuti protiv prvostupanjske presude, te su u tom kontekstu izneseni vlastiti zaključci iz kojih suštinski proizlazi neslaganje sa zaključcima iz osporene prvostupanjske presude. U tom kontekstu je ukazano na nepravilnosti vezane za radnje poduzete od policijskih službenika u pogledu ostvarenih telefonskih kontakata, potom naredbi koje su uslijedile nakon razdoblja za koje je proglašen odgovornim i neobavještavanja o provođenju posebnih istražnih radnji u smislu članka 119. stavak 3. ZKPBiH.

27. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporene presude i predmet vrati na ponovni postupak. II.Odgovor na apelaciju

28. Sud BiH je istakao da u apelaciji nisu izneseni novi argumenti i dokazi koji već nisu bili istaknuti u prizivu protiv prvostupanjske presude, da su kao takvi razmatrani i ocijenjeni od Apelacijskog vijeća, što proizlazi iz sadržaja osporene presude u kojoj je, kako proizlazi iz njezinog sadržaja, dano valjano i jasno obrazloženje. Osim toga, Sud BiH je istakao da su u postupku ocijenjeni svi izvedeni dokazi, pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti, pri čemu je primijenjeno načelo zakonitosti dokaza i njihove slobodne ocjene iz kojih je izveden zaključak o apelantovoj kaznenopravnoj odgovornosti. U odgovoru se, također, Sud BiH pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 883/17 od 17. siječnja 2018. godine koja je donesena povodom apelacije S.P., također osuđenog u istom predmetu u kojem i apelant, u kojoj je Ustavni sud, razmatrajući iste apelacione navode, apelaciju odbio kao neutemeljenu.

V.Relevantni propisi

29. Zakon o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 68. stavak (1) Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i o tome izdati potvrda. Članak 70.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u Sudu ili Sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

Članak 71. st. (1) i (2) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili poduzeće od koje su predmeti oduzeti, suca za prethodni postupak i branitelja.

Članak 116. stavak (1)i stavak (2) točka a) i stavak 3.

Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (1) Protiv osobe za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili s drugim osobama sudjelovala ili sudjeluje u učinjenju kaznenog djela iz članka 117. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama.

(2) Istražne radnje iz stavka 1. ovog članka su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, (3) Istražne radnje iz stavka 2. točke a. ovog članka mogu se odrediti i prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da učinitelju, odnosno od učinitelja kaznenog djela iz članka 117. ovog zakona prenosi informacije u vezi s kaznenim djelom, odnosno da učinitelj koristi njezino sredstvo telekomunikacije.

Članak 118. stavak (1) Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Istražne radnje iz članka 116. stavka 2. ovog zakona određuje naredbom sudac za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog Tužitelja koji sadrži: podatke o osobi protiv koje se radnja poduzima, osnove sumnje iz članka 116. stavka 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njezino poduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju poduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njezinog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog Tužitelja, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

Članak 119. stavak (3) Materijal dobiven poduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (3) Sudac za prethodni postupak će, bez odlaganja, a nakon poduzimanja radnji iz članka 116. ovog zakona, obavijestiti osobu protiv koje je radnja bila poduzeta. Osoba protiv koje je mjera bila poduzeta može od Suda zatražiti ispitivanje zakonitosti naredbe i načina na koji je provedena mjera.

VI.Dopustivost

30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju apelant je osporio Presudu Apelacijskog vijeća broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. rujna 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporenu presudu primio osobno i posredstvom opunomoćenika 15. veljače 2017. godine, a da su apelacije podnesene 23. veljače i 24. ožujka 2017. godine, proizlazi da su obje apelacije (spojene sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda o kojima će se donijeti jedna odluka) podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) i (f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2., što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud ukazuje da se konkretan postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

36. Apelacionim navodima je ukazano na dokaze koji su provedeni u tijeku postupka tvrdeći da je presuda rezultat korištenja nezakonitih dokaza, potom na pogrešnu primjenu proceduralnih propisa, te slijedom toga proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u svezi s principima presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, te pravom na obrazloženu odluku. Kako je apelant prvenstveno ukazao na povredu procedure iz članka 71. ZKPBiH, Ustavni sud će prvo ispitati te navode.

37. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Europskog suda prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali da ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpanj 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipanj 1998. godine, stavak 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujak 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpanj 2009. godine).

38. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštivana prava obrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila dana mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Europski sud, Szilagyi protiv Rumunjske (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. prosinac 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, citiranu Bykov, stavak 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stavak 49, 25. veljače 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i kada nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Europski sud, već citirane, Lee Davies, stavak 42, i Bykov, stavak 90).

39. U pogledu apelantovih navoda da su naredbe Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji nezakonite, jer nisu donesene sukladno članku 118. stavak 1. ZKPBiH u svezi sa člankom

116. ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi apelantove istaknute tvrdnje ispitali na način da su izvršili uvid u osporene naredbe, koje su potom doveli u svezu sa relevantnim odredbama ZKPBiH i stavovima iz odluke Europskog suda Dragojević protiv Hrvatske, te dali obrazloženje zašto su istaknuti prigovori neutemeljeni, a koje obrazloženje Ustavnom sudu ne ostavlja dojam proizvoljnosti. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su oba vijeća Suda BiH (prvostupanjsko i Apelacijsko) proveli dokaz uvidom u naredbe koje je apelant osporio, te istakli da je tim naredbama naložena provedba posebnih istražnih radnji iz odredbe članka 116. stavak 2. točka a) ZKPBiH (nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija) prema osumnjičenim osobama označenim u naredbi sa naznačenim razdobljem u kojem će se naredba provoditi i osnovama sumnje u izvršenje kaznenog djela iz članka 250. KZBiH u svezi sa kaznenim djelom iz članka 195. KZBiH. U tom pravcu je u paragrafima od 41. do 48. prvostupanjske presude navedeno na koji način su ocijenjene pojedinačne naredbe i njihov sadržaj, te je Apelacijsko vijeće, prihvaćanjem obrazloženja iz prvostupanjske presude, napomenulo da apelantovi prigovori u ovom segmentu nemaju potrebnu činjeničnu i pravnu osnovu. Ovo zbog toga što, nasuprot tvrdnjama obrane, nisu bile u pitanju nezakonite naredbe, već naredbe utemeljene na zakonskim normama koje propisuju njihovo izdavanje uz obrazloženje koje je kao potpuno i pravilno prihvatilo Apelacijsko vijeće. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH imao u vidu i okolnosti da se radi o specifičnom predmetu sa velikim brojem suizvršitelja, dobro komunikacijski povezanih, a pri tome vrlo svjesnih da se radi o teškim kaznenim djelima, koji su u svojim kretanju, komunikacijama i sl. postupali vrlo oprezno (prilikom međusobnog komuniciranja koriste šifrirane riječi) koje okolnosti, sukladno članku 116. stavak 1. ZKPBiH, govore zbog čega je provedba posebnih istražnih radnji bila sasvim opravdana. Stoga je Sud BiH zaključio da su naredbe izdane sukladno zakonu, te da je upotreba takvih mjera u navedenom razdoblju bila nužna i proporcionalna danim okolnostima. Također, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj presudi detaljno obrazloženo zašto su neutemeljeni apelantovi navodi kojim je ukazao da nije obaviješten u smislu članka 119. stavak 3. ZKPBiH o poduzetim posebnim istražnim radnjama, te da ta okolnost ne implicira, sama po sebi, nezakonitost takvog dokaza, uzimajući u obzir i stav Europskog suda iz predmeta Klass protiv Njemačke (1978).

40. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta nije bilo sukladno članku 71. ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi ispitali identične tvrdnje svih optuženih, uključujući i apelantovu. S tog aspekta, Sud BiH je u prvostupanjskoj presudi naveo slijed radnji nakon izvršenog pretresanja u odnosu na sve optužene, pa i apelanta, ukazujući pri tome na zapisnike o pretresanju i potvrde o oduzimanju predmeta, da su u zapisnicima individualizirani oduzeti predmeti, da su izdane potvrde o privremenom oduzimanju i da su vlastoručno potpisane, da su potom zapisnici dostavljeni sudu, da je sačinjeno zbirno izvješće o oduzetim predmetima, da je u daljnjem tijeku postupka sud dostavio postupajućem tužitelju izvješće o izvršenim pretresima i da je potom Tužiteljstvo provelo obveznu radnju postupanja s privremeno oduzetim predmetima sukladno članku 71. ZKPBiH. Sud BiH je ukazao i na postojanje fotodokumentacije koja je pratila zapisnike o pretresanju, kao i nalaze vještakā iz kojih proizlazi da se predmeti koji su oduzeti, u pogledu ključnih karakteristika, u cijelosti podudaraju sa predmetima koji su bili predmetom vještačenja.

41. Također, Sud BiH je naveo u prvostupanjskoj presudi da je „uvidom u istražni dio spisa ustanovio da je Tužiteljstvo svojim dopisom od 4. srpnja 2014. godine obavijestilo suca za prethodni postupak o provedenom otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta, uz naznaku da su putem telefona o navedenom obavijestili branitelje osumnjičenih koji se nalaze u pritvoru, te osumnjičene koji se brane sa slobode“. Stoga je Apelacijsko vijeće ocijenilo da je prvostupanjsko vijeće iznijelo stav o zakonitosti provedene radnje, ukazujući pri tome na okolnosti cjelokupnog slučaja, pozivajući se na zapisnik i činjenicu da je jedan od branitelja optuženog iz istog predmeta bio nazočan ovoj radnji (odvjetnik D.Z.). Imajući u vidu navedeno obrazloženje, Ustavni sud smatra da uopćena apelantova primjedba u ovom kontekstu (bez konkretizacije i eventualnih posljedica), kojoj je suprotstavljen obrazložen stav Suda BiH o provedbi radnje otvaranja i pregleda privremeno oduzetih stvari, ni na koji način ne upućuje na povredu pravičnosti suđenja. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda koju slijedi (Schenk protiv Švicarskei Teixeira de Castro protiv Portugala) prema kojoj čak i korištenje nezakonitog dokaza ne utječe samo po sebi a priori na (ne)pravičnost suđenja, te da je za ocjenu pravičnosti suđenja bitno da je dokaz o kojemu je riječ bio relevantan i važan.

42. Ustavni sud dalje primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je zaključak o apelantovoj odgovornosti zasnovan, između ostalih dokaza, na presretnutim telefonskim razgovorima. U obrazloženju presude je jasno navedeno kada, s kim i na kojim mjestima je apelant ostvario komunikaciju s ostalim optuženim, te apelacioni navod o „nezakonitosti ovog dokaza“, bez dalje konkretizacije u tom pogledu, sam po sebi nije dovoljan za zaključak da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

43. U pogledu navoda kojima je ukazano na činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud ukazuje da je u izreci presude (opisu radnji), kao i u njezinom obrazloženju navedeno koje su radnje apelantu stavljene na teret iz kojih dalje proizlazi biće kaznenog djela za koje je utvrđena apelantova kaznenopravna odgovornost (između ostalog, da je opojna droga na opisan način nabavljena iz Crne Gore, preuzeta, prebačena u Bosnu i Hercegovinu, prevezena u Čapljinu radi dalje prodaje kupcima na području Ljubuškog i radi dalje prodaje kupcima u Hrvatskoj...). Također, razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava tvrdnjama da je obrazloženje osporene odluke, zbog pogrešne ocjene dokaza, u tom pogledu manjkavo, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tijekom postupka pred Sudom BiH o čemu su se prvostupanjsko i Apelacijsko vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je prvostupanjski sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka da je apelant radnjama opisanim u izreci presude počinio kaznena djela za koja je proglašen krivim. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je prvostupanjsko vijeće detaljno obrazložilo postojanje elementa kaznenog djela organizirani kriminal (opći elementi), koji podrazumijeva zajedničko djelovanje najmanje triju osoba koje je usmjereno na počinjenje teških kaznenih djela s ciljem stjecanja dobiti, da se za odgovornost traži svijest i prihvaćanje grupnih kriminalnih ciljeva, te da je u konkretnim okolnostima Tužiteljstvo dokazalo osnovne elemente postojanja skupine za organizirani kriminal, dakle, postojanje triju ili više osoba, razdoblje i cilj djelovanja, te postojanje kaznenog djela. Potom su ovi elementi dovedeni u svezu s individualnim radnjama svakog od optuženih, dakle i apelanta, iz kojih je proizašao zaključak da je skupina organizirana radi stjecanja materijalne koristi, i to u svezi s prirodom kaznenog djela koje su u skupini činili - neovlašteni promet opojnim drogama.

44. Nadalje, u svezi s navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo u svezi s presumpcijom nevinosti i principom in dubio pro reo, jer iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je počinio kaznena djela za koja je osuđen, Ustavni sud primjećuje da je Apelacijsko vijeće, razmatrajući navedeni prigovor, podsjetilo da se on, zapravo, izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Imajući u vidu zaključak o neutemeljenosti prigovora usmjerenih na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Apelacijsko vijeće je zaključilo da su neutemeljeni prigovori povrede kaznenog zakona, pri čemu prizivom nije ukazano na bilo koju drugu činjenicu ili drugi dokaz kojim bi se dovela u sumnju pravilnost prvostupanjske presude u pogledu primjene KZBiH. U tom pravcu je istaknuto da je prvostupanjski sud zaključak o odgovornosti apelanta i ostalih optuženih izveo temeljem činjeničnog stanja utvrđenog u postupku na temelju sveobuhvatne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, pri čemu su neki od optuženih (devet od 14 optuženih) za neke od inkriminacija oslobođeni optužbi upravo primjenom principa in dubio pro reo. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, po mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti princip in dubio pro reo, jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentirani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente kaznenih djela za koje je apelant osuđen.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da kazneni postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan. Ustavni sud je pri tome, također, imao u vidu Odluku broj AP 883/17 (vidi odluku o dopustivosti i meritumu od 17. siječnja 2018. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrao slična činjenična i pravna pitanja povodom apelacije okrivljenog S.P. protiv iste presude Apelacijskog vijeća Suda BiH u kojoj je apelacija odbijena kao neutemeljena.

46. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija prava na pravično suđenje, te zaključuje da su neutemeljeni navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života

47. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u svezi sa zakonitošću donesenih naredbi o posebnim istražnim radnjama, uzimajući u obzir okolnost da je apelant navode o povredi prava iz članka II/3.(f) i članka 8. Europske konvencije samo paušalno naveo (bez konkretizacije i obrazloženja), uz pozivanje na odluku Dragojević protiv Hrvatske, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni zbog istih razloga koji su navedeni u pogledu prava na pravično suđenje.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada apelant nije pružio dovoljno jasne i jake argumente kojim bi doveo u pitanje pravičnost postupka u cjelini, naročito da je eventualna nezakonitost utjecala na konačan ishod presude u odnosu na apelanta, te kada bez bilo kakve konkretizacije paušalno ukazuje na pravičnost postupka u cjelini. Nasuprot tome, redoviti sudovi su za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava proisteklog iz izvedenih dokaza, uz njihovu pojedinačnu i međusobnu ocjenu, kao i o tome zašto su izveli zaključak da je apelant počinio kaznena djela za koja je osuđen. S tim u svezi, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje u smislu principa in dubio pro reo, uz jasne i argumentirane razloge, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-762/17 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio