Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2380/17 (S. F.)

Odluka donesena 24. 04. 2019.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Uporedive situacije
  • Nematerijalna šteta
  • Miješanje
  • Kleveta
  • Proporcionalnost
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2380/17

Apelacija

Odluka o meritumu

24. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2380/17, rješavajući apelaciju Saliha Fazlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 24. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Fazlića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 052515 15 Gž 3 od 24. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 052515 12 P od 18. septembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Salih Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, podnio je 7. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 052515 16 Rev 2 od 27. marta 2017. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 052515 15 Gž 3 od 24. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 052515 12 P od 18. septembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 28/15 od 11. januara 2017. godine, rješavajući apelacije Halida Zahirovića i Esmira Zahirovića i dr. (kojom odlukom je, između ostalih, obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 4834/16, dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koju je 13. decembra 2016. godine podnio protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 052515 15 Gž 3 od 24. juna 2016. godine zbog toga što je pred vijećem Apelacionog suda bio u toku postupak povodom apelantove revizije.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda te tužitelja Dragana Tomaša i Jadranka Grčevića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji), koje zastupa Dragan Oparnica, advokat iz Brčkog, zatraženo je 14. februara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Apelacioni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. februara, a Osnovni sud 27. februara 2019. godine. Tužitelji nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 052515 12 P od 18. septembra 2015. godine obavezan je apelant (st. 1. i 2. izreke) da prvotužitelju i drugotužitelju na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva isplati iznose od po 9.000,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počevši od 18. septembra 2015. godine. Istom presudom (stav 3. izreke) tužiteljima je odbijen višak tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa do utuženih iznosa naknade nematerijalne štete (10.000,00 KM). Stavom 4. presude obavezan je apelant da u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude dostavi presudu Nezavisnim novinama Banja Luka, info portalu „Otisak“ Brčko, Dnevnom avazu Sarajevo i magazinu „Respekt“ Banja Luka radi objave o apelantovom trošku. Apelant je također obavezan da tužiteljima solidarni isplati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 3.180,00 KM (stav 5).

7. U obrazloženju presude je konstatovano da su tužitelji podnijeli tužbu protiv apelanta 3. decembra 2012. godine radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM zbog povrede časti i ugleda. U tužbi su naveli da je apelant sačinio tekst pod nazivom „krivična prijava“ u kojem je, između ostalog, naveo niz neistina i uvreda na njihovu štetu, tvrdeći da su na nezakonit način izvršili uknjižbu prava vlasništva na nekretninama, označenim kao u obrazloženju presude u korist Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: DBBiH), „onako kako im je trebalo za njihove potrebe“ a na traženje Mirsada Đape i za njihov interes. Navedeni tekst apelant je dostavio gradonačelniku DBBiH, Kancelariji za upravljanje javnom imovinom DBBiH, Državnoj agenciji za istragu i zaštitu BiH – regionalnom uredu u Tuzli (u daljnjem tekstu: SIP), Narodnoj skupštini Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), predsjedniku RS, Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH, Skupštini DBBiH, OHR-u – regionalnom uredu u Tuzli, Ambasadi SAD-a u Sarajevu, Ombudsmenu za ljudska prava BiH, supervizoru za DBBiH, Nezavisnim novinama Banja Luka, Dnevnom avazu Sarajevo, magazinu „Respekt“ Banja Luka i Večernjim novostima Beograd. Tužitelji navode da je apelant sačinjavanjem pomenutog teksta sa neistinitim sadržajem, koji je putem sredstava javnog informisanja dospio u javnost, tužitelje prikazao u negativnom svjetlu, na koji način im je povrijedio čast i ugled u društvu (prvotužitelj je u to vrijeme bio šef Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda DBBiH, a drugotužitelj je obavljao funkciju predsjednika tog suda). Na navedeni način apelant je tužiteljima prouzrokovao duševne bolove jakog intenziteta koji će trajati dug period.

8. Dalje, konstatovano je da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Apelant je naveo da nije imao namjeru ni motiv da tužitelje prikaže u negativnom svjetlu, odnosno da je sve što sadrži krivična prijava „notorna“ istina zasnovana na činjenicama i dokazima. Osim toga, apelant je dalje naveo da se tužitelji međusobno znaju i druže, da nemaju pravo na „dobar glas“, da su simulirali duševnu bol i da su upravo oni njemu i njegovoj porodici nanijeli materijalnu i nematerijalnu štetu, pa je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

9. Osnovni sud je ukazao da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi čitanjem teksta, ispis stranice portala „Otisak“ iz Brčkog sa naslovom „Brčko – slučaj Fabrike vode ꞌMajaꞌ“, krivične prijave protiv tužitelja, nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka neuropsihijatra dr. Kasima Brigića, uvidom u naredbu Tužilaštva DBBiH preciziranog broja od 16. januara 2013. godine, saslušanjem parničnih stranaka i iskaza svjedoka Edina Ražanice. Također, ukazao je da je ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Pri tome, Osnovni sud je u obrazloženju presude (str. 4-6. presude) prezentovao i sadržaj apelantove i tužiteljeve izjave, te nalaza, mišljenja i izjave vještaka neuropsihijatra, a koji je prihvatio kao stručan i objektivan.

10. Osnovni sud je konstatovao da je među parničnim strankama nesporno da je apelant sačinio krivičnu prijavu 5. septembra 2012. godine protiv Mirsada Đape, oba tužitelja, Zorana Bogdanovića, Zumrete Slomić, Ermina Džinića, Sadika Zaimovića, Mohameda Bećirovića i Silve Rezac, kojom je tužiteljima stavljeno na teret da su zajedno sa Mirsadom Đapom počinili krivično djelo zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja iz člana 377. stav 1, krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 383. stav 1. i krivično djelo ovjera neistinitog sadržaja iz člana 369. st. 1. i

2. Krivičnog zakona DBBiH, koju je potom dostavio nadležnim organima i institucijama pobliže navedenim u stavu 7. ove odluke. Dalje je utvrđeno da je internet portal „Otisak“ u Brčkom (u daljnjem tekstu: internet portal „Otisak“) objavio u cijelosti tekst navedene krivične prijave pod naslovom „Brčko – slučaj Fabrike vode ꞌMajaꞌ“, u kome je, između ostalog, navedeno da su „tužitelji (prvotužitelj kao šef Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda DBBiH i drugotužitelj kao predsjednik Osnovnog suda DBBiH) zajedno sa Mirsadom Đapom počinili krivična djela zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja iz člana 377. stav 1, krivično djelo krivotvorenje službene isprave iz člana 383. stav 1. i krivično djelo ovjera neistinitog sadržaja iz člana 369. st. 1. i

2. Krivičnog zakona DBBiH na način što je Mirsad Đapo kao odgovorno lice u Vladi DBBiH, koristeći se službenim položajem i uticajem na potčinjene kao što su tužitelji, zloupotrijebivši i prekoračivši granice svog položaja i ovlasti, 26. januara 2009. godine za navedenog pribavio izvod iz zemljišnih knjiga, koji se odnosi na nekretninu označenu kao u tekstu krivične prijave (str. 3. presude), površine 2.909 m² i koju su upisali kao vlasništvo DBBiH u dijelu 1/1, a koje nekretnine po novom premjeru odgovaraju nekretninama upisanim u posjedovnom listu broj kao u tekstu prijave, kao posjednika također upisali DBBiH. Dalje je navedeno da su tužitelji izvršili cijepanje navedene nekretnine, skiciranje, druge službene radnje i upise u službene knjige „onako kako im je trebalo za njihove potrebe“, a koje nekretnine je 1960. godine vlast bivše države prisilno oduzela od njegovog oca Alije Fazlića iz Maoče i prenijela na JUR „Šumarstvo“ Brčko.

11. Osnovni sud je dalje istakao da je Tužilaštvo DBBiH donijelo naredbu broj T18 0 KTPO 0004650 12 od 16. januara 2013. godine kojom je odlučeno da se neće provoditi istraga povodom naznačene krivične prijave protiv prijavljenih jer je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo. Osnovni sud je dalje utvrdio da je stalni sudski vještak neuropsihijatar dr. Kasim Brigić u svom nalazu i mišljenju naveo da je kritični događaj kod prvotužitelja doveo do psihičkog poremećaja, tzv. narcističke lezije, tj. povrede njegovog ukupnog ličnog i profesionalnog integriteta, ugleda, časti i dostojanstva. Nastale psihičke tegobe su također kod njega izazvale poremećaj psihosocijalne ravnoteže, nastale duševne smetnje imaju karakter psiho-traumatskog poremećaja, a klinička slika je u vidu napetosti, anksioznosti, uznemirenosti i smetnji sna. Dakle, duševna bol praćena simptomima reakcije na stres je trajala 28 dana, a u narednom periodu od oko 60 dana su bili prisutni simptomi anksioznog depresivnog karaktera s neuretskim simptomima. Što se tiče drugotužitelja, kod njega su nastale duševne smetnje koje imaju karakter „narcističke lezije“, kao i poremećaj psihosocijalne ravnoteže. Ovo posebno jer se radi o javnoj ličnosti poznatoj u gradu i kao predsjednik lokalnog suda vrlo cijenjenoj u profesionalnim krugovima. Nastale duševne smetnje kod njega imaju karakter psiho-traumatskog poremećaja, a klinička slika se manifestuje također u vidu napetosti, anksioznosti, uznemirenosti, smetnje sna i hiperprobuđenosti. Duševna bol srednjeg stepena praćena reakcijom na stres je trajala 21 dan, a u narednom periodu od 60 dana bili su prisutni simptomi anksioznog i depresivnog karaktera.

12. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 2. Zakona o zaštiti od klevete DBBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) propisano da se utvrđivanjem građanske odgovornosti za štetu nanesenu klevetom žele obezbijediti: zaštita prava na slobodu izražavanja koja predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa; zaštita sadržaja izražavanja, kao i način na koji je iznesen i koja se ne primjenjuje samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, a da sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenositelji informacija javnosti. Zatim je istakao da je odredbom člana 5. stav 3. istog zakona propisano da javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete kao radnje nanošenja štete ugledu tog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog lica trećem licu. Dalje, ukazao je da je odredbama člana 6. istog zakona propisano da svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu odgovorno je za klevetu, te kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Pored toga, ukazao je da je odredbom člana 7. istog Zakona propisano da ne postoji odgovornost za klevetu: ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima; ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka i ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

13. Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao tačnost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu o tome da su tužitelji izvršili cijepanje navedenih nekretnina navedenih u tekstu „krivične prijave“ i proglasili ih „onako kako im je trebalo za njihove potrebe“ vlasništvom DBBiH, te da su na koncu 26. januara 2009. godine sačinili, ovjerili i izdali izvod iz zemljišnih knjiga prema tom stanju. Taj sud je posebno cijenio organizaciju tijela upravne i sudske vlasti DBBiH, jer s obzirom na upravne i stručne poslove iz oblasti tehničkog premjera, izrade i održavanja podataka katastra zemljišta tužitelji ih nisu mogli obavljati budući da su ti poslovi u nadležnosti drugog organa, tj. Odjeljenja za javni registar Vlade DBBiH. Dodatno, taj sud je cijenio da je nadležno Tužilaštvo DBBiH donijelo naredbu 16. januara 2013. godine, kojom je odlučeno da se neće provoditi istraga povodom naznačene krivične prijave protiv prijavljenih (tužitelja) jer iz prijave i pratećih dokumenata proizlazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 6. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete propisano da kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanje od političkog ili javnog interesa štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja, ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepozornošću zanemario neistinitost izražavanja, pa kako u okolnostima konkretnog slučaja izražavanje u „krivičnoj prijavi tuženog nesumnjivo nije bilo istinito“, taj sud je zaključio da je ono „podložno sankcijama predviđenim u ZOO-u i u Zakonu o zaštiti od klevete.“ Također, Osnovni sud je apelantove navode o pristrasnosti postupajućeg sudije i tužitelja, pripadnosti političkim partijama, aktivnostima stranih obavještajnih službi na području BiH ocijenio irelevantnim i usmjerenim na apelantovo izbjegavanje vlastite građanskopravne odgovornosti. Cijeneći osjećaje i reakcije tužitelja izazvane u momentu objavljivanja spornog teksta iz „krivične prijave“ i kasnije nakon njegove objave zbog negativnog odnosa šire obitelji, profesionalne sredine i poznanika, kao i uzrokovanih duševnih bolova i njihovog intenziteta, što je potvrđeno vještačenjem, Osnovni sud je zaključio da su to okolnosti koje opravdavaju dosudu tužiteljima novčane naknade za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao na odredbe člana

200. ZOO-a, te istakao da je vodio računa o značaju povrijeđenog dobra, cilju kome novčana naknada služi, zatim da je internet portal „Otisak“ primio i objavio cijeli tekst krivične prijave, kao i da je dostavljen i drugim sredstvima informisanja, naprijed pobrojanim organima vlasti i diplomatskim misijama. S obzirom na to, Osnovni sud je, imajući u vidu i okolnosti propisane odredbom člana 10. Zakona o zaštiti od klevete, zaključio da je iznos od po 10.000.00 KM primjerena novčana naknada s obzirom na okolnost konkretnog slučaja. Međutim, kako tužitelji nisu preduzeli mjere propisane odredbom člana 8. Zakona o zaštiti od klevete radi ublažavanja štete uzrokovane apelantovim klevetničkim izražavanjem, prvostepeni sud je umanjio utvrđene iznose za 10% i obavezao tuženog da svakom od tužitelja isplati iznos od po 9.000,00 KM. Dalje, taj sud je odluku o troškovima postupka donio prema uspjehu tužitelja u parnici.

14. Na kraju obrazloženja je Osnovni sud ukazao da je poklonio vjeru materijalnoj dokumentaciji u spisu jer stranke na nju nisu imale primjedbi, a ni sam sud nije imao razlog da sumnja u autentičnost isprava. Navedeno je da je sud odbio apelantove „irelevantne i prekludirane dokazne prijedloge o čemu je dato detaljno obrazloženje na raspravnim zapisnicima a dio tuženikovih dokaza nije pročitan jer je tuženik odbio da ih čita i napustio sudnicu na zakazanom ročištu (pa je sud raspravnim rješenjem od 20. 08. 2015. godine odlučio da ti dokazi neće biti izvedeni)“. Istaknuto je da nije tačna apelantova tvrdnja da sporna krivična prijava nije dostavljena internet portalu „Otisak“ jer je „na samoj prijavi naveden ovaj portal kao primalac a navedeni portal jeste i primio i objavio sporni tekst“, te je istaknuto da je sporna prijava dostavljena i drugim sredstvima kao i drugim tijelima vlasti i stranim diplomatskim misijama, čime se efekat klevete nije zadržao samo na navedenom portalu.

15. Osnovni sud je Rješenjem broj 96 0 P 052515 12 P od 18. septembra 2015. godine apelanta kaznio novčanom kaznom od 3.500,00 KM zbog grubog vrijeđanja suda učinjenog u podnesku naslovljenom kao završno izlaganje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 20. avgusta 2015. godine na ročištu za glavnu raspravu dostavio podnesak naslovljen kao završno izlaganje u kojem je, između ostalog (str. 2. obrazloženja rješenja), grubo vrijeđao sud, postupajućeg sudiju, u smislu da je on u dosluhu sa tužiteljima, nazivajući ih, između ostalog, kriminalcima itd. Zbog toga je taj sud na osnovu člana 142. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

16. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 052515 15 Gž 3 od 24. juna 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i presuda Osnovnog suda od 18. septembra 2015. godine potvrđena.

17. Apelacioni sud je u obrazloženju presude, nasuprot apelantovim navodima, ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su relevantne za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu sa aspekta Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a. Pri tome, konstatovao je da je prvostepeni sud omogućio svakom učesniku u postupku da iznese sve činjenice i okolnosti, te predloži i izvede dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika. Apelacioni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze (iskaze parničnih stranaka, vještačenje i sve materijalne dokaze) onako kako mu nalaže odredba člana 8. ZPP, te da je svakom od dokaza dao odgovarajući značaj u odnosu na relevantne odredbe čl. 2, 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete, člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i čl. 199. i 200. ZOO-a. Konstatovao je da su na osnovu provedenih dokaza u obrazloženju prvostepene presude utvrđene relevantne činjenice i okolnosti da je apelant spornim tekstom „krivične prijave“ objavljene u cijelosti na internet portalu „Otisak“, a koji tekst su objavila i druga sredstva javnog informisanja, što opravdava zaključak prvostepenog suda, iznio netačne činjenične tvrdnje vezane za tužitelje, a što opravdava zaključak prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

18. Dalje, Apelacioni sud je ukazao da apelant u žalbenim navodima i dalje istrajava u tvrdnji da se sud stavio na stranu tužitelja. Naime, tvrdi da ne postoji njegova odgovornost za klevetu jer je, kako ističe, „objavio istinu“. Također smatra da prvostepeni sud nije vodio računa o njegovom materijalnom stanju (da je prodao svu imovinu zbog liječenja kćerke). Apelacioni sud je odbio kao neosnovane apelantove navode kojim osporava presudu prvostepenog suda zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i da mu je bilo onemogućio pravo na slobodu izražavanja. Naime, Apelacioni sud je istakao da, suprotno apelantovim navodima, taj sud smatra da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje i okolnosti o kojima se vodio spor, te da je pravilno primijenio relevantne odredbe ZOO-a, ZPP i Zakona o zaštiti od klevete, dakle relevantne odredbe bitne za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Također smatra da nisu učinjeni propusti materijalnopravne naravi jer je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja visine novčane naknade cijenio apelantove materijalne prilike. Dalje, taj sud ističe činjenica da je apelant odbio da čita dokaze koje je predložio i da je napustio sudnicu, što također opravdava zaključak tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, da je apelant prouzrokovao štetu tužiteljima, njihovom ugledu i časti iznošenjem i prenošenjem trećim licima neistinitih navoda u krivičnoj prijavi. Prema tome, Apelacioni sud smatra da sporni tekst u krivičnoj prijavi predstavlja paušalno i uvredljivo pisanje o tužiteljima jer iz izvedenih dokaza također jasno proizlazi da apelant nije preduzeo mjere provjere istinitosti svojih navoda i da tokom postupka nije dokazao njihovu istinitost. Dakle, kako je apelant spornim tekstom o tužiteljima prenio neistinite informacije kojim vrijeđa njihovu čast i dostojanstvo, Apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 10. Evropske konvencije koja u stavu 2. ograničava slobodu izražavanja u interesu zaštite ugleda i prava drugih i kada je apelanta obavezao da tužiteljima naknadi nematerijalnu štetu prouzrokovanu objavom i dostavljanjem teksta krivične prijave trećim licima, kao i njenu objavu u sredstvima javnog informisanja.

19. Apelacioni sud je također ukazao da je odredbom člana 4. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica nanošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Dalje, ukazao je da prema odredbi člana 6. st. 2. i. 3. istog zakona za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja i prouzročenu štetu odgovara autor, ako je namjerno ili iz nepozornosti iznio ili pronio izražavanje nečeg neistinitog. Apelacioni sud je istakao da to znači da u zahtjevu tužitelja za naknadu štete zbog klevete ima mjesta i protiv autora teksta (ovdje apelanta) koji je objavio u sredstvu javnog informisanja (na informativnom portalu „Otisak“) u kojim je iznio neistinita izražavanja o tužiteljima koja su uzrokovala štetu njihovom ugledu i časti, ne samo kada je namjerno htio nanijeti štetu ili je znao da će iz njegove radnje nastati šteta tužiteljima ili da šteta može nastati već i kada je iz nepozornosti nanio štetu jer se nije ponašao onako kako bi se ponašao čovjek prosječne pozornosti (krajnja, gruba nepozornost) ili kada nije upotrijebio onu pozornost koja se očekuje od osobito pozornog čovjeka (obična nepozornost). Apelacioni sud je ukazao da se isti standard odgovornosti za štetu zbog klevete primjenjuje kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od javnog interesa, kao i kada je oštećeni javni službenik ako prema općem shvaćanju javnosti vrši značajan uticaj na pitanja od javnog interesa, shodno članu 6. st. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete. Dakle, prema mišljenju Apelacionog suda, da bi tužitelji imali pravo na naknadu nematerijalne štete zbog klevete, prvo je potrebno da su ispunjene pretpostavke iz odredbe člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da je bilo neistinito ono što je apelant iznio u pomenutom tekstu o tužiteljima i to objavio na internet portalu, a tek potom da se ispune pretpostavke iz odredbe člana 10. Zakona o zaštiti od klevete i iz odredbe člana

200. ZOO-a koje opravdavaju dosudu novčane naknade.

20. Apelacioni sud je istakao da je prilikom određivanja visine naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti prvostepeni sud, prvenstveno uvažavajući da čast i ugled čovjeka spadaju u najveće vrijednosti zaštićene zakonom, vodio računa o značaju povrijeđenog dobra i jačini i dužini trajanja duševnih bolova. U vezi s tim je navedeno da je prvostepeni sud uzeo u obzir da je sporni članak (sporni naslovi zajedno sa spornim sadržajem) objavljen na informativnom internet portalu, kao i da je vodio računa o cilju kojem ta naknada služi, te da je pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete o obeštećenju i odredbe ZOO-a o novčanoj naknadi nematerijalne štete kada je tužiteljima za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda dosudio novčanu naknadu u iznosu od po 9.000,00 KM. Apelacioni sud je istakao da je dosuđenom naknadom uspostavljena ravnoteža između prava na slobodu izražavanja zajamčenu Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i prava pojedinca na zaštitu ugleda i časti u društvu zbog iznošenja neistina i vrijeđanja tužitelja. Stoga je taj sud primjenom odredbe člana 335. ZPP odlučio kao u izreci presude.

21. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 P 052515 16 Rev 2 od 27. marta 2017. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu zaključivši da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 346. stav 3. ZPP za odlučivanje o tzv. izvanrednoj reviziji.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju pogrešno utvrdili činjenično stanje, proizvoljno izveli dokaze i proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, ističe da su proizvoljno primijenili odredbu člana 8. ZPP. Smatra da nisu cijenjeni dokazi koje je on predlagao, posebno zahtjev za vještačenje vještaka geometarske struke, kojim bi dokazao temeljno određenje da su navodi krivične prijave istiniti ili suprotno da su laž. Dalje navodi da niko ne smije da snosi odgovornost zbog podnošenja krivične prijave jer je to osnov demokratije. Naime, apelant tvrdi da su osporene odluke sudova „povreda mog prava na slobodu izražavanja sukladno Ustavu BiH i Konvenciji o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog očite proizvoljne primjene čl. 8. ZPP“. Dalje navodi da je sudski postupak vođen u postupku pred sudom u kojem je drugotužitelj u funkciji predsjednika suda, što smatra da je očiti sukob interesa „zbog trgovine“ uticajem funkcije, a prvotuženi je u funkciji šefa Gruntovnice tog suda. Apelant navodi da u ovom postupku gdje drugoapelant u funkciji predsjednika suda „kroz trgovinu uticajem Grčević ima posredan i neposredan interes u postupku, sam svoj sudija u svojoj privatnoj tužbi, da je zbog trgovine uticaja svoje funkcije predsjednika Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH“ u direktnom sukobu interesa zbog navedenih činjenica. Također ističe „da se ujedno obratio Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, kome je dostavio tužbu i odgovor na tužbu, inzistirao sam da iznađu pravno rješenje i promijene mjesnu nadležnost i spis dislociraju mjesno nenadležnom sudu u bilo kojem gradu Bosne i Hercegovine, na koju činjenicu se VSTV oglušio. Iste činjenice, kao problematiku i otvorenu sumnju u neminovnu pristrasnost suda, što je kako navodi u ovom sudskom postupku očito neovisno koji bi sudac sudio po tužbi, iznosio sam cijelim tijekom postupka i otvoreno izražavao sumnju u pristrasnost“.

23. Nalaz vještaka neuropsihijatra smatra neistinitim jer su tužitelji prilikom pregleda davali neistinite izjave, te u vezi s tim da mu je onemogućeno da ga ispituje kao svjedoka na sudu. Apelant navodi da mu nije dozvoljeno da analizira naredbu o odbačaju krivične prijave. Nakon insistiranja na izuzeću postupajućeg sudije, ističe da ga je on dva puta nepotrebno izbacio iz sudnice i donio rješenje o nastavku ročišta bez njegovog prisustva iako je znao da apelant nema pravnog zastupnika, na koji način mu je uskraćeno pravo na pristup sudu. Dakle, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava smatra da mu nije dozvoljeno da dokazuje „osnovno težište i određenje tužbenog zahtjeva“, odnosno istinitost navoda u krivičnoj prijavi. Apelant ističe i da mu je zbog dosuđene visine naknade nematerijalne štete prouzrokovana teška materijalna šteta. Na kraju navodi da je osporena presuda klasičan primjer diskriminacije po osnovu materijalnog i socijalnog porijekla i da je posljedica „za objavu istine“.

b) Odgovori na apelaciju

24. Apelacioni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na čiju povredu ukazuje u apelaciji. Pri tome ukazuje da je u obrazloženju osporene presude tog suda odgovoreno zašto je pravilan zaključak prvostepenog suda. Također ukazuje da je u obrazloženju presude tog suda odgovoreno zbog čega su, s aspekta relevantnih odredba materijalnog prava, ostvarene pretpostavke za obavezivanje apelanta da tužiteljima isplati naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda. Osim toga, ukazuje da je u osporenoj presudi tog suda odgovoreno zašto je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o zaštiti od klevete i odredbe ZOO-a o novčanoj naknadi nematerijalne štete kada je tužiteljima za duševne bolove zbog povrede časti i ugleda dosudio novčanu naknadu u iznosu od po 9.000,00 KM. Apelacioni sud smatra da je dosuđenim naknadama uspostavljena ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava pojedinca na zaštitu časti i ugleda u društvu zbog iznošenja neistina i vrijeđanja tužitelja.

25. Osnovni sud ističe da je na sve navode koje apelant iznosi u apelaciji, a koji se tiču odluke tog suda, odgovorio u obrazloženju odluke. Navodi da je apelant saslušan u toku postupka i da je izveo sve dokaze koje je predložio u toku postupka, a koje je sud cijenio u svojoj odluci. Shodno tome, smatra da u sudskom postupku nije na apelantovu štetu došlo do povreda odredaba Evropske konvencije i Ustava Bosne i Hercegovine.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

27. Zakon o zaštiti od klevete Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ broj 14/03) u relevantnom dijelu glasi:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1 ovog zakona želi se postići:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( Službeni glasnik BiH broj 6/99), Ustavom Bosne i Hercegovine, Statutom Brčko Distrikta BiH i predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.

Okvir djelovanja zakona Član 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(2) Javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete. (3) Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1 i 2 ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog. (4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za tetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema opšem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[…] Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga propisanih u tački c stava 1 ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,

- prirodu i stepen prouzrokovane štete,

- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opšeprihvaćenih profesionalnih standarda,

- pristanak oštećenog,

- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,

- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,

- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog ivota oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obeštećenje Član 10.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja tete, kao to su:

- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja nečeg neistinitog ili izvinjenje;

- činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

- činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

28. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom Ustavnog suda broj 28/15 od 11. januara 2017. godine, između ostalih, obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 4834/16, odbačena kao preuranjena apelacija kojom je apelant osporavao presudu Apelacionog suda od 24. juna 2016. godine, budući da je pred tim sudom bio u toku postupak provodom apelantove revizije. Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 052515 16 Rev 2 od 27. marta 2017. godine apelacija odbačena kao nedopuštena, pa je, slijedeći navedeno, konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presuda Apelacionog suda od 24. juna 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Stoga će Ustavni sud u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) dopustivost apelacije ispitati u odnosu na tu presudu.

32. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 052515 15 Gž 3 od 24. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. oktobra 2016. godine, a prvobitnu apelaciju broj AP 4834/16 podnio je 13. decembra 2016. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da su osporenim presudama redovnih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 10. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelantove navode o navodnoj povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

36. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

37. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opća načela

38. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti.

39. Kao što je propisano članom 10. Evropske konvencije, sloboda izražavanja može biti podložna izuzecima, koji, međutim, moraju biti strogo tumačeni, a potreba za bilo kakvim ograničenjem mora biti ubjedljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, predstavka broj 5493/72, stav 49). Pri tome, Ustavni sud naglašava da štampa igra suštinsku ulogu u demokratskom društvu. Iako štampa ne smije prekoračiti određene granice, naročito u pogledu ugleda i prava drugih, ona je, ipak, dužna saopćavati – na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i obavezama – informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa. Ne samo da je štampa dužna saopćavati takve informacije i ideje već i javnost ima pravo primati ih. Da je drugačije, štampa ne bi bila u mogućnosti vršiti svoju vitalnu ulogu „čuvara javnosti“ (vidi Evropski sud, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške, predstavka broj 21980/93, st. 59. i 62, ECHR 1999-III, i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, predstavka broj 49017/99, stav 71, ECHR 2004-XI). Pravo javnosti da bude informisana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak i ako je neko lice poznato javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života tog lica i imaju isključivo cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110). Ustavni sud, također, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]).

40. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, odnosno granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Dakle, član 10. Evropske konvencije ne garantuje potpuno neograničenu slobodu izražavanja čak i kada je riječ o izvještavanju o sadržajima od ozbiljnog javnog interesa o licima u politici. Prema uslovima iz stava 2. tog člana, ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“ koje vrijede i za štampane medije. Te „dužnosti i odgovornosti“ poprimaju na važnosti kada se napada ugled imenovanih pojedinaca i potkopavaju „prava drugih“ (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, aplikacija br. 25333/06, stav 58). Zbog „dužnosti i odgovornosti“ inherentnih slobodi izražavanja, zaštita koja se na osnovu člana 10. Evropske konvencije pruža novinarima s obzirom na izvještavanje o pitanjima od općeg interesa podložna je uslovu da se njihovo djelovanje odvija u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø and Stensaas v. Norway [GC], br. 21980/93, § 65, ECHR 1999-III).

41. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega, uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

42. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38, i odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 4801/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 42. i AP 3969/16 od 6. novembra 2018. godine, stav 43, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

43. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70, i Ustavni sud, Odluka broj AP 4801/13, stav 43, već citirana).

b) Primjena navedenih načela na konkretan slučaj

44. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta i apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su navedeni zakoni javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju su tužitelji pokrenuli protiv apelanta zbog nanošenja štete njihovoj časti i ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.

45. Ustavni sud nadalje, u smislu navedenih standarda koji proizlaze iz njegove prakse i prakse Evropskog suda, mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10. Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.

46. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem koje je u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.

47. Primjenjujući konkretne kriterije na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da je sporni tekst o tužiteljima tzv. krivičnu prijavu apelant objavio 5. septembra 2012. godine na internet portalu „Otisak“, čiji je autor nesumnjivo apelant, koji tekst se u suštini bavio kritikom i postupanjima tužitelja u pogledu zloupotrebe njihove službene dužnosti. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je prvotužitelj u vrijeme objavljivanja spornog teksta bio šef Zemljišnoknjižnog ureda Osnovnog suda DBBiH, a drugotužitelj predsjednik Osnovnog suda DBBiH. Ustavni sud prihvata da je pitanje ponašanja tužitelja u toku obavljanja navedenih javnih funkcija predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da se sporni tekst koji se bavio pitanjem zloupotrebe njihovih funkcija, kao takav, predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da ne samo da štampa ima zadatak saopćavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa, već i da javnost ima pravo dobijati ih, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, tačka 28).

48. U pogledu navoda iznesenih u spornom tekstu, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporno apelantovo izražavanje u pomenutom tekstu - „krivičnoj prijavi“ i utvrdili na osnovu provedenih dokaza da navedeni tekst sadrži neistinite tvrdnje budući da apelant tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazao tačnost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. Dakle, tokom trajanja postupka na osnovu izvedenih dokaza sudovi su utvrdili da su neistiniti apelantovi navodi da su tužitelji izvršili cijepanje nekretnina navedenih u tekstu „krivične prijave“ i proglasili ih „onako kako im je trebalo za njihove potrebe“ vlasništvom DBBiH, te da su na koncu 26. januara 2009. godine sačinili, ovjerili i izdali izvod iz zemljišnih knjiga prema tom stanju. Pri tome, sudovi su također cijenili organizaciju tijela upravne i sudske vlasti DBBiH te utvrdili da tužitelji i nisu mogli obavljati te poslove budući da su oni u nadležnosti drugog organa. Dodatno je utvrđeno da je Tužilaštvo DBBiH donijelo naredbu 16. januara 2013. godine kojom je odlučeno da se neće provoditi istraga povodom naznačene krivične prijave protiv prijavljenih (tužitelja) jer iz prijave i pratećih dokumenata proizlazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, pri tome, dali dovoljno jasna i logična obrazloženja za svoj zaključak da se radi o neistinitim činjenicama (a ne vrijednosnim sudovima, kako to smatra apelant). Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu funkcije koje su tužitelji obavljali u vrijeme objavljivanja spornog teksta i funkciju koju ima štampa u demokratskom društvu, ali isto tako i činjenicu da član 10. Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka zapravo, iako se redovni sudovi o tome nisu eksplicitno izjašnjavali, proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da apelant nije postupao u dobroj vjeri. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant kontaktirao tužitelje i druge nadležne organe radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda, odnosno da proizlazi da je bez ikakvog odobrenja objavio sporni tekst. Sve navedeno ukazuje da apelant, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nije postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije.

49. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da su objavljivanjem spornog teksta „krivične prijave“ tužitelji pretrpjeli nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanta primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete i objavljivanja presude na internet portalu „Otisak“ i ostalim dnevnim listovima, kako je to definisano stavom 4. prvostepene presude.

50. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, već citirana, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju ipak izveden i dokaz vještačenjem po vještaku neuropsihijatru u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.

51. Dakle, prilikom odmjeravanja visine štete redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od po 9.000,00 KM, pri čemu je pri odmjeravanju visine štete cijenjena i okolnost da tužitelji nisu preduzeli radnje koje su im stajale na raspolaganju u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete („zahtjev za ispravak tog izražavanja“), i objave presude u Nezavisnim novinama Banja Luka, informativnom portalu „Otisak“, Dnevnom avazu Sarajevo i magazinu „Respekt“ Banja Luka proporcionalna je težini povrede njihovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10. Evropske konvencije.

52. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

53. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

54. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

56. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

57. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem su tužitelji od apelanta tražili naknadu nematerijalne štete, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

58. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom procesnog i materijalnog prava i pogrešnom ocjenom dokaza meritorno odlučili o tužbenom zahtjevu i usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, da su bili pristrasni, što se odnosi na postupajućeg sudiju i njegov prisan odnos sa tužiteljima.

59. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

60. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom i apelantovim apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka, nasuprot apelantovom mišljenju, dovoljno jasna i argumentovana i da u njima, imajući u vidu relevantne zakonske odredbe na koje su se ti sudovi pozvali u obrazloženju svojih presuda, nema elemenata koji bi ukazivali da su redovni sudovi svoje odluke donijeli uz povredu pravila postupka kada su odlučili da meritorno razmatraju tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno nema elemenata koji bi ukazivali da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno izveli dokaze. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je proizvoljnom ocjenom dokaza proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, zbog toga što je utvrđeno da je apelant svojim neistinitim i prekomjerno uvrjedljivim izražavanjem tužiteljima pričinio nematerijalnu štetu u vidu duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti. Pri tome se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da je mu nije dozvoljeno da dokazuje „osnovno težište i određenje tužbenog zahtjeva“, odnosno istinitost navoda u krivičnoj prijavi, budući da su sudovi upravo ocjenom provedenih dokaza utvrdili da su u navedenom tekstu, u kojem je prezentovan sadržaj krivične prijave, iznesene neistinite tvrdnje o tužiteljima. Ustavni sud zapaža da, u vezi s apelantovim navodima da mu nije dozvoljeno da analizira naredbu o odbačaju krivične prijave, predmet ovog postupka nije bila navedena naredba već tekst o tužiteljima koji je objavljen na internet portalu. Pri tome nesporno proizlazi da je o tužbenom zahtjevu tužitelja meritorno odlučeno kao i da je Apelacioni sud detaljno ispitao apelantove žalbene navode i dao razloge zbog čega oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari pa se u takvim okolnostima pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu.

61. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant „sumnju u neminovnu pristrasnost suda“, navodeći da „u ovom postupku gdje drugoapelant u funkciji predsjednika suda kroz trgovinu uticajem Grčević, ima posredan i neposredan interes u postupku, sam svoj sudac u svojoj privatnoj tužbi, da je zbog trgovine utjecaja svoje funkcije predsjednika Osnovnog suda Brčko distrikta BiH“, u direktnom sukobu interesa zbog navedenih činjenica.

62. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju odlučivao u Odluci broj AP 3969/16 od 6. novembra 2018. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju apelanta Edina Ražanice podnesenu protiv presuda istih sudova kojim su redovni sudovi obavezali apelanta u tom predmetu da tužitelju Jadranku Grčeviću (koji je jedan od tužitelja i u presudama koje su predmet ove apelacije), na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda, isplati iznos preciznije označen kao u izreci presude prvostepenog suda. Ustavni sud nadalje podsjeća da je u navedenoj odluci odbio kao neosnovane apelantove navode o pristrasnosti sudova u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je ovakav svoj stav obrazložio time „da apelant osim svojih neargumentovanih navoda nije dostavio relevantne dokaze o pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju, niti takva pristrasnost proizlazi iz dostavljene dokumentacije“. Pri tome, Ustavni sud je ukazao da presuda Apelacionog suda precizirani broj od 24. marta 2016. godine, koju je apelant dostavio uz apelaciju, a na koju se apelant poziva u vezi sa svojim navodima o pristrasnosti sudova, kojom je Distrikt Brčko kao tuženi obavezan da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti u iznosu od 20.000,00 KM, sama po sebi ne ukazuje na pristrasnost redovnih sudova u postupku u kojem su donesene osporene odluke (tačka 62. citirane odluke). Dovodeći navedeni stav Ustavnog suda u vezu s apelantovim navodima u konkretnom predmetu u pogledu pristrasnosti suda, Ustavni sud smatra da se stavovi iz Odluke Ustavnog suda broj AP 3969/16 u cijelosti odnose na konkretan slučaj.

63. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Nediskriminacija

64. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Međutim, iz sadržaja apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na slobodu izražavanja.

65. Apelant, prije svega, tvrdi da se radi o diskriminaciji po osnovu materijalnog stanja, tj. socijalnog porijekla jer je tužiteljima dosuđen iznos od po 9.000,00 KM. Dalje, navodi da postoji diskriminacija po osnovu nacionalnog porijekla.

66. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je, kako to proizlazi iz prethodnih razmatranja vezanih za pravo na slobodu izražavanja i pravo na pravično suđenje, visina štete zbog povrede ugleda faktičko pitanje i da je uvijek determinisana okolnostima svakog konkretnog predmeta (u protivnom bi zakonodavac ovo pitanje drugačije regulisao). S obzirom na to, te okolnost da apelant osim tih navoda nije ponudio bilo kakve argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je zbog socijalnog porijekla odnosno materijalnog stanja osporenim odlukama drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji po nekom zabranjenom osnovu, niti takvo što proizlazi iz činjenica predmeta, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te pravima iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

67. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantu da tužiteljima isplati naknadu nematerijalne štete nanesenu njihovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između prava tužitelja na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.

68. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali dovoljne i jasne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim u pogledu ocjene dokaza, utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene prava, niti u konkretnom slučaju ima elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi bili pristrasni u konkretnom postupku.

69. Pored toga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije kada apelant osim navoda o povredi ovog prava nije ponudio argumente i relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenim odlukama po zabranjenom osnovu drugačije tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

70. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

71. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2380/17 (S. F.) | Sudska praksa | Aktio