Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7711/18 (R. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7711/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7711/18, rješavajući apelaciju Radomira Tanaskovića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka
a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radomir Tanasković protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 032634 18 Gž 2 od 1. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radomir Tanasković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je 25. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 032634 18 Gž 2 od 1. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je tuženi (R.M.) da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos od 20.000,00 KM, počev od 1. juna 2014. godine pa do 20. novembra 2015. godine, dok je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime duga vrati iznos od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.728,81 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tuženi započeo izgradnju stambenog objekta, te da mu je apelant pozajmio iznos od 20.000,00 KM, koji je bio u obavezi da vrati za dva do tri dana. Nadalje je utvrđeno da je tuženi, s obzirom na to da nije vratio navedeni dug, ponudio apelantu da mu umjesto isplate duga proda navedeni poslovni prostor za iznos od 21.500,00 KM, te kako nije došlo do realizacije tog prijedloga, tuženi je 20. novembra 2015. godine apelantu vratio iznos od 20.000,00 KM. Okružni sud je naveo da u toku postupka nije bilo sporno da je apelant pozajmio tuženom iznos od 20.000,00 KM, ali je sporna činjenica kada je tuženi primio novac, te je sporan novčani iznos od 1.500,00 KM, koji apelant potražuje na ime izvršenih usluga u postupku pribavljanja projektne dokumentacije koje je snosio za tuženog. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tuženi u obavezi da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu koja teče od maja 2014. godine (kao dana kada je prema iskazu tuženog primio pozajmicu) do 20. novembra 2015. godine kao dana vraćanja pozajmice. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Takođe je ukazao da je odredbom člana 214. ZOO propisano da je sticalac dužan vratiti i zakonske kamate od dana sticanja, ukoliko je nesavjestan. Nadalje je naveo da apelant nije, u smislu odredbe člana 123. Zakona o parničnom postupku, dokazao da je iznos od 1.500,00 KM uplatio tuženom na ime izrade projektne dokumentacije, s obzirom da na te okolnosti nije pružio nijedan materijalni dokaz. U pogledu troškova parničnog postupka, Okružni sud je naveo da je prilikom odlučivanja koja će stranka snositi obavezu naknade troškova postupka, uzeo u obzir vrstu postavljenog tužbenog zahtjeva, vodeći računa kako o kvalitativnom tako i kvantitativnom uspjehu u parnici. S tim u vezi je naveo da je utvrdio da je apelant u parnici uspio približno 40%, a to znači da je tuženi uspio u sporu sa 60%, te je srazmjerno tome, primjenom pravila procesnog prebijanja troškova parničnih troškova, obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 7.728,81 KM, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženog odbio kao neosnovan.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno, propustio ocjeniti izvedene dokaze, te da je donio pogrešnu odluku o troškovima postupka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević