Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7646/18 (Ž. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7646/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7646/18, rješavajući apelaciju Ž. V., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ž. V.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 K 021877 18 Kvlz od 27. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 K 021877 18 Kž od 3. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 K 021877 16 K2 od 5. oktobra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ž. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Vladimir Kovačević advokat iz Banjaluke, podnio je 24. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 K 021877 18 Kvlz od 27. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 K 021877 18 Kž od 3. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 021877 16 K2 od 5. oktobra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona RS i izrečena mu uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne učine novo krivično djelo, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka.
3. U obrazloženju osporene prvostepene presude Osnovni sud je, pored ostalog, naveo da je Okružni tužilac tokom postupka izvršio korekciju u činjeničnom opisu optužnice tako što je u osmom redu iza zareza brisao riječi „a zatim nekoliko puta stisnutom pesnicom u predjelu glave“, a ubacio sljedeće riječi „i potiljka, i onda ga noktima zagrebao po vratu“. Dalje je navedeno da na izvršenu korekciju apelantov branilac nije imao primjedbi, niti mu je bilo potrebno dodatno vrijeme za apelantovu odbranu.
4. U obrazloženju osporene drugostepene presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud sve dokaze svestrano analizirao i savjesno ocijenio, da je osnovano našao dokazanim sve ključne navode optužbe i utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Pri tome, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i iskaz svjedoka N.K. i da je pravilno prihvatio samo dio iskaza ovoga svjedoka koji se odnosi na verbalni i fizički sukob apelanta i ošte ćenog (u kojem je aktivnu napadačku ulogu imao apelant, očigledno doveden u stanje razdraženosti uslijed neprimjernog ponašanja ošte ćenog), ali ne i u dijelu u kojem je tvrdio da apelant tom prilikom nije nanio tjelesne povrede oštećenom. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru iskazu ošte ćenog, zato što je njegov iskaz potvrđen medicinskom dokumentacijom (čija vjerodostojnost ničim nije dovedena u pitanje), a koja je bila osnov za nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke o vrsti i načinu nanošenja tjelesnih povreda ošte ćenom koji odgovara opisu djela zbog kojeg je apelant oglašen krivim. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud okolnost da je apelant ponašanjem oštećenog (za koje je u prekršajnom postupku oglašen odgovornim) očigledno bio doveden u stanje razdraženosti, uz ostale okolnosti, cijenio kao olakšavaju ću.
5. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 350. stav 1. Zakona o krivičnom postupku kojima su propisani uslovi za korištenje zahtjeva za zaštitu zakonitosti (povreda krivičnog zakona, te povreda člana 311. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku koja se manifestuje u povredi prava na odbranu), naveo da je neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti. Naime, Vrhovni sud je naveo da u apelantovom zahtjevu bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) navedenog zakona nije eksplicitno označena kao razlog pobijanja pravosnažne presude, niti argumenti u obrazloženju zahtjeva ukazuju na ovu povredu. Također, Vrhovni sud je naveo da apelant u zahtjevu dovodi u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja u prvostepenoj presudi, te s tim u vezi naglasio da se ovim vanrednim pravnim lijekom ne može pobijati pravosnažna presuda zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti se povreda Krivičnog zakona može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj osnovi presude.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Pored toga. apelant navodi da je sud poklonio vjeru iskazu oštećenog, dok iz iskaza svjedoka N.K. proizlazi da ne postoji apelantova krivična odgovornost. Osim toga, apelant navodi da je tužilaštvo na glavnom pretresu promijenilo činjenični opis djela na način da je iz činjeničnog opisa djela izbacilo povredu nastalu usljed bacanja nepoznatog tupog predmeta, te da je prvostepeni sud izašao izvan okvira činjeničnog opisa djela. Također, apelant navodi da sud nije razmotrio da li je bilo elemenata nužne odbrane ili dozvoljene samopomoći. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, zabrana zloupotrebe prava itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, a što je kao pravilno potvrdio drugostepeni sud, jasno ukazao na dokaze na kojima su zasnovao svoju odluku, te zašto je poklonio vjeru iskazu oštećenog, te zašto nije u cjelosti prihvatio iskaz svjedoka svjedoka N.K., tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević