Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1106/17 (I. H.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1106/17

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1106/17, rješavajući apelaciju Ibrahima Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ibrahima Hodžića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 020893 15 Rev od 17. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ibrahim Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 27. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 020893 15 Rev od 17. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog pravobranilaštva Općine Živinice kao zakonskog zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 8. februara 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 8. marta 2019. godine.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 12. februara 2019. godine, Kantonalni sud 18. februara 2019. godine, a Općinski sud 14. marta 2019. godine. Općinsko pravobranilaštvo Općine Živinice nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 2. juna 2010. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

6. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 020893 10 Rs od 14. decembra 2012. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeni period isplati određeni novčani iznos, da kod Federalnog zavoda za PIO Mostar, Kantonalna administrativna služba Tuzla, u apelantovu korist izvrši uplatu određenog iznosa na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za PIO (za određeni period), te da mu isplati određene novčane iznose na ime razlike regresa za 2009. godinu i na ime razlike naknade za ishranu (topli obrok) za određeni period.

7. Općinski sud je tokom postupka ocijenio da je među strankama nesporno da je apelant bio uposlenik kod tužene, a da je sporan osnov obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za PIO, toplog obroka i regresa za utuženi period.

8. U obrazloženju odluke Općinski sud je istakao da je vještak ekonomske struke sačinio obračun razlike plaća u više varijanti, i to prema Kolektivnom ugovoru za državnu upravu i sudsku vlast FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: KU iz 2000. godine), primjenom Pravilnika o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) i Sporazuma tužene sa sindikalnom organizacijom tužene, primjenom Zaključka Vlade FBiH od 6. februara 2008. godine i primjenom Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), kao i obračun razlike toplog obroka i regresa.

9. Shodno urađenim varijantama obračuna, Općinski sud je ocijenio da se na apelantova potraživanja imaju primijeniti odredbe OKU-a iz 2005. godine, a ne KU-a iz 2000. godine zato što Tuzlanski kanton nije dao saglasnost na usaglašeni tekst KU-a iz 2000. godine, niti mu je naknadno pristupio shodno članu 73. stav 2. tog kolektivnog ugovora, a što je ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06. Također je ocijenio da se nije mogao prihvatiti obračun napravljen u skladu sa Pravilnikom o plaćama, kao i sa sporazumom zaključenim između tužene i sindikalne organizacijom tužene jer oni nisu usklađeni sa odredbama OKU-a iz 2005. godine, pa je stoga tužena bila u obavezi vršiti isplate plaće u visini najniže plaće propisane OKU-om iz 2005. godine.

10. Općinski sud je naveo da iz sadržaja odredbi OKU-a iz 2005. godine proizlazi da OKU pruža sve parametre za obračun regresa i toplog obroka dok za obračun plaća postoji samo satnica, pa budući da je tužena u svojim odlukama Općinskog vijeća utvrdila koeficijent složenosti poslova, to je sud prihvatio obračun urađen na osnovu satnica iz OKU-a iz 2005. godine i važećih koeficijenata iz navedenih odluka Općinskog vijeća, a po kojem obračunu vještak nije utvrdio razliku neisplaćenih plaća, nego suprotno da je tužena apelantu više obračunala i isplatila u utuženom periodu, pa je stoga u tom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

11. Općinski sud je odbio i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu razlike toplog obroka jer je, prema nalazu vještaka, apelantu isplaćeno više u utuženom periodu (prema odredbama OKU-a iz 2005. godine). Također, tužbeni zahtjev za naknadu razlike regresa je, shodno odredbama člana 19. OKU-a iz 2005. godine, odbijen jer je vještak u svom nalazu utvrdio da je tužena prethodnu godinu, tj. 2008. godinu, završila sa gubitkom, pa stoga nije bila u obavezi da isplaćuje naknadu na ime regresa, posebno da isplaćuje regres prema kolektivnom ugovoru iz 2000. godine, kao što je tražio apelant.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 020893 13 Rsž od 26. februara 2015. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužena obavezana da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike regresa za 2009. godinu i na ime razlike naknade za ishranu (topli obrok) za utuženi period. Također, navedenom odlukom potvrđena je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke za tražene razlike plaća i doprinose, za jedan dio utuženog perioda, dok je prvostepena presuda ukinuta za drugi dio utuženog perioda za tražene razlike plaća i doprinose, te je u tom ukinutom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

13. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantu ne pripada tražena razlika toplog obroka i regresa u skladu sa odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama jer iz sadržaja tih odredbi proizlazi da su ta prava za apelanta povoljnija u odnosu na način kako su uređena odredbama OKU-a iz 2005. godine. Zbog toga se, prema ocjeni Kantonalnog suda, shodno članu 3. stav 3. OKU-a iz 2005. godine, u tom dijelu tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe Pravilnika tužene, a ne odredbe navedenog OKU-a. U vezi s tim je ukazano da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da tužena nije isplatila apelantu naknade za topli obrok i regres u visini kako je to zagarantirano čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama, tako da mu je po osnovu navedenih naknada isplaćen manji iznos, pa apelantu pripada pravo na isplatu te razlike.

14. U vezi s potraživanom razlikom plaće, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na tražene razlike plaća, za dio utuženog perioda, u situaciji kada traženi iznos nije rezultat pravilno obračunate apelantove plaće, kako to propisuje odredba člana 2. stav 3. Pravilnika o plaćama (prema kojoj odredbi osnov za plaću bi mogao biti 70% od 70% utvrđenog iznosa, a kako je obračunao vještak u određenoj varijanti svog nalaza, iz koje proizlazi da je apelantu isplaćeno više od onog što bi mu pripadalo po Pravilniku o plaćama), što apelant zanemaruje, pa apelantu ne pripada ni pravo na isplatu razlike traženih doprinosa na ove tražene razlike plaća.

15. Kantonalni sud je istakao da se osnovano dovodi u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude za drugi dio utuženog perioda, u odnosu na tražene razlike plaća i doprinosa, budući da su u tom dijelu prilikom njenog donošenja počinjene povrede odredaba parničnog postupka koje su bile od utjecaja na njenu pravilnost i zakonitost, u smislu člana 209. Zakona o parničnom postupku, pa je prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i vraćena prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 020893 15 Rev od 17. januara 2017. godine revizija tužene je usvojena, pa je drugostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu zahtjeva za razlike naknade na ime regresa za 2009. godinu i toplog obroka za utuženi period, tako da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

17. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je u preambuli Pravilnika o plaćama navedeno da je on donesen u skladu sa članom 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH, pa je osnovano pravno stanovište tužene da je taj pravilnik donijet kao provedbeni akt tog zakona (iz 1998. godine) i kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen i za čiju primjenu služi. Spomenuti zakon je prestao da važi donošenjem Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a koji je stupio na pravnu snagu 16. augusta 2005. godine, pa je time i sam Pravilnik o plaćama kao prateći podzakonski normativni akt tužene prestao da važi.

18. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da se prava na naknadu toplog obroka i regresa za utuženi period sagledavaju u smislu odredbi spomenutog zakona iz 2005. godine, a u vezi sa odredbama važećeg OKU-a iz 2005. godine, pa da pravilno tužena ukazuje da Pravilnik o plaćama u utuženom periodu kao izvor radnog zakonodavstva nije primjenjiv u odnosu na sporno potraživanje. Također je naglašeno da je vezano za predmetnu pravnu stvar zauzet i pravni stav na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. aprila 2016. godine, čime je Vrhovni sud odstupio od dotadašnjeg pravnog stava u sličnim predmetima.

19. U međuvremenu, prije donošenja presude Vrhovnog suda od 17. januara 2017. godine, pravosnažno je okončan ponovni postupak u vezi sa dijelom apelantovog tužbenog zahtjeva koji je vraćen Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je donio presudu 30. septembra 2015. godine, protiv koje su apelant i tužena podnijeli žalbe (osporavajući samo dosuđene troškove postupka), a koje žalbe je Kantonalni sud odbio rješenjem od 15. augusta 2016. godine. IV.Apelacija Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

21. Apelant je istakao da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog toga što je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, apelant ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je Pravilnik o plaćama u utuženom periodu obavezivao tuženu. Nadalje, apelant smatra da mu je navedenim ponašanjem Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu jer je uskraćen za potraživane novčane naknade. Navode o diskriminaciji apelant argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istim činjeničnim i pravnim osnovom bez ikakvih razloga.

22. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istakao hronologiju predmetnog postupka, odnosno koliko je predmetni postupak trajao u svakoj fazi postupka, odnosno pred svakim sudom, pa je u skladu s tim istakao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.100,00 KM.

Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da mu je 17. juna 2015. godine dostavljen predmetni spis na postupanje po reviziji izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 26. februara 2015. godine, te da je svoju odluku donio 17. januara 2017. godine, koju je dostavio u prilogu odgovora na apelaciju.

24. Kantonalni sud je u svom odgovoru predložio da se apelacija odbije.

25. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 2. juna 2010. godine, da je pripremno ročište zakazano za 16. novembar 2010. godine (nakon dostavljanja tužbe na odgovor), ali da je odgođeno na traženje apelantovog punomoćnika. Zatim da je pripremno ročište održano 22. decembra 2010. godine, da je nalaz vještaka izrađen 9. marta 2011. godine kada je i zakazana glavna rasprava, koja je odgođena kako bi se stranke upoznale sa nalazom, pa je ročište za glavnu raspravu održano 28. juna 2011. godine, budući da je apelantov punomoćnik dostavio podnesak kojim se tražilo posebno izjašnjenje vještaka na nalaz, kao i tužena, a što je i rezultiralo sačinjavanjem dopunskog nalaza. Naredno ročište zakazano je za 26. septembar 2011. godine (zbog korištenja godišnjeg odmora suda, apelantovog punomoćnika i zakonskog zastupnika tužene), koje se zbog bolesti postupajućeg sudije moralo odgoditi, te je zakazano za 7. februar 2012. godine. U međuvremenu je postupajući sudija raspoređen na drugi referat, a predmetni spis je drugom sudiji raspoređen u augustu 2012. godine, pa je ročište za glavnu raspravu zakazano za 3. septembar 2012. godine, ali zbog neuredne dostave tuženoj ono je odgođeno. Naredno ročište je održano 29. oktobra 2012. godine, a na kojem je tuženi predložio izradu dopune nalaza, što je sud radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja prihvatio. Posljednje ročište održano je 20. novembra 2012. godine, a odluka je donesena 14. decembra 2012. godine. Općinski sud je istakao da navedeno ukazuje da je tempo suđenja rezultat izrada dopunskih nalaza (tri dopune) koje su stranke predlagale, a imajući u vidu predmet spora zahtjev se mogao opredjeljivati u skladu sa više varijanti sačinjenog nalaza i uz primjenu različitih materijalnih normi.

V.Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova..

27. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. decembra 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Plaća službenika i namještenika ( u daljem tekstu službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.

Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.

Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u F BiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.

Član 35.

Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.

Član 36.

Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.

28. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANAKA

Član 3. stav 3.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

Osnovna plaća Član 7.

Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.

Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.

Najniža plaća Član 8.

Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.

Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.

Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.

Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.

Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Član 17.

Poslodavac je obavezan zaposleniku obezbijediti ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).

Ukoliko poslodavac ne obezbjeđuje ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Regres za godišnji odmor Član 19.

Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt - poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.

29. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Član 163.

Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stepenu školske spreme, godinama radnog staža i drugim uslovima, u skladu sa ovim zakonom.

Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obavezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, u skladu sa odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stava 1. ovog člana, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stava 2. člana 164. ovog zakona.

30. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 75.

Vlada Federacije i federalni ministar pravde, kao i vlade kantona donijet će propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 76.

Rukovodioci organa državne službe dužni su uskladiti pravilnike o unutrašnjoj organizaciji u skladu sa odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca nakon donošenja propisa iz člana 75. ovog Zakona.

Član 80.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje da važi Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 13/98).

VI.Dopustivost

31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 17. januara 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je navedenu presudu Vrhovnog suda primio 24. februara 2017. godine, a apelacija je podnesena 27. marta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

37. Ustavni sud zapaža da apelant smatra, u suštini, da je Vrhovni sud u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da se na njegova potraživanja trebao primijeniti Pravilnik o plaćama. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantov zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, te da se prilikom raspravljanja osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da navedeni pravilnik o plaćama nije moguće primijeniti, s obzirom na to da je donesen na osnovu Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (2005. godine), te da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen.

39. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika o plaćama i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. februara 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istakao da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. aprila 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obavezujuće za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je, u navedenoj odluci, zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima opravdan zahtjev u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Stav o neosnovanosti navedenih apelacionih navoda u pogledu primjene Pravilnika o plaćama Ustavni sud je potvrdio naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. novembra 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. januara 2018. godine.

40. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantovim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantova potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

41. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio tužbu 2. juna 2010. godine, da je predmet u jednoj fazi postupka bio vraćen na ponovni postupak, ali i da je taj ponovni postupak okončan presudom odnosno rješenjem Kantonalnog suda od 15. augusta 2016. godine, te da je postupak u cijelosti okončan 17. januara 2017. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, Ustavni sud nalazi da je postupak ukupno trajao oko šest godina i sedam mjeseci, a da su u tom periodu redovni sudovi donijeli četiri presude i jedno rješenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao oko dvije godine i šest mjeseci, te da je u ponovnom postupku donio odluku nakon sedam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude kojom je u jednom dijelu predmet vraćen na ponovni postupak). Zatim da je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, u prvoj fazi, trajao oko dvije godine i dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene presude), da bi u ponovnom postupku odluku po žalbama donio nakon nepunih 11 mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude u ponovnom postupku), a da je revizioni postupak pred Vrhovnim sudom trajao jednu godinu i sedam mjeseci (računajući od dana kad mu je predmetni spis dostavljen na postupanje po izjavljenoj reviziji).

42. Imajući u vidu navedeno i sagledavajući postupak u cjelini (koji je, istina, hitne prirode), Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je njegova dužina u ukupnom trajanju od šest godina i sedam mjeseci, u okviru kojeg perioda je doneseno četiri presude i jedno rješenje i kada je apelant prije podnošenja konkretne apelacije došao do konačne odluke, prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

44. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje vezano za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

45. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava u suštini veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zabrana zloupotrebe prava

46. U odnosu na član 17. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može da se tumači tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantova potraživanja ne može primijeniti Pravilnik o plaćama (kao provedbeni propis), s obzirom na to da je donesen na osnovu zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na osnovu kojeg je donesen. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u ukupnom trajanju od šest godina i sedam mjeseci, u okviru kojeg perioda je doneseno četiri presude i jedno rješenje, prešla granice „razumnog roka“.

48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istaknute u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantovog prava u tom pogledu.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije.

51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević