Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5114/18 (D. H.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5114/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-5114/18, rješavajući apelaciju D. H., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 K 029419 17 Kž od 20. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 K 029419 16 K od 29. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 7. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 K 029419 17 Kž od 20. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 K 029419 16 K od 29. novembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim za krivično djelo laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona FBiH i izrečena mu uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, koja kazna se neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Također, apelant je obvezan da plati troškove krivičnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je razmatrajući provedene dokaze u pravcu da li je oštećeni (G.P.) lake tjelesne ozljede zadobio od strane apelanta na benzinskoj pumpi ili su navedene povrede nastale u prethodnom događaju koji se kritičnog dana desio kod kafe bara „Inside“, prihvatio iskaz oštećenog da mu je navedene ozljede nanio apelant. Također, Općinski sud je naveo da je navedeni iskaz oštećenog potvrđen iskazom svjedoka C.L. (koji se kritičnog događaja dovezao svojim automobilom na benzinsku pumpu), te iskazom svjedoka S.T. (koji je bio suvozač u automobilu oštećenog), pa je tako svjedok C.L. izjavio da je poslije kritičnog događaja na benzinskoj pumpi uočio krv na majici oštećenog, dok je svjedok S.T. izjavio da je poslije kritičnog događaja uočio da je oštećenom rasječena usna. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantove navode da iz prijave o povredi Doma zdravlja u Ljubuškom od 21. novembra 2015. godine proizlazi da su povrede oštećenog nastale 21., a ne 22. novembra 2015. godine. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je prilikom pisanja navedene prijave o povredi od strane uposlenika Doma zdravlja došlo do pogreške prilikom unošenja datuma i vremena, te naglasio da je logično da osoba koja radi noćnu smjenu u jutarnjim satima narednog dana koristi datum kada je započela sa smjenom.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prihvatio kao valjane razloge koje je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke dao za svoje odlučenje. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi da prvostepeni sud nije cijenio dio iskaza oštećenog da se ranije te noći fizički sukobio s određenim osobama ispred kafe bara „Inside“. Naime, Kantonalni sud je naveo da iz iskaza oštećenog proizlazi da ga je apelant napao na parking prostoru benzinske pumpe tako što ga je više puta nogama i rukama udario u predjelu ramena i glave. Također, Kantonalni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da su ozljede oštećenog nastale iz ranijeg događaja koji se kritičnog dana desio ispred kafe bara “Inside“, te naglasio da je, s druge strane, iskazima oštećenog i svjedoka S.T. i C.L., te snimkom nadzornih kamera dokazano da je apelant napao oštećenog i da mu je tom prilikom šakama i nogama zadao udarce u predjelu glave i ramena, te da navedene povrede proizlaze i iz nalaza vještaka medicinske struke. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio i Prijavu o povredi Doma zdravlja u Ljubuškom od 21. novembra 2015. godine i da je dao valjane razloge pri njenoj ocjeni.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da drugostepeni sud nije cijenio navode žalbe, te da prvostepeni sud nije pravilno cijenio dio iskaza oštećenog u kojem navodi da je te noći, prije kritičnog događaja, imao fizički obračun u kojem je zadobio više udaraca nogama i rukama u predjelu glave i tijela. Apelant navodi da prvostepeni sud nije pravilno cijenio ni prijavu o povredi od 21. novembra 2015. godine u kojoj stoji da se oštećeni javio u hitnu u 5:55 sati (to jest prije kritičnog događaja), kao ni nalaz vještaka medicinske struke koji se nije mogao izjasniti da li su ozljede nastale iz jednog ili više događaja. Apelant smatra da je sud propustio primijeniti načelo in dubio pro reo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH). Pri tome, prema članu 16. Zakona o krivičnom postupku FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno ukazali na dokaze na kojima su zasnovali svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević