Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6169/18 (M. S. i M.I.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Invalidnina
  • Vanbračna zajednica
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6169/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. travnja 2019. godine, u predmetu broj AP-6169/18, rješavajući apelacije Marije Slavnić i M. I., na osnovu članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijele:

Marija Slavnić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015367 16 Uvp od 6. srpnja 2018. godine i M. I. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 010259 14 Uvp od 9. kolovoza 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010259 12 U od 30.

lipnja 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-6169/18

1. Marija Slavnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kneževa, koju zastupa Ilija Đakić odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 3. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015367 16 Uvp od 6. srpnja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, umrlom T. S. (suprug apelantice) i dalje je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) prve kategorije sa 100% invaliditeta, sa pravima po tom osnovu od 1. svibnja 2008. godine do 18. siječnja 2010. godine, a od 19. siječnja 2010. godine se priznaje svojstvo RVI sedme kategorije sa 50% vojnog invaliditeta sa pravom na ličnu invalidninu pa dok postoje zakonom propisani uslovi.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se osporeni akt (rješenje nadležnog upravnog organa) zasniva na nalazu i mišljenju drugostupanjske liječničke komisije, kojim je utvrđen udio vojnog invaliditeta kod apelantičnog prednika od 50% uzimajući u obzir utjecaj uvjeta kojima je bio izložen tijekom učešća u ratu, te dužinu angažiranja do pojave prvih simptoma bolesti 1992. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizilazi da je kod prednika apelantice postavljena dijagnoza „Enchondroma cartilage tumor“ i da je postojao kontinuitet u liječenju, što je konstatirano u nalazu koji je tuženi donoseći osporeni akt prihvatio. Vrhovni sud je ukazao da su u nalazu, na osnovu objektivnih kriterija i uvida u priloženu dokumentaciju, dani pravilni i obrazloženi razlozi da se bolest manifestirala u razdoblju sudjelovanja u ratu, pri čemu se radi o multifaktorijalnom oboljenju, zbog čega je utvrđen udio vojnog invaliditeta u cjelokupnom oštećenju organizma od 50% od ukupnog tjelesnog oštećenja prouzročenog bolešću. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je nalaz sačinjen na osnovu objektivnih parametara koji apelantičinim prigovorima nisu dovedeni u sumnju. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je utvrdio da je postupak revizije proveden u skladu s tada važećim člankom 92. st. 1. i 4. i člankom 96. st. 1. i 2. Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata, koji je bio na snazi u vrijeme donošenje prvostupanjskog rješenja.

2. AP-6737/18

4. M. I. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Amir Omerćehajić odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 20. studenog 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 010259 14 Uvp od 9. kolovoza 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 010259 12 U od 30. lipnja 2014. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za priznanje prava na obiteljsku invalidninu (iza poginulog supruga E.I.).

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 37. stavak 1. točka 4) Zakona o pravima branilaca i članova njihovih obitelji regulirano da prava po tom zakonu prestaju ukoliko je bračni drug stupio u brak ili vanbračnu zajednicu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u spisu predmeta postoje dokazi o postojanju vanbračne zajednice apelantice sa E. O., u kojoj je rođeno zajedničko dijete I. O., a što apelantica nije osporila tijekom postupka. Naime, Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije dokazala da ne postoji vanbračna zajednica u skladu sa člankom 3. Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (kojim je propisano da vanbračna zajednica u smislu ovog zakona, jeste zajednica života žene i muškarca koji nisu u braku ili vanbračnoj zajednici sa drugom osobom, koja traje najmanje 3 godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da apelantica tužbom i zahtjevom za vanredno preispitivanje ne spori da je ranije zajedno sa sinom I. E. imala pravo na obiteljsku invalidninu iza smrti supruga, koje pravo joj je prestalo nakon što je dala izjavu da je zasnovala vanbračnu zajednicu sa E. O., u kojoj zajednici je rođeno i njihovo zajedničko dijete. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su organi uprave pravilno odlučili kad su odbili apelantičin zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na obiteljsku invalidninu.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-6169/18.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanatica.

Apelacioni navodi

9. Apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantice svoje navode o povredama navedenih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni procesnog i materijalnog prava.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvale, osim što su nezadovoljne rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6169/18 (M. S. i M.I.) | Sudska praksa | Aktio