Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3836/17 (S.P. i drugi)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Građanski postupak
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Prava iz radnog odnosa
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3836/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-3836/17, rješavajući apelaciju S.P. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je:
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije S.P., A.L., J.B., Z.K., K:V., S.V., S.Š., N.Š., S.Č., S.H., A.S., R.Ž., E.G., R.M., S.M., A.L., E.D., J.Š., O.A., M.P., A.S., L.H., D.Ć., E.D.,, A.P., G.R.,, S.B., D.P., DŽ.Š., M.B., E.K., P.Č., D.K., N.Č., M.G.-Č., J.V., A.M., A.K., N.K., S.H., I.R., M.L., K.Š., J.K., F.G., S.K., E.V., M.O., N.M., A.O., S.Š., A.K., A.K., Z.Č., M.K., S.V., D.N., M.B., M.J., DŽ.P., F.D., S.H., Š.H., N.M., F.H., Š.M., A.R., D.T., E.M., M.O., S.R., M.S., N.DŽ., S.M., N.O., M.S., J.M., F.R., A.M., Š.S., LJ.B., M.K., V.M., I.Z., F.P., S.Č., S.Š., S.H., A.M., S.Č., J.Č., E.F., E.P, B.B., S.M., R.B., A.Š., M.M., T.A., J.J., E.L., A.R., H.J., A.T., Z.D., B.P., K.T., V.M., A.H., S.Đ., A.H., V.N., B.F., M.B., M.B., M.B., S.B., H.H., F.B., R.V., A.G., B.D., A.R., R.B., S.S., S.H., M.M., M.Z., A.Š., S.K., M.S.-Č., A.H., E.P., S.L., V.J., S.G., M.G., A.H., I.K., N.Š., I.Š., V.S., F.K., M.M., R.Z., S.Č., T.H., DŽ.M, A.J., A.R., DŽ. Š., F.H., E.A., F.K., N.M., DŽ.I., M.H., H.B. H.S., J.P., M.H., Z.K., A.H., R.D., A.A., S.I., M.M., S.G., M.M., R.H., Đ.A., A.Ć., P.LJ., R.T., S.B., F.N., E.G., Š.K., Š.Ž., L.M., J.B., R.M., A.M., V.M., R.M., DŽ.Z., S.Š., A.D., S.H., H.Z., H.F., N.M., M.B., A.O., D.P., E.Z., N.K., M,P., S.K., N.Đ. A.M., B.B., R.K., S.T., E.S., M.K., M.K., S.J., N.P., O.A., A.B., V.S., B.Č., H.P., E.K., A.B., N.M., N.H., Ž.V., A.C., H.T., G.Z., M.T., E.M., E.B., S.H. i A.H. podnesene protiv Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine br. 65 0 Rs 177866 17 Rev, 65 0 Rs 177889 17 Rev od 20. februara 2018. godine, 65 0 Rs 177860 17 Rev od 27.
marta 2018. godine, 65 0 Rs 178196 17 Rev od 29. marta 2018.
godine, 65 0 Rs 1778801 17 Rev od 10. maja 2018. godine, 65 0 Rs 178193 17 Rev od 17. aprila 2018. godine, 65 0 Rs 178208 17 Rev od 22. maja 2018. godine, 65 0 Rs 178219 17 Rev od 10. maja 2018.
godine, 65 0 Rs 178186 17 Rev od 10. maja 2018. godine, 65 0 Rs 178207 17 Rev od 29. maja 2018. godine, 65 0 Rs 177874 17 Rev od 29. maja 2018. godine, 65 0 Rs 178198 17 Rev od 10. jula 2018.
godine, 65 0 Rs 178183 17 Rev od 5. jula 2018. godine, 65 0 Rs 178188 17 Rev od 3. jula 2018. godine, 65 0 Rs 178214 17 Rev od 12.
jula 2018. godine, 65 0 Rs 178211 17 Rev od 19. jula 2918. godine, 65 0 Rs 178222 17 Rev od 3. jula 2018. godine, 65 0 Rs 177877 17 Rev od 27. avgusta 2018. godine, 65 0 Rs 177867 17 Rev od 11.
oktobra 2018. godine, 65 0 Rs 178227 18 Rev od 18. oktobra 2018.
godine, 65 0 Rs 178194 18 Rev od 18. oktobra 2018. godine, 65 0 Rs 178203 17 Rev od 18. oktobra 2018. godine i 65 0 Rs 178217 17 Rev od 30. oktobra 2018. godine, te Presuda Kantonalnog suda u Sarajevo br. 65 0 Rs 177866 13 Rsž od 1. decembra 2016. godine, 65 0 Rs 177889 13 Rsž od 21. juna 2016. godine, 65 0 Rs 177860 10 Rsž od 2.
marta 2016. godine, 65 0 Rs 178196 13 Rsž od 18. maja 2017. godine, 65 0 Rs 177881 13 Rsž od 29. juna 2017. godine, 65 0 Rs 178193 13 Rsž od 6. juna 2017. godine, 65 0 Rs 217403 14 Rsž od 18. aprila 2018. godine, 65 0 P 178208 16 Gž od 5. maja 2017. godine, 65 0 Rs 178219 13 Rsž od 15. decembra 2016. godine, 65 0 Rs 178186 13 Rsž od 13. aprila 2016. godine, 65 0 Rs 178207 13 Rsž od 22. marta 2017.
godine, 65 0 Rs 177874 13 Rsž od 18. maja 2017. godine, 65 0 Rs 178198 13 Rsž od 14. aprila 2017. godine, 65 0 Rs 178183 13 Rsž od 7. aprila 2017. godine, 65 0 P 178188 16 Gž od 5. maja 2017. godine, 65 0 Rs 178214 16 Gž od 5. maja 2017. godine, 65 0 Rs 178211 13 Rsž od 3. febraura 2017. godine, 65 0 Rs 178222 13 Rsž od 3.
febraura 2017. godine, 65 0 Rs 177877 13 Rsž od 29. juna 2017.
godine, 65 0 Rs 177867 14 Rsž od 24. oktobra 2016. godine, 65 0 P 178227 16 Gž od 5. maja 2017. godine, 65 0 Rs 178194 13 Rsž od 13.
decembra 2017. godine, 65 0 Rs 178203 13 Rsž od 14. aprila 2017.
godine i 65 0 Rs 178217 13 Rsž od 7. aprila 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. S.P., A.L., J.B., Z.K., K:V., S.V., S.Š., N.Š., S.Č., S.H., A.S., R.Ž., E.G., R.M., S.M., A.L., E.D., J.Š., O.A., M.P., A.S., L.H., D.Ć., E.D.,, A.P., G.R.,, S.B., D.P., DŽ.Š., M.B., E.K., P.Č., D.K., N.Č., M.G.-Č., J.V., A.M., A.K., N.K., S.H., I.R., M.L., K.Š., J.K., F.G., S.K., E.V., M.O., N.M., A.O., S.Š., A.K., A.K., Z.Č., M.K., S.V., D.N., M.B., M.J., DŽ.P., F.D., S.H., Š.H., N.M., F.H., Š.M., A.R., D.T., E.M., M.O., S.R., M.S., N.DŽ., S.M., N.O., M.S., J.M., F.R., A.M., Š.S., LJ.B., M.K., V.M., I.Z., F.P., S.Č., S.Š., S.H., A.M., S.Č., J.Č., E.F., E.P, B.B., S.M., R.B., A.Š., M.M., T.A., J.J., E.L., A.R., H.J., A.T., Z.D., B.P., K.T., V.M., A.H., S.Đ., A.H., V.N., B.F., M.B., M.B., M.B., S.B., H.H., F.B., R.V., A.G., B.D., A.R., R.B., S.S., S.H., M.M., M.Z., A.Š., S.K., M.S.-Č., A.H., E.P., S.L., V.J., S.G., M.G., A.H., I.K., N.Š., I.Š., V.S., F.K., M.M., R.Z., S.Č., T.H., DŽ.M, A.J., A.R., DŽ. Š., F.H., E.A., F.K., N.M., DŽ.I., M.H., H.B. H.S., J.P., M.H., Z.K., A.H., R.D., A.A., S.I., M.M., S.G., M.M., R.H., Đ.A., A.Ć., P.LJ., R.T., S.B., F.N., E.G., Š.K., Š.Ž., L.M., J.B., R.M., A.M., V.M., R.M., DŽ.Z., S.Š., A.D., S.H., H.Z., H.F., N.M., M.B., A.O., D.P., E.Z., N.K., M,P., S.K., N.Đ. A.M., B.B., R.K., S.T., E.S., M.K., M.K., S.J., N.P., O.A., A.B., V.S., B.Č., H.P., E.K., A.B., N.M., N.H., Ž.V., A.C., H.T., G.Z., M.T., E.M., E.B., S.H. i A.H. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ahmed Žilić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 9. septembra 2017. godine do 14. januara 2019. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) preciziranih u izreci ove odluke.
2. Budući da podnesene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP-3836/17, AP- 3028/18, AP-3537/18, AP-3686/18, AP-3762/18, AP-4048/18, AP-4316/18, AP-4958/18, AP- 5040/18, AP-5117/18, AP-5293/18, AP-5294/18, AP-5705/18, AP-5724/18, AP-5744/18, AP- 5763/18, AP-5860/18, AP-5981/18, AP-6717/18, AP-137/19, AP-192/19, AP-193/19, AP-194/19 i AP-203/19 (ukupno 24 apelacije) spoji i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP-3836/17.
3. Apelanti su kao zaposlenici (namještenici i službenici) Ministarstva unutrašnjih poslova KS (u daljnjem tekstu: MUP KS) uglavnom 15. i 17. decembra 2010. godine, te 21. novembra 2012. godine podnijeli tužbe protiv tuženog Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate razlike plate za period od 1. januara 2008. godine do 31. decembra 2009. godine, zajedno sa kamatama, te uplate pripadajućih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na traženu razliku plata, uz naknadu troškova postupka. Svaka tužba je obuhvatala po 10 tužitelja.
4. Prvostepenim presudama koje su donesene u periodu od novembra 2012. do februara 2014. godine Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je usvojio tužbene zahtjeva apelanata dosuđujući traženu razliku plate za relevantni period, zajedno sa kamatama, uplatom doprinosa na dosuđene iznose i naknadu troškova postupka (sve preciznije u izrekama prvostepenih presuda).
5. Općinski sud je usvojio tužbene zahtjeve primjenom člana 39. Zakona o državnoj službi u F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), čl 40. i 41. Zakona o namještenicima u organima državne službe F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) utvrđujući da su zahtjevi osnovani za isplatu tražene razlike plate za relevantni period. Pojašnjavajući stav o osnovanosti zahtjeva za isplatu razlike plate za 2008. godinu prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je tuženi propustio uskladiti koeficijente sa novom osnovicom za Kanton Sarajevo, kako je to utvrđeno tačkom 5. Odluke Vlade KS o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate namještenika u kantonalnim organima državne službe od 12. novembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Odluka Vlade KS iz novembra 2007. godine), shodno kojoj je tuženi bio u obavezi da obračun plate vrši množenjem koeficijenata utvrđenih u navedenoj Odluci i osnovici utvrđenoj Zaključkom Vlade F BIH od 6. novembra 2008. godine, što tuženi nije učinio, uslijed čega je nastala razlika koju apelanti potražuju (novčani iznosi između 20.000,00 do 60.000,00 KM).
6. U vezi sa razlikom plate koju apelanti potražuju za 2009. godinu Općinski sud je naveo da je tuženi prilikom obračuna plate za 2009. godine obračunavao plate na isti način, iako je Vlada KS Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate namještenika u kantonalnim organima državne službe od 5. februara 2009. godine utvrdila koeficijente i platne razrede namještenika u kantonalnim organima državne službe i osnovicu u visini od 60% prosječne neto plate zaposlenih u F BiH, sa primjenom od 1. januara 2009. godine. Prvostepeni sud je naveo da je tuženi propustio da osnovicu za obračun plate poveća, odnosno da je uskladi sa kretanjem prosječne plate isplaćene u F BiH, što je dovelo do toga da je apelantima u navedenom periodu isplaćena manja plata. Visina razlike plate utvrđena je na temelju financijskog vještačenja koje je provedeno u svim predmetima. Budući da je prvostepeni sud utvrdio da su tužbeni zahtjevi osnovani taj sud je primjenom relevantnih odredba Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju F BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) usvojio zahtjeve za uplatu doprinosa na dosuđenu razliku plata, dok je odluka o zateznim kamatama donesena primjenom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i to čl. 386. i 387. tog Zakona.
7. Odlučujući o žalbama tuženog protiv prvostepenih presuda Kantonalni sud je presudama preciziranim u izreci ove odluke odlučio da djelimično uvaži žalbe i prvostepene presude preinači tako što je odbijen dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plata za period od 1. januara do 31. decembra 2008. godine, kao i dio zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa za navedeni period, uz smanjenje troškova postupka, dok su u ostalom dijelu (razlika plate za 2009. godinu) žalbe odbijene i prvostepene presude potvrđene.
8. Nakon razmatranja žalbenih prigovora tuženog Kantonalni sud je cijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke koja se odnosi na isplatu razlike plate za 2008. godinu. U tom pravcu je Kantonalni sud naveo da se odluke prvostepenog suda u tom dijelu ne mogu pravdati činjenicom da Vlada KS u toku 2008. godine nije donijela odluku o izmjeni koeficijenata koji bi odgovarali osnovici plaće od 60% prosječne plaće u F BiH jer nema zakonskog osnova da se na novu osnovicu od 60% procenata primjene raniji koeficijenti, koji su se primjenjivali na mnogo manju osnovicu plate od 104,00 KM. Kantonalni sud je prilikom odlučenja imao u vidu odredbe člana 39. Zakona o državnim službenicima i člana 40 Zakona o namještenicima, kao i Odluku Ustavnog suda F BiH broj U-27/09 od 22. aprila 2010. godine kojom je utvrđeno da Zakon o državnoj službi u dijelu koji se odnosi na državne službenike kantona, grada i općine nije u saglasnosti sa Ustavom F BiH, iz razloga što je u nadležnosti kantona da finansira djelatnosti kantonalnih organa, pri čemu Parlament F BiH nema ustavno ovlaštenje da samostalno uređuje radno-pravni status državnih službenika u drugim organima vlasti.
9. Odlučujući o revizijama apelanata (osim u predmetu AP-3537/18 u kojem, prema tvrdnjama apelanata, revizija nije izjavljena zbog nepostojanja zakonskih uslova za reviziju) Vrhovni sud je osporenim presudama, koje su precizirane u izreci ove odluke, revizije apelanata odbio.
10. Vrhovni sud je nakon ispitivanja revizijskih prigovora zaključio da su svi prigovori neosnovani jer su osporene presude donesene kao rezultat pravilne primjene prava, a taj sud nije, suprotno tvrdnjama apelanata, uočio bilo kakav procesni propust drugostepenog suda. Tako je Vrhovni sud, između ostalog, naveo da se, suprotno pravnom rezonovanju apelanata, nisu ostvarili uslovi za primjenu osnovice koju je Vlada F BiH utvrdila Zaključkom broj 69/2008 od 6. februara 2008. godine za federalne organe uprave, jer je članom 41. Zakona o namještenicima određeno da koeficijente za platne razrede namještenika iz kantonalnih organa državne službe utvrđuje vlada kantona na usuglašeni prijedlog rukovodioca kantonalnog organa državne službe, koji je nadležan za poslove uprave i za poslove financija. Kako koeficijenti nisu ni utvrđivani, niti prilagođeni osnovici iz odluke Vlade F BiH, jer nije dogovorena ni polazna osnova za obračun plate, što među strankama nije sporno, prema ocjeni Vrhovnog suda u takvim okolnostima se zaključak Vlade F BiH na koji se apelanti pozivaju nije mogao primijeniti.
11. Potom je Vrhovni sud još pojasnio da je Vlada KS donijela Odluku o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plate namještenika u kantonalnim organima državne službe dana 5. februara 2009. godine koja se primjenjuje od 1. januara 2009. godine, kojom je izmijenjena ranija odluka Vlade KS iz 2007. godine, a koja se temelji na članu 41. stav (1) tačka 2. Zakona o namještenicima i kojom su izmijenjeni koeficijenti za obračun plata i određena osnovica u visini od 60% prosječne plate zaposlenih u F BiH.
12. Vrhovni sud je shodno svemu iznesenom zaključio da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da je plata za 2008. godinu apelantima isplaćena shodno Odluci Vlade KS iz novembra 2007. godine i Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o platama, naknadama plata i drugim materijalnim primanjima koja nemaju karakter plate državnih službenika i namještenika MUP-a KS (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 18. novembra 2007. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda u takvim okolnostima je neosnovan zahtjev apelanata kojim traže isplatu razlike plate za period 2008. godine kombinacijom parametara iz različitih pravnih akata i to uzimanjem osnovice iz zaključka Vlade F BiH iz 2008. godine i koeficijenata iz Odluke Vlade KS iz 2009. godine, koja se počela primjenjivati 1. januara 2009. godine, jer se plate namještenika i državnih službenika utvrđuju prema istim parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva, a na što upućuje i odredba člana 41. Zakona o namještenicima.
13. Vrhovni sud je pojasnio i zašto se u okolnostima konkretnog slučaja nisu ostvarili uslovi za primjenu odredbi člana 24. stav (1) Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) za isplatu razliku isplaćene i pripadajuće plate za 2008. godinu. Nakon što je citirao odredbe Granskog kolektivnog ugovora (član 24. st. (1) i (2)), koje je doveo u vezu sa činjenicama konkretnih predmeta, Vrhovni sud je zaključio da se ni po odredbama Granskog kolektivnog ugovora nije mogao primijeniti zaključak Vlade F BiH od 6. februara 2008. godine, jer se ne radi o utvrđenoj osnovici koju su ugovorili ovlašteni potpisnici kolektivnog ugovora. U takvoj situaciji, kako je naglasio Vrhovni sud, nema mogućnosti za primjenu odredaba Granskog kolektivnog ugovora o osnovnoj plati, jer bi apelantima pripadalo pravo samo na sudsku zaštitu u pogledu najniže plate propisane u odredbi člana 24. stav (2) Granskog kolektivnog ugovora, što se tužbenim zahtjevima ne traži. Apelacioni navodi
14. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti u iscrpnim, gotovo identičnim apelacijama, hronološki opisuju tok postupaka, te detaljno prezentiraju odlučenja redovnih sudova, tvrdeći da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava. Apelanti se pozivaju na odredbe ZPP-a, Zakona o državnoj službi, Zakon o namještenicima, odluke Vlade KS o utvrđivanju platnih razreda (iz 2007. i 2009. godine), Zaključak Vlade F BiH broj 69/2008 od 6. februara 2008. godine i dr. Smatraju da Kantonalni i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir činjenicu da je u relevantnom periodu na snazi bio Zakon o državnoj službi, shodno kojem je bilo osnova za primjenu jedinstvene osnovice za obračun plaća koja je utvrđena zaključkom Vlade F BiH i koeficijenta složenosti poslova koji su zaposlenici obavljali.
15. Nadalje, smatraju da Odluka Ustavnog suda F BiH na koju se redovni sudovi pozivaju nije relevantna s obzirom na vremenski period potraživanja. Tvrde da Kantonalni i Vrhovni sud nisu bili nezavisni i nepristrani jer su osporenim odlukama zapravo štitili tuženog, kao organ javne vlasti. Ukazuju da je izostala relevantno obrazloženje za stavove koje su iznijeli o neosnovanosti dijela tužbenih zahtjeva. Još tvrde da su diskriminirani jer je drugostepeni sud u drugom predmetu koji je pokretao isto činjenično i pravno pitanje usvojio zahtjeve državnih službenika i namještenika. Apelanti ukazuje da im je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer su postupci na tri sudske instance trajali preko sedam godina, što je prema njihovoj ocjeni neprihvatljivo dug period za radni spor. U predmetu AP-3537/18 (u kojem apelanti nisu izjavili reviziju) postupak je na dvije sudske instance trajao nešto duže od pet godina.
16. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Ustavni sud je u dosadašnjoj praksi konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U vezi sa brojnim apelacionim prigovorima kojima apelant dovodi u pitanje zakonitost osporenih odluka u segmentu primjene prava Ustavni sud zapaža da je u dosadašnjoj praksi razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u predmetu AP-1402/16, u kojem u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava nije utvrđeno kršenje prava na koja se apelant u tom predmetu pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-1402/16 od 20. juna 2016. godine, tačka 10., dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Kako apelanti predmetnim apelacijama ne nude nikakve druge relevantne argumente kojim bi doveli u pitanje zakonitost osporenih odluka u segmentu primjene prava Ustavni sud prigovore smatra neutemeljenim. Suprotno tvrdnjama apelanata Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili osporene presude, pa se i ovi prigovori kojim se dovodi u pitanje obrazloženje osporenih presuda ne mogu prihvatiti opravdanim.
20. Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim ni prigovore apelanata kojim dovode u pitanje nezavisnost i nepristranost redovnih sudova koji su se, prema tvrdnjama apelanata, stavili u zaštitu tuženog, budući da su ovi prigovori utemeljeni isključivo na nezadovoljstvu osporenim presudama. U odsustvu konkretnih i argumentovanih prigovora u tom pravcu Ustavni sud ovakve prigovore smatra neutemeljenim.
21. U vezi sa pozivanjem apelanata na kršenje prava na suđenje u razumnom roku Ustavni sud zapaža da su postupci na tri sudske instance (osim u predmetu AP-3537/18 u kojem revizija nije izjavljena) trajali nešto duže od šest odnosno sedam godina (najduže sedam godina i 10 mjeseci). Ustavni sud zapaža da su apelanti vodili postupke u cilju zaštite svojih prava iz radnog odnosa, da su u decembru 2010. godine, a i poslije podnijeli veliki broj tužbi nadležnom Općinskom sudu. Ustavni sud također zapaža da je svaka tužba obuhvatala 10 tužitelja (apelanta) i da je u svakom predmetu provedeno vještačenje, što je svakako usložilo postupanje u predmetima. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, posebno činjenicu da je u relevantnom periodu Općinskom sudu podnesen veliki broj tužbi, koje su obuhvatile veći broj tužitelja, Ustavni sud smatra da se navedene okolnosti nisu mogle zanemariti prilikom ocjene dužine trajanja postupka i da su one mogle značajno doprinijeti dužini trajanja predmetnih postupaka. Osim toga, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenta ne zapaža da su apelanti tokom postupka tražili da se postupci ubrzaju, te posebno da su apelacije podnesena nakon što su apelanti ishodili meritorne sudske odluke. Ustavni sud podsjeća da je izuzetak predmet AP-3537/18 u kojem su apelanti iz tog predmeta podnijeli apelaciju Ustavnom sudu u toku trajanja postupka pred Kantonalnim sudom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-4522/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).
22. S obzirom na sve navedeno, uzevši u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantima prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku.
23. Konačno, prigovori apelanata kojima tvrde da su diskriminirani jer je Kantonalni sud u nekom predmetu usvojio tužbeni zahtjev tužitelja se u odsustvu relevantnih argumenata moraju odbaciti kao (prima facie) neosnovani. Činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije u istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom Ustavni sud apelante upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi, Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40-44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08).
24. Stoga, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava na djelotvoran pravni lijek iz član 13. Evropske konvencije u odnosu na osporene presude očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević