Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5889/18 (R. D.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5889/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5889/18, rješavajući apelaciju Rame Derviševića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ramo Dervišević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 Rs 02534 18 Rev od 18. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 02534 17 Rsž od 10. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 02534 10 Rs od 16.
maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ramo Dervišević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić, advokat iz Bihaća, podnio je 22. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 025343 18 Rev od 18. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 025343 17 Rsž od 10. oktobra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 025343 10 Rs od 16. maja 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje odluke o otkazu ugovora o radu apelantu od 3. avgusta 2010. godine, koju je donio tuženi (Meggle mljekara d.o.o. Bihać), povrat na radno mjesto - mljekar ili na poslove radnog mjesta koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, isplatu plata za određen vremenski period u mjesečnim iznosima i sa zakonskim zateznim kamatama, uplatu doprinosa za penzijsko osiguranje na mjesečne iznose plata, te naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja opšte životne sposobnosti u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Vrhovni sud je naveo da je u postupku, između ostalog, utvrđeno da je tuženi donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu od 30. septembra 2003. godine, da je presudom Općinskog suda iz 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, usvojen tužbeni zahtjev apelanta i poništena odluka o otkazu ugovora o radu, te da je u postupku izvršenja tuženi apelanta vratio na radno mjesto. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je revizija tuženog usvojena, presuda Kantonalnog suda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, te da je Kantonalni sud u ponovnom postupku usvojio žalbe i ukinuo presudu Općinskog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Zatim, da je u ponovnom postupku Općinski sud donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta da se poništi odluka o otkazu ugovora o radu, koja je postala pravosnažna. Vrhovni sud je naveo da je nakon toga tuženi 2010. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu, budući da je ukidanjem presude Općinskog suda iz 2005. godine otpao osnov po kojem je apenat vraćen na posao.
4. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenili materijalno pravo, odredbe člana 86. stav 5., člana 96. stav 2. i člana 91. Zakona o radu, kada su u cijelosti odbili tužbeni zahtjev apelanta i da su za svoje odluke dali pravilne i potpune razloge koje prihvata i taj sud. I po ocjeni Vrhovnog suda pravni osnov povrata na posao apelanta i zaključenja ugovora o radu je predstavljala pravosnažna presuda Općinskog suda iz 2005. godine, koja je nakon odluke Vrhovnog suda ukinuta, a u ponovnom postupku utvrđeno je da je apelant počinio težu povredu radne obaveze i da je otkaz ugovora o radu zakonit. Vrhovni sud je naveo da je ukidanjem presude Općinskog suda iz 2005. godine prestao postojati pravni osnov temeljem kojeg je tuženi bio u obavezi vratiti apelanta na posao i uspostaviti mu radni odnos kakav je bio prije datog otkaza ugovora o radu. Vrhovni sud je ukazao da je tuženi, postupajući u postupku prinudnog izvršenja presude Općinskog suda iz 2005. godine, istu izvršio. Međutim, kako je ona nakon toga ukinuta, tako je odlukom o otkazu ugovora o radu iz 2010. godine tuženi samo deklarisao stanje i učinke koji su nastupili ukidanjem te presude, te je odlukom o otkazu ugovora o radu uspostavio ranije stanje, koje je bilo prije ukidne odluke (presude iz 2005. godine), a koje je u skladu i sa konačnom odlukom suda donesenoj u ponovljenom postupku po tužbi apelanta, kojom je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nezakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je stav sudske prakse da se ukidanjem presude poništavaju i pravne posljedice koje je takva presuda proizvela, pa deklaratornim aktom tužene iz 2010. godine (novim otkazom ugovora o radu), donesenog nakon ukidne odluke, tuženi nije utvrdio niti dao novi otkaz ugovora o radu apelantu, već samo deklarisao postojanje nekog prava ili pravnog odnosa koji je nastao prije donošenja tog akta i nezavisno o njemu (otkaza ugovora o radu). Svrha je deklaratornog akta, kako je naveo Vrhovni sud, da ukloni spor među zainteresiranim subjektima o postojanju nekog prava ili pravnog odnosa, kao i da ih obveže na njegovo poštovanje.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je odluka o otkazu ugovora o radu iz 2010. godine nezakonita. Naime, da mu je tom odlukom otkazan ugovor zbog povrede radne obaveze iz 2003. godine, zbog koje mu je već jednom otkazan ugovor.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević