Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1140/17 (J. R.)
Odluka donesena 10. 04. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1140/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP-1140/17, rješavajući apelaciju Jasmina Rendića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Rendića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 242280 17 Kž 3 od 14. februara 2017. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 K 242280 15 od 27. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Rendić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 27. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 242280 17 Kž 3 od 14. februara 2017. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 242280 15 od 27. decembra 2017. godine.
2. U konkretnom slučaju, Općinski sud je donio presudu broj 32 0 K 242280 15 od 27. decembra 2017. godine kojom je apelanta oglasio krivim da je na način naveden u presudi počinio krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2 u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ), te ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
3. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepene presude. Iz žalbe koju je apelant dostavio uz apelaciju proizilazi da je apelant u žalbi naveo okolnosti koje su „kod sudije stvorili posebno nezadovoljstvo, zbog čega je i odnos sudije, kao i kasnije presuđenje izašli iz okvira objektivnog i pravičnog suđenja“. Nadalje, apelant je u žalbi naveo da je podnio zahtjev za izuzeće sudije, „jer je došao do saznanja da sudija na privatnom sijelu, znatno prije zaključenja dokaznog postupka izjavio da će [apelanta] osuditi i izreći mu dužu vremensku kaznu“. U žalbi je navedeno da je Vijeće postupajući po odredbama čl. 39., 40. i 41. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) donijelo rješenje kojim je odbacilo zahtjev za izuzeće i pri tome se pozvalo na činjenicu da je zahtjev za izuzeće iz člana 39. f) ZKP podnesen poslije početka glavnog pretresa. Apelant je dalje ukazao na događaje oko otkazivanja punomoći advokatu Radončiću i ostalo kako je slijedilo oko angažovanja advokata (detaljnije će biti navedeno u nastavku ove odluke), ukazujući da sud nije poštovao pravo apelanta da sam sebi izabere branioca i da se objektivno radi o obimnom i složenom predmetu i za pripremu odbrane je potrebno znatno duže vrijeme nego vrijeme koje je sud dozvolio braniocu po službenoj dužnosti advokatu Jezdiću. Apelant je ukazivao da je pravo izabranog branioca za postavljanje roka u kojem bi se adekvatno pripremio za odbranu, te je odbijanjem suda da advokatu omogući odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1 tačka
d) ZKP FBiH.
4. Kantonalni sud je donio presudu broj 32 0 K 242280 17 Kž 3, od 14. februara 2017. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
5. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je razmotrio navode apelanta o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH odnosno da je prvostepeni sud povrijedio pravo apelanta na odbranu, odnosno njegovo pravo da sam sebi izabere branioca, jer se radi o složenom i obimnom predmetu za čiju odbranu je bio potreban duži vremenski rok od vremena koji je sud dozvolio braniocu po službenoj dužnosti Goranu Jezdić, kao i da je povrijedio pravo izabranog branioca Almira Šindrića, za postavljanje zahtjeva za određivanje vremenskog roka u kojem bi se adekvatno pripremio, pa je odbijanjem navedenog zahtjeva branioca Almira Šindrića ponovo načinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.
6. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim navode iz žalbe koji se odnose na povredu prava apelanta na odbranu, jer radnje koje su poduzimali branioci, koje je tokom postupka mijenjao apelant, kao i radnje koje je poduzimao apelant tokom postupka, nisu bile usmjerene na obezbjeđivanje kvalitetne odbrane apelanta, nego kako je našao Kantonalni sud - na odugovlačenje postupka. Kantonalni sud je naveo da je apelantu bilo poznato da je postupajući sudija bio izabran za predsjednika suda u Lukavcu i da mu mandat ističe 31. decembra 2016. godine, te je promjenama branilaca i njihovim traženjem odgode suđenja htio da odgađa vođenje glavnog pretresa kako bi se isti vodio iz početka pred drugim postupajućim sudijom. Kantonalni sud je ukazao da iz hronologije događanja proizilazi da je apelant imao dva branioca advokate Mirnu Delić i Amira Omerćehajića, kojima je otkazao punomoć, jer su apelantu u jednoj fazi postupka predočili da predmet neće dobro završiti po apelanta. Apelant je nakon toga za branioca izabrao advokata Mensura Radončića, koji ga je branio sve do glavnog pretresa zakazanog za dan 5. decembar 2016. godine, kada mu je apelant također otkazao punomoć. Naime, na glavnom pretresu održanom 1. decembra 2016.godine u ponovljenom postupku bili su izvedeni svi dokazi i to kako dokazi optužbe tako i dokazi odbrane, te je ispitan apelant od strane svoga branioca, te je još trebao biti ispitan unakrsno od strane tužioca, ali je glavni pretres odložen za dan 5. decembar 2016.godine. Kako proizilazi iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog 1. decembra 2016. godine, za 5. decembar je bilo predviđeno ispitivanje apelanta od strane tužioca i iznošenje završnih riječi. Međutim, na glavnom pretresu održanom 5. decembra 2016.godine, apelant je prvo tražio izuzeće sudije i suda, a nakon što je sud odbacio ovaj zahtjev, otkazao je punomoć svom izabranom braniocu Mensuru Radončiću koji ga je branio do 5. decembra 2016. godine. Glavni pretres je radi izbora novog branioca odložen za dan 20. decembar 2016.godine na koji je pristupio branilac apelanta advokat Almir Šindrić, koji je 16. decembra 2016. godine dostavio potpisanu punomoć od strane apelanta. Na pretresu (20. decembra 2016. godine) je trebalo unakrsno ispitati apelanta od strane tužioca, međutim, izabrani branilac advokat Almir Šindrić nije htio da prisutvuje unakrsnom ispitivanju apelanta od strane tužioca i tražio je odgodu istog. Postupajući sudija je rekao da će mu dati odgodu nakon unakrsnog ispitivanja od strane tužioca, jer je isti već ispitan od strane tadašnjeg branioca, nakon čega je ovaj advokat otkazao punomoć i glavni pretres je odložen. Apelantu je postavljen branilac po službenoj dužnosti advokat Goran Jezdić, koji je branio apelanta na glavnom pretresu održanom 27. decembra 2016.godine. Kantonalni sud je naveo da iz svega navedenog proizilazi da apelantu nije uskraćeno pravo na odbranu i da je isti otkazivao punomoći advokatima, po mišljenju Kantonalnog suda, u cilju odugovlačenja postupka, a kako bi izdejstvovao suđenje pred drugim sudijom, a ne zbog neadekvatne odbrane. Kantonalni sud je ukazao da je u žalbenom postupku apelant ponovo za branioca angažovao advokata Mensura Radončića. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je apelant u svakoj fazi postupka imao izabranog branioca, tako da nisu osnovani navodi branioca apelanta da je povrijeđeno pravo na odbranu apelanta i prema stavu Kantonalnog suda prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant obrazlaže činjenicom da su mu advokati (nevedeni) otkazali punomoć pa detaljno dalje navodi kako je birao nove advokate, ali koji su zbog „pristiska sudije“ i zbog činjenice da sudija nije dozvolio odgodu pretresa otkazivali punomoć apelantu (osim advokata Radončića kome je apelant otkazao punomoć). Na glavnom pretresu 20. decembra 2016.godine sud je apelantu postavio branioca po službenoj dužnosti Gorana Jezdića i glavni pretres je zakazan za 27. decembar 2016.godine, kada je i zaključen dokazni postupak i nakon toga je sudija objavio presudu. Apelant navodi da iz iznijete hronologije događanja u vezi odbrane apelanta proizilazi da sud nije poštovao pravo apelanta da sam sebi izabere branioca. Apelant navodi da se radi se o obimnom i složenom predmetu i za pripremu kvalitetne odbrane je potrebno znatno duže vrijeme, nego vrijeme koje je sud dozvolio braniocu po službenoj dužnosti Jezdić Goranu. Sve navedene činjenice su izložene i u žalbi apelanta, ali je Kantonalni sud u presudi odbio žalbene prigovore, te u vezi prigovora naveo da je apelant u svakoj fazi postupka imao izabranog branioca. Apelant navodi da se sud očigledno nije uopšte bavio ocjenom da li je optuženom obezbijeđena kvalitetna i funkcionalna odbrana, te da li je odbijanjem suda da se novoizabranim braniteljima obezbijedi odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremanje odbrane, postupljeno u skladu sa čl. 6 stav 3. tačka b) Evropske konvencije. Apelant navodi da se garantovano pravo u vezi odgovarajućeg vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane se mora vezati i za pravo iz člana 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije kojim se optuženom u krivičnom postupku garantuje minimalno pravo da se brani putem branioca kojeg sam izabere. Dalje apelant ukazuje da je Kantonalni sud zauzeo stav da nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta i da je apelant otkazivao punomoći advokatima radi odugovlačenja postupka, a kako bi izdejstvovao suđenje pred drugim sudijom. Apelant ukazuje da je tačan samo drugi dio ovog stava i u vezi sa tim ukazuje na pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom te dalje u apelaciji ukazuje da je u dva navrata isticao zahtjev za izuzeće sudije zbog postojanja zakonskih razloga iz člana 39 tačka f) ZKP FBiH jer je, kako navodi, imao saznanja da postupajući sudija pred Općinskim sudom u Tuzli van suda i sudnice u privatnoj komunikaciji sa ljudima iznosio svoj stav da je apelant kriv i da će ga primjerno kazniti. Zahtjevi apelanta za izuzeće sudije zbog postojanja okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost nisu uopšte razmatrani jer je oba zahtjeva sud u smislu odredbi člana 42 ZKP FBiH odbacio „bez pribavljanja izjave sudije ili drugih izviđaja“, kako je to propisano u članu 42 stav 2 ZKP FBiH. Apelant navodi da se o ovome Kantonalni sud uopšte nije izjasnio. Takođe, apelant ukazuje da je želja apelanta da mu sudi drugi sudija manifestovana kroz zahtjev za izuzeće sudije te ukazuje da ako je odbijanje zahtjeva odbrane za odgađanje pretresa radi pripreme odbrane motivisano nastojanjem sudije da on presudi predmet, to je posredna potvrda da je zahtjev za izuzeće bio postavljen opravdano.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
10. Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na navode o povredi prava na (ne)pristrasan sud, kao i povredu prava na odbranu i izbor branioca. Ustavni sud je konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Stoga će u konkretnom predmetu ispitati da li je došlo do povrede ovih prava apelanta.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na činjenicu da je apelantu onemogućeno da sam izabere branioca, te mu je onemogućeno pravo na pripremu odbrane. Takođe, navodi iz apelacije ukazuje da apelant sumnja u pristrasnost sudije, što takođe dovodi u vezi sa činjenicom da mu je onemogućeno dovoljno vremena za pripremu odbrane.
15. Ustavni sud najprije primjećuje da iz navoda apelacije kao i iz dokumenatcije dostavljene uz apelaciju proizilazi da je apelant podnio zahtjev za izuzeće sudije Enesa Halilovića, i navodio „da ima saznanja da je postupajući sudija pred Općinskim sudom u Tuzli van suda i sudnice u privatnoj komunikaciji sa ljudima iznosi svoj stav da je [apelant] kriv i da će ga primjereno kazniti“. Takođe, iz apelacije kao i iz žalbe apelanta (koja je dostavljena uz apelaciju) proizilazi da je „Vijeće postupajući u smislu odredbi iz članova 39., 40. i 41 ZKP a FBiH donijelo rješenje kojim je odbacilo zahtjev za izuzeće i pritom se pozvalo na činjenicu da je zahtjev za izuzeće iz člana 39. tač. f) podnesen poslije početka glavnog pretresa“. S tim u vezi, naglašava se da apelant ni na koji način nije potkrijepio svoje navode o pristrasnosti sudije. Iako je istakao da je imao saznanje da „na sijelima“ sudija iznosi stav o krivici apelanta (kako je prethodno navedeno) apelant nije potkrijepio ove svoje navode (kako je do tih saznanja došao, ko mu je prenio i ostalo), niti ponudio dokaze koji bi zaista upućivali na to da je navod apelanta o pristrasnosti sudije osnovan. Stoga, Ustavni sud nalazi da su navodi apelanta o pristrasnosti sudije neosnovani jer ničim nisu potkrijepljeni, pa Ustavni sud nalazi da je apelacija u ovom dijelu prima facie neosnovana.
16. Nadalje, apelant problematizira da mu je povrijeđeno pravo na izabranog advokata ali i pravo na adekvatno vrijeme za pripremu odbrane. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, član 6. stav 3. (b) optuženom jamči "odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje odbrane", pa stoga podrazumijeva da, sadržajno gledajući, aktivnosti odbrane koje se poduzimaju u ime optuženog mogu obuhvaćati sve ono što je "potrebno" za pripremu glavne rasprave. Optuženom se mora omogućiti da svoju obranu organizira na odgovarajući način i bez ikakvih ograničenja u pogledu mogućnosti podnošenja svih bitnih argumenata odbrane pred raspravni sud, te da na taj način utječe na ishod postupka (vidi Mayzit protiv Rusije, br. 63378/00, stav 78., od 20. januara 2005.; Connolly protiv Ujedinjenog Kraljevstva (odl.), br. 27245/95, od 26. juna 1996.; Can protiv Austrije, br. 9300/81, Izvještaj Komisije od 12. jul 1984., Serija A br. 96, stav 53. i Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, stav 220., 9. oktobar 2008.).Kad ocjenjuje je li optuženi imao odgovarajuće vrijeme za pripremu svoje odbrane, naročito treba voditi računa o vrsti postupka, kao i o složenosti predmeta i fazi postupka (vidi X. protiv Belgije, br. 7628/76, odluka Komisije od 9. maja 1977. ,Odluke i izvješća (OI) 9, str. 172 i Albert and Le Compte protiv Belgije, 10. februara 1983., stavak 41., Serija A br. 58).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je izuzetno važno ukazati, a što je potencirao i redovni sud da se predmet u momentu kada je došlo do otkazivanja punomoći advokatu Radončiću (pa dalje kako je navedeno) nalazio u završnoj fazi, odnosno u trenutku kada je apelant trebao biti ispitan od strane Tužilaštva i kada su trebali biti iznijete završne riječi Tužilaštva i odbrane. Ustavni sud u ovom dijelu upućuje na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, presuda Hanževački protiv Hrvatske, aplikacija broj 17182/07, od 16. aprila 2009. godine) u kojoj je Evropsku i sud iznio sljedeći stav (citat u relevantnom dijelu preuzet sa stranice Evropskog suda, prevod na hrvatski jezik): „Sud bilježi da je jedan od najvažnijih vidova ročišta za zaključenje glavne rasprave u kaznenom postupku prilika da obrana, kao i tužitelj, iznesu svoje završne riječi, te je to jedina prilika da obje stranke usmeno izlože svoje poglede na cijeli predmet i sve dokaze izvedene tijekom postupka te da daju svoju ocjenu rezultata kaznenog postupka. Sud smatra kako izbor državnog odvjetnika da ne bude nazočan na zaključnom ročištu u predmetu protiv podnositelja zahtjeva ne može imati nikakav utjecaj na pravo okrivljenika da ga zastupa branitelj kojega je sam odabrao“. Nadalje, Evropski sud je utvrdio povredu prva na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 zajedno sa pravom iz člana 6. stav 3 tačka c) Evropske konvencije, jer je Evropski sud zaključio da „nenazočnost branitelja podnositelja zahtjeva bila je opravdani razlog za odgodu ročišta 9. ožujka 2004. godine, s obzirom na značenje ročišta za zaključenje glavne rasprave u kaznenom postupku protiv podnositelja zahtjeva“.
18. Redovni sud je, u konkretnom predmetu, za razliku od citiranog slučaja pred Evropskim sudom, odgodio glavni pretres (7. decembra i zakazao novi pretres 20. decembra 2016. godine) kako bi apelant angažovao novog advokata. Iz sadržaja presude Kantonalnog suda proizilazi da je advokat (Šindrić) na pretresu 20. decembra 2016. godine zatražio odgodu pretresa, a što je sud odbio, zbog čega je advokat Šindrić otkazao punomoć. Na pretresu 20. decembra 2016. godine sud je apelantu postavio branioca po službenoj dužnosti (advokat Jezdić).
19. Iz žalbe apelanta proizilazi da je sud donio rješenje 20. decembra 2016. godine, odnosno da je apelanta pozvao da sa liste advokata regionalne advokatske komore Tuzla izabere branioca, te je odlučeno temeljem člana 59. stav 3. ZKP. Dakle, iako je advokat postavljen po službenoj dužnosti apelant je izbrao advokata. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelant ničim ne problematizira stručnost advokata Jezdića, da mu nije pružio adekvatnu pomoć ili da je u bilo kojem dijelu bio neprofesionalan. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant i ne ukazuje da je na bilo koji način onemogućen ili uskraćen u pravo da se upozna sa dokazima, ali po njegovom mišljenju postavlja se pitanje „odgovarajućeg vremena“ za pripremanje odbrane. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud radnje apelanta opisao kao radnje koje nisu bile usmjerene na obezbjeđivanje kvalitetne odbrane, već na odugovlačenje postupka, kako bi apelantu sudio novi sudija. Ovo prema mišljenju Ustavnog suda, iako nije eksplicitno navedeno, upućuje da se radi o takvom ponašanju koje je usmjereno na zloupotrebu prava odnosno mala fide ponašanju apelanta. U vezi sa navedenim Kantonalni sud je ukazao da je u postupku po žalbi apelanta (opet) zastupao advokat Radončić, kojem je 5. decembra apelant otkazao punomoć. Kantonalni sud je naveo da je u svim fazama postupka apelant imao advokata, što ni apelant ne osporava.
20. Navedeno obrazloženje Kantonalnog suda se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim, pogotovo kada apelant ničim ne ukazuje kako –konkretnomu je povrijeđeno pravo na odbranu u situaciju kada je cijelo vrijeme postupka imao advokata kojeg je sam birao (i kada mu je postavljen po službenoj dužnosti) i kada ništa konkretno ne problematizira u vezi sa samim zastupanjem advokata (Jezdića), te paušalno navodi da mu nije dato dovoljno vremena da pripremi odbranu. Ustavni sud podsjeća da sud upravlja postupkom.Od momenta kada je odložen pretres kako bi apelant angažovao novog advokata (7. decembar) do novog pretresa ostavljen je rok od 13 dana, te je ponašanje apelanta, odnosno odabir novih advokata sigurno uticao na pripremu odbrane. Pored toga (i) advokatu Jezdiću je dat rok od 7 dana za pripremu odbrane.
21. Stoga Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi prima facie neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević