Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1732/17 (P. D.)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Bračna stečevina
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1732/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1732/17, rješavajući apelaciju Petra Drobnjakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Drobnjakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 P 026862 15 Rev od 31. januara 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 026862 13 Gž od 4. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 026862 11 P od 26.

aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Drobnjaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Svetlana Lazić, advokat iz Doboja, podnio je 3. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 P 026862 15 Rev od 31. januara 2017. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 026862 13 Gž od 4. februara 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 026862 11 P od 26. aprila 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 026862 11 P od 26. aprila 2013. godine utvrđeno je da zajedničku bračnu imovinu apelanta i tužiteljice Hazime Drobnjaković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) čini trosoban stan u Doboju (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da tužiteljici pripada udio od ½ na predmetnom stanu. Istom presudom apelantu je naloženo da tužiteljici isplati određeni novčani iznos, na ime polovine vrijednosti predmetnog stana sa zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troškova postupka, uz istovremeno odbijanje tužiteljice da se oslobodi obaveze plaćanja taksi na tužbu i presudu (sve preciznije navedeno u izreci presude).

3. Prvostepeni sud je na temelju provedenog dokaznog postupka (u kojem je između ostalih proveo sljedeće dokaze: saslušao apelanta kao parničnu stranku, čitanje isprava, izvode iz matične knjige vjenčanih, Ugovora o otkupu stana i druge dokaze navedene na strani 3. presude), utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su parnične stranke bile u braku (1965.-1992. godine), da je apelant tokom trajanja braka dobio na korištenje predmetni stan (1983. godine), da su se parnične stranke razvele (1992. godine), da je tužiteljica neposredno prije razvoda braka napustila stan i bračnu zajednicu, da je apelant ostao u predmetom stanu koji je nastavio da koristi sa novom suprugom, te da je apelant predmetni stan otkupio i uknjižio u javnim evidencijama (2003. godine). Dakle, u konkretnom slučaju, a cijeneći sve provedene dokaze, Osnovni sud je utvrdio da su tužiteljica i apelant u predmetnom stanu živjeli od momenta dodjele spornog stana apelantu, pa sve do faktičkog prekida bračne zajednice. S tim u vezi, Osnovni sud je ocijenio da, predmetni stan koji je dobijen za vrijeme trajanja braka i nakon utvrđivanja da je jedan supružnik nosilac stanarskog prava, predstavlja ekonomsku kategoriju i vrijednost za oba bračna druga. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je primjenom odredba čl. 294. i 270. stav 5. Porodičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) zaključio da su parnične stranke tokom trajanja bračne zajednice, kao supružnici, stekli predmetni stan na korištenje, na kojem tužiteljici shodno odredbama čl. 272. i 273. Porodičnog zakona pripada ½ dijela stana.

4. U vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica potražuje isplatu na ime protuvrijednosti ½ predmetnog stana Osnovni sud je, primjenom odredbi člana 19. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) i odredbi čl. 5. 9. i 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, ocijenio da pravo na otkup stana imaju bračni drugovi i da jedan od njih uz saglasnost drugog može otkupiti stan, a u konkretnom slučaju apelant nije dobio od tužiteljice tu saglasnost. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je primjenom odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te odredbi člana 272. stav 2. Porodičnog zakona zaključio da je tužiteljičin zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime protuvrijednosti ½ tržišne vrijednosti predmetnog stana osnovan.

5. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 P 026862 13 Gž od 4. februara 2014. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda kao i zaključke tog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se pozvao na odredbu člana 272. Porodičnog zakona, odnosno kada je odlučio da tužiteljici kao apelantovom bračnom drugu pripada udio od ½ na imovini stečenoj u braku. Osim toga, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u cilju izbjegavanja nezakonitog bogaćenje supružnika koji ostao u stanu, pravilno postupio kada je drugom supružniku (tužiteljici) dosudio novčanu naknadu na ime njegovog suvlasničkog dijela.

6. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je Presudom broj 85 0 P 026862 15 Rev od 31. januara 2017. godine reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio, tako što je odlučeno da se apelantova žalba djelomično usvoji i prvostepena presuda preinači u dijelu kojim je apelant obavezan na isplatu novčanog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, pa je tužiteljičin tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen, a u odnosu na preostali dio revizija je odbijena i apelant obavezan da tužiteljici naknadi troškove postupka.

7. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je nakon razvoda braka parničnih stranaka 1992. godine, u predmetnom stanu ostao da živi apelant i da između njih nije riješeno, ko će ostati nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu odredba člana 20. ZOSO-a. Kako je stanarsko pravo, imovina sui generis, to je Zakonom o privatizaciji državnih stanova, u odredbama člana 10. stav 2. propisano da ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nesporno da je apelant otkupio predmetni stan u toku 2003. godine, a da pri tome nije imao saglasnost tužiteljice, kao zajedničkog nosioca stanarskog prava. Obzirom da je nakon otkupa predmetnog stana, kao ekonomske vrijednosti, omogućeno sticanje vlasništva na predmetnom stanu, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi, pravilno ocijenili da je predmetni stan zajednička imovina parničnih stranaka, u smislu odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, te da svakom od njih pripada po jedna polovina zajedničke imovine, u smislu odredaba člana 272. stav 1. Porodičnog zakona.

8. S druge strane, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant u reviziji pravilno ukazao da nije bilo mjesta da se udovolji zahtjevu tužiteljice da joj apelant na ime ½ tržišne vrijednosti stana isplati precizirani iznos. U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao i citirao odredbu člana 272. stav 2. Porodičnog zakona shodno kojoj mogućnost da jedan supružnik isplati drugom supružniku novčanu vrijednost njegovog dijela postoji samo ako se bračni supružnici dogovore da sporazumno podijele svoju imovinu. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o sporazumnoj podjeli imovine to se, kako je istakao Vrhovni sud, apelant revizijom pravilno ukazuje da ga nižestepeni sudovi nisu mogli obavezati na isplatu tužiteljičinog dijela vrijednosti predmetnog stana. Prema mišljenju Vrhovnog suda navedeno potvrđuje i odredba člana 277. Porodičnog zakona koju je citirao, pa je stoga taj sud primjenom člana 250. stav 1.Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio odluku drugostepenog suda kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je predmetni stan zadržao i otkupio samo radi činjenice da je ispunjavao kriterije za dodjelu takvog stana, te da tužiteljica nema pravo da se koristi „stanarskim pravom“ kao pravom sui generis, jer je stanarsko pravo na predmetnom stanu, upravo radi postupanja tužiteljice bilo izgubljeno i za apelanta. Apelant je istaknuo da mu je onemogućeno ravnopravno učešće u postupku, jer mu nije dozvoljeno iznošenje i predlaganje dokaza. S tim u vezi je naveo da je tužiteljici dao ovlaštenje da renovira i raspolaže kućom na Otoku Visu u Hrvatskoj, da je tužiteljica iznijela svo pokućstvo i iznos od 40.000 KM iz predmetnog stana kada ga je napuštala, te je tim novcem kupila nekretninu u blizini Zenice. Osim toga, navodi da u predmetnom parničnom postupku sudovi nisu utvrđivali imovinu u cjelini koju su stranke stekle tokom trajanja bračne zajednice, nego samo u dijelu predmetnog stana.

Relevantni propisi

10. Porodični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14). Za potrebe ove odluke koristi se tekst relevantnih odredbi Porodičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 54/02 i 41/08) koje glase:

Imovina bračnih supružnika Član 270. stav 5.

Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika Član 272.

Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Bračni supružnici mogu zajedničku imovinu sporazumno podijeliti tako da odrede dijelove u čitavoj imovini ili jednom dijelu imovine ili na pojedinoj stvari, kao i da svakom bračnom supružniku pripadnu pojedine stvari ili prava iz te imovine, ili da jedan bračni supružnik isplati drugom novčanu vrijednost njegovog dijela.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U vezi apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje zato što navodno nije ravnopravno učestvovao u postupku, jer mu nije dozvoljeno iznošenje i predlaganje dokaza, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika(vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993.godine, Serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda, U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 24/02; U 95/03, od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03, od 29.septembra 2004. godine, tačka 21). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je apelant u toku postupka saslušan kao parnična stranka, kao i da mu je data mogućnost da iznosi i predlaže dokaze. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili izvedene dokaze posebno i sve dokaze zajedno, te dali uvjerljive i logične razloge za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava da ravnopravno učestvuje u postupku, očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda, naglašava se da je, osporenim odlukama, usvojen tužiteljičin tužbeni zahtjev te joj je priznato pravo na ½ predmetnog stana na ime bračne imovine shodno odredbama čl. 270. stav 5. i 272. stav 1. Porodičnog zakona. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Porodičnog zakona sa konačnim odlučenjem Vrhovnog sud, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, kao i zaključku da su tužiteljica i apelant tokom trajanja bračne zajednice, kao supružnici, stekli predmetni stan na korištenje, na kojem tužiteljici pripada ½ dijela tog stana.

16. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan osporenom odlukom u dijelu u kojem je odlučeno da zajedničku bračnu imovinu parničnih stanaka čini predmetni stan. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1732/17 (P. D.) | Sudska praksa | Aktio