Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1592/17 (D. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-1592/17
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1592/17, rješavajući apelaciju Duške Maksić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Duške Maksić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 1 P 003926 14 Rev od 17. januara 2017.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Duška Maksić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Drvara podnijela je 22. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 1 P 003926 14 Rev od 17. januara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 1 P 003926 14 Gž od 1. aprila 2014. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu – Odjeljenje suda u Drvaru (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 68 1 P 003926 12 P od 2. oktobra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i zakonskog zastupnika Opštine Drvar (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. odnosno 21. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena su u periodu od 22. februara do 6. marta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Opštinskog suda broj 68 1 P 003926 12 P od 2. oktobra 2013. godine odbijen je u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o kupoprodaji stana na kojem je stečeno stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), zaključen 9. oktobra 2006. godine između Opštine Drvar (u daljnjem tekstu: tužena), kao prodavca, i Zdravka Maksića (u daljnjem tekstu: apelantkinjin suprug), kao kupca (stav I). Presudom je dalje odbijen apelantkinjin zahtjev da se naloži tuženoj da apelantkinji izda podobnu ispravu za upis svojinskog prava na predmetnom stanu jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda (stav II ), te određeno da svaka parnična stranka snosi svoje parnične troškove (stav III).
6. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je među strankama nesporno da je sačinjen predmetni ugovor i da je 13. oktobra 2006. godine dostavljen Opštinskom javnom pravobranilaštvu. Dalje je naveo da je 22. marta 2007. godine kupoprodajna cijena uplaćena, ali potpise ugovorenih strana nije nikada ovjerio nadležni organ jer je potpisnik predmetnog ugovora, kupac – apelantkinjin suprug, u međuvremenu preminuo (12. aprila 2012. godine). Istaknuto je da je između parničnih stranaka sporna pravna valjanost predmetnog ugovora, odnosno sporno da li apelantkinja kao zakonska nasljednica može u ime umrlog potpisnika predmetnog ugovora – svog supruga presudom izdejstvovati ovjeru predmetnog ugovora. U vezi s tim, Opštinski sud je obrazložio da je prema odredbama člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti određeno da se član 9 Zakona mijenja i da ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnostima mora da bude sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu u Republici Bosni i Hercegovini. Dalje je obrazložio da prema istoj odredbi ugovor koji je zaključen protivno odredbi ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo. Primjenjujući ovako materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje, Opštinski sud je naveo da je na nesumnjiv način utvrđeno da potpise na predmetnom ugovoru nije ovjerio nadležni organ, te se smatra da predmetni ugovor nije ni zaključen, odnosno da ne proizvodi pravno dejstvo. Istaknuo je da apelantkinja kao nositeljica stanarskog prava može ostvariti svoja svojinska prava u nekom drugom postupku, a u ovom postupku nije osnovano tražiti naknadnu ovjeru potpisa nakon što je jedna od ugovornih strana preminula.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 68 1 P 003926 14 Gž od 1. aprila 2014. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud pravilno izvodi činjenični i pravni zaključak da je apelantkinjin tužbeni zahtjev neosnovan jer prema odredbama člana 30 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ugovorne strane su dužne da ovjere svoje potpise, te da će organ nadležan za ovjeru potpisa ovjeriti potpise stranaka nakon što utvrdi da je u toj formi podnesen na potvrdu nadležnom pravobraniocu. Kantonalni sud je dalje naveo da je isto tako odredbom člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti propisano da ugovor, na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnostima, mora da bude sačinjen u pismenom obliku i potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu u Republici Bosni i Hercegovini. Dalje je propisano da ugovor, koji je zaključen u suprotnosti s odredbom ovog člana, ne proizvodi pravno dejstvo.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 68 1 P 003926 14 Rev od 17. januara 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim i potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev, ali ne iz razloga iznijetih u obrazloženju drugostepene presude. U vezi s tim, obrazložio je da, prema sudskoj praksi Vrhovnog suda, ugovor o prodaji stana na kome je postojalo stanarsko pravo nastao je u času potpisivanja, a obaveza ovjere potpisa ugovornih strana proističe iz ovog ugovora i predstavlja način ispunjenja ugovora. Dalje je obrazložio da su stoga nasljednici kupca, umrlog nakon zaključenja ugovora, ovlašćeni da u parnici zahtijevaju od prodavca da ovjeri potpis na ugovoru i trpi da to učine i nasljednici kupca kako bi se tako omogućila uknjižba prava svojine na stanu (Bilten Vrhovnog suda broj 2/2001, sentenca 43). Vrhovni sud je istakao da predmetni ugovor nije sklopljen s obzirom na lične osobine umrlog apelantkinjinog supruga (član 359 Zakona o obligacionim odnosima), već na osnovu postojanja njegovog stanarskog prava. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, smrt apelantkinjinog supruga ne dovodi do prestanka obligacione obaveze, odnosno ugovora. Dalje je obrazložio da kroz nastali obligacionopravni odnos u njemu sadržana prava i obaveze imaju imovinski značaj, te kao i ostala imovina umrlog, u trenutku njegove smrti, silom zakona prelazi na nasljednike (član 162 Zakona o nasljeđivanju u Federaciji Bosne i Hercegovine), a koji ulaze u prava i obaveze prednika. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da smrću apelantkinjinog supruga nije prestala obaveza tužene da na predmetnom ugovoru ovjeri svoj potpis kao prodavac (načelnik Opštine kao zastupnik po zakonu), te dozvoli nasljedniku umrlog kupca kao njegovom pravnom sljedniku da na tom ugovoru i nasljednik ovjeri svoj potpis, kako to kao dužnost izričito propisuje odredba člana 30 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji), koji se primjenjuje kao posebni propis. Vrhovni sud je dalje naveo da su obje ugovorne strane dužne da ovjere svoje potpise, što znači da obaveza prodavca – tužene proističe iz samog Zakona, pa se tužena ovoj obavezi ne može protiviti, bez obzira što tu svoju obavezu treba da ispuni u vrijeme kada je kupac (nosilac stanarskog prava koji je zaključio ugovor o otkupu stana) umro, a na njegovo mjesto stupio njegov zakonski nasljednik – apelantkinja. U vezi s tim, obrazložio je da je ugovor zaključen onog dana kad su bivši nosilac stanarskog prava, kao kupac, i bivši vlasnik stana, kao prodavac, ugovor potpisali, pa za slučaj smrti kupca na njegovo mjesto stupaju njegovi nasljednici koji su ovlašćeni da nakon faze sklapanja ugovora izvrše sve ostale faze da bi se ugovor doveo do konačne perfekcije radi ispunjenja uslova upisa prava svojine u zemljišne knjige. Dalje je naveo da u prilog ovakvom stavu je i odredba člana 9 Zakona o prodaji koja, pored ostalog, propisuje da stan pod uslovima iz ovog zakona mogu kupiti i članovi užeg porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, uz njegovu saglasnost ili u slučaju njegove smrti, tako da ni gledano s aspekta te zakonske odredbe tužena ne bi mogla uskratiti prava ovjere potpisa na predmetnom ugovoru.
11. Vrhovni sud je istakao da se ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo (privatizacija stanova) razlikuje se od klasičnih ugovora o prometu nepokretnosti. U vezi s tim, obrazložio je da čim su takav ugovor potpisale ugovorne strane, kupcu prestaje svojstvo stanarskog prava po članu 33 Zakona o prodaji. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, već u tom času ugovor je nastao i proizvodi pravno dejstvo za sve dalje faze radi ispunjenja uslova upisa prava svojine (čl. 29 i 30 tog zakona) da bi se ugovor doveo do konačne valjane perfekcije radi upisa prava svojine kupca na stan (stiče upisom u zemljišne knjige – član 27 istog zakona). Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ocjena o osnovanosti apelantkinjinog zahtjeva sagledava primjenom Zakona o prodaji kao lex specialis, a ne primjenom Zakona o prometu nepokretnosti kao opštem propisu (lex specialis derogat generali). U vezi s tim, obrazloženo je da prema opštem principu procesnog prava (član 2 stav 1 Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Vrhovni sud je ocijenio da apelantkinjin postavljeni tužbeni zahtjev ne može biti prinudno izvršen. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, zahtjev pod I (utvrđujući) ograničava se na deklaraciju, a zahtjev pod II (osuda na činidbu radi ispunjenja uslova upisa prava svojine) potpuno je neodređen i paušalan. Kako su ti zahtjevi u međusobnoj vezi i ne mogu se prinudno izvršiti u sudskom postupku, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbeni zahtjev. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužilac ne može, pošto je u tužbi iznio jedan životni događaj, prepustiti sudu da ovaj presudom utvrdi koja pravna posljedica iz prikazanog zbivanja proističe. Dalje je navedeno da apelantkinjini prigovori o diskriminaciji kroz navode da je prvostepeni sud u sličnom predmetu donio drugačiju presudu (broj 068 1 P 10 000 073 od 1. februara 2013. godine – priznat zahtjev) ne dovode u sumnju pravilnost i zakonitost drugostepene presude jer revizioni sud nije vezan sudskom odlukom donijetom u drugom predmetu prvostepenog suda. Stoga je ocijenio da je odluka nižestepenih sudova o odbijanju tužbenog zahtjeva pravilna i zakonita jer, prema stanovištu sudske prakse, kad je sud zasnovao svoju odluku na odredbi materijalnog prava koju nije trebao primijeniti, pogrešna primjena materijalnog prava ne postoji ako bi i uz primjenu materijalnopravne odredbe koju treba primijeniti valjalo donijeti jednaku odluku, što je u predmetu slučaj.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Iako apelantkinja u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo osporenim odlukama povrijeđeno, iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelantkinja tvrdi da su svi slični ugovori „ovjereni“ u postupku pred Opštinskim sudom bez ikakvih pitanja, samo je apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen, te smatra da se radi o diskriminaciji jer se dvije iste stvari različito sude (apelantkinja je u prilogu dostavila presudu Opštinskog suda broj 068 1 P 10 000 073 od 11. februara 2011. godine). Navodi da žalba i prilozi uz žalbu kao da nisu ni razmatrani, te da je prvostepeni sud vršio opstrukcije i prilikom slanja revizije Vrhovnom sudu. Apelantkinja dalje navodi da su Kantonalnom i Vrhovnom sudu dostavljeni svi potrebni dokazi u ovom postupku, a Vrhovnom sudu još i presuda Ustavnog suda (objavljena u Službenom glasniku BiH od 11. februara 2013. godine), gdje je raspravljano o sličnom slučaju. Apelantkinja tvrdi da je nejasno zašto je Vrhovni sud donio odluku kojom odbija reviziju, kada je u revizionoj presudi sve opširno obrazložio i utvrdio da postoji zakonska obaveza tužene da ovjeri potpis na predmetnom ugovoru. Smatra da su je sudovi spriječili da kao zakonski nasljednik prvog nasljednog reda naslijedi prava i obaveze ostavioca – svog supruga.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju revizione odluke i da primjena prava nije bila proizvoljna, da nisu povrijeđena apelantkinjina prava na pravično suđenje i imovinu.
14. Kantonalni sud navodi da je u obrazloženju drugostepene presude naveo razloge kojim se vodio kada je apelantkinjinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Opštinski sud navodi da je apelantkinja postavila zahtjev koji ne može biti izvršen u izvršnom postupku, pa je odbijen. Smatra da je prvostepena odluka pravilna i zasnovana na zakonu.
16. Tužena navodi da je apelantkinja pokrenula novi parnični postupak u istoj pravnoj stvari, koji se kod Opštinskog suda vodi pod brojem 68 1 P 00 8650 17 P, u kojem je tužena dala odgovor na tužbu, iz kojeg proizlazi da tužena ne osporava pravo nasljednicima apelantkinjinog supruga vezano za predmetni stan. Dalje je navela da je navedeni postupak prekinut rješenjem od 25. oktobra 2017. godine jer je Opštinski sud odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju, a to je ko su zakonski nasljednici iza apelantkinjinog supruga (u prilogu dostavljena relevantna dokumentacija). Tužena ističe da apelantkinja ni u ovom novom postupku nije dostavila dokaz da je nasljednik predmetnog stana, pa samim tim ne može ni izvršiti ovjeru potpisa kupca na predmetnom ugovoru. Takođe ističe da je potpis zakonskog zastupnika tužene, tj. opštinskog načelnika deponovan kod Opštinskog suda i da apelantkinja kad god podnese predmetni ugovor da se izvrši ovjera potpisa prodavca to će u sudu biti i učinjeno. Tužena smatra da apelantkinja neosnovano prebacuje odgovornost za neovjeru potpisa ugovornih strana na tuženu, a zanemaruje činjenicu da zakonski nasljednici umrlog kupca (apelantkinjinog supruga) predmetnog stana ne mogu ovjeriti potpis na strani kupca dok ne budu pravosnažno proglašeni kao zakonski nasljednici tog kupca.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – OUS, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – OUS i 11/13 – rješenje Ustavnog suda BiH; koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak. Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 9.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
• nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;
• istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i
• nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
Član 27. st. 1. 2. i 3.
Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.
Ukoliko je kupac ugovorio obročnu otplatu cijene stana, pravo upisa vlasništva u zemljišne knjige stječe danom otplate prvog obroka, s tim što stan ne može prodati i njime raspolagati pravnim poslom među živima do dana otplate posljednjeg obroka.
Ako nekretnina nije upisana u zemljišne knjige, pravo vlasništva na stan stječe se polaganjem ugovora u zemljišnoknjižnoj službi suda na čijem se području stan nalazi i upisom u knjigu položenih ugovora koju osniva sud. Član 29.
Prodavatelj je dužan ugovor o prodaji stana dostaviti na potvrdu nadležnom pravobranitelju u roku od 30 dana od dana sklapanja ugovora.
Ako pravobranitelj utvrdi da ugovorena cijena stana nije utvrđena prema odredbama ovog zakona, pozvat će stranke da u roku od 30 dana od dana prijema ugovora, dopunom ugovora usklade cijenu stana sa odredbama ovog zakona.
U protivnom pravobranilac zatražit će tužbom poništenje ugovora u roku od 60 dana od dana dostave ugovora.
Član 30.
Ugovorne stranke su dužne ovjeriti svoje potpise.
Organ nadležan za ovjeru potpisa ovjerit će potpise stranaka nakon što utvrdi da je ugovor podnesen na potvrdu nadležnom pravobranitelju, što se potvrđuje na poleđini ugovora.
Član 33.
Danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nositelja stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi.
VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 1 P 003926 14 Rev od 17. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 28. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Iako apelantkinja u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo osporenim odlukama povrijeđeno, iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje pravne valjanosti predmetnog ugovora o kupovini stana, dakle na predmet građanskopravne prirode. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Ustavni sud smatra svrsishodnim prvo ukazati na praksu Ustavnog suda u predmetima koji su se ticali sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2545/09 od 20. decembra 2012. godine, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3183/11 od 6. novembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 2865/08 od 12. maja 2011. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2545/09 od 20. decembra 2012. godine Ustavni sud odbio apelaciju apelanata koji su zaključili ugovor o kupovini stana, za koji je prethodno bio zaključen ugovor o kupovini stana na kojem je postojalo stanarsko pravo između nositeljice stanarskog prava i prodavca, ali zbog smrti nositeljice stanarskog prava nisu ovjereni potpisi. Postupajući po tužbi tužiteljice (koja je nasljednica umrle nositeljice stanarskog prava), Vrhovni sud je osporenom odlukom utvrdio da je ništav ugovor o kupovini stana koji je zaključen između apelanata, kao kupaca, i prodavca, obavezao prodavca da ovjeri potpis svog zakonskog zastupnika na prethodnom ugovoru o kupoprodaji na kojem postoji stanarsko pravo, koji je zaključila pravna prednica tužiteljice s prodavcem, te da trpi da to učini i tužiteljica kao isključivi nasljednik umrle nositeljice stanarskog prava, te su apelanti obavezani da trpe da se na stanu briše uknjižba njihovog prava susvojine i uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje. Analizirajući navedenu presudu, Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud na jasan i precizan način obrazložio da je na osnovu relevantnih činjenica utvrđenih tokom predmetnog postupka zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor koji su s prodavcem zaključili apelanti jer je tužiteljičina pravna prednica ugovor o kupovini stana već zaključila s prodavcem i stekla pravni osnov za sticanje prava svojine na njemu (član 38 stav 1 Zakona o svojinskopravnim odnosima). Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom slučaju primjena materijalnog prava se ne može smatrati proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2545/09 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
28. S druge strane, Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3183/11 od 6. novembra 2014. godine, usvojio apelaciju, utvrdio povredu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukinuo drugostepenu presudu i ostavio na snazi prvostepenu presudu, u situaciji kada drugostepeni sud „nije obrazložio zašto je iskazao drugačiji stav, odnosno zašto je odredbu člana 30 Zakona o prodaji stanova tumačio kao uslov za pravnu valjanost ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, niti je navedenu odredbu, u okolnostima konkretnog slučaja, ocijenio u vezi s odredbama čl. 29 i 30 istog zakona, a naročito odredbom člana 33 navedenog zakona kojom je propisano da danom sklapanja ugovora o kupoprodaji stana nosiocu stanarskog prava prestaje stanarsko pravo na stanu koji koristi“. U navedenoj odluci Ustavni sud je zaključio da je prvostepeni sud dao jasno i precizno obrazloženje za svoj zaključak da je ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo pravno valjan od dana kada su ga potpisale ugovorne strane, povezujući odredbe člana 30 Zakona o prodaji stanova s odredbama čl. 29 i 30 istog zakona (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3183/11 od 6. novembra 2014. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Buvač protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, Buvač protiv Hrvatske, aplikacija broj 47685/13, presuda od 6. septembra 2018. godine, st. 23-31) utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu zbog pretjeranog formalizma koji je sud iskazao u primjeni relevantnih odredaba Zakona o medijima, što je za posljedicu dovelo do uskraćivanja prava aplikanta na pravično suđenje utvrdivši da ograničenje (insistiranje na pismenoj punomoći i pored činjenice da je aplikant na ročištu naveo da je ovlastio svog punomoćnika da djeluje u njegovo ime u odnosu na izdavača, što je uključivalo i prethodno podnošenje zahtjeva izdavaču za ispravak spornih navoda u novinskom tekstu) nije bilo srazmjerno legitimnom cilju i kao takvo je narušilo suštinu prava aplikanta na pristup sudu koje je obezbijeđeno članom 6 stav 1 Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2978/16 zaključio da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 335 stav (3) ZPP insistirajući da apelanti kao dokaz dostave originalne primjerke novinskih članaka samo zato što je tuženi, bez bilo kakvog dodatnog obrazloženja, iskazao sumnju u autentičnost priloženih dokaza skinutih s portala „Parametar“, čime je narušena suština prava apelanata na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2978/16 od 11. oktobra 2018. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Cijeneći primjenjivosti navedene prakse Ustavnog suda i Evropskog suda na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da apelantkinja tvrdi da je nejasno zašto je Vrhovni sud donio odluku kojom odbija reviziju kada je u revizionoj presudi sve opširno obrazložio i utvrdio da postoji zakonska obaveza tužene da ovjeri potpis na predmetnom ugovoru, te smatra da su je sudovi spriječili da kao zakonski nasljednik prvog nasljednog reda naslijedi prava i obaveze ostavioca – svog supruga.
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije odstupio od svoje dosadašnje prakse i stava o ovom pravnom pitanju. Naime, iz osporene odluke nesporno slijedi da je Vrhovni sud zaključio da je ugovor o otkupu stana na kojem postoji stanarsko pravo nastao čim su ga potpisale ugovorne strane i proizvodi pravno dejstvo za sve dalje faze radi ispunjenja uslova upisa prava svojine (čl. 29 i 30 Zakona o prodaji), da bi se ugovor doveo do konačne valjane perfekcije radi upisa prava svojine kupca na stan. Takođe nesporno proizlazi da su obje ugovorne strane dužne da ovjere svoje potpise, što znači da obaveza prodavca – tužene proističe iz samog Zakona, pa se tužena ovoj obavezi ne može protiviti, bez obzira što tu svoju obavezu treba da ispuni u vrijeme kada je kupac (nosilac stanarskog prava koji je zaključio ugovor o otkupu stana) umro, a na njegovo mjesto stupio njegov zakonski nasljednik – apelantkinja. Nakon što je Vrhovni sud iznio ovakve zaključke u pogledu predmetne situacije, citirao je član 2 stav 1 ZPP i ocijenio da postavljeni tužbeni zahtjev ne može biti prinudno izvršen. U vezi s tim, obrazložio je da se zahtjev pod I (utvrđujući) ograničava na deklaraciju, a zahtjev pod II (osuda na činidbu radi ispunjenja uslova upisa prava svojine) potpuno je neodređen i paušalan, te kako su ti zahtjevi u međusobnoj vezi i ne mogu se prinudno izvršiti u sudskom postupku, nižestepeni sudovi su pravilno odbili tužbeni zahtjev.
32. Prema ocjeni Ustavnog suda, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, postavlja se pitanje da li je Vrhovni sud ovakvim zaključkom iskazao pretjerani formalizam u primjeni člana 2 stav 1 ZPP. Naime, u situaciji kada je i sam Vrhovni sud zaključio da je predmetni ugovor „nastao“ čim su ga potpisale ugovorne strane i proizvodi pravno dejstvo za sve dalje faze radi ispunjenja uslova upisa prava svojine, te da tužena ima zakonsku obavezu da ovjeri svoj potpis, Ustavni sud smatra da nije bilo prepreke da se utvrdi da je pravno valjan predmetni ugovor (stav I). Nadalje, ni stav II tužbenog zahtjeva, kojim je apelantkinja tražila „da se naloži tuženoj da apelantkinji izda podobnu ispravu za upis svojinskog prava na predmetnom stanu jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda“, prema mišljenju Ustavnog suda, nije paušalan u situaciji kada je iz okolnosti predmeta nesporno da je za ispunjenje ugovora potrebna ovjera potpisa („podobna isprava“), pogotovo kada je apelantkinja tražila da „će u protivnom tu ispravu zamijeniti presuda“. Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud, prilikom donošenja svoje odluke, morao uzeti u obzir naročite okolnosti ovog predmeta: da je predmetni ugovor zaključen 9. oktobra 2006. godine, da je nekoliko dana iza toga predmetni ugovor predat na potvrdu nadležnom opštinskom javnom pravobraniocu Drvar, da je isplaćena kupoprodajna cijena, a da je apelantkinjin suprug umro više od pet godina nakon toga (12. aprila 2012. godine), u kojem periodu tužena nije izvršila svoju zakonsku obavezu i ovjerila potpis. Dakle, iz svega navedenog je očito da je apelantkinja, i nakon dugog niza godina, i dalje u neizvjesnosti u pogledu pitanja svojine na predmetnom stanu, te je, prema odgovoru tužene na apelaciju, bila primorana pokrenuti novi parnični postupak o istom pitanju u kojem joj tužena sada osporava nasljednička prava (koja nisu bila osporavana u predmetnom postupku). Ustavni sud podsjeća i na svoj stav da je cilj Zakona o prodaji bila privatizacija stanova u društvenoj svojini, odnosno napuštanje stanarskog prava kao sui generis instituta vezanog za svojinu, te da je način transformacije u pravo svojine učinjen metodom otkupa kao jedne vrste privilegovane kupovine s obzirom na to da zaključenjem ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo prestaje stanarsko pravo i nastaje pravo svojine, odnosno pravni osnov za upis svojine u zemljišne knjige (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1231/15 od 11. oktobra 2017. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, zaključak Vrhovnog suda da postavljeni tužbeni zahtjev ne može biti prinudno izvršen nije bio srazmjeran legitimnom cilju, te je na taj način narušena suština apelantkinjinog prava na pravično suđenje zajemčenog članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Stoga, podržavajući sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda, te uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je zbog pretjeranog formalizma Vrhovnog suda u primjeni člana 2 ZPP došlo do kršenje apelantkinjinog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije
34. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja navela da joj je u predmetnom postupku povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u odnosu na navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno ispitati navode o povredi zabrane diskriminacije.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud iskazao pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 2 stav 1 ZPP, smatrajući da predmetni tužbeni zahtjev ne može biti prinudno izvršen, a zanemarujući sve naročite okolnosti ovog predmeta, čime je narušena suština apelantkinjinog prava na pravično suđenje.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević