Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7726/18 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7726/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7726/18, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 146819 18 Rsž od 10. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnik mrkog uglja "Zenica" d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenica, podnio je 28. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 146819 18 Rsž od 10. oktobra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da na ime naknade štete zbog izgubljene zarade za određeni period isplati tužitelju (E.Ć.) određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da u je predmetnom postupku utvrđeno da je tužitelj apelantov zaposlenik, da je doživio nesreću na radu prilikom obavljanja redovnih poslova svog radnog mjesta, te mu je utvrđena invalidnost II kategorije i priznato pravo na raspoređivanje na drugom odgovarajućem poslu kao i pravo na odgovarajuću naknadu plate. Nadalje je utvrđeno da je tužitelju zbog fizičke onesposobljenosti usljed povrede na radu, rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO), priznato pravo na novčanu naknadu u određenom mjesečnom iznosu. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno prmijenio odredbu čana 155. i člana 189. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada je od utvrđenog iznosa materijalne štete koja se ogleda u vidu izgubljene zarade tužitelja zbog rasporeda na druge poslove, nakon što mu je utvrđena invalidnost zbog povrede na radu, umanjio iznos koji je tužitelj primio kao novčanu naknadu zbog fizičke onesposobljenosti na osnovu rješenja FZ PIO. Pri tom je istakao da se samo u slučaju naknade nematerijalne štete, pod određenim uslovima, iznos utvrđene naknade za nematerijalnu štetu može umanjiti na način da se uračuna i naknada za tjelesno oštećenje, te naglasio da se u konkretnom slučaju radi o naknadi materijalne štete u vidu izgubljene zarade, a ne o naknadi nematerijalne štete. Takođe je naveo da novčana sredstva koja je tužitelju isplatio FZ PIO predstavljaju novčanu naknadu iz osnova Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, te zaključio da navedena naknada ne predstavlja naknadu štete zbog tužiteljeve izgubljene zarade, usljed rasporeda na druge poslove nakon što mu je utvrđena invalidnost zbog povrede na radu, koja tužitelju pripada na osnovu odredaba člana 154, člana 155. i člana 189. ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je zaključio da se u iznos materijalne štete koju je tužitelj pretrpio, u vidu izgubljene zarade zbog rasporeda na druge poslove nakon što mu je utvrđena invalidnost zbog povrede na radu, ne može uračunati i nakada koju je tužitelj primao zbog fizičke onesposobljenosti na osnovu rješenja FZ PIO. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević