Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7736/18 (BOBAR BANKA AD BIJELJINA-u stečaju)

Odluka donesena 10. 04. 2019.

Nema povrede
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7736/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-7736/18, rješavajući apelaciju BOBAR BANKE AD BIJELJINA-u stečaju , na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio BOBAR BANKA AD BIJELJINA-u stečaju protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 098784 18 Gž od 6. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. BOBAR BANKA AD BIJELJINA-u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 28. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 098784 18 Gž od 6. novembra 2018. godine.

2. Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio rješenje od 30. jula 2018. godine kojim se oglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio stvarno i mjesno nadležnom Okružnom privrednom sudu u Bijeljini.

3. Osporenom odlukom Okružnog suda potvrđeno je rješenje Osnovnog suda od 30. jula 2018. godine i usvojen prijedlog tužioca-predlagača obezbjeđenja (M.P.) za izdavanja mjere obezbjeđenja, te je određena privremena mjera obezbjeđenja kojom se apelantu zabranjuje prodaja određenih nekretnina, naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske-Područnoj jedinici Bijeljina da izvrši upis zabrane prodaje u stečajnom postupku naprijed navedenih nekretnina, te je određeno da mjera obezbjeđenja ostaje na snazi do pravosnažnosti odluke po tužbenom zahtjevu.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 17. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da svaki sud u toku postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost. Takođe je ukazao da je odredbom člana 33. stav 1. tačka

e) Zakona o sudovima Republike Srpske propisano da okružni privredni sudovi u prvom stepenu odlučuju u postupcima o stečaju i likvidaciji u skladu sa zakonom, kao i u svim sporovima koji nastanu u toku i povodom sprovođenja postupka stečaja i likvidacije. S tim u vezi Okružni sud je istakao da je predmet spora u ovom slučaju tužiočev zahtjev koji se odnosi na priznavanje duga od strane apelanta, odnosno utvrđivanje potraživanja koje tužilac ima prema apelantu, koji spor je nastao u toku provođenja postupka stečaja nad apelantom, te zaključio da je za rješavanje predmetnog spora stvarno nadležan Okružni privredni sud u Bijeljini. U vezi privremene mjere obezbjeđenja, Okružni sud je naveo da je prijedlog za njeno određivanje tom sudu podnesen nakon dostavljanja predmeta radi odlučivanja o žalbi, te ukazao da iz sadržaja prijedloga proizilazi da postoji realna opasnost i mogućnost prodaje predmetnih nekretnina u stečajnom postupku, a što bi moglo štetno uticati na prava tužioca-predlagača u toku postupka u kojem traži da apelant u stečajnom postupku prizna tužiočevo potraživanje (u iznosu 280.000,00 EUR). S tim u vezi je zaključio da je radi utvrđivanja pravog stanja stvari u ovom predmetu bilo nužno odrediti privremenu mjeru obezbjeđenja do pravosnažnog okončanja postupka pred nadležnim sudom, u kojem bi se utvrdila osnovanost tužbenog zahtjeva tužioca-predlagača obezbjeđenja. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7736/18 (BOBAR BANKA AD BIJELJINA-u stečaju) | Sudska praksa | Aktio