Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/19 (D. H. i Ševala Šećerović r. Hadžić i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Ratna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1004/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1004/19, rješavajući apelacije Džemala Hadžića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Džemal Hadžić i Ševala Šećerović r. Hadžić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 294613 17 Rev od 17. januara 2019. godine, Zumra Omerović i Alma Velić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 357675 18 Rev od 10.

januara 2019. godine, Slađana Stanić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 322325 17 Rev od 15. januara 2019.

godine, Mina Mehinović, Rijalda Mehinović i Indira Mehinović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 298852 18 Rev od 5. februara 2019. godine, Predrag Gavrić, Dejan Gavrić i Tamara Gavrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 294612 17 Rev od 15. januara 2019. godine, Azem Delija, Rasim Mujanović, Enis Bogućanin, Hatidža Ćatić, Sedija Katica, Zineta Bronja, Alen Ruhotina, Avdo Potogija, Sabina Morina, Ramiz Kurtović, Fatima Žilić, Miroslav Legin, Hašija Lika, Snježana Pađen, Kemal Karić, Nezir Čubro, Mirzeta Bosno, Adis Smajić, Ekrem Pašić, Zekija Đuzelović, Šefika Skorupan, Mirsada Mešanović i Adel Memišević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 183409 16 Rev od 25. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183409 15 Gž od 24. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183409 11 P od 30.

septembra 2014. godine, Mirza Nevesinjac, Šefika Janjoš, Jasmin Janjoš, Haris Janjoš, Admir Janjoš, Ferida Podorica, Mujo Kubur, Armin Kubur, Fata Imamović i Sabahudin Imamović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 218554 18 Rev od 8. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 218554 14 Gž od 9. febuara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 218554 11 P od 28.

marta 2014. godine, Bajram Ćorović, Emina Kaltak, Senad Karišik, Džemail Parnica, Alma Čutuna, Nasuf Palavra, Zajko Begić, Rešad Ibrahimović, Azem Stambolić i Fadil Malagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 220134 18 Rev od 8. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 220134 15 Gž od 15. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 220134 11 P od 16.

februara 2015. godine i Đorđo Todorović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 197403 16 Rev od 10. januara 2019.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1004/19

1. Džemal Hadžić i Ševala Šećerović r. Hadžić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 8. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 294613 17 Rev od 17. januara 2019. godine.

AP-1005/19

2. Zumra Omerović i Alma Velić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijele su 8. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 357675 18 Rev od 10. januara 2019. godine.

AP-1006/19

3. Slađana Stanić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senija Poropat i Dunja Poropat advokati iz Vogošće, podnijela je 8. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 322325 17 Rev od 15. januara 2019. godine. AP-1007/19

4. Mina Mehinović, Rijalda Mehinović i Indira Mehinović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Vogošće, koje zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijele su 8. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 298852 18 Rev od 5. februara 2019. godine.

AP-1008/19

5. Predrag Gavrić, Dejan Gavrić i Tamara Gavrić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senija Poropat advokat iz Vogošće, podnijeli su 8. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 294612 17 Rev od 15. januara 2019. godine.

AP-1054/19

6. Azem Delija, Rasim Mujanović, Enis Bogućanin, Hatidža Ćatić, Sedija Katica, Zineta Bronja, Alen Ruhotina, Avdo Potogija, Sabina Morina, Ramiz Kurtović, Fatima Žilić, Miroslav Legin, Hašija Lika, Snježana Peđen, Kemal Karić, Nezir Čubro, Mirzeta Bosno, Adis Smajić, Ekrem Pašić, Zekija Đuzelović, Šefika Skorupan, Mirsada Mešanović i Adel Memišević (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa Galiba Hrvačić - Karačić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 11. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 183409 16 Rev od 25. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 183409 15 Gž od 24. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 183409 11 P od 30. septembra 2014. godine. AP-1136/19

7. Mirza Nevesinjac, Šefika Janjoš, Jasmin Janjoš, Haris Janjoš, Admir Janjoš, Ferida Podorica, Mujo Kubur, Armin Kubur, Fata Imamović i Sabahudin Imamović (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa Galiba Hrvačić - Karačić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 218554 18 Rev od 8. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 218554 14 Gž od 9. febuara 2018. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 P 218554 11 P od 28. marta 2014. godine. AP-1138/19

8. Bajram Ćorović, Emina Kaltak, Senad Karišik, Džemail Parnica, Alma Čutuna, Nasuf Palavra, Zajko Begić, Rešad Ibrahimović, Azem Stambolić i Fadil Malagić (u daljnjem tekstu: apelanti), kojeg zastupa Galiba Hrvačić - Karačić advokat iz Sarajeva, podnijeli su 14. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 220134 18 Rev od 8. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 220134 15 Gž od 15. januara 2018. godine i Presude Općinskog suda broj 65 0 P 220134 11 P od 16. februara 2015. godine. AP-1214/19

9. Đorđo Todorović (u daljnjem tektu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Miroslav Prerad advokat iz Banjaluke, podnio je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 197403 16 Rev od 10. januara 2019. godine.

Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1004/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

11. U konkretnim slučajevima, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojima su tražili da se obavežu tužene (Republika Srpska (Vlada RS) ili Federacija Bosne i Hercegovine) da im isplate određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete (po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede slobode i prava ličnosti, zbog smrti bliskog srodnika, zbog umanjenja životne sposobnosti, fizičkih bolova, pretrpljenog straha, naruženosti, zbog duševnih i fizičkih bolova usljed zarobljavanja i ranjavanja, povrede ugleda, časti, sloboda i prava ličnosti, zbog ranjavanja i boravka u logoru, zbog straha od granatiranja i snajperskog djelovanja, protivpravnim i neosnovanim lišenjem slobode), odnosno u nekim slučajevima i na ime naknade materijalne štete. Osporenim odlukama odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata zbog zastarjelosti potraživanja, uz obrazloženje da se na konkretne slučajeve primjenjuju odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, a ne odredbe člana 377. ZOO, koje se primjenjuju ukoliko je šteta pričinjena krivičnim djelom.

12. U obrazloženju pojedinih osporenih odluka Vrhovnog suda ili u pojedinim nižestepenim odlukama je ukazano, između ostalog, da su određene osobe (npr. Novak Đukić, Stanislav Galić, Dragomir Milošević, Mario Matić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Radislav Krstić, Vujadin Popović i drugi, Milorad Trbić i Momir Nikolić itd) pravosnažno osuđene za krivična djela ratnih zločina protiv civilnog stanovništva, krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, krivična djela kršenja zakona i običaja rata i zločina protiv čovječnosti. U vezi s tim ukazano je na odredbe člana 377. ZOO kojima je propisano da kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Međutim, istaknuto je da se citirana zakonska odredba primjenjuje kada je pravosnažnom presudom u krivičnom postupku utvrđeno da je šteta uzrokovana krivičnim djelom i to prema izvršiocu krivičnog djela koji je pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo čija je posljedica bila nastanak štete. Dakle, zastarjelost potraživanja naknade štete pričinjene krivičnim djelom odnosi samo na izvršioca krivičnog djela, a ne i na državni organ, državu ili pravno lice koje odgovara za štetu umjesto štetnika koji odgovara po osnovu krivice. Budući da navedeni uvjeti u konkretnim slučajevima nisu ispunjeni u obrazloženjima osporenih odluka je zaključeno da nema mjesta za primjenu člana 377. ZOO-a.

Apelacioni navodi

13. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (pravo na život, zabrana mučenja, zabrana ropstva i prinudnog rada, pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije itd.), kao da je došlo do povrede Ženevskih konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i civilima u ratnim uslovima, Konvencije o nezastarjevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, itd., ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, ikazuju nezadovoljstvo osporenim odlukama i stavom redovnih sudova da su predmetna potraživanja zastarjela. Suštinski, apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe člana 376. ZOO koja prema njihovoj ocjeni nije primjenjiva. Pored toga, u predmetima br. AP-1004/19 i AP-1007/19 apelanti smatraju da je došlo i do povrede prava na suđenje u razumnom roku, te traže naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupaka.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud zapaža da kršenje navedenih prava, na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama, u suštini, apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredaba člana 376. ZOO, koje propisuju opšte rokove zastare za potraživanje naknade štete, jer smatraju da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti odredbe člana 377. ZOO, koja propisuje posebne rokove zastare ukoliko je šteta prouzrokovana krivičnim djelom.

17. U vezi sa spornim pitanjima koja se postavljaju predmetnim apelacijama, Ustavni sud zapaža da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju u sličnim činjeničnim i pravnim okolnostima sa aspekta primjene materijalnog prava raspravljao u predmetu broj AP 4288/11 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci, tačka 29., Ustavni sud je ukazao U vezi sa odredbama člana 377. ZOO na kojima je apelant tokom postupka insistirao, redovni sudovi su ocijenili da nisu primjenjive. Naime, redovni sudovi su u vezi s tim pojasnili da se rok zastarjelosti potraživanja naknade štete, propisan članom 377. ZOO, može primijeniti ako je krivično djelo utvrđeno u krivičnom postupku, a izuzetno i u parničnom postupku, pod određenim okolnostima, koje u konkretnom slučaju nisu nastupile. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud iz datih obrazloženja redovnih sudova ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer dato obrazloženje u cijelosti korespondira sa obrazloženjem datim u citiranoj odluci (op. cit., AP 4264/11) u kojoj Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud posebno naglašava da u citiranoj odluci Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost redovnih sudova u stavu da se odredba člana 377. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju krivičnog djela, a ne i prema trećem licu koje, inače, odgovora za štetu umjesto faktičkog učinitelja krivičnog djela, pa se, stoga, na to treće lice mogu primijeniti samo odredbe člana 376. ZOO. Iz navedenog proizlazi da su rokovi iz odredaba člana 377. ZOO primjenjivi samo prema učinitelju krivičnog djela, koji za štetu odgovora po principu subjektivne odgovornosti, a ne i prema trećoj osobi koja za štetu odgovora umjesto stvarnog učinitelja krivičnog djela, po principu pretpostavljene odgovornosti, što je upravo stav identičan onom koji je u tom pravcu iznio Okružni sud u konkretnom slučaju. Slijedom toga, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog zastarjelosti potraživanja, shodno odredbama člana 376. ZOO, uz jasno obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbe člana 377. ZOO.

18. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4288/11 u cjelosti odnose i na ovu odluku, te da se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu navoda apelanata poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. U odnosu na navode apelanata o dužini trajanja postupaka u predmetima br. AP-1004/19 i AP-1007/19, Ustavni sud zapaža da apelanti, osim što su naveli da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, te zatražili naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupaka, nisu posebno obrazlagali te navode, dakle, nisu ponudili argumente i dokaze kojima bi potkrijepili te svoje navode, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnih slučajeva, smatra da su navodi apelanata izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/19 (D. H. i Ševala Šećerović r… | Sudska praksa | Aktio