Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7225/18 (G. T.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7225/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7225/18, rješavajući apelaciju Gordane Trninić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Gordana Trninić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 230498 16 Rsž od 10. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Gordana Trninić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Bojana Duka Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 230498 16 Rsž od 10. septembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu tuženog (Univerzitetski klinički centar Republike Srpske), da se ponište rješenje v.d. generalnog direktora tuženog o udaljenju radnika sa rada, rješenje upravnog odbora kojim je odbijena žalba protiv rješenja o udaljenju radnika sa posla, odluka disciplinske komisije o izricanju mjere prestanka radnog odnosa i rješenje upravnog odbora kojim je odbijena žalba apelantice protiv rješenja disciplinske komisije. Takođe je odbijen i tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelanticu vrati na rad, da joj isplati naknadu izgubljene plate u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, obračunatu zakonsku zateznu kamatu na neisplaćene plate u određenom iznosu, te da za presuđene naknade plata uplati pripadajuće poreze i doprinose za zdravstveno i penzijsko i invalidsko osiguranje.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelantici 7. jula 2015. godine, dostavljen poziv za raspravu u disciplinskom postupku zakazanu za 15. jul 2015. godine, da ta rasprava nije održana (branilac apelantice otkazao punomoć za zastupanje, a apelantica nije pristupila na raspravu), da je apelantica obavijestila disciplinsku komisiju (u daljnjem tekstu: komisija) da je otvorila bolovanja od 14. jula 2015. godine, da je komisija 15. jula 2015. godine iz tih razloga odložila raspravu za 17. jul 2015. godine, te da je o tome odmah putem kurira poslala pismenu obavijest apelantici. Okružni sud je dalje naveo da je tu obavijest istog dana, to jeste 15. jula 2015. godine, odbila da primi punoljetna kćerka apelantice, uz obrazloženje da apelantica nije kod kuće, te da je komisija raspravu u disciplinskom postupku 17. jula 2015. godine održala u odsutnosti apelantice, cijeneći da ona izbjegava da se odazove pozivu kako bi odugovlačila sa postupkom radi nastupanja zastarjelosti vođenja disciplinskog postupka, kao i da joj je pružena mogućnost iznošenja odbrane.

4. Okružni sud je dalje naveo da je pobijano rješenje o disciplinskoj odgovornosti zasnovano na obavještenju Uprave krim.policije, u kojem se navodi da je apelantica lišena slobode zbog osnova sumnje da je izvršila krivično djelo trgovina uticajem na način što je u svojstvu šefa odjeljenja iskoristila svoj službeni ili pretpostavljeni uticaj te od oštećene osobe zahtijevala novac u iznosu od 7.000,00 KM, kako bi joj pomogla da se zaposli kod tužene, da je prilikom lišenja slobode kod nje pronađen novac u iznosu od 5.000,00 KM. Okružni sud je, takođe, naveo da je rješenje komisije zasnovano i na obavještenju koje je javno objavljeno na internet stranici Specijalnog tužilaštva, prema kojem je apelantica već 2. jula 2015. godine u potpunosti priznala krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, da je sklopila pismeni sporazum o priznanju krivice, da je lišena slobode 1. jula 2015. godine i da je tom prilikom od nje oduzet novčani iznos od 5,000.00 KM. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi da u vrijeme donošenja pobijanog rješenja tužena nije raspolagala sa dokazima da je apelantica učinila težu povredu radnih obaveza, budući da su dopis Uprave krim. policije i javno saopštenje na internet stranici nadležnog tužilaštva bili dovoljni dokazi za utvrđenje radnji izvršenja teže povrede radne obaveze. Nadalje, Okružni sud je naveo da je na glavnoj raspravi u predmetnom parničnom postupku pročitana presuda Okružnog suda u Banjaluci kojom je apelantica oglašena krivom za predmetno krivično djelo, a koja je donesena upravo na osnovu sporazuma o priznanju krivice koji je zaključen 2. jula 2015. godine, što znači da tačnost informacija iz navedenih saopštenja organa krivičnog gonjenja nije dovedena u sumnju. Okružni sud je naveo da apelantica u disciplinskom postupku nije proglašena odgovornom zbog samog vođenja krivičnog postupka protiv nje niti zbog sumnje da je učinila neko krivično djelo, jer ove okolnosti nisu ni bile predmet disciplinskog postupka. Suprotno tome, Okružni sud je naveo da su u odlukama o disciplinskoj odgovornosti tačno navedene radnje izvršenja teže povrede radnih obaveza koje je tužena opisala kao iskorištavanje službenog ili pretpostavljenog uticaja apelantice kao šefa odjeljenja, te da su ove radnje dovoljne za pravilno kvalifikovanje teže povrede radne obaveze iz člana 98. stav 2. tačka 11. Zakona o radu - ponašanje zaposlenog na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz kojeg se može osnovano zaključiti da daljnji rad kod poslodavca nije moguć.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1. uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da joj nije uredno dostavljen poziv za disciplinsku raspravu zakazanu za 17. jul 2015. godine, a da je to bila jedina rasprava na kojoj su izvedeni dokazi poslodavca i na kojoj je komisija meritorno odlučivala, zbog čega joj je povrijeđeno pravo na odbranu. Navodi da nisu tačne tvrdnje da je njena kćerka odbila prijem pismena, naprotiv, da je kurir preko interfona obavio neformalan razgovor sa kćerkom i nije joj ni pokušao dostaviti pismeno, zbog čega apelantica nije uredno zaprimila poziv i rasprava se održala bez njenog prisustva. Apelantica, takođe, navodi da tokom postupka nije bilo dokaza da je počinila težu povredu radne obaveze i da je tuženi svoju odluku o otkazu ugovora o radu zasnovao na postojanju sumnje da je ona izvršila krivično djelo, a što nije dovoljno za zaključak o postojanju disciplinske odgovornosti. Apelantica navodi da sporazum o priznanju krivice nije relevantan dokaz da je izvršila težu povredu radnih obaveza, te da iz obavještenja Uprave krim.policije i Specijalnog tužilaštva samo proizilazi da se provodi istraga protiv apelantice. Konačno, apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, s obzirom da je radni spor hitne prirode, a da je Okružni sud o žalbi apelantice na presudu od 15. jula 2016. godine odlučio tek 10. septembra 2018. godine, zbog čega zahtjeva naknadu nematerijalne štete.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak po žalbi pred Okružnim sudom, na čiju dužinu ukazuje apelantica, okončan u roku od dvije godine i dva mjeseca, što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7225/18 (G. T.) | Sudska praksa | Aktio