Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3407/17 (G. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izmakla dobit(dobitak)
- Opća zabrana diskriminacije
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3407/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3407/17, rješavajući apelaciju Gojka Majstorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gojka Majstorovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 Rs 038077 16 Rsž od 26. juna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gojko Majstorović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradiške, kojeg zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 7. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 Rs 038077 16 Rsž od 26. juna 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 Rs 038077 13 Rs od 22. decembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje ,,Mandić“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: tuženi) o prestanku radnog odnosa apelantu iz 2012. godine, te da se obaveže tuženi da mu na ime materijalne štete (kao izgubljene dobiti) zbog neisplaćenih ličnih primanja isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i pripadajućim doprinosima za PIO, kao i da mu isplaćuje rentu u određenim mjesečnim iznosima. Osim toga, istom presudom odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete zbog posljedica nastalih povredom na radu kod tuženog (na ime pretrpjelog straha, fizičkog bola, duševnog bola zbog umanjenja radne i opšteživotne aktivnosti, te na ime duševnog bola supruge i djece zbog težeg invaliditeta njima bliskog lica). Pored navedenog, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju osporene presude naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant 2011. godine, prilikom izvođenja zidarskih radova kod tuženog, doživio nesreću na poslu tako što je pao sa građevinske skele i zadobio više tjelesnih povreda. Osnovni sud je, također, naveo, da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na određeno vrijeme po ugovoru o radu od 31. augusta 2012. godine koji je istekao sa 1. decembrom 2012. godine, pa činjenica da je tuženi donio rješenje o prestanku radnog čije poništenje apelant traži predmetnom tužbom nije od bitnog značaja, budući da je radni odnos apelanta prestao istekom posljednjeg ugovora o radu na određeno vrijeme, tj. 1. decembra 2012. godine. Prema stavu Osnovnog suda, s obzirom da je neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, neosnovan je i zahtjev za isplatu materijalne i nematerijalne štete. Naime, Osnovni sud je ukazao da je tuženi kao poslodavac osigurao svoje radnike uključujući i apelanta kod osiguravajućeg društva koje je apelantu isplatilo odštetu. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da tuženi nije kriv za štetu koju je pretrpio apelant, jer je utvrđeno da je nesreća na poslu posljedica nepažljivog rada apelanta, a što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka iz oblasti zaštite na radu, kao i iz apelantove izjave. Osnovni sud je, također, istakao da apelant nije dokazao da su njegova supruga i djeca pretrpjeli nematerijalnu štetu zbog invaliditeta bliskog lica. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio primjenom člana 386. 387. i 396. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 58/03; u daljnjem tekstu. ZPP) u vezi sa tarifom o naknadi i nagradi troškova za rad advokata, a prema troškovniku punomoćnika tuženog.
4. Presudom Okružnog suda broj 72 0 Rs 038077 16 Rsž od 26. juna 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba, te je preinačena prvostepena presuda na način da je poništeno kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta, te je naloženo tuženom da isplati apelantu naknadu plata za određene vremenske periode koji su bliže navedeni u izreci presude, kao i da mu isplati traženu novčanu naknadu nematerijalne štete u određenim iznosima na ime pretrpjelih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, pretrpjelih fizičkih bolova i pretrpjelog straha. Navedenom presudom apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove apelantove supruge i djece, naknadu materijalne štete u vidu rente, u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu naknade plata i uplatu doprinosa osiguranja za period od 18. februara 2013. do 31. decembra 2014. godine, te u preostalom odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za plaćanje novčane naknade nematerijalne štete preko iznosa utvrđenih ovom presudom. Istom presudom, Okružni sud je obavezao parnične stranke da svaka snosi svoje troškove postupka.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude, u odnosu na odbijajući dio apelantovog tužbenog zahtjeva, koji apelant osporava predmetnom apelacijom, naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da je osnovni uzrok povrede na radu apelanta propust tuženog, koji je zanemario svoje obaveze propisane važećim Zakonom o zaštiti na radu i Pravilnikom o zaštiti na radu u građevinarstvu. Naime, Okružni sud je utvrdio da tuženi nije vršio nadzor nad načinom na koji zaposleni izvode radove i primjenjuju mjere radi zaštite na radu i lična zaštitna sredstva, budući da je radnicima dozvolio da bez stručnog nadzora postavljaju i mijenjaju konstrukciju skele, da rade na visini bez zaštitne ograde, šljema, pojasa i sl. Međutim, Okružni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da postoji i doprinos apelanta nastanku štete u srazmjeru od 30 %, a taj doprinos nastanku štete se ogleda u činjenici da je apelant kvalifikovani zidar sa dugogodišnjim radnim iskustvom (od 1985./86. godine) kojem je morala biti poznata procedura sigurnog rada u građevinarstvu, tj. da rad na visini bez zaštitne ograde i bez korištenja zaštitnog pojasa dodatno pojačava ionako prisutan rizik od tjelesnog povrjeđivanja. Nadalje, Okružni sud je zaključio da apelantu nesporno pripadaju traženi iznosi nematerijalne štete zbog povrede na radu za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah, ali da se ti iznosi imaju umanjiti srazmjerno doprinosu apelanta nastanku štete, a shodno odredbama člana 192. Zakona o obligacionim odnosima u daljnjem tekstu: ZOO).
6. Nadalje, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpjelih duševnih bolova njegove supruge i djece, budući da oni nisu označeni kao stranke u postupku, a kako je kod apelanta utvrđena privremena nesposobnost za rad, proizilazi da se nije radilo o slučaju naročito teškog invaliditeta apelanta da bi se dosudila ovakva naknada u smislu člana 201. stav 3. ZOO.
7. U odnosu na troškove postupka, Okružni sud je istakao da, budući da je prvostepena presuda djelimično preinačena, proizilazi da su obje parnične stranke djelimično uspjele u ovom sporu, zbog čega je određeno da parnične stranke snose svoje troškove cjelokupnog parničnog postupka, a shodno odredbama člana 386. stav 2. ZPP-a, kojim je propisano da „ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova“.
8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku Konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni pozitivno pravnih propisa. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno utvrdio činjenice koje se odnose na njegov doprinos nastanku nesretnog slučaja, te da je, u vezi s tim, relevantne odredbe ZOO primijenio proizvoljno i na apelantovu štetu. Pored navedenog, apelant smatra da je, suprotno zaključku suda, on dokazao štetu po osnovu pretrpjelih duševnih bolova njegove supruge i djece. Također, apelant navodi da je pogrešna i odluka Okružnog suda u pogledu troškova postupka.
Relevantni propisi
9. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 192. stav 1.
(1) Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.
201. stav 3.
3) U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge da su situaciji kada je apelant u određenoj mjeri doprinio nastanku štete, to mu je dosudio umanjene iznose naknade štete shodno tom doprinosu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, dao dovoljno jasne razloge i u pogledu odluke o naknadi nematerijalne štete po osnovu pretrpjelih duševnih bolova njegove supruge i djece, kao i pogledu odluke o troškovima postupka. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji ne pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević