Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1410/17 (Z. Š.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1410/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1410/17, rješavajući apelaciju Zorana Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Šarić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 012391 15 Uvp od 9. februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zoran Šarić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Srpca, podnio je 11. aprila 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 012391 15 Uvp od 9. februara 2017. godine.

2. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka – područna jedinica Banjaluka (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) je, rješavajući po zahtjevu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), donijela rješenje broj 21.11/952.2-1535/12 od 11. juna 2012. godine kojim je dozvoljena zabilježba rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 1 109314 11 I od 18. januara 2012. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje o izvršenju), na preciziranom stanu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pravo svojine mldb. Luke (Zorana) Šarića i Nikole (Zorana) Šarića iz Banjaluke sa po ½ dijela. U obrazloženju rješenja je ukazano da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da je Osnovni sud odredio izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, a koje se odnosi na predmetni stan, vlasništvo lica navedenih u izreci rješenja, ranije apelantovo vlasništvo, pa je, s pozivom na odredbu člana 2. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama i člana 190. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) odlučeno kao u izreci rješenja.

3. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Područne jedinice, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) je donijela rješenje broj 21.03/952.2-48/12 od 2. jula 2013. godine kojom je žalbu odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja zaključeno je da je prvostepeni organ potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice za rješavanje konkretne upravne stvari i da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio relevantne propise kada je donio prvostepenu oduku.

4. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Republičke uprave, koju je Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) uvažio presudom broj 11 0 U 012391 13 U od 21. oktobra 2014. godine i poništio osporeni akt.

5. U obrazloženju presude Okružnog suda konstatovano je da je predmetno rješenje o izvršenju Osnovnog suda doneseno na osnovu vjerodostojne isprave (mjenice). Utvrđeno je da je tim rješenjem određeno izvršenje protiv apelanta kao izvršenika u cilju naplate preciziranog novčanog potraživanja tražioca izvršenja „UniCredit“ bank a.d. Banjaluka, i to na predmetnom stanu koji je vlasništvo apelanta sa 1/1 dijela, zabilježbom izvršenja u Knjizi položenih ugovora, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom, a što se takođe odnosi i na apelantove pokretne stvari koje se nalaze u tom stanu. Okružni sud je zaključio da se u smislu člana 41. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) nije moglo pristupiti sprovođenju izvršenja prije pravosnažnosti tog rješenja, što znači da se nije mogla ni u smislu člana 68. ZIP-a izvršiti zabilježba izvršenja. Naime, Okružni sud je istakao da je s tim u vezi apelant osnovano ukazao da je izjavio prigovor protiv predmetnog rješenja o izvršenju, pa je u smislu člana 50. stav 3. ZIP-a Osnovni sud donio zaključak broj 71 0 1 109314 11 I od 31. avgusta 2012. godine kojim se odgađa izvršenje tog rješenja o izvršenju i prijedlog za izvršenje se smatra tužbom. Iz navedenog, Okružni sud je zaključio da predmetno rješenje o izvršenju nije postalo pravosnažno i da stoga nisu bili ispunjeni uslovi za sprovođenje tog rješenja, pa je bez uticaja to što je Osnovni sud dostavio to rješenje Područnoj jedinici. Pored toga, Okružni sud je ukazao da je predmetni stan upisan kao vlasništvo drugih lica, a ne na apelanta koji je kao izvršenik označen u predmetnom rješenju o izvršenju, pa ni iz tog razloga nisu ispunjeni uslovi da se izvrši upis zabilježbe na predmetnom stanu, a o čemu su organi uprave bili dužni voditi računa u smislu člana 42. tačka 2. Zakona o zemljišnim knjigama.

6. Odlučujući o zahtjevu zainteresovanog lica „UniCredit“ bank a.d. Banjaluka za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio presudu broj 11 0 U 012391 15 Uvp od 9. februara 2017. godine kojom je zahtjev uvažio i preinačio navedenu presudu tako što je tužbu odbio.

7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da, iako se radi o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave, koje se prema odredbi člana 41. stav 2. ZIP-a, ne može sprovesti prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju, da se treba, kada je u pitanju upis zabilježbe izvršenja, imati u vidu i odredba člana 72. stav 1. ZIP-a, po kojoj je i postupljeno. Vrhovni sud je zaključio da je dakle za upis zabilježbe izvršenja dovoljno samo da sud donese to rješenje i da ga dostavi nadležnom organu radi izvršenja upisa odnosno da se zabilježba izvršenja vrši nakon donošenja rješenja o izvršenju. Prema navedenom, Vrhovni sud je zaključio da, iako upis zabilježbe izvršenja predstavlja jednu (prvu) od radnji izvršenja na nekretninama, iz odredbe člana 68. stav 1. ZIP proizlazi da uslov za njeno provođenje nije pravosnažnost rešenja o izvršenju, odnosno da se odredba člana 41. stav 2. toga zakona u suštini odnosi na ostale radnje koje se vrše radi namirenja tražioca izvršenja. Ukazao je da je u prilog tome i odredba člana 12. stav 5. ZIP-a, kojom je propisano da prigovor i žalba ne zaustavljanju tok izvršnog postupka, ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke po prigovoru. Dalje, ukazao je da, kada je u pitanju postupak po prigovoru na rješenje o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave, u smislu odredbe člana 50. stav 4. i 5. ZIP, kada izvršenik protiv tog rješenja o izvršenju izjavi prigovor, sud odgađa izvršenje, ali do pravosnažnog okončanja parničnog postupka, jer se izvršni postupak u toj fazi pretvara u parnični postupak, kako je to učinjeno i u konkretnom slučaju. Takođe, istakao je da do odgađanja izvršenja može doći samo u slučaju kada je izvršni postupak započeo (kada je neka od radnji provedena), proizlazi da se nakon donošenja zaključka o odgađanju izvršenja, odlažu i sve ostale radnje, a i namirenje tražioca izvršenja do pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom, a u protivnom slučaju provedene radnje se nakon obustave izvršnog postupka ukidaju. Prema navedenom, Vrhovni sud je zaključio da nema zakonske smetnje da se izvrši upis zabilježbe izvršenja na predmetnim nekretninama, jer će se samo na taj način postići svrha ovog postupka, odnosno zaštita predmeta izvršenja, a s obzirom da je upis činjenice o postojanju izvršenja od uticaja na raspolaganje nekretninama (član 2. stav 4. Zakona o zemljišnim knjigama). Pored toga, istakao je da u smislu odredbe člana 72. stav 3. ZIP-a, na ovakav zaključak nije od uticaja činjenica da predmetni stan nije u Knjizi uloženih ugovora upisan kao vlasništvo apelanta, s obzirom da je do prometovanja istog došlo nakon donošenja rješenja o izvršenju tj. u toku izvršnog postupka.

8. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju suprotno zakonu dozvoljen upis zabilježbe izvršenja, jer se odnosi na imovinu maloljetnih lica, njegovih sinova, koji nisu iznačeni kao izvršenici u predmetnom rješenju o izvršenju, a u konkretnom slučaju upis prava svojine je, kako navodi, izvršen prije pokretanja izvršnog postupka. Naime, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju ne postoje uslovi iz člana 72. stav 3. ZIP-a, te da je došlo do pogrešne primjene odredbe člana 70. ZIP-a kojom je propisano da se izvršenje može provesti isključivo na imovini izvršenika, kao i čl. 49. i 50. istog Zakona, kojima je, između ostalog, definisano da će sud u slučaju da izvršenik izjavi prigovor na rješenja o izvršenju koje je doneseno na osnovu vjerodostojne isprave prekinuti postupak do okončanja parničnog postupka.

9. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14 i 66/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koje glase:

Pravni lijekovi Član 12.

[…] (5) Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. […]. […] Izvršenje na osnovu nepravosnažnog rješenja o izvršenju Član 41.

(1) Izvršenje se sprovodi i prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju ako za pojedine izvršne radnje ovim zakonom nije drugačije određeno.

(2) Izvršenje određeno na osnovu vjerodostojne isprave ne može se sprovesti prije pravosnažnosti rješenja o izvršenju.

(3) Izvršenje se sprovodi u granicama određenim u rješenju o izvršenju.

Postupak povodom prigovora protiv rješenja o izvršenju na osnovu vjerodostojne isprave Član 50.

[…] (3) Neobrazložen prigovor sud će odbaciti.

(4) Ako se rješenje o izvršenju pobija u potpunosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje potraživanja, prijedlog za izvršenje smatraće se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

(5) Kada je podnesen prigovor iz stava 4. ovog člana, sud će odgoditi izvršenje i nastaviće ga, na prijedlog tražioca izvršenja, nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbom.

[…] Izvršne radnje Član 68.

Izvršenje na nepokretnosti sprovodi se zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, prodajom nepokretnosti i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom.

Zabilježba izvršenja Član 72.

(1) Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja.

[…] (3) Promjena vlasnika nepokretnosti tokom izvršnog postupka ne sprečava da se taj postupak nastavi protiv novog vlasnika kao izvršenika do visine vrijednosti nepokretnosti. Sve radnje preduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku preduzimati one radnje koje ne bi mogao preduzeti prijašnji vlasnik da do promjene svojine nije došlo.

[…]

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje pri čemu je razmotrio sve navode koje je apelant zapravo isticao i u toku postupku (u tužbi koju je podnio protiv rješenja Republičke uprave) a koje ponavlja i u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude sa odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne može naći elemente proizvoljnosti. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1410/17 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio