Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7508/18 ("Ledenac" d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7508/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7508/18, rješavajući apelaciju "Ledenac" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "Ledenac" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 196299 18 Gž od 14. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Ledenac" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić advokat iz Banjaluke, podnio je 19. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 196299 18 Gž od 14. novembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (S.D.) da mu vrati zajam u određenom novčanom iznosu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant kao zajmodavac i „Stiv invest“ d.o.o. Banjaluka kao zajmoprimac zaključili ugovor o zajmu čiji predmet je bio određeni novčani iznos. S tim u vezi je naveo da tuženi, kao fizičko lice, u konkretnom slučaju nije pasivno legitimisan, s obzirom da sporno potraživanje ne potiče iz obligaciono pravnog odnosa sa njim kao fizičkim licem, već sa pravnim licem „Stiv invest“ d.o.o Banjaluka. Nadalje je naveo da je prvostepeni pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je tuženi, kao osnivač privrednog preduzeća „Stiv invest“ d.o.o. Banjaluka, izvršio bilo kakve zloupotrebe tog privrednog društva za nezakonite ili prevarne ciljeve, niti je dokazao da je tuženi imovinom tog privrednog društva raspolagao kao sopstvenom na način kao da privredno društvo ne postoji, u smislu odredbe člana 15. Zakona o privrednim društvima. U vezi sa tim, a s obzirom da tuženi nije subjekt materijalno pravnog odnosa iz kojeg osnova se traži vraćanje zajma, Okružni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je u predmetnom postupku pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Okružni sud je takođe istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 10. stav 2. Zakona o parničnom postupku kada je odlučio da se neće izvesti dokaz vještačenjem, u situaciji kada apelant nije u ostavljenom roku, niti do održavanja ročišta za glavnu raspravu, na depozitni račun suda uplatio novčani iznos određen rješenjem prvostepenog suda.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da mu je u predmetnom postupku onemogućeno da raspravlja pred sudom uskraćivanjem izvođenja bitnog dokaza vještačenjem, te zbog činjenice da Okružni sud nije razmatrao njegovu dopunu žalbe. Takođe smatra da je i bez provođenja dokaza vještačenjem postojalo dovoljno materijalnih dokaza da bi sud usvojio njegov tužbeni zahtjev. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao. Apelant je takođe predložio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku i da odredi pravičnu novčanu satisfakciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u premetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. U odnosu na navode koji se tiču "suđenja u razumnom roku", Ustavni sud zapaža da apelant osim što je zatražio da Ustavni sud "utvrdi povredu prava na suđenje u razumnom roku i odredi pravičnu novčanu satisfakciju", nije posebno obrazlagao te navode, odnosno nije ponudio argumente i dokaze kojima bi potkrijepio te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7508/18 ("Ledenac" d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio