Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1512/17 („Obuća“ d.o.o. Zvornik i „Hasky-shoes“ d.o.o. Zvornik)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pojam doma
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1512/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1512/17, rješavajući apelaciju „Obuće“ d.o.o. Zvornik i „Hasky-shoes“ d.o.o. Zvornik, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Obuće“ d.o.o.
Zvornik i „Hasky-shoes“ d.o.o. Zvornik podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 59 0 Ps 026514 14 Pž od 24. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Obuća“ d.o.o. Zvornik i „Hasky-shoes“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja, drugoapelant i apelanti) podnijeli su 18. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj 59 0 Ps 026514 14 Pž od 24. marta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Višeg suda, Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te tuženog „Hemos impregnacija“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 30. januara do 3. marta 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Viši sud i Okružni sud dostavili su odgovor na apelaciju 4. i 6. februara 2019. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sažmu na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog suda broj 59 0 Ps 026514 13 Ps od 22. oktobra 2014. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da se uzdržava od radnji i da otkloni uzroke koji potiču od njegove nepokretnosti, a dovode do imisija neprijatnih mirisa kojima se otežava korišćenje nepokretnosti apelanata, te da izvrši dodatna ulaganja radi iznalaženja tehničkih mogućnosti sprječavanja imisija i štete apelantima, i to postavljanjem odgovarajućih uređaja, filtera i slično. Takođe, navedenom presudom obavezani su apelanti da tuženom nadoknade troškove postupka.
6. Okružni sud je naveo da je na glavnoj raspravi od 7. oktobra 2014. godine odbio prijedlog apelanata da se izvedu i dokazi čitanjem pismene dokumentacije koju su apelanti priložili uz svoj podnesak od 14. maja 2014. godine (dopis apelanata sudu od 11. aprila 2014. godine, informacija od 31. marta 2013. godine, informacija apelanata Skupštini opštine Zvornik od 17. aprila 2014. godine, dopis prvoapelantkinje Stanici policije Zvornik od 1. aprila 2014. godine i peticija naziva „Čist vazduh – zdrav život“ sa ukupno 21 listom peticije) zbog prekludiranosti apelanata da te dokaze dostave nakon zaključenja pripremnog ročišta koje je održano 17. februara 2014. godine, zatim zbog toga što se radi o dokazima koji su sačinjeni tokom postupka, odnosno nakon održavanja pripremnog ročišta, te konačno zato što nemaju značaj za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Okružni sud je naveo da apelanti osnovanost tužbenog zahtjeva zasnivaju na navodima o imisijama u vidu neprijatnog, zagušujućeg mirisa koji dolazi sa susjedne nepokretnosti na kojoj tuženi obavlja svoju proizvodnu djelatnost impregnacije drveta – drvenih željeznih pragova. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tuženom rješenjem Odjeljenja za stambeno-komunalne poslove od 12. avgusta 2011. godine data ekološka dozvola za postrojenje za impregnaciju drvnih sortimenata u kojoj je bilo određeno da se uticaji na vazduh isparavanjem u toku impregnacije drveta moraju svesti na minimum korišćenjem ispravne i atestirane opreme, te da se mjerenje kvaliteta vazduha mora vršiti jednom godišnje. Takođe, rješenjem Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske od 15. septembra 2011. godine utvrđeno je da tuženi ispunjava uslove za obavljanje djelatnosti prometa, skladištenja i upotrebe hemikalije – kreozotno ulje. Iz rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite od 23. oktobra 2012. godine utvrđeno je da tuženi ispunjava propisane uslove u oblasti zaštite i zdravlja na radu. Takođe, izvedenim dokazima na glavnoj raspravi utvrđeno je da su stručne ustanove Institut za građevinarstvo IG d.o.o. Banja Luka i V&Z zaštita d.o.o. Banja Luka vršile mjerenja i analize emisija zagađujućih materija u vazduhu iz pogona za impregnaciju drveta tuženog, a posljednje mjerenje je tokom trajanja postupka 26. marta 2014. godine izvršila ustanova V&Z zaštita d.o.o. Banja Luka, kojom prilikom je utvrđeno da mjerene imisijske vrijednosti ne prelaze granične vrijednosti ili su daleko ispod maksimalne dozvoljene vrijednosti. Vještačenjem sudskog vještaka iz oblasti zaštite na radu protivpožarne zaštite i zaštite životne okoline N. S., na čiji pismeni nalaz i mišljenje parnične stranke nisu imale primjedbi, utvrđeno je da u poslovnim (radnim) prostorijama apelanata životna okolina nije opterećena neprijatnim mirisom, odnosno zagađujućim bezbojnim gasovima koji dolaze od tuženog. Neprijatni mirisi osjećaju se ispred pogona za proizvodnju obuće prvoapelantkinje, i to ispod nadstrešnice namijenjene za odmor radnika (pauze), kao i na radnom mjestu radnika obezbjeđenja, i to u toku jednog ciklusa impregnacije ti mirisi se pojavljuju u vazduhu u trajanju jedan i po do dva časa u različito doba dana, ali sva mjerenja koja su vršena pokazuju da su imisije štetnih gasova u dozvoljenim granicama. Budući da se radi o imisijama čiji su izvor tvornička postrojenja tuženog u toku impregnacije drveta, tuženi je mogući emitent imisija. Međutim, Okružni sud je naveo da se apelanti i tuženi nalaze u industrijskoj zoni, što znači prilagođavanje takvoj sredini i njenim karakteristikama, pa tek kada se pređe određena tolerancija, odnosno dozvoljena mjera o kojoj govori odredba člana 76 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, može se govoriti o zaštiti od imisija. Niti jedan izvedeni dokaz na glavnoj raspravi nije potvrdio da neprijatni mirisi od djelatnosti tuženog prelaze dozvoljenu granicu tolerancije za apelante, i to za prvoapelantkinju koja je sama proizvodno preduzeće, a za drugoapelanta kao vlasnika nepokretnosti koji je zadržao jednu kancelariju kao svoje sjedište gdje nema radnika osim njegovog direktora. Takođe, u vezi s iskazima saslušanih svjedoka i zakonskih zastupnika parničnih stranaka koji su svjedočili o zagušujućim mirisima i njihovom uticaju na rad, Okružni sud je naveo da ti iskazi nisu mogli uticati na donošenje drugačije odluke jer se ocjena prekomjernosti imisija u vidu neprijatnih mirisa industrijskih postrojenja može cijeniti samo na osnovu odgovarajućih mjerenja i vještačenjima.
8. Presudom Višeg suda broj 59 0 Ps 026514 14 Pž od 24. marta 2017. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
9. U obrazloženju presude Viši sud je naveo da štetne imisije, bilo da se radi o prenošenju dima, neprijatnih mirisa, toplote, čađi, otpadnih voda i slično, ugrožavaju životnu sredinu ali u svakom konkretnom slučaju kada dođe do povrede subjektivnih prava nosilaca nekog prava potrebno je utvrditi da li te štetne imisije postoje, da li su prekomjerne i da li je osnovan zahtjev za sudsku intervenciju. U vezi s tim, Viši sud je naveo da rezultati cjelokupnog raspravljanja potvrđuju da su svi činjenični i pravni zaključci osporene presude zasnovani na dokazima tuženog kojim je prvostepeni sud dao pravilnu kvalifikaciju dokaza veće dokazne snage u odnosu na dokaze tužioca. Naime, nepostojanje štetnih imisija mimo dozvoljenih granica utvrđeno je pismenim dokazima objektivne snage uvjerljivosti, pri čemu su posebno relevantni dokazi ne samo nalaz i mišljenje vještaka iz oblasti zaštite na radu, protivpožarne zaštite i zaštite životne sredine i stručnog nalaza Instituta za građevinarstvo IG d.o.o. Banja Luka nego i veći broj izvještaja nadležnih organa o izvršenim mjerenjima u različitim periodima i rješenja nadležnih organa uprave, odobrenja nadležnih ministarstava za upotrebu hemikalija i drugih proizvoda koji se koriste u procesu rada tuženog, te ekološka dozvola koju je takođe izdao nadležni organ uprave. Dakle, iz obrazloženja prvostepene presude vidljivi su jasni razlozi zbog kojih su neki dokazi prihvaćeni a neki ne, što znači da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 7, 8 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dajući jasne razloge odbijanja koji se nisu mogli dovesti u sumnju navodima apelanata.
10. Takođe, Viši sud je naveo da nisu osnovani ni navodi apelanata o povredi prava na raspravljanje zbog odbijanja suda da prihvati naknadno pribavljene dokaze. Naime, nije sporno da primjeni odredbe iz člana 126 ZPP kao procesnoj metodi kojom se otklanja činjenična neizvjesnost da li su istinite tvrdnje na kojima tužilac zasniva svoj zahtjev ima mjesta u situaciji kada se te bitne činjenice nisu mogle utvrditi izvedenim dokazima sa potrebnom snagom uvjerljivosti u njihovu istinitost. Međutim, u konkretnom slučaju sve bitne činjenice su utvrđene pismenim, objektivnim dokazima čiju podobnost apelanti nisu mogli dovesti u sumnju ni neposredno izvedenim dokazima niti dokazima koje su predlagali nakon zaključenja pripremnog ročišta. Viši sud je istakao da dokazi koje su apelanti predlagali nemaju potrebnu kvalitetu da bi se njima mogla osporiti dokazna vrijednost onih dokaza koje je cijenio prvostepeni sud i na njima zasnovao svoju odluku. Sama činjenica da su se apelanti obraćali na različite adrese pismenim zahtjevima čiji je cilj bio rješavanje problema sa štetnim imisijama nije dovoljna za postojanje ovog uslova, a peticije građana pod nazivom „Čist vazduh – zdrav život“ takođe nemaju značaj jer se u ovoj parnici radi o zaštiti pojedinačnog prava a ne grupnog, kao i zbog toga što je postojanje negativnog uticaja na životnu sredinu bilo predmet ocjene u postupku izdavanja ekološke dozvole na način i u postupku koji je regulisan odredbama Zakona o zaštiti životne sredine, a koja upravo ima cilj da se obezbijedi visok nivo zaštite životne sredine u cjelini, preko zaštite vazduha, vode i zemljišta tako da je u toj dozvoli integrisano i sprječavanje zagađenja na koje se, bez osnova, apelanti pozivaju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno „pravo na zdravu životnu i radnu sredinu“. Apelanti tvrde da je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i uskraćivanja prava da izvedu dokaze koji bi potvrdili da neprijatni mirisi prelaze dozvoljenu granicu tolerancije, sud doprinio da se postupak okonča sa nepotpuno utvrđenim činjenicama. Apelanti smatraju da je sud posvetio pažnju samo argumentima da tuženi posjeduje sva odobrenja za rad uključujući ekološke dozvole, te da je trebao utvrditi činjenice da li se radi o imisijama koje prelaze mjere koje su uobičajene s obzirom na prirodu i namjenu nepokretnosti i mjesne prilike, te da se radi o materijama koje su kancerogene, što se odrazilo na radnike kod tužioca zbog čestih bolovanja. Apelanti tvrde da je tokom postupka dokazano da se iz postrojenja tuženog na prostore apelanata i okolne prostore kreću čestice prašine, a ne samo neprijatni mirisni gasovi što su potvrdili građani MZ Karakaj sa svojih preko 1.000 potpisa i protestima, a sud je apelantima uskratio pravo da izvede dokaze, a bez potrebnog mjerenja se nije moglo utvrditi činjenično stanje. Takođe, apelanti smatraju da je mjerenja trebalo izvršiti bez najave tuženom.
b) Odgovori na apelaciju
12. Viši sud je naveo da je odbijanjem žalbe apelanata potvrđena pravilnost prvostepene presude u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, zbog čega je isticanje identičnih navoda u apelaciji potpuno neosnovano.
13. Okružni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da su apelanti iskoristili redovni put pružanja pravne zaštite, te da je u postupku po redovnom pravnom lijeku Viši sud cijenio razloge kojima je osporavana prvostepena presuda, na osnovu čega se može zaključiti da nema povrede prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – OUS, 45/09 – OUS, 49/09 i 61/13).
Propis je objavljen na srpskom jeziku i latiničnom pismu, a za potrebe ove odluke korišćen je neslužbeni prečišćeni tekst, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 100. stav (1) Sud će se starati da se glavna rasprava odvija na pravilan način, bez nepotrebnih odlaganja, te da se raspravlja samo o pitanjima bitnim za donošenje odluke.
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
Član 107. stav (1) Sud će odbiti sprovođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
15. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09
– ispravka, 58/09, 95/11, 60/15 i 18/16 – OUS).
Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Imisije Član 76.
(1) Nepokretnošću se ne smije služiti i koristiti na način da zbog toga na tuđu nepokretnost dospiju dim, neugodni mirisi, čađ, otpadne vode, potresi, buka i drugo, ako su prekomjerni s obzirom na namjenu koja odgovara toj nepokretnosti u skladu sa mjestom i vremenom, ili izazivaju znatniju štetu, ili su nedopušteni na osnovu odredaba posebnog zakona (prekomjerne posredne imisije).
(2) Vlasnici nepokretnosti koje su izložene prekomjernim posrednim imisijama ovlašćeni su da od vlasnika nepokretnosti s koje one potiču zahtijevaju da otkloni uzroke tih imisija i nadoknadi štetu koju su nanijele, kao i da ubuduće ne čini na svojoj nepokretnosti ono što je uzrok prekomjernih imisija, dok ne preduzme sve mjere koje su potrebne da onemoguće prekomjerne imisije.
(3) Izuzetno od stava 2. ovog člana, kad prekomjerne posredne imisije potiču od djelatnosti za koju postoji dozvola nadležnog organa, vlasnici nepokretnosti koja im je izložena nemaju pravo dok ta dozvola traje da zahtijevaju propuštanje obavljanja te djelatnosti, ali su ovlašćeni da zahtijevaju naknadu štete koju su imisije nanijele, kao i preduzimanje odgovarajućih mjera da se ubuduće spriječe ili smanje prekomjerne imisije, odnosno nastupanje štete.
(4) Vlasnik nepokretnosti nije dužan da trpi da ga bilo ko bez posebnog pravnog osnova uznemirava time što posebnim uređajima ili na drugi način neposredno odašilje na njegovu nepokretnost dim, neugodne mirise, čađ, otpadne vode, potrese, buku i drugo (neposredne imisije), pa je ovlašćen da zahtijeva da to uznemiravanje prestane i da mu se nadoknadi pretrpljena šteta.
(5) Vlasnik čijoj nepokretnosti prijeti predvidiva opasnost s tuđe nepokretnosti od neposrednih ili posrednih imisija koje nije dužan trpjeti, ovlašćen je da zahtijeva da se odrede i sprovedu odgovarajuće mjere radi njihovog sprečavanja.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. Ustavni sud zapaža da apelanti apelacijom osporavaju Presudu Višeg suda broj 59 0 Ps 026514 14 Pž od 24. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 24. marta 2017. godine, a da su apelanti podnijeli apelaciju 18. aprila 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo „pravo na zdravu životnu i radnu sredinu“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti, u smislu odredbi Pravila Ustavnog suda, nisu ukazali na konkretno pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine ili iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine u kojem su navedeni dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini.
21. Međutim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na sopstvenu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva po drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tačke 51–52 sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).
22. Prema tome, imajući u vidu navode apelanata da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, te tvrdnje kojima ukazuju i na štetne posljedice imisija, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog slučaja, u tom dijelu, osporene odluke ispitati u vezi s garancijama prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite od imisija, te stoga proizlazi da je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
26. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se zasnivaju na tvrdnjama da su redovni sudovi zbog proizvoljne primjene procesnog prava onemogućili apelante da izvode dokaze koji bi potvrdili da neprijatni mirisi prelaze dozvoljenu granicu tolerancije, što je doprinijelo da se postupak okonča sa nepotpuno utvrđenim činjenicama.
27. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odlučujući o tim navodima dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoja stanovišta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, u pogledu odluke redovnih sudova kojima su odbijeni dokazni prijedlozi apelanata, Ustavni sud najprije zapaža da je odredbom člana 102 stav 2 ZPP propisano da se u toku glavne rasprave mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako stranke učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu, a da je odredbom člana 100 ZPP propisano da je obaveza brinuti se da se raspravlja samo o pitanjima bitnim za donošenje odluke. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe te obrazloženja redovnih sudova (kako je prikazano u tačkama 6 i 10 ove odluke) Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno pravo. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osim okolnosti da su sporni dokazi predloženi nakon održanog pripremnog ročišta, odnosno tokom glavne rasprave, razmotrili i okolnosti da li je riječ o dokazima bitnim za donošenje odluke, odnosno cijenili su kvalitet predloženih dokaza, pa su u tom pogledu, ukazujući da je riječ o podnescima kojima su se obraćali na različite adrese pismenim zahtjevima te rezultatima peticije „Čist vazduh – zdrav život“, utvrdili da ti dokazi, u situaciji kada je tuženi ponudio relevantne objektivne dokaze, nisu od značaja za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je zbog proizvoljnosti u primjeni procesnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
28. U pogledu navoda apelanata da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
30. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da se stanovišta redovnih sudova iz osporenih odluka ni u segmentu utvrđivanja činjenica ne doimaju proizvoljnim. Naime, u odnosu na apelantove tvrdnje kojima ukazuje da je prvostepena presuda isključivo zasnovana na dokazima tuženog da posjeduje sva odobrenja za rad uključujući ekološke dozvole, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, što je potvrdio i Viši sud, jasno i detaljno naveo dokaze koje je cijenio i okolnosti kojima se rukovodio (kako je to prezentovano u tačkama 7 i 9 ove odluke) da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja, izvedenim dokazima nisu dokazali da neprijatni mirisi od djelatnosti tuženog prelaze dozvoljenu granicu tolerancije za apelante, imajući u vidu dozvoljenu mjeru imisija o kojoj govori odredba člana 76 stav 1 Zakona o stvarnim pravima. Ovo pogotovo jer su apelanti koji u apelaciji tvrde da se radi o materijama koje su kancerogene i da je mjerenja trebalo izvršiti bez najave tuženom tokom postupka mogli predlagati izvođenje dokaza, odnosno kojim bi dokazivali navedene tvrdnje i predlagali izvođenje mjerenja bez najave tuženom i u tom pogledu prigovarati na nalaz i mišljenje vještaka, a to očigledno nisu činili. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti ni navodi apelanata o proizvoljnosti u utvrđivanju činjenica, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja svojih navoda koje su isticali tokom postupka pred redovnim sudovima, a koje su redovni sudovi imali u vidu donoseći osporene odluke i dajući razloge zašto su neosnovani, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neosnovani navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje.
31. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Pravo na dom
32. U pogledu navoda apelanata kojima ukazuju na povredu „pravo na zdravu životnu i radnu sredinu“, te na štetne posljedice spornih emisija, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je Evropski sud utvrdio da iako ne postoji nikakvo izričito pravo u Evropskoj konvenciji na čistu i tihu okolinu, u situaciji kad je neki pojedinac izravno i ozbiljno pogođen bukom ili drugim oblikom onečišćenja, može se pojaviti pitanje na osnovu člana 8 Konvencije (vidjeti predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 36022/97, stav 96; predmet López Ostra protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994., serija A, broj 303-C). Takođe, Ustavni sud ukazuje da je bitna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine, tačka 24, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 22/06). „Dom“ je, prema praksi Evropskog suda, mjesto, fizički definisan prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštovanje svog doma, što znači, kako je Evropski sud istakao, ne samo pravo na konkretni fizički prostor nego i na mirno uživanje tog prostora. Stoga, povrede prava na poštovanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje u mirnom uživanju doma, kao što je npr. neovlašćeni ulazak u dom nekog lica, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja, kojima se lice sprječava u uživanju u udobnosti svog doma (vidi predmet Hatton, naprijed citiran). Prema tome, imajući u vidu pojam „doma“, te činjenicu da su apelanti pravna lica, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, odluka o dopustivosti, Greenpeace E. V. i drugi protiv Njemačke, zahtjev broj 18215/06).
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbijajući tužbeni zahtjev apelanata za zaštitu od nedozvoljenih imisija za svoje odluke dali jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlaze proizvoljnosti prilikom odbijanja dokaznih prijedloga i utvrđivanja relevantnih činjenica na koje su apelanti neosnovano ukazivali.
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije s obzirom na to da su apelanti pravna lica a da je „dom“ mjesto, odnosno fizički definisan prostor gdje se razvija privatni i porodični život, pa predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević