Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-701/19 (KASTHAUS d.o.o. Gradiška i AGROKOMERC d.d. Velika Kladuša)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-701/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-701/19, rješavajući apelacije KASTHAUS d.o.o. Gradiška i AGROKOMERC d.d. Velika Kladuša, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
KASTHAUS d.o.o. Gradiška protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 063463 18 Gž od 27. novembra 2018. godine i AGROKOMERC d.d. Velika Kladuša protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 039777 18 Gž od 7. februara 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-701/19
1. KASTHAUS d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Boris Stojanović advokat iz Banjaluke, podnio je 14. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 063463 18 Gž od 27. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su tuženi („Savić Company“ d.o.o. Bijeljina i D.S.) smetali njegov posjed na nekretninama koje se nalaze u Novoj Topoli i na pokretnim stvarima koje su se nalazile na i u tim nekretninama i to mašinama, opremi, repromaterijalu, završenim proizvodima, da se naloži tuženima da uspostave stanje posjeda prije izvršenog smetanja na način da apelantu predaju u posjed predmetne nekretnine i da se zabrani tuženima da ubuduće vrše smetnje apelantovog posjeda na predmetnim nekretninama, te je obavezan apelant da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant kao zakupoprimac i Ratarstvo a. d. u stečaju Nova Topola kao zakupodavac, zaključili ugovor o zakupu predmetnih nekretnina i da je aneksom tog ugovora stipulisano da otkazni rok za raskid ne može biti kraći od tri mjeseca. Nadalje je utvrđeno da je stečajni upravnik Ratarstva a. d. u stečaju Nova Topola obavijestio apelanta da raskida ugovor o zakupu sa 1. novembrom 2016. godine, te da su predmetne nekretnine u postupku javne prodaje dosuđene i predate u posjed prvotuženom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je apelant imao pravni osnov da drži predmetne nekretnine u posjedu sve do isteka otkaznog roka od dana obavještenja da se ugovor o zakupu raskida od strane zakupodavca, u skladu sa odredbom člana 591. Zakona o obligacionim odnosima, pa s obzirom da je apelant primio obavijest o raskidu ugovora dana 5. decembra 2016. godine, imao je pravo posjeda nad predmetnim nekretninama do 5. marta 2017. godine. Uzimajući u obzir da je apelantova tužba podnesena dana 7. marta 2017. godine, Okružni sud je zaključio da je podnesena po proteku roka kada je temeljem raskida ugovora o zakupu apelant bio u obavezi da preda u posjed predmetne nekretnine.
2. AP-1015/19
4. AGROKOMERC d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Mirsada Bašić, advokat iz Velike Kladuše, podnio je 6. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 039777 18 Gž od 7. februara 2019. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi (JKUP „Komunalije“ Velika Kladuša) 15. novembra 2017. godine smetao u posljednjem mirnom faktičkom posjedu određenog poslovnog prostora-nekretnine, na način da je na istim nekretninama obavljao svoju poslovnu dužnost-naplatu parkinga.
6. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 327. Zakona o stvarnim pravima propisano da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu zbog smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i počinioca a najkasnije od jedne godine od dana nastalog smetanja, te da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nemaju utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjeda. Nadalje je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su predmetne nekretnine Odlukom o regulaciji saobraćaja u gradskom području i naseljenim mjestima Općine Velika Kladuša utvrđene kao parking prostor (član 21.), na osnovu koje odluke je Općina Velika Kladuša zaključila sa tuženim ugovor o pravu upravljanja i održavanja svih parkirališta, pa i onog na predmetnim nekretninama. Nadalje je utvrđeno da je navedenom odlukom tuženi ovlašten da može ugovorom prenijeti poslove naplate parkinga na treća lica (član 5.), što je tuženi i uradio zaključivanjem Ugovora o poslovnoj saradnji sa društvom Gastro Markt d.o.o. Velika Kladuša, koje društvo je obavljalo naplatu parkinga za tuženog uz naknadu. Takođe je utvrđeno da je apelant sa Gastro Markt d.o.o. Velika Kladuša zaključio ugovor o zakupu nekretnina, među kojima su i predmetne parcele, poslije zaključenja ugovora između tuženog i Općine Velika Kladuša, te da su mu iste predate u posjed u izvršnom postupku. Kantonalni sud je nadalje naveo da apelant nije dokazao koji je dio nekretnina, u naravi kao parking prostor, tuženi držao u faktičkom posjedu i koji dio je smetao, s obzirom da na licu mjesta nije pokazao vještaku u kojem dijelu nekretnine je tuženi smetao njegov posjed, jer je očigledno da nije u posjedu držao sve nekretnine koje su bile predmet sudskog postupka između apelanta i Gastro Markt d.o.o. Velika Kladuša. Takođe je naveo da apelant nije dokazao da je u navedenom izvršnom postupku ušao u posjed parkinga koji tuženi drži u faktičkom posjedu, odnosno nije dokazao da je na dan 15. novembra 2017. godine bio u posjedu predmetnih nekretnina i da ga je tuženi smetao u tom posjedu, te je pritom naglasio da u posjedovnoj parnici nije od utjecaja činjenica ko je u katastru upisan kao posjednik nekretnine, već je bitan faktički posjed.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-701/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
8. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević