Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7577/18 (Consultin d.o.o.)

Odluka donesena 08. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7577/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-7577/18, rješavajući apelaciju Consultin d.o.o, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Consultin d.o.o. protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 263171 18 Gž od 27. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 263171 17 I od 5. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Consultin d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Željko Šurlan advokat iz Banjaluke, podnio je 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 263171 18 Gž od 27. novembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 I 263171 17 I od 5. aprila 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Okružnog suda djelimično je uvažena apelantova žalba, pobijano rješenje je preinačeno tako što je apelantov prigovor djelimično usvojen i rješenje o izvršenju stavljeno van snage, ukinute sprovedene izvršne radnje i odbijen prijedlog za izvršenje radi namirenja potraživanja tražioca izvršenja (M.K.) zapljenom, popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari i u dijelu kojim je traženo da se odredi izvršenje radi namirenja troškova izvršnog postupka, uvećano za troškove sudske takse na prijedlog za izvršenje, dok je u ostalom dijelu apelantova žalba odbijena i pobijano rješenje potvrđeno.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tražilac izvršenja podnio prijedlog za izvršenje na osnovu notarski obrađenog i ovjerenog ugovora o zasnivanju i upisu hipoteke na apelantovim poslovnim prostorima i notarske potvrde otpravka originala u svrhu izvršenja, te je prvostepeni sud dozvolio predloženo izvršenje zabilježbom, procjenom, prodajom i namirenjem tražioca izvršenja na nekretninama koje su predmet navedenog ugovora. Zatim popisom, procjenom i prodajom apelantovih pokretnih stvari, u dijelu u kome tražilac ostane nenamiren nakon prodaje predmetnih nekretnina, te je određeno izvršenje i na apelantovom transakcijskom računu radi namirenja troškova izvršnog postupka. Nadalje je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o ispravama podobnim za izvršenje, s obzirom na to da je odredbom člana 85. stav 2. Zakona o notarima propisano da na osnovu notarski obrađene isprave kojom je u zemljišnim knjigama upisana hipoteka ili zemljišni dug na određenoj nekretnini, može se u svrhu naplate obezbjeđenog potraživanja neposredno nakon dospjelosti zahtijevati izvršenje na toj nekretnini, ako je dužnik u izvorniku na ovo izričito pristao. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su ugovorne strane (tražilac izvršenja i apelant) zaključile predmetni ugovor sa ciljem obezbjeđenja vraćanja zajma po osnovu ugovora o beskamatnim pozajmicama, zaključenog između M.K. kao zajmodavca i apelanta kao zajmoprimca, koji predstavlja sastavni dio notarske izvršne isprave. Nadalje je naveo da je predmetnim ugovorom apelant izričito pristao da se podvrgne prinudnom izvršenju na predmetnim nekretninama, u slučaju da zajmoprimac ne izvrši obavezu vraćanja novca u ugovorenom roku (član 4.). Takođe je naveo da su u predmetnom ugovoru navedeni prilozi uz tu notarsku obrađenu ispravu, inter alia i ugovori o beskamatnim pozajmicama (član 8.), te da su se stranke stavljanjem potpisa na notarski obrađenoj ispravi saglasile da ti prilozi predstavljaju njen sastavni dio i da im je poznat njihov sadržaj. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da predmetni ugovor o zasnivanju i upisu hipoteke predstavlja izvršnu notarsku ispravu u smislu odredbe člana 23. Zakona o izvršnom postupku. Takođe je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da u izvršnoj ispravi nije naveden iznos potraživanja za koje se izvršenje određuje, s obzirom na to da je u predmetnom ugovoru potvrđeno da je razlog njegovog zaključivanja obezbjeđenje potraživanja iz ugovora o beskamatnim pozajmicama, te da su neosnovani apelantovi navodi da je tražiocu izvršenja na ime predmetnog dugovanja isplaćen iznos od 100.000,00 KM, s obzirom na to da apelant navedeno nije dokazao.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te da se nisu izjasnili o njegovom prigovoru da je tražilac izvršenja suvlasnik apelanta, zbog čega apelant smatra da izvršenje nije dozvoljeno, u smislu odredbe člana 128. i člana

129. Zakona o privrednim društvima. Osim toga, apelant smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U odnosu na apelantove navode da Okružni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7577/18 (Consultin d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio