Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-919/19 (M. I.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zakup
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-919/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-919/19, rješavajući apelaciju Milorada Ivankovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milorad Ivanković protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 1 P 003215 16 Rev od 7. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Ivanković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Drvara, kojeg zastupa Goran Bradarić advokat iz Livna, podnio je 28. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 1 P 003215 16 Rev od 7. decembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi (Hercegbosanska županija Livno (pravilno Kanton 10 Livno) i Općina Drvar) da mu isplate troškove ulaganja i popravke u određenom građevinskom objektu, koje radove je apelant izvršio nakon što je zaključen ugovor o zakupu poslovnog prostora, sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je između apelanta kao zakupoprimca i tužene općine kao zakupodavca zaključen ugovor o zakupu predmetnog građevinskog objekta, kojim je ugovoreno da će naknada za zakup biti vezana za visinu ulaganja u predmetni objekat (stav 2.) i za odluku Vijeća Općine Drvar (stav 3.). Nadalje je utvrđeno da je tužena općina donijela navedenu odluku, kojom je inter alia propisano da ukoliko je objekat oštećen, visinu ulaganja procjenjuje stručna komisija općine ili se ona utvrđuje na osnovu izvedbenih dokumenata koje posjeduje ulagač, a koju odobri općina (član 5.). S tim u vezi je istakao da nije sporno da je apelant nakon zaključenja ugovora izvodio radove na sanaciji tog objekta, te da se nije obraćao općini za procjenu i odobrenje uloženih sredstava, u smislu odredbe člana 5. navedene odluke. Takođe je naveo da nije sporno da su predmetne nekretnine privatizovane i da je kupac ušao u posjed predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je nadalje naveo da je prvostepeni sud pravilno primjenio odredbu člana 567. Zakona o obligacionim odnosima kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na tuženi kanton, s obzirom da nije učesnik materijalnopravnog odnosa iz koga je nastala predmetna parnica. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da tuženi kanton nije stvarno legitimisan u predmetnom postupku, s obzirom da je Odluka o preuzimanju prava i obaveza zakupodavca od 4. aprila 2002. godine (na osnovu koje je prvostepeni sud zaključio da je tuženi kanton pasivno legitimisan) stavljena van snage presudom Ustavnog suda Federacije BiH. Nadalje je ukazao da je u konkretnom slučaju došlo do prodaje predmeta zakupa u toku trajanja zakupa, što predstavlja pravni nedostatak na stvari, pa s obzirom da se radi o pravnom nedostatku koji sasvim isključuje apelantovo pravo na korištenje stvari, ugovor o zakupu je raskinut ex lege. Takođe je ukazao da zakupodavac ne odgovara za vidljive nedostatke zakupljene stvari, koji su u trenutku sklapanja ugovora zakupoprimcu bili poznati ili mu nisu mogli ostati nepoznati, te s tim u vezi istakao da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o zakupu apelantu nije moglo ostati nepoznato da je predmet zakupa imovina koja predstavlja državni kapital i da će biti privatizovana u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća. Vrhovni sud je takođe istakao da je apelant zaključivanjem predmetnog ugovora o zakupu pristao na isključenje odgovornosti tužene općine kao zakupodavca, s obzirom da je tačkom 6. navedene odluke određeno da će odobrena ulaganja biti uračunata u cijenu zakupa i neće zakupoprimcu biti tretirana kao povećanje vrijednosti imovine u postupku privatizacije. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi prigovori da je ugovoreno da će se ulaganja u predmetni objekat valorizirati nakon što tužitelj počne sa radom, jer ti navodi ne odgovaraju sadržaju ugovora o zakupu, niti sadržaju navedene odluke tužene općine. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević